Patrolni čamci klase C 80 (1xx) - Stari graničari

[Istria 052]

Vama s njim očito nije bilo dosadno, pa me sad zanima i jel' netko od svih vas normalnih s broda bio na kakvim tabletama kad bi on najavio posjetu ili vožnju s vama? Ovo pitam ozbiljno ...

kako i ranije napisah, nisam mu pridavao znacaj, bez obzira sto je bio po cinu visi od mene. Dobro sam poznavao pravila i propise, pogotovo Pravilo brodske sluze i Pravilo granicne sluzbe RM koje su davale dosta siroka ovlastenja Komandantima brodova. On se u to bas nije razumio, niti je znao protumaciti tako da nije mogao reagirati. Za nejga je moj brod bio autonomna oblast gdje je pristupao rijetko. Vjerujem da je on koristio tablete (alkoholne) kako bi iamo petlju nekad nesto reci.
Ostali su ga podnosili jer ih je kupovao visokim sluzbenim ocjenama van ikakvog kriterija, meni je ta vrsta trgovine bila strana, nisam je prihvacao.

Brku uvedoh u dio moje price, za nauk nekim buducim generacijama da treba cuvati osobni integritet, da formalni autoritet mora biti pracen neformalnim ukoliko zele rezultate u kriticnim situacijama i da nitko nije Bogom dan za bilo sto.


Potruditi cu se ubuduce opisati neke situacije koje je osobna inicijativa pojedinaca pretvorila u vrijedne eksponate jednog vremena.

Pozdrav,

[Istria 052]

Obično smo to zvali patrolna vožnja,tj.  boravak graničnog broda van luke baziranja uobičajnih 10 dana, nerijetko i duže, na izvršenju zadataka osiguranja državne granice na moru. Kraće boravak na granici skoro da mi nije bio poznat, osim zbog tehničkih problema, pouzdanost tehnike bila je visoka prije svega zahvaljujući kvalitetnom ljudstvu, planskom održavanju, preventivi.

Načelni plan za plovidbu bazirao se na izdatoj „Zapovesti za vožnju“ Komandanta GMO, u kojoj opisuje  rute plovljenja, datume aktivnosti, luke koje se posjećuju, najčešće planirana od Komandanta odreda, ali znao je uvažiti „želje“ izraslijeg Komandanta broda. Zapovijest je bila načelna i često se mijenjalo shodno okolnostima, većim dijelom po naređenju pretpostavljene komande, manjim dijelom zbog prilika u rejonu plovljenja (vremenski uslovi, ..), ali i procjenom i inicijativom Komandanta broda ukoliko se uspijevao izboriti za svoj status.

Rijetke su bile prilike kada su svi granični brodovi bili u luci baziranja zajedno, kada se to i desi,  najčešće prilikom smjene brodova, brod koji je završavao svoj turnus uplovljavao je ujutro, drugi odlazio najčešće poslijepodne, poslije ručka . Bilo je i apsurdnih situacija, određeno vrijeme za uplovljenje je, npr. u 0900 ujutro, a brod je bio na Punti Oštro oko 6h ujutro, pojedini Komandati brodova su  običavali  lagano voziti ispred ulaza u bokokotorski zaljev ili plutati da se slučajno u Kumbor ne bi uplovilo ranije. Dosta je formalizam kočio razvoj inicijative, graničari na moru su mogli puno više.

Kratak  zajednički boravak u luci baziranja najčešće se koristio za sastanke, većinom Osnovne organizacije SK. Posmatrajući strane armije, vidjeh da ni one nisu imune na ideologiju, iznenađujuće da armije koje slove kao „brand“ imaju visok udio ideologije u planiranoj obuci. Naravno, na sastanak se odlazilo u uniformi sa bijelom košuljom zimi, a ljeti u kaki uniformi, posada dolazećeg broda sa granice nije bila baš oduševljena stajlingom ali moralo se sve tamo do početka devedesetih kada je splasnul, svi su u jednom momentu odahnuli, ne bivajući svjesni što se iza brda valja . Interesantno  bi bilopročitati diskusije pojedinaca sa sastanaka SK, kao svjedočanstvo jednog vremena, mnogi od aktera su još aktivne starješine novo nastalih armija, vjerovatno sada zreliji pa su im javni stavovi drugačiji, pitanje je odnosa pojedinca sa svojom bliskom prošlošću.

