BOKA - zanimljiva pomorska povijest
jadran2:
I u malim narodima ima svestranih genija, pa malo dopunjava onu Njegosevu :
- "iz grmena velikoga lafu izac trudno nije
u velikim narodima geniju se gnijezdo vije".....
marinero:
Da malo osvjezimo temu...
Prije 96 godina dogodila se jedna od najznačajnijih pomorskih bitaka Prvog svjetskog rata čiji je indirektni akter bio i kapetan Ilija Damjanović iz Lepetana
ČOVJEK KOJI JE NAŠAO NAJTRAŽENIJEG ADMIRALA NA SVIJETU
“Ovo će cvijeće lijepo stajati na mom grobu.”- uz ironičan osmjeh je, primajući ogroman buket cvijeća od svojih sunarodnika, prokomentarisao je proslavljeni njemački viceadmiral, grof Maksimilijan fon Špe. U njegovim čelično-plavim očima na trenutak se osjetila sjeta – slavom velike pobjede nad Britancima upravo ovjenčani njemački admiral, tok je 3.novembra 1914 u čileanskoj luci Valparaiso, znao je da pred njegovim brodovima stoji izvanredno težak, ako ne i nemoguć zadatak – da se preko dva okeana nad kojima je suvereno vladala mnogo nadmoćnija britanska ratna flota, probiju do hiljadama milja dalekog doma u Njemačkoj. Oduševljenih nekoliko stotina pripadnika njemačke zajednice u Čileu koje su tog dana u Valparaisu dočekale njemačku Istočno-azijsku eskadru pod komandom viceadmirala Špea, nisu mogli ni pretpostaviti kakve brige more čovjeka koji je poput oluje, dva dana ranije prosto „pomeo“ britansku eskadru ratnih brodova pod komandom kontraadmirala Kristofera Kredoka, a koju je Admiralitet u Londonu poslao u vode južnog Pacifika sa zadatkom da zaustavi Njemce.
Naime, njemačka Istočno-azijska eskadra koju su činili oklopni krstaši „“Scharnhorst” i “Genisenau” i krstarice “Leipzig”, “Dresden”, “Nurnberg” i “Emden”, iz svoje baze u kineskoj luci Cingtao isplovila je još mjesec dana prije početka Prvog svjetskog rata. Njen komadant, viceadmiral Špe uputio se ka širokim prostranstvimna Pacifika gdje je ubrzo po početku neprijateljstava izmedju sila Osovine i Antante, počeo tzv. krstarički rat, odnosno napade na britanske i trgovačke brodove saveznika sa ciljem nanošenja što veće štete pomorskoj trgovini neprijatelja. U tome je posebno uspješna bila krstarica “Emden” koja je, odvojivši se od drugih Špeovih brodova, tih dana prosto sijala haos po Pacifiku i Indijskom okeanu. Njegovi odlični rezultati i šteta koju je “Emden” nanio pomorskom prometu na tom području, kao i svijest o postojanju jake Špeove eskadre koja neotkrivena tumara južnim Pacifikom, zazvonili su na uzbunu u britanskom Admiralitetu koji je pokrenuo obimnu akciju lova na Špeove brodove i njihovog spriječavanja da se preko Atlantika, eventualno probiju nazad kući u Njemačku.
Dok se još neotkriven, nalazio na Uskršnjim ostrvima, Špeu se pridružila krstarica „Dresden“ pa je njemački kontradamiral odlučio da krene ka pustoj južnoj obali Čilea gdje bi se njegovi brodovi mogli snabdjeti ugljem i pripremiti za proboj u Atlantik. Znajući da bi takav razvoj dogadjaja mogao ozbiljno ugroziti saobraćaj na atlantskim pomorskim putevima preko kojeg se snabdijevala, Britanija je odmah reagovala i u vode oko juga Južne Amerike sa zadatkom da zaustavi Špea, poslala je eskadru od dva oklopna krstaša, jednog starog bojnog broda, jedne krstarice i jedne pomoćne krstarice, na čelu sa kontraadmiralom Kristoferom Kredokom.
Dvije flote srele su se i sukobile 1.novembra 1914 dvadesetak milja zapadno od čileanskog ostrva Koronel. Slabiji, sporiji, lošije naoružani Kredokovi brodovi bili su lak plijen za mnogo modernije i bolje naoružane njemačke brodove kojima su upravljale izuzetno iskusne i uvježbane posade. Špeov admiralski brod – oklopni krstaš “Scharnhorst” inače, bio je aktuelni nosilac Kajzerovog Trofeja koji se dodjeljuje brodu sa najboljim artiljercima u njemačkoj Ratnoj mornarici, pa nije čudo što su njegovi topovi već sa trećim plotunom, pogodili Kredokov komandni brod, oklopni krstaš “Good Hope” i nanijeli mu prva ozbiljnija oštećenja. Sa udaljenosti od sedam milja i u taktički mnogo povoljnijem položaju, Njemci, zaklonjeni tamnim obrisima čileanske obale iza svojih ledja, lako su, kao na streljani, pogadjali britanske brodove čije su se siluete jasno ocrtavale na zapadnom morskom horizontu na svjetlosti tek zalazećeg Sunca. Bitka je počela oko 19 sati a već 40-tak minuta kasnije britanski oklopni krstaš “Monmouth” je lagano tonuo pramcem dok mu je krma bila u plamenu. “Good Hope” sav u plamenu, okrenuo se prema njemačkim brodovima sa namjerom da na njih ispali torpeda ali je oko 19.50 vatra zahvatila njegove municijske magazine, pa je Kredokov admiralski brod eksplodirao i u dimu ogromne detonacije, nestao sa površine mora. Nije bilo preživjelih. Niko nije preživio ni nešto kasnije potonuće “Monmoutha” kojeg je, nakon što su ga “Scharnhorst” i “Genisenau” razorili svojim teškim granatama, dokrajčila krstarica “Nurnberg”. Od cijele Kredokove flote, spasili su se samo krstarica “Glasgow” koji je pobjegao Njemcima, stari bojni brod “Canopus” koji je zbog male brzine zaostao i nije ni učestvovao u bici, kao i “Otranto” kojem je britanski admiral ranije naredio da se udalji od poprišta bitke. Britanci su u ovom teškom porazu izgubili dva broda i 1.650 ljudi, uključujući i admirala Kredoka.
