A-235
Uporedo sa A-135 radilo se i na projektu
A-235. Konstruisanje novog balističkog sistema trebao je ponovo da zapčne OKB Vimpel, od koga je posao preuzeo Institut za radijsko istraživanje u Lenjingradu. Informacija o ovom sistemu u javnosti je veoma malo, a oni dostupni navode da se radilo na nekoliko presretača. U razvoju su korišćena iskustva svih prethodnih projekata. Rad na sistemu prekinut je polovinom 1980 tih.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Razvoj nacionalnog sistema protivraketne odbrane započeo je 1950 tih godina prošlog veka. Tokom decenija naučnici i inženjeri su izgradili desetine različitih komponenti sistema, odbrambenih, elektronskih, presretala i različitih objekata. Svi ogromni napori doveli su do stvaranja prvog jedinstvenog sistema protivraketne odbrane Moskve.
Od 1971 Sovjetski Savez, a zatim i Rusija imaju u opretivnoj upotrebi sistem za rano otkrivanje neprijateljskih balističkih raketa koje bi mogle biti lansirane ka glavnom gradu Rusije i oklonim gradovima. Tokom proteklih 40 godina na dužnosti su operativna bila samo tri sistema A-35, A-35M i A-135. U budućnosti se očekuje formiranje savremenijeg anti-raketnog kišobrana oličenom u sistemu
S-500. Dok se on ne završi i postane operativan postojeći sistem A-135 činiće efikasana anti-raketni kišobran nad Moskvom.
Plazma oružje
Osim raketnih sistema za presretanje balističkih raketa, Sovjeti su se orjentisali i na upotrebu „
plazma oružja“. Projekat je radio Radarsko instrumentalni razvojni institut pod vođstvom akademika
A. Avramenka koji je radio na plazmi oružju koje bi bilo sposobno uništiti svaki objekat na visini od 50 km.
U projektu su učestvovali Nacionalni insitut za eksperimentalnu fiziku (Arzamas-16), Centralni aerohidrodinamički institut i Centralni mašinski institut. U ovom projektu usledilo je veliko iznenađenje jer su Sovjeti po prvi put pozvali Amerikance na zajedničko testiranje u projektu „doverie“ ( poverenje) na manjem pacifičkom ostrvu.
Projekat vredan 300 miliona USA dolara je po Avramneku pokazao Amerikancima da je sovjetski sistem uspešniji od američkog
SDI, i ponudio im saradnju u njihovom plazma programu sa kojim su imali amerikanci zastoje. Ruski plazma sistem zasnivao se na visokofrekventim generatorima, povezanih sa lanserima koji su jonizirali delove pred krivuljom interkontinentalne balističke rakete, koja je zbog toga napustila balističku krivulju i odletela bi iz osi ravne, dok se ne bi zbog previlikog optrećenja prelomila. Ubojita efikasnost je dostignuta sa raketom svetlosne brzine.
Amerikanci nad ovim proizvodom nisu bili oduševljeni, jer bi sovjetski jeftini palzma zraci odneli njihove ogromne zarade koje je odobravao kongres na podlozi antisovjetske kampanje. Razvoj sovjetskih lansera, koje danas nazivamo visoko energetska oružja seže u šezdesete godine prošlog veka tačnije 1964-1965. kada su zajedničke snage na projektu udružili
OKB Vimpel i
OKB Strela (Almaz istraživačko-proizvodni institut), gde su se ubrzo iskazala upotrebljivost projekta u antibalističkoj odbrani. Sva testiranja su vrešena na poligonu Šar Šagan i iz njih je nastao istraživački projekat „
Tera-3“. Tom projektu se ubrzo priključio Fizički inistitut za eksperimentalnu fiziku (Arzmas-16) i Insistut za fiziku akademije za nauku. Institut Vimpel koje je koristio ta istraživanja usmerio je razvoj u kvalitet laserskog zraka (držanje smera) nejgove jačine i sposobnosti merenja. Sistem „Tera -3“ zvanično nikada nije bio upotrebljen kao protivraketno oružje. Sve je ostalo u fazi testiranja.
