[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Osnovni borbeni tenk T-90, Kubinka, 8. septembra 2000.Osnovni borbeni tenk oznake T-90 bio je prvi serijski proizvođen tenk u Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza devedesetih godina. Vremenom će postati i najproizvođeniji tenk u posthladnoratovskom periodu, sa oko 2700 primeraka tokom 25 godina serijske proizvodnje.
Uprkos svojoj izvornoj oznaci, T-90 predstavlja dalju evoluciju projekta tenka T-72. Krajem osamdesetih godina, Sovjetski Savez je u serijskoj proizvodnji istovremeno imao tri osnovna borbena tenka: u Harkovu T-64, u Lenjingradu T-80 i u Njižnjem Tagilu T-72. Sva tri tenka su, grubo rečeno, imali slične tehničke karakteristike i istovetno naoružanje, ali i logističku noćnu moru, pošto su imali različite motore i transmisije. Uporedna serijska proizvodnja tri modela tenka bila je refleksija zaostale sovjetske odbrambene politike, u svetlu regionalnih industrijskih politika. Jedan kasniji ruski istoričar ocenio je ovo stanje kao „zločin protiv sovjetske armije“.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Osnovni borbeni tenk T-72A, kao eksponat u Muzeju tehnike Vadima Zadorožnogo. Foto: vitalykuzmin.netOd ova tri tenka, T-72 je smatrana „mobilizacijskim tenkom“, odnosno jeftinom konstrukcijom koji bi se u slučaju rata mogao proizvoditi u velikim količinama po niskoj ceni. Ovo je posebno bilo vidljivo po sistemu za upravljanje vatrom, koji je bio generaciju stariji od ostala dva tenka o kojima je ovde reč. Sistem za upravljanje vatrom kod modernih tenkova je pojedinačno gledano najskuplji deo. Tenk T-72 je bio i jedini tenk koji se po licenci proizvodio i van Sovjetskog Saveza. Ukupna proizvodnja tenka T-72 u Sovjetskom Savezu, u periodu od 1973. do 1990. bio je 22 096 tenkova.
Nametanje doktrine „odbrambene dovoljnosti“ Gorbačova dovelo je do postepenog smanjenja proizvodnje sovjetskih tenkova. Sovjetski Savez je 1980. imao pet fabrika tenkova, da bi 1991. ostale svega tri. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, svega dve fabrike su ostale na teritoriji Ruske Federacije. Godišnja proizvodnja tenkova opala je sa 3254 komada 1987. na svega 1000 komada 1991, nakon čega je nastavila i dalje da pada.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Tenk T-80U, foto: vitalykuzmin.netFabrika tenkova iz Harkova, dugo godina smatrana primarnim sovjetskim centrom za projektovanje i proizvodnju tenkova, proizvela je 1991. godine 800 primeraka tenkova T-80UD. Kako je bila razmeštena u Ukrajini, fabrika u Harkovu bila je odsečena od Ruske Federacije. Proizvodnja tenkova T-80U u Sankt Petersburgu (fabrika Kirov) prekinuta je 1990, neposredno pred raspad Sovjetskog Saveza. Proizvodnja tenkova T-72 u Čeljabinskoj fabrici traktora prekinuta je 1989, nakon proizvedenih 1522 primeraka. Na taj način ostale su svega dve aktivne fabrike tenkova u Rusiji, Uralvagonzavod u Njižnjem Tagilu i Transmaš u Omsku, u Sibiru. Od njih dve, fabrika u Njižnjem Tagilu bila je značajnija. U njoj se nalazio i značajan konstruktorski biro, tzv. „Vagonka“, kao i veliki proizvodni pogon. Ovaj konstruktorski biro bio je zaslužan za projektovanje nekoliko modela tenkova tokom Hladnog rata, uključujući i T-55, T-62 i T-72. Fabrika u Omsku je imala veoma male projektantske kapacitete i smatrana je fabrikom-podizvođačem, koja je proizvodila tenkove projektovane na nekoj drugoj lokaciji. U vreme raspada Sovjetskog Saveza, u Omsku se odvijala proizvodnja T-80U, dok je u Njižnjem Tagilu proizvođen T-72.