U pravilu, graničar je plovio  kursevima paralelnim sa linijom teritorijalnih voda, češće u svom teritorijalnom moru, rjeđe u međunarodnim vodama. Osmatranje graničnog pojasa većinom noć, radarom, ali osmatrač na mostu je uvijek donosio prave informacije. Bili su dobro obučeni i veoma vredni, zaslužni za mnoge sprovedene akcije. Za kišnog vremena, podrazumjevalo se da je oficir palubne straže na otvorenom komandnom mostu bez izuzetka.  Ukoliko bi osmotreni objekat bio po bilo čemu sumnjiv, dolazilo se brodom do njega, vršila se indentifikacija zastave i imena, evidentirali podaci i tako u krug. Znalo se desiti da talijanski ribari u međunarodnim vodama ribare, a graničar stane relativno blizu njih, tako se dočeka svitanje, oni pokupe svoje mreže, sortiraju ulov i ako su im hladnjače pune, pravac Italija i tržnica ribe na veliko, oči u oči, čisto da zaju da smo tu. Suradnja sa OROST-ima (Obalskim radarskim osmatračkim stanicama), ne baš sa uvijek korisnim podacima. Gruj na Mljetu, Oštro na ulazu u zaljev Boka, Obosnik na Luštici i Crni Rt pored Sutomora bili su OROST-i u zoni odgovornosti 9.VPS-a Boka.

Najčešće se svraćalo u luku Bar gdje je postojao vez za graničara u carinskom pojasu. Gradić prijatan, ne pretjerano živahan, ali druželjubivih ljudi, spremnih za svaku vrstu pomoći. Infrastruktura, blizu pošta (tada nije bilo mobilnih telefona), retoran „Knez“, gazda prozvan „Miško ubica novčanika“ od strane pk Mijailovića (Laćarak).  Intresantno je jedno isplovljenje izvršeno bez zavoženja  krmom, iz mandrača na putničkom gatu, za opkladu sa sv Tošićem, tada komadirom IV BO.

Pomena na Mljetu, vez desnim bokom na betonske jastuke (maskirni vez) u blizini položaja OAB Goli gdje je stolovao Šukunda, GL na službi u JNA, na mornare koji su ličili na sve osim na vojsku, što su neki i osjetili pokušavajući da nakon opuštanja izigravaju starješine. Decenijama se graničar vezivao desnim bokom, na lijevom boku je bila kabina Komandanta, ni malo prijatno za odmor ljeti jer je sunce baš nemilosrdno pržilo, ventilacija nije pomagala, a AC je bio privilegija novog tipa Mirna. Odlučih promijeniti praksu, mjerna motka, ručni dubinomjer, peraje, maska, da malo promjenimo praksu. Nema smetnji za vez livim bokom, kada je PČ 140 uplovio vežući se livim bokom, slučajno se tu zatekao i PČ 179, tradicionalisti su negodovali, zašto livim bokom uz obalu, ne desnim. Prosto sam im objasnio da nemam kao komandant broda namjeru da se pržim svoju kabinu na suncu i da je vrijeme da se neke stvari mijenjaju. Nedaleko su mljetska jezera, veliko i malo, omiljena destinacija za kondiciranje posade, marš ili jednostavno šetnju. Hotel „Odisej“ Pomena, prenapućeni autokamp ljeti sastajalište novog vala, znalo se tu zalomiti do jutra. Prijatni ručkovi kod domaćina iz Pomene, porodice čija je glava imala nadimak Njakalo, partizan, lijepe priče, divna atmosfera. More prelijepo za kupanje. Svjetionik Molat na pola puta između Mljeta i Lastova, građevina na kamenitom otočiću, svjetioničari su znali  obradovati se dolasku, svježe novine,... gostoprimstvo na svakom koraku.

[dzumba]

Један коментар у вези идеологије у војсци коју помиње Истриа. Нема ту ништа чудно. У свакој је војсци има јер је она (војска) политичка творевина. У организационој форми исказује се различито. У неким земљама, као на пример Немачкој и Израелу постоји и сада официр задужен за политички рад. Мислим да се дужност тако и зове. Немци то правдају тиме да је војник-официр и грађанин и као такав не може побећи од стварности. Овај официр није ту да тумачи партијску  већ државну политику, односно да сваком војнику буде јасно који су и какви ставови државе и да кад год и куд год крене то има на уму. У америчкој војсци се томе придаје знатна пажња, посебно након дебакла у Вијетнаму. За сваку акцију спроводе се наменске идеолошко-политичке припреме у којима се тумаче америчке вредности и циљеви, иако генерално познати свакоме, за које се војници боре. Дакле, идеологије је увек било и биће у војсци. Мења се са временом и политичким системом.