U Londonu je zavladala prava histerija – šamar koji je slavnoj Kraljevskoj mornarici „opalio“ njemački admiral Špe, morao je po svaku cijenu biti osvećen. Britanski Admiralitet stoga je u vode sa istočne i zapadne strane Južne Amerike, poslao je čak 56 ratnih brodova sa zadatkom da nadju Njemce i unište ih. Pored tih snaga, u Velikoj Britaniji na brzinu je oformljena posebna eskadra sa zadatkom da nadje i eliminiše Špea, a koja je stavljena pod komandu kotraadmirala Frederika Deventona Sterdija. On je na raspolaganje dobio dva najmodernija britanska bojna krstaša “Invincible” i “Inflexible”, jedan bojni brod, dva oklopna krstaša i dvije krstarice sa kojima se 11.novembra 1914 iz Portsmuta, uputio na Folklandska ostrva u južnom Atlantiku, blizu obala Argentine.
Pozornica za krvavu odbranu povrijedjenog pomorskog ponosa Velike Britanije i neutralisanje prijetnje koje su Špeovi brodovi predstavljali za britanski pomorski promet, polako je postavljena, ali Englezi nisu imali ključni podatak – gdje se nalazi njemačka Istočno-azijska eskadra.
Špe je naime, nakon pobjede kod Koronela i napuštanja Valparaisa 5.novembra 1914, ponovno za Britance “iščeznuo sa lica zemlje”, Njemački brodovi uputili su se na jug, ka za pomorce zloglasnom rtu Horn, gdje su iz Pacifika namjeravali da predju u Atlantik i nastave plovidbu kući, u Njemačku. Njihove municione komore bile su poluprazne nakon bitke sa Kredokovim brodovima, a trebalo im je i uglja, pa se Špe, želeći se sastati sa brodovima za snabdijevanje, prvo zaustavio na ostrvu Mas Afuera 400 milja od čilenaske obale, a potom i u pustom zalivu San Kuintin na čileanskoj obali. Tu je izmedju ostaloga, održana i svečanost podjele odlikovanja, odnosno 300 gvozdenih krstova kojima su po naredbi kajzera Vilhelma II, odlikovani najistaknutiji članovi posada Špeovih brodova. Njemačka eskadra 26.novembra isplovila je ka Rtu Horn da bi se 1.decembra, i dalje neotkrivena od strane Britanaca, usidrila kod čileanskog ostrva Pikton. Njemci su kod ovog ostrva proveli tri dana, prekrcavajući ugalj sa jednog zarobljenog britanskog broda i loveći divljač na Piktonu. Tu se Špeov put medjutim, sudbonosno ukrstio sa kursom argentinskog putničkog parobroda “Rawson” na redovnoj pruzi Buenos Aires – Patagonija- Tiera del Fuego, a na čijem je komandnom mostu bio bokeljski pomorac, kapetan Ilija Damjanović.
Ilija M. Damjanović rodjen je 13.oktobra 1868 godine u Lepetanima, u poznatoj porodici bokeljskih pomoraca i patruna. Prema istraživanjima don Nika Lukovića koje je objavio u svojoj knjizi „Prčanj“ iz 1937 godine, porodica Damjanović porijeklom je iz Crne Gore odakle su u Boku, na Prčanj, doselila oko 1730 godine. Jedan ogranak familije nešto kasnije prešao je u Lepetane gdje su sredinom 18. stoljeća podigli svoju porodičnu kuću.