Ruski ministar odbrane je 1992. godine pojasnio da oružane snage neće moći više da priušte istovremenu kupovinu dva modela osnovna borbena tenka. Ruski zvaničnici su imali stav da žele da svedu proizvodnju na proizvodnju jednog modela tenka, bilo T-72 ili T80. Međutim, izbor jednog od ova dva modela tenka značio je katastrofu za onaj drugi grad koji bi ostao bez posla. Stoga su ruske oružane snage nastavile da kupuju oba modela tenka, ali u manjem broju. Tako je 1992. naručeno svega 20 tenkova: pet T-80U iz Omska i 15 T-72 i Njižnjem Tagilu.
Proizvodnja koja se odvijala u periodu 1992-93. bila je malo obimnija, ali zbog narudžbina za inostrano tržište. Sva ova proizvodnja bila je samo bleda senka proizvodnje iz osamdesetih godina i služila je samo da spreči gašenje fabrika. Bilo je nekih nada da će dobiti veće porudžbine iz inostranstva, koje se ipak nisu desile. Uralvagonzavod je u svom fabričkom krugu imao na lageru oko 350 tenkova T-72S i T-90, dok je Transmaš imao 150-200 tenkova T-80U. Neki od ovih tenkova izvezeni su 1996. godine na Kipar i u Južnu Koreju. Uralvagonzavod je postepeno izvozio tenkove T-72. Izostanak plata radnicima u fabrici u Njižnjem Tagilu doveo je do štrajka u julu 1995, kada su radnici zauzeli neke od tenkova na lageru i provezli ih, u znak protesta, kroz grad.
T-72 postaje T-90Tenk T-72 je uveden u operativnu upotrebu sovjetskih oružanih snaga avgusta 1973. Osnovna konstrukcija je pretrpela evoluciona unapređenja u Uralvagonzavodu. Do kraja osamdesetih godina, serijski je proizvođen model T-72B (Objekt 184), koji je uveden u serijsku proizvodnju 1985. Sledeći korak u Uralvagonzavodu bila je namera da se paralelno ispita u potpunosti novi projekat tenka, Objekt 187, uporedo sa znatno modernizovanim tenkom T-72B, nazvanim Objekt 188. Objekt 188 je projektovan od nule i razvojem je rukovodio glavni konstruktor A. S. Ščelgačev. Projekat kompletno novog tenka nije bio odobren od strane ruskog rukovodstva, tako da je uglavnom bio rezultat lokalnih inicijativa iz fabrike u Njižnjem Tagilu.
Projekat je finansiran iz fonda za modernizaciju tenka T-72B. Oklopno telo bilo je značajno veće od tela tenka T-72, kako bi se ugradio motor većih dimenzija. Prva dva prototipa bila su vrlo slična Objektu 188 po mnogim pitanjima, uključujući i upotrebu dizel motora V-84 snage 840 KS i livene kupole. Treći i četvrti prototip su bili osnova za konfiguraciju sa novom varenom kupolom kao i dosta snažnijim pogonom: gasnom turbinom GTD-1500 ili dizel motorom Čeljabinsk A-85-2 snage 1200 KS. Peti i šesti prototip su bili izrađeni u vidu predserijskih modela. Naoružanje tenka Objekta 187 bio je novi top 2A66 kalibra 125 mm, razvijen u Artiljerijskoj fabrici br. 9 u Sverdlovsku (sada Jekaterinburg).
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Objekt 187 sa ugrađenim topom 2A66 kalibra 125 mm.Iako je ovaj top mogao da koristi istu municiju kao i postojeći sovjetski topovi D-81T kalibra 125 mm, koristio je napredniju konstrukciju koja mu je omogućavala da izdrži veće pritiske unutar cevi. Uz top 2A66 razvijeni su i novi tipovi municije kalibra 125 mm. Jedna od osnovnih ograničenja postojećih tenkova bila je visina automatskog punjača. Time je ograničena dužina penetratora korišćenih u APFSDS (pancirno probojni krilcima stabilisan potkalibarni) projektilima. Kako bi se poboljšala probojnost municije, bio je neophodan duži penetrator kao i novi automatski punjač koji bi mogao da primi dužu municiju; tako je nastao novi automatski punjač modela 3BM39 Anker. Sistem za upravljanje vatrom bio je zasnovan na modelu 1A45 Irtыš, kakav je bio ugrađen u Objekt 188. Objekt 187 je koristio reaktivni oklop Malahit, zajedno sa unapređenim laminiranim oklopom oklopnog tela i kupole.
