Patrolni čamci klase C 80 (1xx) - Stari graničari

[Patriot]

Sjećam se da smo po komplet novu tendu (šator) patrolca Pbr 509 išli u Ploče ...

[Istria 052]

Na slici je pripadni RM Ghane- "patrolac" ali po akvatoriji luke i brodogradilista u Temi, ali pjesak, da malo razbijemo monotoniju.

[ZastavnikDjemo]

Izvini za mali off-topic, ali Ganci su najpristojniji Afrikanci, upoznao sam ih nekoliko, i stekao sam takav utisak. A Gankinje su mnooogo dobro građene...

[Istria 052]

Izvini za mali off-topic, ali Ganci su najpristojniji Afrikanci, upoznao sam ih nekoliko, i stekao sam takav utisak. A Gankinje su mnooogo dobro građene...

Dijelim tvoje misljenje u cjelosti, zivio sam tamo preko godinu dana. Ghana je zemlja u Africi gdje se osjecas skoro kao kod kuce. Samo najljepse o toj zemlji, ponekad zvanoj "Svicarska Zapadne Afrike".

[Istria 052]

“Mali bogovi” ili “mornaričko rudo” bili su nepisani i uvriježeni pojmovi  u JRM, ovaj drugi teže primjetiv.   

Kako definirati “Malog Boga “ u JRM?

 Najprostije bi bilo reći za nekog tko je bio ograničeno dodirljiv koristeći “mornaričko rudo”.  “Mali bogovi” su bile lokalne legende, koji su uspjeli izboriti se za korpus privilegija koja ih po formacijskoj dužnosti nikako nisu pripadala. Uspjevali su to jer je jedan od njihovih favorita pobijedio u gluhoj trci dolaska do neke formacijske dužnosti, a oni koristeći spoj sentimenta minulog rada, klizećih startova , non-stop ubacivanja u kadar, samo reklamiranja bez podloge ali i efikasnosti tamo gdje treba biti pokazana.  U ambijentu nedostatka kućnog odgoja i vojničke discipline, mali su bogovi nalazili svoj prostor, prostor “legendi”, u nastojanju da se uđe u krug odabranih.  Što se odmicalo dalje od trupe, to je “malih bogova” bilo više, kao kruna jedne karijere. Takav su ambijent  u mornarici dozvoljavali oficiri, rukovodeći se linijom manjeg otpora, meni je fino, a kako će biti drugima, briga me, pravilo je da nema pravila. Imali su mali bogovi svoje priče kojom su potkepljivali i učvršćivali svoje teze o “neokrnjenom autoritetu”. A mlade su starješine tu pitku priču pile, hvatajući se u kolo pogrešnih uzora iz kojeg za većinu nije bilo izlaza osim u uravnilovci.  Certifikat “Malog Boga” bio je apsolutno prenošljiv, u jednom smejru,  ali isključivo na suprugu kod kuće, gde su precizno upućenim torpedima u osmrtnici tonuli autoriteti “legendi sa voničkih pista”.

“Mornaričko rudo” predstavlja onu vrst dobrodošlice karakteristične za JRM kojom se otupljivala svaka oštrica kontrole nadređene Komande. Pa pobogu, kako GINA neće dati čistu peticu jedinici kada su prethodnog dana pojeli toliko ribe i popili  vina, kada su ujutro dali borbenu uzbunu jedinici, već ih je jedinica čekala postrojena na pisti, sumpor u vinu je čudo, em izaziva glavobolju, em rezvezuje jezik, ali tako da se autor ujutro ne sjeća ni što je govorio, a rekao je dovoljno, vrijeme uzbune, supozicije,... Izvan serijsko postignuto vrijeme,  ni „džumbine“ specijalne jedinice ne mogu tako, u mornarici su i krokodili letjeli. Scenario kao da ga je pisao Ivo Brešan. Nisu oni vidjeli ni to da vojničke čizme nisu bile propisno upertlane, nisu se upuštali u provjeru što se nalazi u rancima, teška  ih je muka spopala u juranjem mamurluku kontrolirati borbenu gotovost jedinice, a u očima orade, brancini, zubaci, kernje plivaju nepotopivo u vinu. Miniranje kontrole počelo je planskim izlovom protuminskih ronioca u rejonu zabranjenom za podvodni ribolov u okolini rta Oštro. Na ribi se ne vidi geografsko porijeklo, dok se ne sudari sa nepcem, a tada je za bilo kakve žalbe već kasno. Vino, čim je iz primorija, podrazumjevano je dobro, domaće, .. valjda poslije domaceg vina i glave treba jace boljeti. „Mornaričko rudo“ koristili su i „Mali Bogovi“ u nastajanju ili održanju. Trebalo je održavati zaklonište, ako dabar ne dograđuje branu, odnese mu je potok, ..  U mojoj karijeri, na mornaričko rudo nije nasjeo samo tada gen-potpukovnik  Stevan Mirković, pročitao je kreatore, a oni nisu znali kako da se suoče sa istinom poslije toga. Ali ni Stevan nije tu svaki dan.. (rekli bi u mojim krajevima, pusti ga pasat..)