Moblini sistemi ruske protivbalističke odbrane
S-300V, P, PMU, PMU-1, PMU2; S-400; BUK-M1 i M-2
Broj država koje su počele u svoj sastav da uvode balističke rakete srednjeg dometa počeo je brzo da raste, kao i povećanje broja krstarećih raketa koje nose nukelarne bojeve glave prislilo je Sovjetski Savez da se naprave novi sistemi spremni da se odupru novim izazovima.
Prva ideja o mobilnim antibalističkim sistemima rodila se u koncernima
Almaz i
Antej. Almaz je prve zametke novog programa imao još od sredine 1960-tih godina prošlog veka, ali je zbog ograničavajućih sporazuma sa SAD ceo projekat bio brzo smešten u arhivu. Napredak u raketnoj tenhnici i elektronici koji je ostvaren, doveo je Sovjete do toga da se za nešto više od dve decenije razvije veoma prilagodljiv, ubitačan i višekanalni smohodni sistem protivvazdušne odbrane
S-300 koji je vodio vođa projekta
V. Jefremov iz istraživačko proizvodnog koncerna Almaz, a kasnije je prešao u Antej. Njegova osnovna namena je bila taktička protivvazdušna borba, ali i protivbalistička zaštita. U naoružanje Crvene armije prvi sistemi su ušli već 1985 godine. Sisitem je činila: komandna stanica
9S4567, akvizicijski radar
9S15, sektorski radar
9S19M2. Raketni kompleks obuhvatio višekanalnu stanicu za vođenje raketa
9S32. Sistem je bio opremljen raketama
9M82 maksimalne brzine 2.400 metara u sekundi i
9M83 čija je brzina 1.700 metara u sekundi sa odgovarajućim lansirnim oruđima
9A82 sa dve rakete 9M82 i 9A83 sa četiri rakete 9M83 i sa pretovarno lansirnim oruđima.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Obe rakete su dvostepene, ali sa različitim motorima. Rakete 9M83 imaju manju brzinu i namenjene su za borbu sa masovnim ciljevima, a obezebeđuju visokoefikasno uništenje svih tipova aviona na daljinama do 75 km, i aerobalističkih raketa tipa SRAM na daljinama do 40 km i krstarećih raketa na nižim visinama. Raketa 9M82 ima bolji pogon i znatno veću brzinu pa je namenjena za uništavanje operativno-taktičkih raketa na daljinama 35-40 km, čija je brzina 3.000 m/s, kao i drugih malogabaritnih brzih ciljeva na visinama do 30 km. Visoka preciznost određivanja trenutka aktiviranja bojeve glave se postiže obezbeđivanjem potpune informacije o parametrima u susretu sa ciljem, uključujući brzinu rakete i cilja, njihov uzajamni položaj osa, pravac potiska, ugao susreta, visinu tačke susreta i tip cilja.
Upaljač bira optimalni režim rada zavisno od konkretnih uslova radi postizanja maksimalne efikasnosti. Baterija raketa je bila sposobna pratiti 24 cilja odjednom. Jedna raketa je pokrila približno 500 kvadratnih kilometara prilikom presretanja 4 američke balističke rakete tipa Peršing-1A i dobrih 310 kvadratnih kilometara prilikom napada jedne rakete Peršing -1B.
Rakete
S-300V su na prvom testu-vežbi oborile svih 60 lansiranih raketa na udaljenosti 70-900 km. Mesto presretanja je bilo približno na visini od 15 km, ali sa čime vojska nije bila zadovoljna. Rakete i lansirna oruđa razvila je firma
Novator iz Jekaterinburga. Sav komplet je prvobitno bio ugrađen na guseničnu smohodnu platformu (objekt 830-835) koja je bila energetski i logistički autonomna i radijsko komunikacijski povezana. Vozilo je bilo težine 48 tona, a izradio ga je KB-3 (fabrika Kirovski), a projektovao ga je
VK N. Potapov.