Projektovanje tenka Objekt 188 formalno je inicirano dekretom Saveta ministara Sovjetskog Saveza 19. juna 1986. Program je prvobitno poneo kodno ime „OKR Soveršenstvovanie 72B” (Modernizacija 72B). Osnov novog programa bila je inkorporacija sistema za upravljanje vatrom 1A45 Irtыš sa tenka T-80U na tenk T-72B. Pored toga, u Objekt 188 je trebalo inkorporirati i najmodernija rešenja zaštite, uključujući i novu generaciju reaktivnog oklopa. Istovremeno, pokrenut je i paralelni program, koji je imao za cilj projektovanje izvozne verzije tenka Objekta 188, pošto je bilo nekih indicija da će ovaj tip tenka biti potisnut u sovjetskoj vojsci novijim i modernijim tenkom Objekta 187.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Objekt 188 tokom ispitivanja.Objekt 188 je prvobitno označavan sa T-72BM, gde je „M“ značilo „modernizovani“. Objekt 188 je dobio novu generaciju reaktivnog oklopa, Kontakt-5. Najbitnija izmena na Objektu 188 bila je ugradnja sistema za upravljanje vatrom 1A45 Irtыš. Novi sistem za upravljanje vatrom je omogućio upotrebu POVR 9K119 Refleks, kao i gađanje u pokretu, brzinom do 30 km/č. Pored toga, omogućio je i upotrebu novih tzv. “air burst” projektila Ajnet; prilikom upotrebe ove municije, sistem za upravljanje vatrom prati let projektila i daljinski ga aktivira u trenutku prolaska projektila iznad cilja, čime povećava efikasnost projektila na cilju, npr. na ukopanu pešadiju.
Prva četiri prototipa Objekta 188 su januara 1989. podvrgnuta ispitivanjima. Tokom ovih ispitivanja otkriveni su brojni nedostaci, koji su u narednom periodu otklonjeni. Drugi set ispitivanja je izvršen sa dva modernizovana tenka i oni su izvedeni u periodu od juna do septembra 1990. Ova unapređena verzija se nekada označava i sa T-72BU (Usoveršenstvovaniя – usavršeni). Rezultati ovih ispitivanja su bili uspešni, tako da je rusko Ministarstvo odbrane 27. marta 1991. predložilo usvajanje tenka Objekta 188 u naoružanje. Sledeći stepen testiranja bila su armijska ispitivanja, izvedena u oklopnim jedinicama ruskih oružanih snaga. Istovremeno, radovi na Objektu 187 su zaustavljeni, a razlozi za odustajanje su proglašeni državnom tajnom.
Raspad Sovjetskog Saveza se dogodio 1991, ali pre nego što je Objekt 188 ušao u serijsku proizvodnju. Gungula koja je propratila raspad Sovjetskog Saveza odložila je rad na Objektu 188, što je bilo uslovljeno haosom koji je vladao u sistemu finansiranja države. Da bi se stvar dodatno zakomplikovala, postarala se široko raširena međunarodna priča o lošim borbenim performansama tenkova T-72 iz sastava iračke vojske u operaciji Pustinjska oluje 1991. godine. Bilo da je posledica loša obučenost i komandovanje iračke armije ili konstruktivni problemi tenka, međunarodna reputacija tenka T-72 bila je dobrano urušena iračkim debaklom. U to vreme, T-72 je bio osnovni sovjetski izvozni proizvod, tako da je bilo nekih pritisaka da se Objekt 188 preimenuje kako bi se distancirao od narušene reputacije tenka T-72. Prema prvom planu, bilo je predviđeno da ponese oznaku T-88, kao skraćenu verziju oznake Objekta 188. Međutim, novi predsednik Rusije, Boris Jeljcin je 8. juna 1992. posetio Uralvagonzavod, kada mu je i prikazan prototip Objekta 188. Nakon posete, Jeljcin se složio da se Objekat 188 uvede u serijsku proizvodnju pod oznakom T-88. Međutim, nakon dalje diskusije, ime je promenjeno u T-90, kao simbol činjenice da je to prvi novi ruski tenk koji će biti proizveden u devedesetim. Ova odluka je konačno usvojena državnim dekretom od 5. oktobra 1992. Izvozna verzija je dobila oznaku T-90S.