Trupa se baš često sudarala sa tim neobičnim pojavama, indentificiranim letećim objektima, kako pronaći  zastavnika R koji duži skladište sa uniformama, kada ga nikad nema na poslu bez obzira na istaknuto radno vrijeme, ili kada ga napokon pronađemo on je toliko neraspoložen, pa nakon toga pronađe grešku u materijalnom listu, ali onim sretnicima koji su imali “vezu” nikakv papir nije trebao. Nije li naišao najmanje Komandant baze ili  sektora, evo njega, širok osmjeh zlatan zub.
Ili komanadir čete plovnih sredstava, poručnik bojnog broda Dž. pred penzijom, izgledom kao da je preskočio grob,  dnevni je alkoholizam  uveliko izdigao da je bio na cijeni kod zvaničnika.  Sve smo mi to sa graničara (Nervnog odjeljenja) sa čuđenjem i nevjericom gledali,a i oni nas, poručivši nam da ima samo jedan život i u njemu treba uživati (po njihovom receptu).  Zamjena vojničkih gaća prljavo za čisto, ličila je na lemozinu rukovaoca servisa. Još smo mu se zahvaljivali, to što su se kasnije pridržavale rukom, samo je pokazivalo vještinu mornara. Zato su oni skloniji higijeni pribjegavali pranju na ruke uz popularnu Nilu, Plavi radion,..
Kako je kantina Nule uvijek bila puna i poslovala je po održivom principu, “mali su bogovi” dolazili su na brod, iako im se nije ni malo dolazilo, nije im bilo do podsjećanja na disciplinu davno prelezanu  u mladosti. Dilema je bila samo trenutna između neobičnog Komandanta koji na svojoj teritoriji ne tolerira ispade “Letećih Holandeza” i alkohola. Kompromis je nađen, postavljali su osmatrača, pa kad Komandat broda nekim poslom zamakne sa broda, oni trčećim korakom na jednu turu čoka, osmatrač im javi da “nepogoda dolazi”, a oni su bježali iz brodske utrobe poput miševa na brodu koji tone. U svemu tome bilo je jedino dobro solarno plaćanje, utjerivali su nam zaradu koja nam je pomagala da obogatimo ponudu.
Bilo bi stvarno nepravedno zaobići kapetana VV, finacistu is baze kod kojeg smo trebovali gotovinu pred polazak na granični zadatak. Hirovit i galamdžija, predvidiv u opstrukciji, strah i trepet za one mnogobrojne i jednoobrazne koji nisu imali snage suprotstaviti mu se,  jednom je nekoliko sati pred graničnu vožnju “odj…o” komandira IV, pa otkačio “zamjenika Komandanta” da nije bilo druge nego doći kod njega u kancelariju sa pištoljem, repetirati  pištolj, staviti ga na njegov radni sto i lova je stigla za manje od minuta i to trčeći. Više nije galamio, barem ne u blizini, jer  najmanje što ga je moglo sačekati , bila je jedna “vaspitna”.
Intendanti su dolazili u mornaricu kao veoma pristojne i uljuđene starješine, za nas su bili prototipvi Kov-ovca, da bi se nakon nekog vremena pretvorili u “zvijeri”, samozatajene bogove, nedostupne običnom puku. Jednom sretoh svog kolegu Komandanta broda kako sa mornarom gura kolica sa hranom na brod, pitah ga ima li neko od njegovih starješina na brodu, odgovori mi da su kao zaposleni, odbrusih mu da je on jedino samozaposlen i to pogrešno u ovom momentu, a da oni nisu ni najmanje krivi što imaju takovog delegata pored sebe, lagodno puštajući salonske šuplje priče. Priuštio sam mu i udarac nogom u meko meso, potjerao ga na brod, valjda  mu je to ubrzanje kasnije pomoglo pri ulasku  u KOG. 