Ilija Damjanović jedan je od izdanaka te familije koja je dala desetak čuvenih kapetana, brodovlasnika i pomorskih oficira koji su službovali u mornaricama Austro-Ugarske, Argentine i Jugoslavije. Nakon završene osnovne škole u rodnim Lepetanima, mladi Ilija je pošao na more i ubrzo se obreo u Port Saidu. Tu se kao mali od palube, ukrcao na jedan od parobroda „Austrijskog Lloyda“ sa kojim je stigao u London. U toj velikoj luci stupio je u posadu jednog italijanskog jedrenjaka sa kojim je preplovio Atlantik i stigao u Argentinu, u Buenos Aires. Mladi Bokelj nedugo potom uputio se u Ognjenu zemlju na jugu Patagonije gdje je u to vrijeme vladala „zlatna groznica“. Tamo je zaradio i prvi veći novac sa kojim se vratio u Buenos Aires gdje je upisao i sa uspjehom 1891 godine završio Pomorsku akademiju. Iste godine mladi Ilija Damjanović stupio je na službu u Ratnu mornaricu Argentine u kojoj je kao oficir služio sve do 1904 godine kada se zaposlio u najvećoj argentinskoj pomorskoj kompaniji – „Compania Argentina de Navegacion a vapor Nicolas Mihanovich“ koju je osnovao jedna od iseljenika sa Pelješca, kasniji poznati argentinski brodarski tajkun Nikola Mihanović, rodom iz Dola kraj Stona. Kapetan Damjanović u Mihanovićevoj kompaniji proveo je dvadeset narednih godina, pri čemu je zapovijedao najboljim putničkim parobrodima te kompanije, uvijek nastojeći da zaposli što više ljudi iz naših krajeva koji su početkom 20.vijeka u Argentinu odlazili „trbuhom za kruhom“, u potrazi za boljim životom.
Jedan od brodova kojima je komandovao kapetan Damjanović bio je i putnički parobrod „Rawson“ koji je za kompaniju Nikole Mihanovića izgradjen 1911 godine u britankom brodogradlištu „Sir Laing & Co” Ltd. u Deptfordu. Broj dug 100 metara, širok 13,4 metra, a postizao je ekonomsku brzinu od 12,5 čvorova. Brod je prvobitno bio namijenjen za održavanje redovnih putničkih linija izmedju Buenos Airesa i luka na samom jugu Argentine, posebno onih na području Patagonije, kao i luka u južnom Čileu.
Na tim svojim redovnim putovanjima “Rawsonom”, kapetan Damjanović je u jesen 1914 godine u nekoliko navrata otkrivao njemačke ratne i pomoćne brodove koji su se krili medju hiljadama ostrvaca, grebena i tjesnaca uz pustu obalu Ognjene zemlje i Magelanovog prolaza. Prema pisanju dr Vinka Foretića u studiji “Udio naših ljudi u stranim mornaricama”, objavljenoj u “Pomorskom zborniku” iz 1962, Damjanović je u dva navrata opazio njemačke ratne, a jednom transportne brodove koji su eskadru viceadmirala Špea i druge pojedinačne njemačke rejdere, trebali snabdijevati ugljem, vodom, municijom i životnim namirnicama. U dva navrata, kapetan Damjanović je kao argentinski podanik, pozvao Njemce da napuste teritorijalne vode te, u Prvom svjetskom ratu, neutralne države.
U “Pomorstvu” iz 1954 godine objavljeno je da je prvi put, kapetan Damjanović uočio šest njemačkih ratnih brodova u blizini luke Sveta Jelena u Patagoniji, te je odmah opomenuo komadanta te eskadre da se ne smije kriti u neutralnim vodama i o tom susretu obavijestio je Britance. U blizini iste luke nešto kasnije otkrio je dva njemačka transportna broda.
“Iako mu je parobrod bio pun putnika, medju kojima je bilo i dosta Njemaca koji su se počeli buniti i prijetiti, Damjanović se nije prestrašio, nego je poslao prvog oficira i prvog komesara svog broda da se motornim čamcem odvezu i saopšte zapovjednicima obaju njemačkih transporta da komandant parobroda “Rawson” hoće da zna: zašto su se tu sakrili i neka najhitnije odatle krenu i isplove na otvoreno more, jer medjunarodni zakoni ne dozvoljavaju da se kriju u vodama jedne neutralne zemlje. Za sve ovo je bio pohvaljen od Ministarstva mornarice i Lučke direkcije u Buenos Airesu.”- piše “Pomorstvo” iz 1954 godine.
“Rawson” sa kapetanom Ilijom Damjanovićem na komandnom mostu, je 4.decembra 1914 plovio svojom uobičajenom rutom medju hiljadama ostrvaca, grebena i tjesnaca na samom jugu Južne Amerike kod Magelenovog prolaza kada ga je sudbina stavila pred u svijetu tada vjerovatno najtraženiju stvar – eskadru njemačkih ratnih brodova pod komandom viceadmirala Špea.