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Tenk T-72M1 iz sastava 2. oklopne brigade iračke vojske, uništen tokom operacije Pustinjska oluja.Prvi tenk prve serije bio je spreman 30. septembra 1992, a do kraja godine sa fabričkih traka sišlo je još 13 primeraka. Isporuka termalne nišanske sprave Agava-2 predstavljala je problem, pošto karakteristike uređaja nisu baš zadovoljavale, a cena je bila previsoka. Tako su samo dva tenka iz prve serije dobile ove nišanske sprave, dok su preostali dobili jeftinije nišanske sprave Buran-PA. Nakon osnovne verzije T-90 usledila je proizvodnja komandnog tenka, oznake T-90K. Ova verzija je imala dodatni radio uređaj R-163-50, specijalnu antenu dužine 4 m i pomoćni izvor napajanja AB1-P28.5. Ukupno gledano, oko 5% ruskih tenkova izrađuje se u verziji komandnog tenka. U periodu od 1992. do 1994. ukupno je proizvedeno 105 tenkova T-90.
Tehnički opis tenka T-90Oklopna zaštitaOsnovna verzija tenka T-90 ima unapređenu verziju livene kupole tenka T-72B. Kupola ima značajne šupljine u prednjem delu, koja omogućava korišćenje specijalnog oklopa (specbronirovaniя). ova šupljina se prostire pod uglom od 45° u odosu na uzdužnu osu tenka. Višeslojni oklop je projektovan u birou NII Stali i ceni se da je ekvivalent debljini 530 mm valjanog homogenog oklopa. Specijalni oklop smešten u ovim šupljinama se naziva „reflektujućim pločama“ u Rusiji, dok na zapadu nosi ime NERA (non-energetic reactive armor). Čeoni oklop kupole započinje spoljnim slojem debljine oko 120 mm livenog čelika. Šupljine su oko 0,4 m široke i 1,1 m duge i sadrže 20 specijalnih oklopnih modula. Svaki od ovih modula debeo je 30 mm i sastoji od ploče homogenog oklopa debljine 21 mm, sloja gume debljine 6 mm i ploče homogenog oklopa debljine 3 mm; ovih dvadeset modula su upotrebom specijalnih odstojnika međusobno razmaknuti po 22 mm. Iza ovog sloja modula nalazi se ploča homogenog oklopa, debljine 45 mm, nakon čega sledi liveni sloj oklopa debljine 80 mm. Na svojoj najdebljoj tački,čeoni oklop je debeo nekih 750 mm. Za razliku od starijih verzija, koje su koristile laminirani oklop, oklopni moduli su elastični i nisu fiksirani. Prilikom udara, guma u modulima se sakuplja i potom širi, pomerajući oklopnu ploču nazad na putanju nailazećeg penetratora, čime mu smanjuje potencijalnu probojnost. Ovo je i razlog zbog čega Rusi ovaj tip oklopa zovu refleksni ili poluaktivni.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Oklopna zaštita kupole tenka T-90; uočavaju se praznine u čeonom oklopu.Na kupoli T-90 je ugrađen i eksplozivni reaktivni oklop Kontakt-5, takođe razvijen u NII Stali. Naziva se univerzalnim reaktivnim oklopom, pošto umanjuje efikasnost i APFSDS i HEAT projektila, za razliku od prve generacije ERO Kontakt, koji je imao zadatak da smanji efikasnost isključivo APFSDS projektila. Tako je izvršena zamena starijih modula oznake 4S20 novim 4S22. Eksplozivni moduli prve generacije 4S20 bili su projektovani tako da su bili neosetljivi na kinetički udar streljačke municije, dok je 4S22 projektovan tako da kada APFSDS projektil udari u spoljnu metalnu ploču, udar generiše fragment velike brzine dovoljan da detonira eksplozivni panel u unutrašnjosti modula. Modul sadrži oko 300 grama plastičnog eksploziva.
