Brodići i brodovi na jedra Istočnog Jadrana
<< < (5/12) > >>
ML:
Neretvanska lađa
 Neretvanska_ladja.jpg (37.33 KB. 456x327 - viewed 541 times.)


Veča je od trupe, stolječima osnovno sredstvo za prevoz tereta u delti Neretve, ali su i pored loših maritimnih osobina po povoljnim meteorološkim uslovima korištene i za prevoz morem do Makerske, Pelješca i Hvara.
Najstarija aktivna je izgrađena daleke 1895 godine. http://hr.wikipedia.org/wiki/Neretvanska_la%C4%91a
Lađe  su duge  preko svega oko 8m a u dnu svega 3,5 do 4,10m. Široke su od 3,1-3,4m, sa strane su visoke od 0,80 do 1,5m i gaz prazne lađe je 0,25m.
Lađa ima kobilicu (trupu) koja je visoka 15cm i okovana. Od kobilice se koso prema pramcu i krmi dižu karine . Na karinama završavaju bande koje se rade od više dasaka i ovalno se suzuju prema kobilici. Ima 33 rebra ili lukoća.
Na pramcu i na krmi je igla, komad željeza za pričvrščenje lanca.
Mjesto za jarbol je u sredini lađe i prolazi kroz stolac a na dnu ulazi u rebro u kojem je rupa.
Pogonila se paričanjem, lancanjem-vučom sa obale i najređe jedrenjem. http://free-du.htnet.hr/Maraton_ladja/stareladje.htm
Lađa se nalazi i u pomorskom muzeju u Splitu. Najviše je učinjeno tradicjonalnim maratonom lađa čime je ona opet postala prepoznavna i odkinuta od zaborava.

ML:
Čupa
 _zoppolo1.jpg (31.34 KB. 450x223 - viewed 1406 times.)

Je primitivan čamac, monoksil. Kada su prva slavenska plemena došla na obalu Jadrana donijela su sa sobom i istorijsko sječanje i predanje o izgradnji monoksila.
Međutim ovdje našavši se na moru čamac istesan iz jednog debla morali su prilagoditi tim prilikama, tako da za razliku od staroruskih monoksila u kojima se vesla sedeći, kod slovenskoh čupa veslač stoji, vesla sa dugim veslima , koja se oslanjaju na duge prečke.
Izvorno ime je vijerovatno staroslavensko, naime u oblasti Novgorodske gubernije pokraj jezera Iljmen, monoksile takođe zovu čupa.
I Hrvati su upotrebljavali čupe, ali su se na hrvatskoj obali poimenovane ladve. Nalaze se u statutima dalmatinskih gradova od početka 12 vijeka. Talijansko ime je zoppolo.
Čupe se na slovenačkom dijelu Jadrana, pre svega u Trščanskom zalivu upotrebljavaju od doseljavanja slovenaca pa sve do prve polovine 20 vijeka.
U dokumentima se spominje već 1621g. Dokument se odnosi na spor oko granice između monfalkonskim Magistratom i devinskim grofom.
Pominju se i u protokolu Carsko-kraljevske Pomorske Vlade 22.07.1817, koja je zaključila da treba izgraditi pristaništa za žitelje iz Križa i Barkovlja, jer ne mogu imati večih plovila radi nedostatka sigurnog veza. U protokolu se spominje upotreba opasnih čamaca, koji ne dozvoljavaju pravi ribolov. Po konstrukciji su slični pirogama, kakve upotrebljavaju divljaci, a posle svake upotrebe ih moraju izvlačiti, jer za njih nemaju adekvatnog priveza.
Čupe se upisuju u registre, koje po propasti Austro- Ugarske 1918, nastavljaju voditi talijanske vlasti do 1924, kada prelaze na svoje registre.
Zadnje čupe su istesane krajem 19 stoljeća, neke su u upotrebi i za vrijeme drugog svijetskog rata.
U registre su se uvodile čupe koje su zalazile u druga pristaništa (Molfalkone,Trst), dok su plovila seljaka koji su ih koristili za ribolov ostala neregistrovana tako da se statistički ne može utvrditi njihov tačan broj.
Najdulje su se čupe zadržale u Nabrežini(Aurisina, talijanski naziv od 1927), jer su okolna mijesta dobila pristane, a u Nabrežini ih nije bilo, tako da je početkom 20 vijeka na plaži bilo 17 čupa.
Istorija bilježi godinu 1871 kada je održana regata, crtež je objavljen u Illustrierte Zeitung-u, gdje je još uvijek nazočan veliki broj čupa.
Kraj postojanja čupa je bio 1947 godine, kada je zadnja aktivna čupa Marija predana Etnografskom muzeju Slovenije, a čupa Lisa je završila u muzeju u Molfalkonu.