Anarhija je bila prevršila svaku mjeru,  uredno smo dostavljali materijalne liste, ali ako komandir IV BO sam nije nekoliko puta intervenirao ili otišao po sljedovanje, ostadosmo mi gladni. 
Na dan isplovljavanja na graničnu vožnju, obavjesti komandir IV BO (Beni ili Ante, ne sjećam se više) da ide po hranu u skladište. “Vodniče, ne idete nigdje!”,  odgovoreno mu je.  “Ali,..”, zavapi.
“Nema ali, vodniče, nisma dužan da Vam obrazlažem naređenje”, odgovori mu Komandant broda.
Isplovio je brod uz Kumbora, hrana nije dobivena, negdje kod Rta Oštro, obavještava se Komandant Odreda kk Vukmirović da hrana nije ukrcana, iako je uredno i na vrijeme dostavljen materijalni list, da se otvara RR i da se sve evidentira u Brodski dnevnik!”.  “Zašto tako Komandante?”, upita kk Vukmirović. “Druže Komandante, dotur pod brod, mi smo čekali, indendati nisu postupili onako kako im pravilo nalaže”. Gorka knedla u grlu Komandata Vukmirovića.

Uplovljavamo sutra ujutro u luku Bar, oko 8 h, a osmatrač javlja da je na molu gdje se vezuje graničar parkiran TAM-ić sandučar.  Dotur pod brod tada, a i uvijek poslije toga, slozeno  ispred siza, nije se ponekad moglo proći.

Slično je prošao “baja” iz Novog Sada, vodnik T, koji je trčao za brodom u narednu luku, jer mu nije bio dozvoljen ulazak na brod jer je prekršio vrijeme “prekida sa kopnom”.  Istovarili smo to derište kod “lovca” da se oni muče sa njim, a zrak je na brodu odisao ozonom od momenta kada smo mu vidjeli leđa. Za njega je jednostavno pronađen recept, Komadantu jedinice je rečeno, da li hoćete mene ili njega, tko Vam je korisniji, birajte. Bilo je to degažiranje zbog kojeg ama baš niko nije zaplakao. 

Izgleda da se u to vrijeme na trupnom nivo razumio efikasno samo jezik “malih bogova”.

[momo PT61]

Sve je istina!Odes po redovno sledovanje na Katarini-onaj "budza od gambudze"ti prvo opsova mater i "J...... .... ......gde sad nadje po sledovanje!Ja obican mornar(razvodnik)objasnjavam da smo iz maticne luke(Sibenik)isplovili pred 20 dana,itd,itd-a on meni-Pa sta treba jos i vas da hranim majku vam j....!Brojis u sebi da ostanes u stavu mirno da ti ruke ne krenu same,cutis i gledas u pod, a ona "budza" jos jednom me opsuje i ode na neodlozni posao!Na svu srecu u kancelariju ostadose normalni ljudi i po brojnom stanju posade broda i po tome koliko ostajemo u Puli izracunaju sve i za sat vremena TAM-ic donese petnastdnevno a svaki dan ujutru nam donesose dnevno sledovanje(a obicno smo bili na vez na gat Istra u gradskoj luci).Kad se vratim na brod pita komandant jeli sve u redu-a ja kazem sve je OK osim sto mi nastrada MAJKA!Njegov komentar nije potreban!Ali to se dogadjalu skoro svaki put u svakom  skladistu ali smo ako nije bio tamo glavni gazda-ostali ljudi(staresine,mornari i GL)bili su preusretljivi kad im kazes da si sa broda koji je najmanje u svojoj maticnoj luci!