[Patriot]

Čitam s velikom pažnjom priče uvaženog pripovjedača i sve se nešto mislim da je vjerojatno veći blagoslov - uza sve teške i naporne trenutke - bio imati tu inicijativu i "slobodu" promjene rutine po principu "daleko od očiju, daleko od srca (i kojekakvih Brka), nego biti u nekom sigurnom vezu i svakodnevno čitati svježe novine ... Osobno, odabrao bi ovo što priča Istria 052, barem na neko vrijeme i - jasno - na Mirni (klima je klima) ...

[Istria 052]

Čitam s velikom pažnjom priče uvaženog pripovjedača i sve se nešto mislim da je vjerojatno veći blagoslov - uza sve teške i naporne trenutke - bio imati tu inicijativu i "slobodu" promjene rutine po principu "daleko od očiju, daleko od srca (i kojekakvih Brka), nego biti u nekom sigurnom vezu i svakodnevno čitati svježe novine ... Osobno, odabrao bi ovo što priča Istria 052, barem na neko vrijeme i - jasno - na Mirni (klima je klima) ...

Mirna jako lose podnosi more.. Stari patrolci, pogotovi iz serije 137 su neusporedivo bili bolji. Sa pajola na 140 mogla se jesti mortadela.

[Plavnik]

Da se možda ne radi o svjetioniku Glavat koji se nalazi između Mljeta i Lastova?

[Istria 052]

Da se možda ne radi o svjetioniku Glavat koji se nalazi između Mljeta i Lastova?

Da radi se o Glavatu, ovo mi je promaklo, izvinjavam se zbog popusta, kada si me podsjetio odmah sam se sjetio, ipak je proslo dosta vremena.

Poz

[Istria 052]

Pomena, vez ispred hotela „Odisej“ samo rijeđe, za vrijeme visoke vode, samo stariji graničar sa manjim gazom.

Vez plutača u uvali Saplunara, otok Mljet, Gruj istočni rt, žalo iz snova,  toplo more, dozvoljava kupanje od proljeća do 11. mjeseca u godini. Plaža od sitnog pijeska, nadvijena borovima, ljeti prepuna slobodnih kupača, sve na dohvat ruke, pametnome dosta.  Svratište mnogobrojnih čamaca, jedrilica, destak kuća, ne više, na samoj obali, u gustoj borovoj šumi. Uz samu obalu preduzimljivi domaćini su na improviziranim klupama i stolovima služili domaće specijalitete, ribu na gradele (kontinentalci bi često rekli „riba zvana gradele“), vino, pršut, nismo puno zalazili u geografsko porijeklo, i bez toga bilo je ukusno. Obližnji vojni objekat imao je svoje molo, zastavnik Pešić fenomenalno je spremao ribu, a mali kolektiv kojeg je vodio, odisao je redom i radom, kasarna-karaula izgledala je kao raj zemaljski. Jutarnju gimnastiku su ljeti svi obožavali, skok u more i plivanjac oko broda, tuširanje pa na jutarnji zbor. Ne zna se da li su jutra ili večeri bila ljepša, ujutro otvoreni svjetlarnik (okrugli prozor), ljuljuškanje i miris morske svježine ili večernje ćaskanje pod šatorima, uvijek poneki znatiželjnik. Odjeća slobodnija, ali uvijek jednoobrazna. Kontrola plovila u uvali bila je skoro obavezna, vojni objekat je bio blizu.

Sobra, Prožura, Polače lučice na sjevernoj strani Mljeta u mljetskom kanalu, mjesta posjeta kada se ukrcavao novi oficir, upoznavanje sa područjem plovljenja. U Polačama (blizu Pomene) jedini kafić Mungos, teško se nalazilo slobodna stolica, nije smetalo da se smjestimo na obližnjem zidiću uz samo more ili jednostavno na asfaltu.