Serijski vozilo je bez obzira na potrebe stalno bilo dopunjavano. Po svojim glavnim karakteristikma S-300 je sličan američkom sistemu Patriot, ali za razliku od njega koji je projektovan kao protivavionski sistem, ruski stručnjaci isitiču da je S 300 od samog početka bio projektovan za presretanje malih, ali brzih balsitičkih ciljeva. Rusi ističu i da S300V nisu potrebni sateliti jer njegovi moćni autonomni radari otkrivaju ciljeve na velikoj udaljenosti, obezbeđuju neophodne informacije.Rusi su već krajem 1990-tih dok su amerikanci modifikovali svoj sistem Patriot u verziju
PAC-3 već predstavili svoju modernizaciju sistema
S-300V pod oznakom „Antey 2500“.Antej-2500 može istovremeno da gađa 24 aerodinamička cilja ili 16 balisitčkih raketa sa efektivnom refleksnom površinom od čak 0,02 metra kvadratna čija je brzina leta 4.500 m/s.
Antej 2500 koristi nove rakete 9M82M i 9M83M čije su masa, dimenzije iste kao i kod prethodnih raketa, međutim ove modernizovane rakete imaju znatno veći domet i ubojnu moć i koriste se protiv svih nestrategijskih balističkih i aerobalističkih raketa. Manevarske osobine omogućuju upotrebu protiv visokomanevarskih ciljeva. Prema mišljenju konstruktora Antej-2500 može da uništi bojevu glavu rakete koja se lansira sa odaljenosti od 2.500 km U periodu od 1985-1989. Almazovo razvojno odeljenje vođstvom VK B. Bunkin na osnovu modela S-300P razvio raketu sposobnu za presretanje taktičkih balističkih raketa. Na osnovu modela S-300P nastali su sistemi
S-300 PMU-1 i
S-300 PMU-2 Favorit. Oba sistema prikazana su 1997.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Favorit je sa raketama, 48N6E, 48P6E2 bio sposoban da uništava protivničke balističke rakete na daljinama većim od 200 km. Raketa je jednostepena na čvrsto gorivo. Ima masu od 1.900 kg, a duga je 7,5 m. Pakuje se u transportno-lansirni kontejner. Brzina rakete je 1.900 m/s. Raketa ima poluaktivnu glavu za samonavođenje, autopilot, sistem za kontrolu i upravljanje i bojevu glavu od 143 kg i radio-upaljač. Signal za aktiviranje upaljča šalje nišanski radar zavisno od vrste cilja i parametara leta.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Raketni sistem S-300 PMU 1i 2 obuhvata još: sistem za komandovanje i upravljanje 83M6E2 i do 6 raketnih sistema. Ovom sistemu pripadaju i : komandna stanica 54K6E2 i osmatračko-akvizicijki radar 64N62E, nišanski radar 30N6E2 i 12 lansirnih vozila 5P85SE. Fuzijom dva koncerna Almaz i Antej posle raspada SSSR-a stvoren je prvi zajednički proizvod, ako ne računamo modifikacije familije S-300.
Novi sistem je dobio oznaku S-400. Osim za delovanje po aerobalističkim ciljevima sistem je namenjen i za obaranje balističkih raketa čija brzina ne prelazi više od 5.000 m/s. U polgedu dejstva protiv balsitičkih raketa S-400 je u nivou izraelsko Arrow 2 i američkog THAAD. Sistem je opremljen novim raketama 9M96E i 9M96E2.
Raketa 9M96E namenjena je za uništavanje ciljeva na daljina do 40 km, a po visini do 20 km. Masa bojeve glave je 24 kg. Raketa 9M96E2 namenjena je za uništavanje ciljeva na daljina do 120 km, a po visini do 30 km, i ona se krosti protiv balističkih raketa srednjeg dometa.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Sledeći sistem koji je oslikao protivbalističku ulogu u Sovjetskom savezu bio je mobilni sistem koji je razvio istraživački institut Tihomirov pod vođstvom projektanta.