[Istria 052]

Dok god se nije osjetila nailazeća  tranzicija u GMO Boka, puno se polagalo na pomorački izgled brodova. Iako se plovilo dosta,   pomoračkom izgledu se pridavala pažnja, brod se lickao sa pažnjom žene sklone kozmetici.
Nije tu bilo puno mudrovanja,  brodski  rasporedom i uputstvima uređene  su obaveze , nešto kućnog odgoja, discipline i eto urednog broda.  Jutarnje čišćenje se uredno nadziralo, veliko je slovilo za  praznik higijene,  prijalo je živjeti u urednom i uređenom prostoru, međuljudski odnosi odmah bivaju bolji. Nulu je pratila reputacija urednog broda, rijetko se mogao naći sizni, a da nije imao čistu uniformu, za sve „prljave radove“ naređivalo se presvlačenje u radne(zelene) uniforme. Cipele u jutarnjem zboru morale su biti ispolirane, isto za starješine i mornare.  Mornarske kasete bile su složene kao po špagi, redovno tema večernjeg obilaska dežurnog oficira. U početku komandiri brodskih odjeljanja nisu bili „prijatelji“ takvih mjera, Komandant broda ih je znao dovesti u spavaonicu mornara i priupitati ih koje su kasete njihovih mornara, bilo je zapinjanja u početku, naučili su, pa su i poveli računa o tom segmentu. Zamjena mornarske odjeće po principu staro od „džombi“ za novo od „guštera“ ukinuta je tako da je svakom mornaru na njegov komad odjeće stavljen sa unutrašnje strane unikatni pečat- brojčani kod od vodootporne boje, kontrola se vršila povremeno ad hoc, a prilikom odsluženja vojng roka, prije razduženja uniforme vršena je kontrola na obali da li mornar razdužuje svoju opremu. „Posuđivanje“ je svedeno na čarape, nekoliko njih se opeklo, zaradilo prekoredno pranje posuđa (najveća kazna ikad izrečena na brodu).
Mesing se redovno glancao, prljavština na bokovima se prala Vimom ili detrdžentom. Po uplovljenju sa granice najprije čišćenje broda, pa  tek onda starješine idu kućama.
U praksi je potvrđivana stara poslovica ratnih mornarica da se disciplina na brodu održava preko složenih papuča u spavaoni mornara.

Komunikacija graničara bila je većinom orijentirana prema civilnim strukturama vezanim za more, dalo se primijetiti da im je drago da sretnu red u organizaciji od koje se to i po definiciji očekuje, iako je barem kada se mornarice tiče bilo tu dosta lutanja, mislim da su si pojedinici puno toga dozvoljavali.  Najbolje se vidi kako funkcionira organizacija kada neku jedinicu ostaviš samu, a graničari su bili uglavnom sami, država za sebe, time i obaveza više.

Tepihe smo znali prati tako da smo ih konopima vezali za krmu i tako vukli neko vrijeme kroz more, ispiranje slatkom vodom, bas je bilo prijatno ući u salon a da tepih bude već na prvi pogled čist.

Boje (pituru)  isporučivala je firma Color Medvode po programu za JRM, bile su dosta postojane ukoliko se poštivalo uputstvo za upotrebu. Rđa (ruzina) je bio nepoznat pojam, reagiralo se na nivou točkice. Sva su se vrata, vijci portela,.. uredno pomazivali, ventilacioni otvori, razni ventili uredno razrađivali. Kaljuže (santine) su po pravilu bile suhe. Pajole redovno prane na palubi, milina. U urednosti i funkcionalsti strojarskog prostora isticao se komandir V BO Vasko S, komandir koji je njega naslijedio mogao je mirno odmarati nekoliko mjeseci bez većih intervencija.

Dok smo bili vezani u Dubrovniku, o vezi grada i pomorske tradije suvislo je govoriti, došla nam je u posjetu delegacije osiguravajućeg društa „Croatia“, dijela koji se bavi osiguranjem brodova. Naravno našlo se tu nekoliko pomorskih kapetana, kako su ulazili u nadgrađe i salon, jedan primijeti da je djelimično obojana zaptivna guma na vratima nadgrađa, „opominjući“  Komandanta broda. U tim krugovima, ali i bez njih za tako nešto nije bilo opravdanja, zaboravljeno je, da se  primijetilo na vrijeme, samo okrenuti zaptivku naopako ili jednostavno ostrugati boju koja još nije bila dobro ni zapekla.

Primjedba te vrste posebno je teško padala jer je dobijena u gradu gdje su građani satove podešavali po juternjem dizanju zastave na brodu JRM u 0800. Nije ništa preostalo nego progutati knedlu, priznati kolegi-Kapetanu oštro oko i svakako stručnost i naučiti još jednu lekciju.

A na graničarima, tko je želio učiti, mogao je naučiti puno.