““Kada sam krenuo iz luke Ushuaia, ploveći kanalom Beagle koji sa južne strane sačinjavaju četiri čileanska ostrva, a sa sjeverne Tiera del Fuego, primijetio sam dim sa nekoliko brodova koji se dizao južno iza ostrva Pikton. To je bilo mjesto gdje se krila njemačka eskadra viceadmirala fon Špea, strah i trepet svih trgovačkih ladja koje su plovile ovim vodama, a koju savezničke mornarice nisu mogle da pronadju. Tu je fon Špeu bila baza za snabdijevanje ugljenom i životnim namirnicama. Dva broda krenula su u pravcu juga, a ostali su se spremali da isplove. Iz kanala Beagle ušao sam u kanal Le Mer. Poslije 60 milja plovidbe, na otvorenom moru pojavio se na horizontu jedan veliki ratni brod engleski. Čim je opazio moj brod, okrenuo je kurs prema meni, približio mi se na tri milje i signalizovao naredjenje:”Stoj!” Stao sam. Signalnim zastavicama postavio mi je pitanja – kako se moj brod zove, kako se zove komandant, otkud idem i koje vrste tereta imam, da li na brodu imam putnika njemačke ili austrijske narodnosti i da li sam na putu primijetio koji drugi ratni ili trgovački brod. Na ovo posljednje pitanje odgovorio sam da sam, prolazeći pored ostrva Pikton, opazio dim sa nekih brodova za koje mislim da pripadaju eskadri viceadmirala fon Špea koju su Englezi uzaludno tražili. Dao sam mu i pravac u kome su brodovi krenuli.”- zapisao je sam kapetan Damjanović o tom dogadjaju. Original tog zapisnika, prema tvrdnji članova Damjanovićeve porodice, kapetan Ilija je svojevremeno ustupio poznatom bokeljskom svešteniku i naučniku, pomorskom istoričaru don Niku Lukoviću, a porodica u svojoj arhivi posjeduje kopiju tog zapisa.
Glavni britanski neprijatelj na južnoj zemaljskoj polulopti bio je najzad otkriven i to zaslugom hrabrog bokeljskog pomorca. Na temelju podataka o kretanju njemačkih brodova koje im je prenio kapetan Damjanović, Britanci su zaključili da Špe namjerava da se, oplovivši rt Horn, probije u Atlantik. Stoga se i kontraadmiral Sterdi punom parom zaputio ka Folkandima ne znajući medjutim, da je sam Špe odlučio da napadne te otoke pod britanskom kontrolom u južnom Atlantiku, snabdije se ugljem u tamošnjoj ugljenarskoj stanici i uništi radio stanicu na otoku.
Do odsudnog susrta dviju flota došlo je 8.decembra pred Folklandima. Ovog puta Njemci su bili iznenadjena, ali i daleko brojno i tehnički inferiornija strana. Znajući da ne može pobjeći bržim I mnogo jače naoružanim Sterdijevim bojnim krstašima, Špe je prihvatio neravnopravnu borbu, okrenuvši „Scharnhorsta” i “Genisenaua” prema neprijatelju, istovremeno na taj način dajući mogućnost svojim još slabijim krstaricama da pokušaju pobjeći.
Njemački oklopni krstaši vatru otvaraju u 13.30 sati i već u 13.44 “Scharnhorst” postiže svoj prvi pogodak, ali je njemačka granata bezopasno ekplodirala na oklopnom pojasu “Invinciblea”. Britanci koriste prednost veće brzine “Invinciblea” i “Inflexiblea” i veći domet njihove glavne 305 mm kalibarske-baterije, pa povećavaju udaljenost, ne dozvoljavajući Špeu da iz svojih slabijih topova klalibra 210 mm, pogadja britanske brodove. Bitka je nesmanjenom žestinom, uz naizmjenično povećavanje i smanjivanje udaljenosti sukobljenih brodova, trajala nekoliko sati sve do 16 časova kada je ućutkan i posljednji top na teško oštećenom “Scharnhorstu”. Sedamnaest minuta kasnije Špeov admiralski brod se prevrnuo i potonuo, povukavši sa sobom na dno Atlantika sve članove posade. Teško oštećeni “Gneisenau” kojem je iz pogona izbačena desna strojarnica nastavio je bezizglednu borbu sa nadmoćnijim neprijateljem. Granate sa „Invinciblea“ i „Inflexiblea“ nastavile su da razaraju njemački brod koji je medjutim, uzvraćao vatru sve do 16.47 sati. Britanci su nastavli da gadjaju „Gneisenau“ još sat vremena, sve dok se oko 18 sati njemački oklopni krstaš nije prevrnuo i potonuo. Britanski brodovi iz ledenih voda Atlantika izvukli su i spasili 176 članova „Gneisenauove“ posade. Iako su se borili sa daleko nadmoćnijim protivnikom, njemački brodovi ipak su uspjeli da čak 22 puta pogode „Invincible“ nanijevši mu znatnu štetu. Dva od njegovh pramčanih odjela bila su poplavljena a pogodak njemačke granate u bok broda ispod „P“ topovske kule glavne artiljerije, napravio je prodor vode u jednom od skladišta za ugalj i „Invincibleu“ prouzrokovao nagib od 15 stepeni na desnu stranu.
Dok je trajala borba glavnina dviju eskadri, krstarica „Glasgow“ i oklopni krstaš „Kent“ progone krstricu „Leipzig“ i potapaju je poslije četvoročasovne borbe u 20.35 sati. Spašeno je 7 njemačkih oficira i 11 mornara. Oklopni krstaš „Kent“ progonio je krstaricu „Nurnberg“. Nakon kraće borbe, „Nurnberg“ se u 19.30 sati prevrnuo i potonuo, ostavivši na površini Atlantika samo 7 preživjelih. U bici kod Falklanda stradalo je preko 2.200 njemačkih oficira, podoficira i mornara uključujući i samog viceadmirala Maksimilijana fon Špea i njegova dva sina – Ota koji je služio na „Nurnbergu“ i Hajnriha koji je bio član posade „Gneisenaua“. U metežu borbe, jedino je krstarica „Dresden“ uspjela da umakne Britancima i naredna tri mjeseca provede skrivajući se po pustim zalivima i skrovitim uvalama Patagonije. „Dresden“ se nakon toga probio do otoka Huana Fernandeza gdje su je 9.marta 1915 pronašli „Kent“ i „Glasgow“ i oštetili je, pa je „Dresdena“ potopila vlastita posada.