Dozvole za plovidbu i ribarenje.
 DSCF4703.JPG (88.52 KB. 800x671 - viewed 147 times.)

 DSCF4704.JPG (123.73 KB. 551x800 - viewed 387 times.)

 DSCF4692.JPG (127.98 KB. 575x800 - viewed 138 times.)

ML:
Čupe su bile istesane od jednog komada drva. Za izgradnju se upotrebljavala smreka(picea) ili primorski bor(pinus maritima). To je drvo sa dosta smole, tako da dobro podnosi more i sunce. Životni vijek takvih čamaca je bio cca 50 godina.
Velike čupe su imale oko 7m dužine, širinu 0.7m i vanjsku visinu 0.6m, sa debljinom stranica i dna 5-8 cm. Manje pomoćne čupe su bile duge cca 5m
Zbog razmijera dužina širina 10:1 su bile relativno brze, mogla se postići na kratkim udaljenostima brzina od 5 čv.
Na pramcu je imala željeznu ručku, ona služi za izvlačenje na obalu. Na lijevoj strani je bila dodan drveni utor, koji je služio za prednje pomočno veslo(forkla). Prema krmi su bila dva utora u koja se stavljao 5,3m dug drveni poprečni teslir, koji je bio oslonac veslima. Vesla su bila duga 6m i sa njima su poboljšavali stabilnost plovila (statičkim i dinamičkim uzgonom). Veslač je stajao na pajolu, tako da je imao noge na suvom.
Vanjska strana se premazivala katranom.
U Nabrežini su ih kada nisu bile u upotrebi izvlačili vitlom na suho u fasale, nekakve zazidane prostore u terasastim vinogradima.
Korišteni izvori Lisjak Volpi, Bruno, Slovensko pomorsko ribištvo
 čupa 2.jpg (46.26 KB. 500x654 - viewed 178 times.)

 čupa 1947.jpg (24.77 KB. 300x182 - viewed 1148 times.)

Regata 1871 [ Attachment Invalid Or Does Not Exist ]
Slika iz Etnografskog muzeja
 DSCF4697.JPG (144.32 KB. 800x530 - viewed 272 times.)
madmitch:
Dok su Čupama dovezli robu za prodaju u Trst, fine gospođe, koje bi u Trst stigle iz unutrašnosti, bile su sigurne da su došli divljaci iz dalekih zemalja. Čak je izašo članak u nekim Bečkim novinama o tome. Malo mi se čini, da su željko očekivale, kada če jih ovi "divljaci" napali i učinili jim zlo. :pirat :pirat :pirat
ML:
Priča o rapskoj lađi
 copul 2 441x245.pdf - Adobe Reader.jpg (33.43 KB. 441x245 - viewed 1365 times.)