[dzumba]

Негде у лето 1996. или 1997. године приликом конторле јединица војне полиције РМ, имао сам прилике да се са осталим колегама (нас четворица) провозам једним патролним бродом од Кумбора до Бара. Командант РМ нас је, код пријема првог дана питао да ли би се превезли ратним бродом до Бара, што смо ми радо прихватили.   Брод је био врло уредан иако се на осталим бродовима флоте већ помало примећивала рђа и тамо где не треба. Командант брода , са за кога су нам рекли  да је строг, био је врло љубазан и толерисао нам то што смо се "смуцали" по броду завријући свугде и запиткујући свашта. Све време сам провео уз капетана на командом мосту пратећи његов рад и ометајући га питањима и "отимајући" му двоглед да и ја мало погледам оно што и он гледа. Када сму улазили у барску луку било је неко такмичење деце и омладине у једрењу и сећам се да су их са брода  упозоравали да се  одмакну и не приближавају.

Када смо се искрацали сви смо коментарисли уредност брода и људи на њему. 

[barba]

Ej ljudi sto ste se raspisali. Nije me bilo vise od dva mjeseca, a vi ovako.
Na zalost nemam vremena sve citati. Na brodu sam i rijetko kada uhvatim priliku biti on-line.
Bas mi je drago da se ovaj topic razvija.

Pozdrav svim palubarcima!

[Istria 052]

Svoju ulogu osiguranja državne granice na moru,  igrao je GMO Boka skoro do posljednjih dana zajedničke države, poput glumca na izdisaju koji se nada umirovljenju.  Mnoge stvari u bivšoj državi  u debelom su raspadu, ali  uporno, predano i savjesno vrši se  granična služba na moru. Platni promet nije funkcionirao, savezni budžet (proračun) odavno ne pune sve republike, vijesti o blokadi objekta JNA više ne iznenađuju, državu na izdisaju opstruiraju svi, oni koji su željeli njen raspad već otvoreno, ali najviše neznanje i nezaintresiranost za odgovorne momente čuvara koji su joj se zakleli na vijernost.  Nastupilo je zasićenje, najglasniji su znali što neće, ali lagali većinu predstavljajući bolje sutra (ni za prekosutra nisu pogodili).
Bez obzira na sve, GMO Boka je tabao svojim uhodanim stazama, valjda misleći da će navikama koje smo zvali profesionalizam pridonijeti odgovornijem raspletu, ali najviše je ličio na slijepca kojieg vodi pas. Guranje glave u pijesak, uporno su se poštivali legalni principi pravne države koje osvjedočeno nitko nije poštovao, ne žaleći da u tom poštivanju ispadnemo i smješni jer je situacija nalagala drugačije. Slijepo zagovaranje prave od strane vojne sile, u marketingu tada Plavog dočekivano je kao volej lopta, kako god da se napravilo, uvijek kriv.  Kada Golijata uhvati kokošije sljepilo, on za drugi put ne zna, nego pravac provalija. Đaci prvaci sjeli su u klupe naučiti da je plasman informacija veoma bitna komponenta ratovanja. Ma znali su oni tamo, samo im nitko nije rekao da je to baš njihov posao. Slijepi pored očiju, prebacivali su odgovornost uprtim pogledom prema gore, potpuno sa pravom jer (samo)inicijativa je izmišljena nešto kasnije.

Linija obalnog mora išla je južnim djelovima  otoka Mljeta, pa ka svjetioniku Andrija i dalje. Teritorijalno more je unutar 12 M od linije obalnog mora. Stanje kaosa, idealna situacija za ulazak u nebranjeno grožđe, pretpostavljam da su  dvije taliijanske ribarice pratile medijsko bombardiranje onog vremena, pa su  okuražene duboko ušle  u teritorijalno more „umiruće SFRJ“,  tamo se gdje  po statistici i evidenciji nikada nisu pojavljivale u prekršajima. Pod okriljem noći, „zaorali su kočarsku brazdu“ , ali na njihovu nesreću Nula je došla iz pravca Palagruže i međunarodnih voda. Bili su osmotreni i osmatrani nekoliko sati, kada love neka ulove što više da proračun utrži što više. Uzapćenje je bilo rutina, pred svanuće. Komanda GMO je obaviještena da su ribarice uzapćene, detalji su proslijeđeni , ali nitko ne proslijeđuje naređenje brodu u kom mjestu će se procesuirati prekšitelji.

Svojevrsna zavjera šutnje je počela, Komandant broda određuje kurs prema zaljevu Boka, iako je teritorijalno nadležan sud u Dubrovniku. Razlog jednostavan, sud iz SR Crne Gore će račun za potrošnju proslijediti u savezni proračun.