Grad Korčula,  posjećivan povremeno, odlična suradnja sa odjelom Milicije za granicu, inspektorom Bebićem rodom iz doline Neretve. Kasnije će Bebić postati poznat, već kao penzioner, prije nekoliko godina, po napadu u Korčuli na funkcionera MUP-a RH. Poznata vina iz Čare, Smokvice, pregršt znatiželjnih turista u sezoni, obilazak vojnopomorskog uporišta gdje je komandovao Nojko Marinović. Predivni kafići, taverne, preko puta otočić Badija, odmaralište ferijalaca Hrvatske.

Dubrovačka luka Gruž, vez četvrovez krmom na obalu, prostor veoma uzak za manevar zbog mnogo čamaca koji su zauzimali prostor  rezerviran za vez ratnog broda. U Gružu je bazirala barkasa, zastavnik Šicar Milan komandir i motrorista zastavnik Ljušić sa kojima smo proveli puno finih trenutaka. Impresijama iz Dubrovnika, duga su priča, ali smo uvijek priželjkivali da nas jugo zatvori na što duže dana tamo. Grad živahan zimi, a ludnica ljeti. Odlasci su baš teško padali.


Iako Palagruža nije bila u našem sektoru odgovornosti, predana je šibenskom GMO u prvoj polovini osamdesetih, povremeno se, iz tradicije odlazilo, kažu a i uvjerih se da se tamo ne lovi već „uzima riba“.  Ubli na Lastovu, malo mjesto finih uspomena, vezivali smo se na molo tik do benzinske pumpe.
Trsteno na Pelješcu i vino koje je znalo stići od gostoljubivih domaćina, riba, tu je znala svraćati legenda ribarstva na Jadranu, Bartol Silić, koji je iz uvjerenja onih ranih 90-tih otišao sa Pelješca i čije su ideale razbili hoštapleri iz sredine u koju je došao. Veoma vrijedna porodica koje je sve svoje htjela  zaslužiti poštenim radom, nije im se dalo tamo gdje su vjerovali da mogu.

U Koločepskom kanalu, Slano, mjesto iz snova, nekako mirno i zimi i ljeti, Jakljan beogradsko odmaralište kao premija za vez u toku turističke sezone. Trebalo je propješačiti prsten mola da bi se stiglo do recepcije. Bili smo tamo, a stariji vodnik Usanović je očekivao prinovu u porodici. Poslali smo mornara sa papirićem da se preko razglasa sa recepcije objavi da Usanović ima telefonski poziv. Sjedimo na krmi, razglas se oglasi, svi se parvimo da ne čujemo, Usanović zapita: „Da li je to za mene?“ , „Pojma nemamo“. Eto razglasa po drugi put, Usanović se diže i skoro trlećim korakom prema recepciji. Mi dvogled u ruke, objašnjava se on sa recepcionerkom nešto, lete ruke, nije mu jasno. Nekoliko dana poslije toga nije pričao sa nama.
Šipan, vez u gradskoj luci i posjeta  OAB Šipan. Jednom smo tamo vozili general pukovnika Eugena Lebarića, komandanta Niške armijske oblasti, dobro se ručalo vrhunski specijaliteti mora, ali vjerujem da mu nije prijao, jer je u povratku bilo dosta mora, a vratio se barkasom nazad. Pamtim  gest tada kbb Pogačnika, koji je domaćinima uredno iz svog džepa platio uživanje i potakao druge da to urade. Trebalo mi je godina da shvatim vrednost tog gesta.

Srebrno je bila jedna od povremenih destinacija, Župski zaljev, na žalost, nismo se duže tamo zadržavali. Cavtat, željena destinacija ljeti, bila je to nagrada i akt dobre volje Komandanta odreda, Mauzolej porodice Račić, djelo Ivana Meštrovića dominira, veoma interesantno staro groblje, svojevstan spomenik releigijama koje su se sretale na tom prostoru. Trenuci opuštanja su bili naročito lijepi u tom gradiću. Bobara, Trava, Hljeb, Mrkan, Mrkanac,..

[momo PT61]

Ah!Ah!Ah-naviru mi sjecanja-dosta od ovih luka sam uplpvio i uzivao u svakom trenutku tamo-bilo lijeti ili zimi!
Divno more,divni ljudi siroka srca-i danas posle 34 godine kad neko spomene Jadran, ja se sav najezim!Nezaboravno!Kao dopunu bih dodao Zadar,Vis, Mali losinj,Pula itn,itn........