Što se našeg kapetana Ilije Damjanovića tiče, on je, nakon što je prvih dana decembra 1914 kod Piktona otkrio skrovište njemačke Istočno-azisjke eskadre i Britance obavijestio u pravcu plovidbe brodova viceadmirala Špea, sa “Rawsonom” umjesto da krene prema Buenos Airesu, i sam se zaputio prema Falkandima.
“Ne osvrćući se na paniku i prijetnje 300-tinjak putnika na “Rawsonu”, medju kojima je bio i veliki broj Njemaca, on je riskirao svoj život, parobrod i putnike samo da bi doprinio što potpunijoj savezničkoj pobjedi nad neprijateljem. Kada je njemačka eskadra bila potpuno uništena, kapetan Damjanović se sa svojim parobrodom vratio u Buenos Aires gdje mu je priredjen veličanstven doček. O ovoj se znamenitoj pomorskoj bici mjesecima pisalo u američkoj, engleskoj, francuskoj i italijanskoj štampi i svuda se isticala neustrašivost i požrtvovanost kapetana Damjanovića. Za svoje djelo on je dobio pismenu zahvalu od engleskog poslanika u Buenos Airesu, a zahvalili su mu i predstavnici ostalih savezničkih država u ovom gradu.” – zapisano je u magazinu “Pomorstvo” iz 1954 godine. Hrabrom bokeljskom pomorcu pismo zahvale uputio je i britanski Admiralitet, a u spomen na njegovo junačko djelo, gradske vlasti Buenos Airesa jednoj od gradskih saobraćajnica dale su ime Ulica Eliasa Damjanovitcha.
Kapetan Ilija Damjanović je nakon bitke kod Falklanda nastavio da plovi na “Rawsonu” napravivši sa tim brodom tokom Prvog svjetskog rata i 12 prekookeanskih putovanja, prevozeći ratni material za saveznike. Na jednom od tih putovanja u aprilu 1916, “Rawson” je u Biskajskom zalivu u blizini francuske luke Bordo, napala jedna njemačka podmornica. Torpedo koje je ispalila je srećom, promašilo cilj, a kapetan Damjanović je lično odgovorio na napad otvorivši vatru iz na “Rawsonu” privremeno ugradjenog topa, pa se podmornica povukla i odustala od namjere da potopi “Rawson”.
Nakon Prvog svjetskog rata, Damjanović je nastavio da živi i radi u Argentini gdje ga jugoslovenski iseljenici biraju za predsjednika srpsko-hrvatske iseljeničke stranke. Na njenom čelu kapetan Damjanović je ostao do 1926 godine, kada je odlučio da se vrati u rodnu Boku. Ovaj veoma obrazovani i višestruko nadareni čovjek koji je osim našeg, govorio i pisao španski, engleski, francuski, italijanski i portugalski jezik a vrlo dobro služio se latinskim i arapskim jezikom, po povratku u zavičaj zalagao se za unapredjenje ekonomskog i kulturnog života u Boki. Zbog poznih godina, kapetan Damjanović je tada odbio ponudu jugoslovenske Vlade da bude zapovjednik kraljevske jahte “Vila”. Prethodno je taj znameniti bokeljski pomorac zbog svoje pomoći našim iseljenicima i djelovanja u pravcu podrške stvaranju zajedničke države - Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odlikovan ordenom Belog Orla.
Kapetan Damjanović oženio se u poznim godinama i skrasio u rodnim Lepetanima gdje je dobio troje djece. Ilija M. Damjanović, jedan od najzanimljivijih i najrabrijih bokeljskih pomoraca sa prelaza 19.u 20.vijek, umro je 24.novembra 1953 godine. Sahranjen je u porodičnoj grobnici familije Damjanović kod crkve Svete Nedjelje u Jošici.
S.L.
marinero:
Slicice.....
marinero:
I jos...
marinero:
Idemo dalje sa jos jednim interesantnim "sinom nevjeste Jadrana"...