Već se sunce približilo podnevnoj poziciji, konvoj krećući se  brzinom najsporijeg broda, približavao se se rtu Oštro, kada se preko VHF zaštićene veze brodu direktno obratio kbb Krsto Đurović, tada Komandant VPS Boka pita za poziciju (ulaz u Boku na manje od sat vremena plovidbe do luke Zelenika) i naređuje sprovođenje prekršitelja u luku Gruž. Gordijev čvor je presječen. Negodovanje posade (interno)svodilo se isključivo na još nekoliko sati plovidbe do Gruža, ipak umor čini svoje, dvije grupe ze pregled i sprovođenje su na brodu, krnja posada Nule kompletna je angažirana, nema spavanja. Kurs luka Gruž, klaj..klaj.. stiže  konvoj do Gruža.

A tamo gle čuda koje već i nije čudo, već gledano na TV,  PVA oruđa raspoređena na zgradi Carine, vidi se pokoja i crna košulja  kod pripadnika ZNG-a, mrki pogledi (nepovjerenja) blicaju naokolo.  Situacija stvorena za W. Šekspira, „biti ili ne piti“, teatar apsurda, pravna država dogorjeva ulje na vatru, viteški potez naivaca sa diplomama kojima dokazuju svoju visoku stručnost.  Slučaj evidentno postaje instrument za poentiranje u nekim budućim razgovorima, možda i pregovorima, ipak polako narasta i jača strana Plavog, postajući  vjerodostojni partner. Vjerujem da višoj komandi nije odgovaralo što u zanatlije iz GMO iskovale taj bakreni lonac jer vruć je krumpir u baš u njega. „Rodilo se dite, robi ga kokolat“.

Konope su prihvatili (i dalje) drugovi iz Pomorske granične stanice Milicije Gruž, onako kako pomorski bonton nalaže. Bacala su složena i vraćena na brod(možda je bila već i Policija, ali tek u začetku, samo po imenu). Komandir, inspektor Glumac Tonči i djelatnik milicajac Opšivač Davor-Mačak sa kojima smo proveli beskonačne sate lijepih druženje u nekim ne tako davnim vremenima upoznaju se sa detaljima bitnim za prekršajnu prijavu. Račun ispotavljen za utrošak resursa koji nikada nije plaćen.  Primopredajni zapisnik je potpisan, stisak ruke, konopi otpušteni. Nula isplovljava, nelagoda je prisutna, cijevi sa krovova strše, ali nisu uperivane u nas. 

Daksa, Koločepska vrata i kurs prema plavoj granici SFRJ,koja postoji samo za Don Kihota iz Boke, a Nula-Pančo Vilja je bila zadnji brod JRM koji je  uplovio u Dubrovnik

[Istria 052]

Odlikovanja su neizbjezan pratilac vojnickih karijera. Pojednostavljeno,u vecini  izrazavaju priznanje vlastodrsca pojedincima zasluznim za odrzavanje njihove pozicije.
Primijetiti cemo ih na mirnodopskim uniformama vojnika i po njihovoj “kolicini”  procjenjujemo zasluge nosioca.

Kumborski GMO se nije isticao bas nekom “kolicinom” vojnickih odlicija. Kriterij je tu bio nesto visi, predlaganju se pristupalo ozbiljnije i po nekom nepisanom pravilu dobivali su ga pojedinci sa duzim stazem u jedinici.  Ali sveukupno gledano, postojala je devalvacija u kriteriju i kolicini dodjeljenih  odlicija vojnicima u miru, jasan znak da  treba poraditi vise na svjetlijoj buducnosti, jer uravnilovka nije nikom srecu donijela. Atmosfera “odlicije na kilo” ni malo nije pogodovala odrzavanju svrhe davanja, motiv je polako kod ispravne vecine nestajao, shvacen kao recka iznad kreveta,  osmjeh je bio prisutan prilikom svecane dodjele, valjda zbog straha od dirigirane  osude kolektiva.  Kada kriteriji popuste, onda se javi konglomerat razlicitih interesnih grupa predvodjenih trkacima koji su dobrano zaostali u trci za vojnicki prestiz. Grupa pregaoca kojoj su odlicija u stvari namjenjena, akcelerira prema statistickoj gresci.
I tako jednog dana, u predvecerje 80-tih, zazvoni telefon na Nuli, Komandant broda da se javi Komandantu GMO.
 