Sistem je nastao 1983 na bazi PVO sistema Kub i Buk. Pojavio se pod oznakom M-1 i ubrzo je ušao u naoružanje Crvene armije. Sistem u početku nije bio namenjen za presretanje balisitčkih raketa. Sa serijom nadgradnji ta je rupa bila popunjena.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Novi model koji se pojavio
Buk M1-2 osim klasične protivvazdušne uloge, preuzeo je ulogu i presretača balističkih raketa. Lokacijski radar 9S18M1 je imao ugao skeniranja 55 stepeni što je praktično onemogućavalo ometanje, posebno prilikom praćenja taktičkih balističkih raketa. Programska podrška komandne stanice 9S470M1 je značila jedan od većih napredaka u sovjetskoj tehnici detekcije, praćenja i presretanja balističkih raketa.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Tokom vežbi Oborona-92 i Osen - 93 Buk M-1 se uspešno sa neba počistio kako klasične letelice, tako i simulacijsku raketu lance-2 i peršing-1. Sistem je mogao da prati i uništi do 6 ciljeva, ali ne brže od 830m/s na visinama od 15 m do 22 km i na daljinama od 3 do 35 km. Osim komandnog vozila, bateriju su činili. lokacijski radar
8S18M1, šest lansirnih rampi, 3-6 vozila sa raketama za popunu lansera 9M 39M1. Sva vozila su bila na guseničnom podvozju i zato veoma mobilna. Komponente sistema su težile manje od 36 tona a na putu vozila su mogla dostignuti brzinu od 65 km/h. Raketa 9M350M sa polaktivnim radarom i blizinskim upaljačem bojeve glave bila je duga 5,55 m sa lansirnom masom od 690 kg. Raketa je proizvod insituta
Agat. Pokretalo ju je tvrdo gorivo, a vreme leta iznosilo je 11 sekundi, najveća brzina 1100 m/s. Sistem je u borbeno stanje bio spreman da pređe za 5 minuta, pomoćna vozila su bila proizvod istraživačkog instituta
Start, deo komponenti sistema napravila je fabrika
M. Kalinin. Od 1985 pod vođstvom projektnog vođe
J. Pigina nastala je treća generacija ovog sistema.
Od 1993 sistem Buk-M1 sa imenom
Ural postao je dostupan stranim kupcima. Rusi su u drugoj generaciji ovog sistema promenili sistem u višekanalni i uveli fazni radar. Usledio je niz modifikacija ovog sistema a pre par godina promovisana je verzija
Buk M2E.
Daljina gađanja vazdušnih ciljeva je od 3 km do 45 km, a po visini od 15 m do 25 km. Daljina doleta rakete je 70 km i visine 30 km. Maksimalna brzina gađanja balističkih raketa je 1.200 m/s. Verovatnoća pogađanja cilja jednom raketom se kreće od 0,9 do 0,95 procenata.
Svemirska odbrana
Svemirski zaštitni sistem
Sovjetski Savez od prvog lansiranja satelita 4.oktobra 1957 i prvog leta čoveka 12.aprila 1961 posvetili su značajnu pažnju u korišćenju svemira za vojne svrhe. Po tumačenju sovjetskih stratega, kosmos više ne bi služio samo za postavljanje, kretanje sredstava za razne vidove, obezbeđenje i podrške mirnodopske upotrebe vojne sile i eventualnih ratnih dejstava na Zemlji ( osmatranje, uzbunjivanje, veza, navigacija, navođenje, meteorologija) već bi se pretvarao u novo poprište direktnih sudara dve supersile.
Sovjetski svemiriski program za vojne svrhe počeo je sa konstruisanjem "
Kozmoplana" svemirskog plovila koje bi u vasioni presretalo i uništavalo Sovjetima neprijateljske satelite. Plovilo je konstruisao u OKB-52 pod vođstvom
VP V. Čelomeja i na inicijativu legendarnog konstruktora
S. Koroljeva koji je za noseću raketu izabrao tada najmoćniju sovjetsku raketu
MBR R-7, stanica je podatke dobijala od sistema protivbalističke zaštite kako sa zemlje tako i sa svemira. Konstruktor novog likvidatora satelita (1962) je bio OKB -155 legendarni konstruktor
A. Mikojan, sistem je dobio naziv „
Svemirski zaštitni sistem“ (SZS).
Kompleksnog zadatka uhvatio se Istraživački biro Kometa po nadzorom
A.Savina, a veliki deo je bio razvijen u razvojnom odeljenju OKB Centralne mašinske fabrike pod vođstvom VP Čelomeja. Sistem sovjetske svemirske odbrane uključivao: komandno i obaveštajno mesto u blizini Moskve, posebno lansirno mesto na Bajkonuru ( Tura-Tam), transportnu raketu i presretački satelit za uništavanje raketa familije Poljot.