[Istria 052]

.. Ražnjić, Supetar, Šuperka – otočići i hridi u  Župskom zaljevu. Uvala Tiha, tvori poluotok na kojem leži Cavtat, rijetko smo sidrili, ali znali smo proći brodom.

Plovidba nas vodi pored konavoskih stijena prema Moluntu. Pećine u stijenama karakteristične za taj predio obale, skrovišta za ribare i možda nešto intimnije, izdubila je priroda, uređena su skromno, ali sa mjerom. Poluotok Molunat zatvara dvije uvale, Donji (sjeverniji) i Gornji (južniji) Molunat.  Gornji Molunat je poput filmskog zapisa sa nekog pacifičkog atola, more tirkizne boje, restoran na obali i plutača za vez vojnog broda kao stvorena za pisanje “Sto godina samoće”. Graničar  vezan na plutaču ljeti isto je kao neposlušni učenik koji kleči na kukuruzu.

Žanjice, mjesto na samom ulazu  u bokokotorski zaljev,  maskirni vez 16. GMO, hodočastili smo tamo prilikom svake vježbe, šljunkovita plaža ljeti vrvi od kupača, ide se taxi čamcem iz Herceg Novog, ljetna zadovoljstva nisu nam bila dostupna, osim za vrijeme redovnih gađanja LBA RV PVO JNA, kada je graničar služio kao brod za spašavanje na kome je bio ukrcan oficir za vezu, u sjećanju mi je ostao tadašnji major pilot Bajro Bahtović sa aerodroma Batajnica.

Na Prevlaci smo bili često, uvijek nekim poslom u lokalu. Herceg Novi, nekoliko uplovljenja, najčešće povodom svečanosti ili prilikom prevoženje VIP klijentele. Zelenika, tada zapuštena luka, mjesto gdje smo pratili ribarice zatečene u nedozvoljenom izlovu u teritorijalnim vodama, ali bili smo blizu kući. Kumbor, luka  baziranja, vez četverovez, bokom bliže obali, razmaknuti da bi se izbjeglo udaranje kada neki od brodova napravi valove u tjesnacu. Kumbor, povremeno smo dolazili na lansirnu rampu za probu torpeda, kasnije, to je bio trajni vez starijih graničara pred rashod, neka vrsta autonomne oblasti, ne diram te, ne diraj me. Sa Lansirne, plovidba je vodila samo u jednom smjeru.

Molo na drugoj strani kumborskog tjesnaca, za ukrcaj goriva, mjesto gdje su često padale opklade kako uploviti i da se ne zaveze krmom, može rad kormila, može i rad konopima, ali se najviše cijenilo kada bi se brod tako priljubio pa da se tek onda dodaju i vežu konopi. Uspjevalo je često. Usvari, koliko pamtim, bacala skoro da nismo koristili, konopi su se dodavali, bilo gdje da smo pristajali.

Baošići, vez  skraćeno, dekoracija pučke ribarske fešte za vrijeme Praznika mimoze, pred kraj zime. A zima zna biti Boki predivna, ili dosadna zbog čestih kiša,  klima je toliko blaga, nema jakih vjetrova, ali zato ima vlage,.. Baošići, mjesto  Kapetana Štumbergeru, priča o njemu i njegovoj kući muzeju, nije zaobišla ni jednog novoukrcanog u jedinicu.  

Tivatski zaljev,  16. GMO redovno  učestvuje u ceremoniji odavanja počasti, u slavu i sijećanje na oficire KRM Jugoslavije Spasića i Mašeru. Tivat, gradska luka Pine, posijećivana najčešće u sklopu prevoza VIP gostiju.  U blizini je bilo turističko naselje zatvorenog tipa “Club Mediteranee”, perijanica nudizma u Boki, teško je bilo doći do slobodnog dalekozora. Arsenal u Tivtu, naš drugi dom, svoji na svome, radnici su gajili posebne simpatije prema GMO Boka, puno smo mogli tamo. Pok. Valerije Kuzmanović, legendarni šef objekta graničara u remontu, intelektualac neslućenih razmjera koji nije uspio da se othrve poroku alkohola. I mnogi drugi, Kiko Andrić, šef artiljerijske radionice, pbb  Balić, bezbednjak, bivši Komandanta graničara iz našeg GMO, Zoran- Šiljo Radović, pitur koji je uskakao kada je god trebalo, cijela ga je jedinica voljela zbog njegove nesebičnosti, radnici “Antikora” iz Beograda koji su opjeskarili palubu PČ 140 iz simpatije, bez nadoknade, za dobru marendu, piće i čašicu razgovora, iako nije bila upisana u spisak remontnih radova. Prva žena šef objekta u JRM, gospođica Aprcović, sada gospođa Gradinac,  kojoj smo prilikom prvog dolaska na brod poklonili buket cvijeća, svesrdno se trudili da se ni jednog trenutka ne osjeća neprijatno u isključivo muškom društvu. Mandrača remontnog zavoda sjećam se sa sjetom,.. puno je plemenosti i patine  imao tivatski Asenal.
U Lepetane smo odlazili radi popune, legenda zastavnik Živko Peulić, rukovaoc brodarsko- navigacijskog skladišta, boem, bila je lutrija naći ga na radnom mjestu, ali završavao je posao, karte dobivene od njega bile su uredno ažurirane. Kružila je priča da je u tpj staroj austrijskoj kasarni u Lepetanima, vojni rok služio i sam Hitler.