Prema Josipu Basioliju razlikujemo tri razvojne faze u plovilima koja su se upotrebljavala u morskom ribolovu na našim jadranskim obalama. Prva faza je bila vrlo duga i sezala je od najstarijih poznatih vremena pa sve do pojave prvog motornog plovila. Ribarski čamci na vesla i jedra stoljećima su nepromjenjivo posluživali ribolovu bez ikakvih preinaka. Monoksil, ladva, prethistorijsko plovilo bilo je ribarev pratical na nekim jadranskim područjima sve do pojave prvog plovila na motorni pogon, a to se desilo početkom prošlog stoljeća. Zamračena je slika razvoja plovila u tom dugom razdoblju, ali se vjerojatno ništa izvanredno i naročito nije dešavalo na njima.
U drugoj etapi razvoja događala se masovna motorizacija drvenih ribarskih brodova i čamaca. Treća faza započinje 1966. pojavom prvog željeznog motornog broda koji zaplovio na ribolov u svjetska mora.
Nas u ovoj obradi povijesnih izvora zanima rapska lađa koja se koristila na Rabu kroz cijelu prvu etapu razvoja brodova i čamaca.
Ladve su se na našoj obali Jadrana zvale još i copuli (zoppol, tal.) i lađe (laje, tal.). U svim romanskim statutima na našoj obali Jadrana redovito se za ribarska plovila upotrebljava termin „barca“, stara mediteranska riječ egipatskog porijekla. Taj naziv poznat je uzduž čitave jadranske obale od najstarijih vremena. Kao narodni naziv i danas je u općoj upotrebi. Iz dubrovačkog statuta iz 1272. godine vidi se da su Romani dalmatinskih gradova razlikovali slavensku lađu od romanskog barcusiusa (neke vrste bragoca). Za oznaku slavenske lađe dubrovački su Romani upotrebljavali staru slavensku riječ ladia. Što navodi na pretpostavku da je takav tip plovila slavenski i da su Hrvati pri seobi i donijeli takav model iz krajeva sa kojih su doselili. Da je model izvorno liburnski Romani bi, po svom običaju prihvatili njihov naziv, za takvo plovilo, a ne hrvatski od Hrvata koji su 700 godina poslije Romana naselili Jadran.
Ladva je bila prvo plovilo kojim je naš ribar lovio ribe na Jadranu. To je plovilo nastalo od debla na kojem se naš čovjek po svoj prilici najprije otisnuo na vodu. Prednja strana debla se zašiljila, donja strana zaoblila, a gornja izdubla i čamac od jednog komada drveta -monoksil, ladva- bio je gotov.
Nastajale su u onim područjima koja su obilovala šumama, a takvih je bilo posvuda uzduž Jadrna u prošlosti. S jadranskih obala su nestale ali ih ima još ponegdje na našim rijekama gdje se koriste u ribolovu i prijevozu. Na Jadranu Rab spada među posljednja područja gdje se takvo plovilo koristilo sve do kraja II. svjetskog rata i to zbog:
1. specifičnog prostornog položaja Raba prema Velebitu čija su naseljena južna i zapadna strana u zavjetrini Kamenjaka pogodna za cjelogodišnje korištenje takvih plovila. Čak i u Loparu gdje su zavjetrinu dijelom činili otoci Grgur i Goli koje si Loparani gospodarski koristili.
2. plitkih obala i plaža kojima Rab obiluje.
3. tradicionalno postojanog brodograditeljstva na Rabu. Na Rabu su se izrađivale lađe koje su se koristile i u Novalji i Lunu.
4. specifičnog rasporeda i strukture posjeda rapskog seljaka. Napr. Barbaćani su koristili šumu u Dundovu, njive u Kamporu i vinograde na Pudarici. Za ribolov uopće i obradu takvog posjeda nasušno mu je bilo potrebno takvo jeftino(izrada i održavanje), jednostavno i praktično plovilo. Slično je bilo i s mještanima Banjola koji su imali pašnjake i na Dolinu, a pašnjake i njive na otočiću Dolfinu. Postoji obiteljska predaja u obitelji Pende da se i vola rapskom lađom prevozilo na Dolfin radi potrebe oranja na tom otočiću.
5. maleni otpor lađe prema vjetru, iz smjera pramca i široki igo s dugačkim veslima kao izvanredni stabilizator, te dužina do 10m s čime se lađa nalazila uvijek na tri vala davala je solidne maritimne sposobnosti rapskoj lađi.
6. koristile bi se vjerojatno još i iza II. svjetskog rata da ih Nijemci nisu u ljetu 1944. masovno uništavali u strahu da se njima ne bi koristilo domaće stanovništvo koje je masovno pomagalo antifašistički otpor prema okupatorima i njihovim slugama.
Lađa bila je dugačka do 10 metara, a samo 90 cm široka. Građene su bile od jelova ili smrekova debla.
Gradnja
 copul 3 506x319.pdf - Adobe Reader.jpg (48.7 KB. 506x319 - viewed 169 times.)