U Sovjetskom Savezu se protivsatelitska dejstva razvijaju još od 1963. godine.
Satelit
Poljot-1 je bio prvi sa kojim je izvršen ekepriment delovanja sistema uništavanja veštačkih satelita, a čija žrtva je bila odsluženii meteorološki sateliti. Sa američke strane registrovano je sedam eksperimenata od 1968. do 1971., a zatim još 11 posle 1976.
Dana 12.aprila 1964 pod vođstvom Čelomeja poslan je u orbitu satelit
Poljot-2, dve tone težak, koga su činili cilnindrični pogonski deo (manevarski deo satelits), instrumentalni deo, borbeni deo sa fragemntacijskim bojnim glavama na dugim uskim raketnim telima sa pogonskim motorima, da prilikom starta ne oštete satelit.
Seriju Poljet u svemir su lanisrali najpre sa dvostepenom raketom
R-7A ( 8A92) koju je konstruisao Koroljev. Raketa je je veoma teško u svemir ponela 1950 kg, pa je zaustavljeni radovi na novoj MBR UR-200, a u obzir je došla samo raketa
R-36 i na njoj nova vrsta satelita sa mogućnošću samostalnog presretanja. Da bi sprečili da se svemir pretvori u klanicu, SAD i Sovjetski Savez su 24. avgusta 1965 zaključili pakt o nenapadanju što je veoma bilo teško posebno američkoj strani jer je CIA bila veoma zainteresovana za svoju osmatraču ulogu u svemiru.
Marta 1967. godine bila je izgrađena raketa nosač
11K67 Ciklon-2A. Zatim su usledili testovi na Tura- tamu. Po prvi put trostepena raketa
R-36 ispaljena je 27.oktobra 1967., u svemir i ona je ponela satelit
Kosmos-185, ali je zapad sumnjao da satelit spada u model F-1M (manevarski). U periodu od 1970-1980. usledili su manevarski sateliti kosmos 217, 248, 374, prvo presretanje i uništenje stranog satelita izveo je kosmos 252 dana 1.novembra 1968., dok je sa punom moći program startovao kao
11K69 Ciklon 2.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Sateliti uništivači su bili dužine 6m i širine trupa 1,5 m. težina je bila 2,5 tona imali su fragmentacijski bojevu glavu sa kojom su čistili svemir sa sposobnošću pogotka od 0,6 , međutim, dok Amerikanci nisu mogli preko količnika od 0,18. U punom borbenom stanju sovjetska protivsatelitska odbrana stavljena je 1.jula 1979 istog dana su VK A. Savin i V. Kovtunenko počeli za novim još boljim univerzalnim projektom odbrane, kada su na velikim testu bile strateške nukelarne snage juna 1982. kada je
kosmos -1370 samostalno presretnuo u uništio američki špijunski satelit- uapravo radilo se o ruskom ugašenom navigacijskom satelitu Transit. Taj eksperiment je ponovljen nekoliko puta, sve dokle aprila 1991., raketa
Cikon-2 nije ponesla u orbitu satelit
14F10 najbolji usavršeni satelit na svetu tada.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Ubrzo zatim projektni biro Vimpel je završio svoje tesitranje uništavača satelita koji je lansiran sa aviona
MiG-31D na kome su obavili lavovski deo tehnologije u institutu Energija pod nadzorom
V. Gluška.
Predviđene su bile dve verzije satelita uništavača namenjenih pre svega eleiminsanjem vojnih satelita na sličnoj osnovi opremljenih sa raketama i visokoenergetskim laserom. Razlikovali su se međusobno po lovnom području. prvi su bili sateliti za nisku orbitu, a drugi za srednje visine i geostacionarnu orbitu.
Sovjetski Savez se opredelio da naučnoistraživačku aktivnost u kosmosu obavlja pomoću kosmičkih brodova i orbitalnih stanica sa ljudskom posadom ( sojuz, saljut i mir).