Ja zaista ne znam šta ste vi vidjeli, ali ja sam iz ova dva snimka vidio sljedeće.

Unutrašnjost kupole (posada) je snimana dok tenk stoji, a nakon toga se vidi tenk u pokretu. Onaj ko se vozio u tenku, gađao, bio u borbi zna koja je razlika između tenka koji stoji i tenka koji juri, skače itd. Ako se ne drži sa obadvije ruke jako, tako da ponekad šake zabole od jakog stiskanja, pa ako još tenk ide po neravnom terenu, pa počne tijelo da lupa lijevo desno po unutrašnjosti kupole, tako da ramena budu plava i modra, a taj isti mora da stiska ovoliko dugmića, a vidim svi su tasteri, nisu preklopni prekidači, pa se približiš glavom nišanskoj spravi, a tenk skoči, pa razbiješ nos ili nabiješ oko u okular itd, itd.

U mom radu sa tenkovima po VP bivše YU, samo sam našao jednog starješinu, tenkistu, kojem nisam našao rupu u znanju. Vodnik Zoran, mislim da se prezivao Tomić, iz kasarne na Voždovcu VP 1554. Čak mi je i postavio pitanje o kojem sam morao da razmišljam. Zadnji put smo se sreli u nekoj akciji na Koridoru mislim 1994 ili 1995 godine.

Već sam jednom rekao negdje da kod našeg tenka ima 105 dugmića, prekidača, poluga i sličnih komandi kod nišandžije.  Da li je probao ko od vas da izbroji dugmiće kod posade Leklerka.
Na našem tenku nema ovakvih tastera. Preklopnik, prekidač treba da bude što tvrđi ili da se što teže prebacuje ili uključuje. Iz prostog razloga da se vojska ne bi  igrala sa njima.  Preklopnik ili prekidač treba da ostane u položaju u kojem si ga ostavio. Da ga vidiš kasnije u kojem je položaju i da na osnovu toga donosiš odluke. U djeliću sekunde. Kad imaš tač skrin displej, a tenk ti skače po rupama, pada snjeg, sve se smrzlo, popravljao si tenk, ruke ti se smrzle, baš ćeš imati osjećaj za tač skrin displej.

Onaj ko je starješina, ili je bio, zna priču o dva vojnika koji su se izgubili u pustinji sa jednim nakovnjem. I kad su ih našli nakovanj bio pokvaren.

Vozio sam se u američkim borbenim vozilima. Na svakoj radiostanici je poklopac sa katancem ( i to velikim) da se vojnici ne bi igrali sa njom. Ima rupa za jedan prst za ON-OFF. I ništa više.

Tamo su neki tač skrin displeji, prekidači itd. Ne znam ko je od vas gledao kad se postroji posada ispred tenka i na komandu uskaču u tenk. Za što manje vremena. A unutra tač skrin. A odeljenje koje bude najbolje dobiva nagradni izlazak u grad. A tenk zna biti vani, pada snjeg, kiša itd. Prvo se ulazi u tenk nogama, čizmama, na kojima je blato, snjeg itd. Pa se stane na sjedište tim istim nogama, sa blatom, vodom ili snjegom na njima. I onda guzica čitav dan bude mokra. Sa ruku kaplje voda. Cjedi se voda iz šljemafona. Šljemafon je obično mokar, jer je bio na sjedištu ili je negdje visio unutra, padala je kiša ko zna kad, šljemafon je nekad znao pasti i na pod tenka, pa pokupiti ulje sa poda, pa se taj šljemafon kasnije takav mora staviti na glavu, pa mrziš samog sebe, a imaš ispred sebe milion tastera.

Toliko o dugmićima.

Snimak stabilizacije topa koju si spomenuo bio bi ovakav sa svakom kamerom na topu na svakom tenku.  Stabilizacija topa nije toliko bitna kao stabilizacija nišanske ose. Slika cilja kojeg imaš u nišanskoj spravi mora biti maksimalno stabilna, bez ikakvih trzaja. Top se stabiliše na osnovu komande nišandžije kojem se doda komanda od balističkog računara ( daljina, vjetar, pritisak, vrsta municije itd), komanda od povratne veze stabilizacije (poremećaj nastao promjenom položaja topa, vožnja tenka, promjene koje izmjeri žiroskop) plus komande koje su zadane prije pokretanja tenka (rektifikacija, unos promjene početne brzine itd). Dakle, komande koje zadaje nišandžija nišanskoj spravi ( da uprostimo) drži vrh končanice na cilju. Taj vrh končanice mora biti bukvalno zaljepljen za cilj. Bez trzaja. Ta komanda se prenosi na top kojem se dodaju ove razlike u položaju koje sam naveo i top se tako navodi na cilj. Pošto se radi o negativnoj povratnoj vezi koja se stalno mjeri i ispravlja, čeka se vrijeme kad je signal greške položaja topa u granicama tačnosti za gađanje. To vrijeme se čeka za signal po azimutu i elevaciji. Kad oba signala budu dovoljno mala daje se dozvola za opaljenje. Međutim, ovaj signal kad se pojavi već je zakasnio jer je top u stalnom pokretu, pa kad ga uoći nišandžija, već je zakasnio za opaljenje. A postoji i kašnjenje udarne igle. Pa se onda uvodi predikcija položaja topa dodano tome i kašnjenje reakcije nišandžije i kašnjenje udarne igle.

Nastavljamo sutra. Ode spavati.

Pozdrav

I ne samo to što je komplikovan za običnog vojnika, nego što nema alternativa ako otkaže elektronika, i ako oni tvrde da je sve dosta pouzdano u uslovima ekstremne eksploatacije. Banalan primer, njima ako bi otkazao automatski punjač topa oni ga jako teško mogu napuniti ručno, što je kod generacije ruskih tenkova sa automatskim punjačem jako moguće i u osnovnoj obuci se vežba ručno topa punjenje bez granate samo sa barutnim punjenjem, a brzina punjenja zavisi od uvežbanosti nižandžije i k-dira. A tenk bez topovkse vatrane moći samo može da izigrava glinenog goluba na bojištu.
Mi smo tokom obuke najveću pažnju posvećivali zastojima i kvarovima, odnosno šta raditi kada računar otkaže, šta raditi kada automatski punjač topa otkaže, itd..itd..i za sve ima alternativa i to sve u poluatomatskom i potpuno ručnom režimu.

Vjerovatno su to profesionalni uređaji. Pa i u običnim kolima ima puno displeja, koje rade na različitim temperaturama. A inače, tenk ima grijanje i posle nekoliko minuta tamo nije -40, nego dosta obična temperatura.

Da malo oživim temu, slika iz "prve" ruke

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]