Glavni dijelovi lađe ili copula su korito, okane, kaštanjole,
igo i vesla. Korito je 4-8 m duga greda , a 40-50cm debela, od jele ili smreke. Sve do 1914. dovažahu sa sjevernog dijela Velebita grede u Sveti Juraj a odatle ih potezaše kroz more do Raba. U Rabu u dane rapskih ferija, od 25. do 27.srpnja kada se slavi zaštitnik grada Raba Sv. Kristofor, grede su se na mjestu današnjeg Varoša, točno gdje se danas nalazi bivši hotel Miramar, izvlačile na kraj kroz plićinu i blato koje je tada bilo na tom mjestu. Od 1905. do 1914. svaka greda koštala je 8 forinti. Nakon kupnje grede vlasnik bi ugovorio s graditeljem gradnju nove lađe. Graditelj bi produbio sredinu grede u „kvadratu“ a ne „na zdelu“, kako kažu stari, tj. ne „na oblo“. Kada bi s time bio gotov, greda bi se prozvala „korito“. Više-manje koliko debela (široka) toliko i visoka. Graditelj bi zatim na koritu izdubao onu udubinu za 4-7cm duboku. Pri sartijama (s obje strane) ostavio bi oko dva prsta debelo da u tu udubinu i na tu dva prsta debelu materiju pribije kaštanjole (tako općenito zvahu na Rabu ono što sada kažu „rebra“ od čamca ). Na kaštanjole bi pribio pri dnu dugu dasku, koju zvahu na Rabu okana(danas madir). Nakon toga pribio bi još jednu okanu i lađa bi bila uglavnom gotova. Okane bi se porubile od gore na provi do kape koja zatvara krmu tankim opasom. Obje strane bijahu visoke oko 60cm. Ako dodamo i korito, sve skupa bijaše visoko oko jedan metar. Zatim bi u nju postavili pajole. Preko lađe, u srednjem dijelu lađe zvanom trastan, zabio bi se banak, prosta daska. Tu bi dasku, banak, u sredini provrtili i učinili rupu kroz koju će prolaziti jarbol, koji je bio neugledno dugo drvo. Da stoji čvrsto na dnu bi, u samo korito, zabili četverouglasto drvo koje bi ponešto izdubili, pa bi u tu rupu zapao donji kraj jarbola. To drvo zvahu kao i sada škac. Jarbol nije imao sartija, pa je zato bio debeo da ga ne prelomi vjetar. Jedro, križno, je vazda bilo pravi kvadrat, a ono je bilo napravljeno od prerađene brnestre. Ona bi se otkala, ali kako bi uvijek ostala mrežasta tkiva, veći dio vjetra bi pobjegao kroz onu mrežu, ali ... u ono vrijeme lađarima se nije žurilo... Kasnije, od oko 1896., počeše mjesto brnestre činiti jedra od vreća od jute, koje su kupovali u Rabu. Pri zadnjem pak dijelu lađe pričvrstila bi se prilično debela greda – igo (jigo, jaram). Bez toga lađa nije smjela ploviti. Igo ju je stvarno držao da se ne prevrne jer bijaše duži od korita, pa je tako dovoljno osiguravao lađu od prevelikog naginjanja i prevrtanja, pogotovo što su na krajevima iga bila i vesla. Lađa je mogla jedriti samo u krmu, nije imala kormila. Na igu su bila dva ogromna vesla, koja su uvijek bila u poslu dok je lađa na putu: njima se vozilo, a dok se jedrilo, veslima se guvernalo lađu. Na oba kraja iga bila dobro pričvršćena po jedna soha u kojoj je stajalo veslo. Jednako su na lađi, po bokovima, bile po dvije do četiri manje sošice da na njima drugi voze na manja vesla kada se ne bi jedrilo.Uslije toga što je potporište udaljeno od veslača, veslanje je zahtijevalo relativno malo napora i moglo se izvoditi bez štropota. To je bilo važno u ribolovu, naročito u onom noćnom „pod sviću“ ili na tunolovu. Za sviću se u početku koristila željezna rešetka(gradele) na kojima se ložila vatra od borovine i planike jer se vatrom dobivalo solidno svjetlo. Kasnije se počeo koristiti fenjer na karbid (acitelenski plin) sve do 1920. kada se počelo svijetliti na petrolejski plin. Veslalo se uvijek stojećke. Dno joj je ravno, a kolunba niska i svugdje jednako visoka (po izvoru s Betine na Murteru). Korito je bilo jednostavno i gotovo svo u moru, a okana izvan vode. Lađa je bilo plovilo usko a dugačko, niskog dna(splav male forme). Lađa je vazda bila crna jer su se onda sve lađe bojile blakom (paklinom). Ti su graditelji i kalafati bili samouci.
Namjena
 copul 441x328.pdf - Adobe Reader.jpg (29.75 KB. 441x328 - viewed 156 times.)