: Kapetana Iliju Niketića, spasioca brodolomnika i ratnih brodova, sreća je napustila u ljeto 1918
BOKELJ ZA KORMILOM „EUTERPE“ NIJE MOGAO
IZBJEĆI ITALIJANSKA TORPEDA
Sve oči mornara sa brojnih austrougarskih i njemačkih ratnih brodova u Boki tog su 5.maja 1916 bile uprte u nesvakidašnji prizor- u zaliv je, polako vozeći pored ponte Oštre, uplovljavao razarač „Warasdiner“ vukući za sobom u teglju teško ranjenog saborca – razarač „Csepel“ čija je krma bila potpuno razorena. Dva austrougarska razarača i jedna torpiljarka dva dana ranije isplovili su iz Boke na zadatak pružanja artiljerijske podrške sa mora, napadu austro/ugarskih hidroaviona na jednu od najvažnijih baza neprijatelja – savezničkih italijanskih, britanskih i francuskih pomorskih snaga – u italijanskoj luci Brindisi. Austro-ugarski ratni brodovi zadatak su uspješno obavili ali im se prilikom povratka za Boku, 4.maja poslijepodne, kurs ukrstio sa francuskom podmornicom „Bernoulli“ koja je, lagano ploveći zaronjena na desetak milja od Brindisija, vrebala plijen. „Bernoulli“ je odmah iskoristio priliku i ispalio torpeda od kojih je jedno pogodilo „Csepela“ u krmu, bukvalno raznijevši cijeli zadnji dio austro-ugarskog razarača. Stravična eksplozija na mestu je ubila 13 i ranila 9 članova posade „Csepela“ koja se iz petnih žila borila da spasi svoj brod i spriječi potapanje teško oštećenog razarača. Ostavši bez pogona i mogućnosti da manevriše, jer je francuski torpedo raznio njegove propelere i listove kormila, „Csepel“ je bio lak plijen za „Bernoulli“ da ga novim torpedom dokrajči, ali su preostala dva austro-ugarska broda odlučnim manevrima, uspjela otjerati napadača. „Warasdiner“ je nakon toga, uzeo u tegalj teško oštećenog „Csepela“ i nakon višesatne plovidbe, uspio ga je dovesti do austro-ugarske pomorske baze u Boki. Niko od više hiljada mornara i oficira koji su se tamo zatekli nije mogao da vjeruje kako je „Csepel“ preživio jer je brod ostao bez čitave krme, a od detonacije izuvijani i rastrgani limovi njegovog trupa bili su izuzetno blizu njegovih krmenih torpednih cijevi i municionih komora, koje bi, da ih je zahvatila detonacija „Bernoullijevog“ torpeda, sigurno i sami eksplodirali i potpuno raznijeli „Csepel“.
Teško oštećeni razarač, jedan od najmodernijih i najkvalitetnijih brodova lakih pomorskih snaga austro-ugarske flote, odmah je upućen u tivatski Arsenal gdje je privremeno opravljen i zakrpjen dovoljno da izdrži drugi, duži i naporniji tegalj do Kraljevice na sjevernom Jadranu gdje je „Csepela“ očekivao generalni remont. Izuzetno važan i opasan zadatak teglja oštećenog i za manevar nesposobnog ratnog broda od Boke do Kraljevice, Ratna mornarica je povjerila iskusnom pomorskom kapetanu iz Lepetana Iliji Niketiću, zapovjedniku putničkog parobroda „Meran“ kompanije „Austrijski Lloyd“ iz Trsta. „Meran“ koji je, poput većine ostalih trgovačkih brodova u to vrijeme korišten i za vojne potrebe, isplovio je 13.maja iz Boke i sa oštećenim „Csepelom“ u teglju, sretno stigao u Rijeku dva dana kasnije. Tu je kapetan Niketić svoj dragocjeni tegalj ponovno predao austro-ugarskoj ratnoj mornarici koja je nestrpljivo očekivala da što prije počne remont „Csepela“.
Ovaj svojevrsni pomorski ali i ratni poduhvat, bokeljski pomorac izvršio je gotovo rutinski, jer je kapetan Niketić već duge dvije godine, komandujući nenaoružanim trgovačkim brodovima „Austrijskog Lloyda“, uspješno izbjegavao sve rizike na Jadranskom moru koje su mu predstavlljali neprijateljski – italijanski, engleski i francuski ratni brodovi i podmornice.
Na njegovoj strani bilo je više od 30 godina iskustva na moru, još od kada je krajem 19.vijeka kao mali od palube počeo da jede „kruh sa devet kora“ na brigantinu „Figlia Penelope“ koji je bio vlasništvo njegovog oca, kapetana Iva P. Niketića i kapetana Djura Tomanovića iz Lepetana. Ilija je imao od koga i što da nauči jer je njegov otac, kapetan Ivo Niketić od sredine 19.vijeka bio zapovjednik na bokeljskim jedrenjacima, a osim kao pomorac, istakao se i kao vojnik jer je 18.maja 1881 kada se sa svojim jedrenjakom zatekao u luci Burgas, kapetan Ivo odlučnom akcijom i pod zaštitom topova sa svog broda i pušaka u rukama svojih mornara, od napada razjarenih demonstarnata, spasio osoblje austrojskog konzulata i čitavu koloniju naših ljudi koji su živjeli i radili u tom gradu. Za taj podvig kapetana Iva Niketića austrijska Vlada odlikovala je ordenom Zlatnog krsta sa krunom.