Kotor, “brand”  pomorske tradicije na tom dijelu Jadrana, grad bokeških gospara, u  sjećanju mi je  doba poslije potresa, kada je stari grad  još bio zatvoren za posjetioce,  pa kada je obnovljen i otvoren. Nije bilo svečanosti u Kotoru, a da brod iz GMO Boka nije bio pozvan. Kotorske plave noći, kada se ulice starog grada pretvore u  mravinjak, ljetni maskembal čamaca, mimohod mažoretki, jedan pun osjećaj življenja i pripadanja. Gospa od škrpjela, umjetni otok ispred Perasta, obilazak crkve i poznate slike napravljene od vlasenih niti, slika je blijedila kako je umjetnica starila. Sv. Đorđe, drugi otočić ispred Perasta, krije zanimljivu ljubavnu priču, kada je oficir fransucke mornarice u bombardiranju grada kojeg su branili od Turaka pogodio svoju djevojku koja je tada pokopana na otoku.

[Istria 052]

Na PČ 140 se obuka za obavljanje početnih dužnosti na brodu vršila vrlo savjesno. Svaka generacija novoprimljenih mornara iz MNC Pula prolazila je kroz poćetnu obuku, kao smo je zvali „da polože ispit hodanja po brodu“. Ispit se sastojao iz teoretskog (osnove PBS-a, sizna služba, odavanje počasti, prostorije na brodu, oslovljavanje, kretanje po brodu, brodska organizacija, dežurstva, uzbuna, signali..)  i praktičnog dijela (bacanje bacala, vezivanje bokobrana, nametanje konopa, čvorovi koji su često u upoterbi,..). Obuka je trajala nekoliko dana iz nekoliko oblasti  intenzivno, spovodili su je komandiri BO, a ispit se polagao pred tročlanom komisijom na čelu sa zamjenikom komandanta, ocjena je bila aritmetička sredina ocjena koju su starješine davale za svaku oblast, mornar  najbolji na ispitu, bio bi tradicionalno nagrađivan sa 3 nagradna dana. Rang lista bila bi izvješena na oglasnoj ploči. Principjelno, novopristigli mornari nisu imali izlaz dok ne polože ispit za početne dužnosti.

Jedne nedelje, brod vezan u bazi Kumbor, zazvoni telefon na brodu, zove Komandant odreda kk Vukmirović: „Neka dođe mornar Saša B. Kod mene u kancelariju!“, „Druže Komandante, mornar Saša B.mođe doći kod Vas u kancelariju samo u mojoj pratnji“,  odgovoreno mu je.

Mornar Saša  tek što je stigao na brod sa osnovne obuke iz Pule, „gušter“ rekli bi stariji. Uputismo se ka kancelariji Komandata, valjalo je propješačiti skoro kilometar od veza do kancelarije. Uđosmo, kada u kancelariji sjede admiral Jokić,  Komandant 9. VPS-a, 2 civila i Komandant odreda.

„Druže admirale, dozvolite da se obratim Komandantu odreda?, „Izvolite“, sjedosmo za stol u kancelariji, admiral Jokić reče da je lijepo što se održava  disciplina na broda, da red treba postojati. Druga dva civila bili su,  moćni presjednik tada moćne općine koju je obuhvaćao 9. VPS i presjednik općine iz Srbije, čini mi se Ivanjica. Izljubiše se otac i sin, priča prijatna i na kraju Komandant odreda kaže: „ Dolazi Sašina sestra blizankinja, pustite ga kući nekoliko dana.“, „U redu, javljam Vam se kasnije“.