Obracanje po protokolu, zasjedosmo  u kancelariji Komandanta odreda kk Vukmirovica.  Postavlja na sto semu prijedloga za olicija u 9.VPS-u.
 Kaze: ”Vi ste na redu za odlicije!”. Stav o tome bio je unaprijed formiran, Komandant Nule mu odgovara: “Druze Komandante, ne zelim stajati u nikakvom redu za odlicija.” “Kako to?”, upita.  “ Ne zelim daVas dovodim u neprijatnu situaciju, molim Vas da me izbriste sa tog spiska, da prilikom dodjele ne bi okrenuo ledja onom koji dodjeljuje odlicija”, odgovori Komandant Nule.  Komandant Vukmirovic raskolaci oci, uzme gumicu i izbrise ime Komandanta Nule iz pravkutnika predvidjenog za to odlicije. "Dozvolite da odem", prica zavrsena.

Dosta se (samo)razmisljalo o tom aktu mladog buntovnika, ali su vremena koja su ubrzo uslijedila pokazala da je postupak bio ispravan.  Brzo je  zaboravjena  “cast” koja im je dodjeljena od tadasnje drzave,  odlicija ih nisu obavezivala, vec su se ubrzo ukljucili u novu trku, nastojeci prikriti kod novih vlastodrzaca zasluge dobivene kod prethodnih.  Kondicije iz proslih vremena nije nedostajalo, a i dovoljno vjestine da se idealizira “carevo novo ruho”, bilo je samo potrebno izbjeci “prvu metlu”, jedinu lustraciju koja je efikasno radila ikada na nasim prostorima.

Ceta mala, ali odabrana,nastavljala je promisljati da je sve moglo i bolje. Ali Parkinsonov zakon nije dozvolio njeno isticanje. Ukazni cinovnici, padobranci treceg svijeta, svoje su karijere gradili na svojim greskama i na nasim mukama, nesvjesni da  smo  po tko zna koji put zabili autogol na ovim prostorima, u sridu, u korist svoje stete.

[Boro Prodanic]

Istria, malo je off, ali priča vrlo slična:

Podsetio si me na jedan vojnički sastanak tehničkog voda XXX klase kad sam bio peta godina Akademije. Komandir, kIk Popović otvara sastanak: "Drugovi, III vod je dobio dve medalje za vojničke vrline. Predlažem da ih dodelimo T*****u i Prodaniću." I napisa na tabli naša dva imena, te kao pozove pitomce da se izjasne.

Javim se prvi: "Druže kapetane, molim Vas da moje ime brišete. Ako je u nekom vodu pet odličnih pitomaca, treba svi da budu odlikovani, a ako u nekom drugom vodu nema ni jednog - onda ni jedan. Ovako me ovo podseća na "Stradiju" Radoja Domanovića. Ako to ide po razrezu, predlažem da mi se prvo dodele kolica u kojima ću za sobom voziti odlikovanja, a i T*****u i svima ostalima."

Gleda me on u čudu, ali izbrisa moje ime i predloži kolegu C**********a.

I njih dvojica dobiše odlikovanja u opštoj tišini i muku.

Nakon 20 godina čuo sam od njega, već odavno pukovnika, da se u upravi Akademije raspravljalo šta da rade samnom i nisu odlučili ništa - već peta godina, šteta da me izbace. Zaključili su da će me već život i karijera vratiti na pravi kolosek.

Nadam se da život i karijera to nisu uspeli (za sledećih 26 godina rada u Mornarici odlikovan sam samo dva puta - 1983. Medaljom za vojne zasluge i 1999. Ordenom zasluga u oblasti bezbednosti i odbrane otadžbine III reda).

[Istria 052]

Veoma se lako progovara o uspjesima u toku karijere, ali svaki je starješina JRM u toku svog službovanja imao i po koji gaf. Neki su bili beningni, zapisani su u brojnim anegdotama, a neki i ozbiljniji, najbitnije da nisu skončani sa gubitkom ljudskih života. Dešavalo se.