Njegov sin, Ilija Niketić, završio je Pomorsku školu u Trstu gdje je 1890 godine i položio ispit za kapetana duge plovidbe. Ilija je potom preuzeo zapovjedništvo nad jedrenjakom svog oca, a kasnije se poput većine tadašnjih bokeljskih pomoraca, okrenuo modernijoj navigaciji na mehanički pogon, pa se ukrcao na parobrode „Austrijskog Lloyda“. Sposoban i cijenjen, Ilija Niketić je brzo napredovao pa su mu uskoro povjerena zapovjedništva nad nekim od najvećih i najboljih „Lloydovih“ parobroda – „Uranom“, „Austriom“, „Albanienom“ i „Meranom“. Nakon što je izbio Prvi svjetski rat, kapetan Niketić na „Lloydovim“ parobrodima plovi većinom u organizovanim konvojima od luka na sjevernom Jadranu, ka Boki i dalje ka albanskoj obali koju je zauzela austro-ugarska vojska. Uprkos velikim rizicima i stalnoj prijetnji od napada Italijana, Engleza i Francuza čiji su ratni brodovi i podmornice stalno pokušavali da parališu austro-ugarski pomorski saobraćaj uz istočnu obalu Jadrana, kapetan Niketić i brodovi kojima je komandovao, gotovo cijeli su rat prošli neokrznuti. Bližio se kraj rata, ali je sa njime polako isticala i nit sreće koja je do tada pratila bokeljskog pomorca...
U proljeće 1918 godine kapetan Niketić preuzima zapovjedništvo nad jednim od starijih ali i većih „Lloydovih“ brodova – putničko-teretnom parobrodu „Euterpe“. Brod nosivosti 2.604 tone, dug 96,5 i širok 11,3 metra, izgradjen je po „Lloydovoj“ narudžbi 1886 godine u britanskom brodogradilištu J. L. Thompson & Sons u Dambartonu. Nazvan je prema Euterpi, muzi instrumentalne muzike, kao i drugi stariji parobrodi “Austrijskog Lloyda”, koji su dobijali imena muza i stvorenja iz mitologije. Pokretao ga je parni stroj trostruke ekspanzije, prvi tog tipa na jednom parobrodu “Austrijskog Lloyda” , snage 2.633 KS, koji je “Euterpeu”omogućavao je najveću stalnu brzinu do 13,5 čvorova. Brod je krcao 344 tone uglja, mogao je prevoziti 94 putnika, od čega - prema podacima iz 1914. godine - 70 putnika prvog i 24 drugog razreda. Održavao je veoma prometnu redovnu vezu sa istočnim Sredozemljem, uz pojedina turistička krstarenja Mediteranom za koja su “Euterpe” u godinama pred Prvi svjetski rat, unajmljivali evropski bogataši. Kada je 1914 izbio rat, “Euterpe” je poslan sa drugim austro-ugarskim trgovačkim bro¬dovima na Prukljansko jezero kod Šibenika. U to se doba vjerovalo da će rat kratko trajati i brodovi su sklonjeni kako ne bi bili izloženi ratnoj opasnosti. U decembru 1915. godine tako se na Prukljanskom jezeru nalazilo čak 97 trgovačkih brodova s ukupno 892 člana posade, ali su ubrzo i oni po naredbi Ratne mornarice, počeli da se koriste za ratne potrebe – prvenstveno transport ljudstva i ratnog materijala na bojišta u Crnoj Gori i Albaniji.
“Euterpe” je tu sudbinu uspio izbjeći sve do proljeća 1918 kada ga je u martu mjesecu, Zapovjedništvo ratnog pomorskog transporta iz Rijeke (Seetransportleitung Fi¬ume) unajmilo za prvo u nizu vojnih putovanja do albanskih luka. “Euterpe” je vraćen vlasniku sljedećeg mjeseca, ali je ponovno unajmljen u maju 1918, te je preuzeo opremu i naoružanje transport¬nog broda “Gödölö”, koji se nalazio na popravku poslije oštećenja. “Euterpe” sa kapetanom Niketićem na komandnom mostu je tako 25. maja 1918. godine krenuo na svoj novi zadatak , brzi transport vojske i ratnog materijala na liniji izmedju Rijeke i Boke Kotorske. Tu ga je medjutim, ubrzo stigla konačna sudbina – u kasno poslijepodne 11. avgusta 1918 “Euterpe” se našao pred torpednim cijevima italijanske podmornice “F-7” kojom je komandovao poručnik bojnog broda Mario Falangola.
Dok je sa ukrcanih preko 1.000 vojnika “Euterpe” bez pratnje ratnih brodova, plovio maksimalnom brzinom ka jugu, sa mukom se probijajući kroz velike valove koji je dizao jaki vjetar, oko 19.45 sati u visini rta Lun na ostrvu Pag, austro-ugarski parobrod pogodila su dva od tri torpeda koja je na njega lansirala italijanska podmornica. “Euterpe” se tada nalazio na oko milju ipo od obale, a iako je eksplodiralo samo jedno od dva torpeda koja su ga pogodila, detonacija je bila dovoljno jaka da zapečati sudbinu starog parobroda i ljudi koji su se na njemu nalazili.