Lađe su služile za sve: za ribarenje, prijevoz, trgovinu. Na rapskim stajaćim tunolovkama lađe su sa svojom dužinom, do 10m, dobro posluživale u podržavanju mreže da ne potone kad bi se velika jata tuna zatvorila u tunolovci. Zahvaljujući masivnom koritu lađe su bile dugotrajni čamci. U ljetno bi doba oko 40 lađa s otoka Raba osvanulo ispod sela Luna da na panel lovi škombre i da kanjari. Plovile su oko Raba, do Lošinja, Krka, Paga i Velebita, rjeđe do Zadra i Senja. Kad bi u ljeti ulovili toliko ribe da je ne bi mogli u Rabu prodati, tada bi lađom odvezli ribu u Zadar. Oko 1896. godine pojedina mjesta na Rabu imala su slijedeći broj lađa: Barbat 33, Banjol 32, Sup. Draga 17, Mundanije (s Palitom) 8, Kampor 4, Lopar desetak. Iz broja lađa po rapskim selima očituje se raspored posjeda koji su seljaci obrađivali (seljaci Banjola i Barbata obrađivali su i koristili raštrkane posjede, dok su naprotiv seljaci Kampora i Mundanija (uključujući i današnji Palit) obrađivali zbijene posjede pa su im lađe manje bile potrebne. Ostatke jedne od zadnjih lađa, koja je još 1938. služila pri tuneri u uvali Sv. Eufemija ispred samostana Sv. Bernardina u Kamporu, dužine oko 6m, mogla je nositi čitavu mrežu tunolovku, kapetan Oliver Fio dao je prenijeti u Pomorski muzej u Split davne 1949. godine.
Velike su mane lađe bile te, što su pri ribolovnim operacijama zauzimale s igom i veslima mnogo prostora u moru i što im je jaram sprječavao pristajanje bokom uz obalu. Nisu se vezivale za mul već su se izvlačile na žal i okretale na bok. Ni posada se nije mogla komotno kretati niti lako manevrirati, naročito za nevremena. Znači, uza sve dobre strane, u novijim uvjetima postajale su sve nepraktičnije i u ribolovu i u prijevozu tereta, i zato su nestale s pojavom novih tehnologija i znanja u izradi brodova.

Josip Andrić,
Magazin primorsko goranske županije

Navigation
Message Index
Next page
Previous page