Za Komandanta PČ 140, uplovljenje u dubrovačku luku Gruž bila je rutina, ponavljana nekoliko godina za redom.  Manevar nije bio baš jednostavan, vez četverovez, krmeni konopi na obalu, a pramčani na dve stalno postavljene plutače. Prostor rezerviran za vez i manevar vojnog broda ucrtan je u peljaru i pregledu vezova na Jadranu, dijelom je zauzet čamcima stanovnika, nitko se nije ljutio zbog toga, Kapetanija nije reagirala, vojnopomorske vlasti su bile tolerantne, tako je to išlo godinama. Nije bio problem pramac broda „zabiti“ između dva čamca, okrenuti brod na spreg, zavesti krmom, eventualna korekcija i to je to. Mornari su čekali na plutačama za prihvat i vez pramčanih čelik-čela, povratno, radi jednostavnijeg isplovljenja. Bura je znala praviti probleme kod uplovljenja, ali su to znažni motori i vještina znalački kompenzirali.

Posada Nule je bila zanovljena starješinama koji su bili motovirani, bilo je čast i zadovoljstvo raditi sa njima. Iskustvo se na taj način brzo sticalo, nije bilo potrebno puno intervencija da bi se rutina odrađivala.

Tog je dana Nula dobila naređenje za uplovljenje u Dubrovnik za dana, jutro je, idealni uslovi, nema vjetra,  „pazarni dan“ kako bi dubrovčani rekli. Na obali vri od ljudi, sunce se promolilo u Gruž, blaga klima  spojena sa mirisom mora kakav samo Jadran ima, prava su blagodat.

Uplovljenje danju mala je predstava za dubrovčane, sve na trenutak zastane, pogledi  uprti u elegantnu figuru graničara koji izvodi predstavu za koju publike u Dubrovniku nikad ne nedostaje.
Čamac je spušten, mornari su na plutačama, kontrola prekreta izvršena i evidentirana, pripremi vez vez četverovez, komandir V BO sv. Usanović poznaje navike Komandanta broda, orkestar je spreman da izmami pljesak publike.  Voljeli su dubrovčani graničare, Nula je nekad bila stalno stacionirana u Dubrovniku pod komandom legendarnog Crnog Oblaka (Boška Marića), svatko tko je imalo bio vezan za more u drevnom gradu koji je stoljećima bio nezavisan,  znao je za Nulu.

Mornari su se rasporedili za vez, ulazimo pramcem među brodice, LIVA NAPRED POLAGANO, slijedi komanda, operater na telegrafu ponavlja komandu, upisuje se u siznu bilježnicu, ali brod kreće prema nazad. LIVA NAPRED POLA SNAGE, procedura ista, ali brod nastavlja voziti krmom. Iz palubnog otvora upravljačke kabine strojnog prostora promalja sv Usanović, Komandant zagalami sa mosta, NAPRED SVOM SNAGOM, Andrija se brzo spusti i odradi komandu, brod se ukopao, ali začuje se lom drveta.
Kako je prostor za manevar bio uzak, brod se nastavio kretati nazad, uz obalu, u samom dnu luke Gruž bio je vezan drveni brodić lokalnog građevinskog poduzeća, a uz njegov bok, gajeta, radni čamac.

Posada građevinskog broda, vidjevši da se Nula nekontrolirano približava u hodu krmom, iskočila je sa broda na obalu, na sigurno. Krmom pola snage jednim motorom kod brzohodnog dizel motora u uskom prostoru razvija nedostižnu brzinu. Prostora za rezervni manevar, kako teorija nalaže nije bilo.

Reakcija komandira V BO sv Usanovića bila je odgovarajuća, kako je napamet znao redosljed komadi, intuicija mu je govorila da se nešto čudno dešava. Doglasna cijev most-upravljačka kabina nije bila baš upotrebljiva, a u ovoj situaciji oduzima dragocjene sekunde.


Dubrovačka publika je dočekala bis, a Komandant broda je poželio da se zemlja  na trenutak otvori.

[Plavnik]

Istria052, mala napomena, mi u Floti smo podatke upisivali u Brodsku bilježnicu. Nije mi poznato ali možda su graničari imali siznu bilježnicu kako pišeš.

[Istria 052]

Istria052, mala napomena, mi u Floti smo podatke upisivali u Brodsku bilježnicu. Nije mi poznato ali možda su graničari imali siznu bilježnicu kako pišeš.

Na isto mislimo, pravi naziv je Brodska biljeznica kako navodis i podsjecas, u zargonu smo je zvali sizna biljeznica, kada je brod na vezu, podatke u nju je upisivao sizni (na granicarima).

Pozdrav,