Izađosmoiz kancelarije i uputismo se ka brodu, kada mornar Saša krene plakati, uz plač objašnjava: „Zašto mi to moj otac radi, rekao sam mu da mi ne treba tako nešto, ne trebaju mi njegove asistencije !“

Nakon nekoliko sati, Komandant broda ode kod Komandanta odreda: „Rušite mi autoritet i principe uspostavljene na brodu. Mornara Sašu ne puštam sa broda, ukoliko ga Vi pustite, dođite na brod i preuzmite odgovornost za brod, u tom slučaju nisam Vam više potreban!“,  „Dobro, neka bude onako kako ste odredili, Saša B ostaje na brodu, ne ide na slobodne dane“, odgovori Komnadant Vukmirović.

Nakon nekoliko dana, održan se ispit za početno obavljanje dužnosti na brodu, mornar Saša B je na ispitu pokazao najbolje rezultate, za vrijeme jutarnjeg zbora uz jutarnju zapovijest pročitana je naredba kojom se nagrađuje sa tri nagradna dana.

Mornar Saša B  kasnije je bio i nosioc značke „Primjeran vojnik“ jedan od mornara koji ostaje u dugom sjećanju

[momo PT61]

Cast pojedincima,ali ovakve stvari su se desavale mnogo puta, a Istrija052 je u pravu-time se krnji ugled komandata broda,ali i odbijanjem da se udovolji takvim posupcima komandant mnogo dobija u ocima predpostavljenih,ali i sto je  najznacajnije-raste ugled i autoritet kod posade broda-tako se od "komandanta" postaje "stari" ili "barba"!

[Istria 052]

More zna pokazivati svoje ćudi, stalno upozoravajući mornare da je prirodna sila superiornija od ostalih koja hoće tolerirati prkos do neke mjere, a poslije toga “svi se naglo prisjete Boga, zazivajući ga u pomoć”.  Igra je to bez kraja između mora i mornara, ponekad izazivanje sudbine, ponekad nedovoljno iskustva, ponekad baš tako mora biti, iako danas suvremena sredstva meteo nadzora i obaviještavanja pomažu uveliko.


Jače more potjeralo je PČ 140 “Kožuf”  nakon dužeg boravka na otvorenom moru, da se zakloni u Koločepski kanal, negdje na rub uvale Budima, između Jakljana, Tajana, Olipe i poluotoka Pelješca. Plutanje, poslijepodnevni sati, solidno nas je izvaljalo dok se nismo dočepali zaklona.

Tih je dana,na otvorenom moru, bilo izuzetno toplo, na momente sparno, more većinom bonaca, ljeto je, a onda nakon nekoliko dana  zahlađenje, more se pogorša, nema druge nego u zaklon, a Koločepski kanal je idealno skrovište.

Nije ništa slutilo da može nastati problem, niska je oblačnost, nevrijeme nailazi iz pravca SW, ali vidljivost je izuzetno dobra. Osmatrač sa mosta javlja i pokazuje ne grupu oblaka iz kojih se izdvaja kao  končić, trak,  djelić oblaka koji se proteže prema površini mora. Uvjeravam sebe da ne može biti ništa opasno, neće valjda prema nama. Iz opreza, upućujemo i drugi motor (plutalo se najčešće sa upaljenim jednim motrom). Nisam bio siguran što to može biti, vjerovatno  tu lekciju  iz Pomorske meteorologije nisam  najpažljivijie pratio. Prostor gdje plutamo je dovoljno prostran, omogućava siguran prostor za manevar sa PĆ dužine nešto preko 30 m, ma aerodromska pista je to ovu šešulu od broda.

Oblak je napredovao nečekivano brzo, poput ubrzanja stvarnosti na filmu,  nada umire posljednja, neće valjda nas. Kad odjednom, ljetno se popodne pretvori u mrkli mrak, jak vjetar najprije, pa tropski pljusak obaspe područje oko broda, od gustine kapi ne vidi se pramac broda, atmosfera između šoka i nevjerice. Natavi baš jak vjetar, pramac broda se ne vidi  od kiše, briju kapljice mora po površini. Dobro je,  radar radi, podešavanja “anti clutter rain”, naziru se obrisi obale, održavamo motorima udaljenost, iako ponekad imamo osjećaj kao da nevidljiva ruka pomakne brod i postavi ga na drugo mjesto. Sekunde su kao minuti, a minuti su kao sati, mozak radi 300 na sat, radar pomaže puno.  Vidljivost, ni 5 metara.