“Eksplozija torpeda blokirala izlaz iz jednog od brodskih skladišta u kojem su se nalazili vojnici, te ti ljudi nisu mogli izaći na palubu i spasiti se. Brod je brzo tonuo preko desnog boka i čamci za spašavanje na lijevom boku zbog toga nisu mogli biti spušteni u more, ali su splavovi za spašavanje postavljeni na palubi, isplivali poslije potonuća, te omogućili preživljavanje dijela brodolomaca.”- opisao je u jednoj od svojih knjiga podljednje trenutke “Euterpea” poznati hrvatski pomorski povjesničar dr. Zvonimir Freivogel. U pomoć stradalima, ubrzo su pristigli stari austro-ugarski razarač “Magnet” i torpiljarke “Tb 55“ i “Tb 64“, te ribarske brodice iz tri milje udaljenog mjesta Novalje na Pagu. Spašeno je oko 450 ljudi, a još sedmoricu brodolomnika našla je sljedećeg dana britanska podmornica “C-21”, te ih odvela u zarobljeništvo u Veneciju. Utopilo se oko 600 vojnika i 15 članova posade, medju njima prvi i drugi oficir palube, te prvi oficir stroja. Jedina veća tragedija od “Euterpeove” na Jadranu u Prvom svjetskom ratu bilo je samo potonuće austro-ugarskog parobroda “Bregenz” kod Drača u Albaniji, gdje se utopilo oko 1.100 ljudi.
Broj žrtava na “Euterpeu” mogao je biti još mnogo veći da kapetan Niketić u tim dramatičnim okolnostima nije učinio bukvalno sve što je mogao da brod koji je tonuo, napusti što više ljudi. U veoma teškim okolnostima, Niketić je organizovao evakuaciju i u raspoložive čamce za spašavanje natrpao koliko je god više mogao ljudi, a sam je u more skočio pred samo potonuće “Euterpea”, kada se već više ništa drugo nije moglo učiniti. Pored Niketića i preživjele posade koji su požrtvovano do kraja, na organizovan način nastojali spasiti što više vojnika, u evakuaciji brodolomnika posebno se istakao i mladi ljekar Stjepan Nakić, koji je kao upravo mobilizirani vojni medicinar, sa “Euterpeom” putovao na front. Nakić se trudio da ostane do zadnjeg trenutka i pomogne što većem broju ranjenika da napuste brod, a onda je i sam skočio u more. Medjutim, sa palube je začuo poziv u pomoć jednog ranjenog slovačkog vojnika koji se tek tada bio osvijestio i za koga se inače, mislilo da je mrtav. Nakić se vratio na “Euterpe”, na ledja uprtio nemoćnog čovjeka i sa njime se ponovno bacio u more. Teškog ranjenika sa mukom je održavao na površini plivajući ka ostrvu i već je bio na izmaku snaga kada su ih iz mora u posljednji trenutak, obojicu izvukli ribari sa Paga.
Nakon tragedije “Euterpea”, kapetan Ilija Niketić dobio je priznanja austro-ugarskih vlasti za odličnu reakciju i požrtvovanost iskazanu pri spašavanju brodolomnika. To svakako bokeljskom pomorcu nije moglo nadoknaditi žal za izgubljenim životima vojnika, posebno onih iz pramčane štive iz koje se niko nije spasio, te poginulih članova posade, kao i gubitka samog broda kojeg svaki pomorac doživljava kao svoj drugi dom. Ubrzo se medjutim, Niketić vratio na komandni most, ovaj put “Lloydovog” putničkog parobroda “Melpomene”. Rat je završio za par mjeseci, a Niketićev brod je tokom 1919 godine bio angažovan na prevozu velikog broja demobilisanih vojnika, bivših ratnih zarobljenika i drugih ljudi koje je vihor rata prethodnih godina bacio daleko od kuće.
U ljeto 1920, italijanska Vlada je nakon skoro dvije godine njihovog držanja u zatočeništvu zbog gradjanskog rata koji je izbio u Rusiji poslije socijalističke revolucije, odlučila da pusti i kućama vrati čak 14.000 Rusa – nekadašnjih austro-ugarskih vojnih zarobljenika. Za njihov transport do luke Odesa na Crnom moru angažovani su parobrodi “Calvi”, “Thalia” i “Melpomene” kojim je komandovao kapetan Niketić. Tom konvoju se kao obezbjedjenje 19. jula 1920 u Istambulu, pridružio i italijanski razarač “Carlo Alberto Racchia”. Kada se konvoj našao na oko 19 milja jugozapadno od Odese, u 11 sati 21.jula, italijanski razarač je naletio na minu zaostalu iz rata. “Carlo Alberto Racchia” je u eksploziji pretrpio velika oštećenja, poginulo je 10, a teško ranjeno 9 moranara iz njegove posade. Italijanski ratni brod počeo je da tone, a kapetan Niketić uprkos opasnosti da možda i njegov brod ne naleti na neku zaostalu minu u blizini “Racchie”, kao i tome što je koliko do prije godinu-dvije, ratovao protiv Italijana koji su mu i potopili brod, odmah je naredio promjenu kursa i “Melpomene” doveo u blizinu tonućeg italijanskog razarača. Zahvaljujući njegovoj akciji kojoj se kasnije pridružio i brod “Calvi”, sa italijanskog razarača je spašeno 159 oficira i mornara, prije nego što se nad “Carlom Albertom Rachhiom” zauvijek sklopilo more. Za ovaj podvig, kapetan Niketić dobio je posebno priznanje od komande Ratne mornarice Italije koje je bokeljski pomorac pridružio svojoj već postojećoj impozantnoj kolekciji austro-ugarskih, ali i priznanja dobijenih od drugih država, poput crnogorskog Danilovog ordena i turskog Ordena Medžidije.
S.L.
Navigation
[0] Message Index
[#] Next page
[*] Previous page