U jednom momentu, isključi se radar, izletim na otvoreni most, da nije antena možda zapela za signalne konope. Konopi su zategnuti, landaraju ali ne smetaju anteni, ni jedan nije pokidan, znači nije zapela. Mokar sam do gole kože  u samo nekoliko trenutaka. Sjetih se ponovo predmeta “Pomorska metorologija”, predavanje o lokalnih predznacima (ne)vremena.


Što sada? Nema radara, ne vidi se obala. Jedini mi je orijentir jarbolna zastava, okrećem pramac u vjetar i polako dodajem strojevima napred, pa stoj, ne bi li držao brod u mjestu, ali nevrijeme ne dozvoljava orijentaciju,  jednostavno je nema, samo osjećaj. “Baciti će nas na obalu!”, pomislih. Borbena uzbuna, svi u hodnik nadgrađa, zatežu se prsluci za spašavanje. “Pripremi sidro za obaranje”, pk Mijailović sa grupom BoB-a odlazi na pramac, jedva se naziru  od guste kiše, “Sidro spremno za obaranje”. Ma orati ćemo sidrom i to nas može usporiti, pomagati će motori, vrzmaju mi se misli.  Mogućnost više. Ni jedan orijentir nije vidljiv i dalje, vjetar šiba li ga šiba, pomješan sa gustom kišom. U jednom momentu pomislih  nasukati brod,.. svašta pada napamet. Kompletna posada kao skamenjena, ne čuju se, oči uprte u kormilarnicu i komandni most. Nastavljamo dalje u smjeru kako nam pokazuje jarbolna zastavica, pravo u vjetar.

Zaključujem da je radarsku antenu zaustavila njena zaštita, ona ista koje je zaustavlja prilikom uplitanja u signalne konope, ali ovaj se put radi o otporu vjetra, zračnog strujanja, kao da se okretala u želatinoznoj smjesi. Ponavljam proceduru za uključivanje radara, začuje se karakterističan šum,.. ozaro me radost, uključuje se, treba samo isčekati vrijeme da se pojavi slika, neki minut. Ali taj je minut  baš dug, nepodnošljivo dug. Most-kormilarnica, kormilarnica-most non stop, hoće li više ta slika na radarskom ekranu, komande stroju, kad evo slike, podešavanja, baš smo  blizu otočiča Tajan, nevjerovatno, koliko je “bacilo brod”. Nedugo zatim, kako se oblak valjda približio obali, tako se i pojavio dan,  dva puta u danu svjetlost, nismo više ugroženi.

Okret u kurs II kvadranta, pravac Dubrovnik. Komadatu odreda javljam da mijenjam plan i uplovljavamo u Dubrovnik.  Toliko sam slomljen da  pomoćnik, pk Mijailović dovodi  brod do Dubrovnika.  Koliko je trajalo, nitko nije bio u stanju ocijeniti, ali za mene dugo, do bola dugo.


Kasnije sam se malo zainteresirao za pojavu pijavica (obnovio znanje iz pomorske meteorolgije, “ kad nisam platio na mostu, plaćam na ćupriji”), zaista su rijetka pojava na jadranu, ali ih ima.

Tako se tornado se ušunjuao u iskustva posade PČ 140, a Dubrovnik, .. u njemu se sve nevolje brzo zaboravljaju.

[Boro Prodanic]

Znam kako ti je bilo dok je to trajalo, imao sam i ja jedno iskustvo sa pijavicom.

Ko nije to prošao, ne može verovati koliko se čovek oseća sitnim i nemoćnim pred takvom prirodnom silom.

[Istria 052]

Znam kako ti je bilo dok je to trajalo, imao sam i ja jedno iskustvo sa pijavicom.

Ko nije to prošao, ne može verovati koliko se čovek oseća sitnim i nemoćnim pred takvom prirodnom silom.

Boro,

tek sada vidjeh, po tvom linku,  da si i ti pisao o pijavici, mozda sam ga i procitao ranije, ali zaboravih. Pridruzih se, nesvjesno, tvom pozivu da evociramo iskustva

Poz