Čelične kutije sistema Kontakt 5 sadrže višestruke module 4S22. Na primer, paneli na kupoli sadrže tri modula 4S22. Prema kompaniji NII Stali, Kontakt-5 nudi povećanje oklopne zaštite od nekih 34-57%, uz povećanje mase oklopa od svega 0,3 tone. Američka vojska je krajem devedesetih godina izvela opitna gađanja dvanaest tenkova T-72, zaštićenih specijalnim i reaktivnim oklopom Kontakt-5. Testovi su pokazali da se tenk sa čela ne može probiti korišćenjem i najmoderenijih kinetičkih projektila zapadnog porekla, tipa APFSDS M829A1 sa osiromašenim uranijumom.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
ERO Kontakt 5 na tenku T-90S indijskih oružanih snagaDruga inovacija ugrađena na Objekt 188 bio je sistem aktivne zaštite TŠU-1 Štora (zavesa). Sistem Štora je prvobitno bio ugrađivan na tenkove T-80UK, a njena ugradnja na T-90 bila je još jedan znak o prebacivanju ovog tenka sa „jeftinog rešenja“ na visokotehnološki status. Štora sistem je projektovan u SKB Rotor, konstruktorskom birou kompanije Elektromašina iz Čeljabinska, a namenjen je za borbu protiv protivoklopnih raketa i vođenih projektila. Najočigledniji element ovog sistema je par infracrvenih ometača, modela TŠU-1-7, smeštenih na svakoj strani čeonog dela kupole, neposredno uz cev tenkovskog topa. Tipična protivoklopna vođena raketa zapadnog porekla koriste poluaktivno komandno vođenje rakete (SACLOS). Raketa ima IC far usmeren ka nazad. Po lansiranju rakete, tragač na raketnom lanseru se zaključava na IC far rakete i vodi raketu korelacijom lokacije fara i lokacije cilja. Ometači sistema Štora su namenjeni da ometaju sekvencu vođenja zbunjivanjem tragača na lanseru, pošto je IC snop ometača jači od snopa IC fara na raketi. Ometači TŠU-1-7 projektuju IC snop dimenzija 4° po elevaciji i 20° po azimutu; intenzitet osvetljenosti je 20 mcd (milikandela).
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Elementi aktivne zaštite tenka (detektori laserskog ozračenja i IC ometač)
Drugi element sistema Štora je namenjen za borbu protiv raketa ili vođene municije koje koriste poluaktivno lasersko vođenje (SAL), kakav je američki vođeni artiljerijski projektil Coppperhead, kalibra 155mm, ili rane verzije protivoklopne rakete AGM-114 Hellfire. Četiri detektora laserskog ozračenja raspoređena po kupoli, tako da su dva precizna detektora na čeonom delu kupole, a dva gruba detektora na bokovima, koji pokrivaju bokove i zadnji deo tenka. Po uključenju sistema, detektori obezbeđuju podatke kontrolnoj jedinici unutar tenka, koja automatski aktivira bacače dimnih kutija Tip 902 Tuča. Tuča predstavlja sistem od šest bacača dimnih kutija, ugrađenih na obe strane kupole, koje lansiraju dimne kutije 3D17. Dimne kutije se aktiviraju na oko 80 metara od tenka i stvaraju dimnu zavesu pod uglom od 45° u odnosu na uzdužnu osu tenka, koja traje u zavisnosti od meteoroloških uslova. Za ove potrebe razvijen je specijalni antilaserski spektralni dim, namenjen blokiranju laserskih snopova talasnih dužina od 0,4 do 14 mikrona, što je uobičajena talasna dužina laserskih obeleživača ciljeva tog vremena.
Proizvođač Štore tvrdi da ometanje smanjuje verovatnoću pogađanja protivoklopnih vođenih raketa za 3 do 5 puta, dok sistem zadimljavanja umanjuje verovatnoću pogađanja laserski vođenim projektilima 1,5 puta.
Vatrena moćTenk T-90 je naoružan glatkocevnim topom kalibra 125 mm, oznake 2A46M, poznat i pod oznakom D-81TM. Top je projektovan u konstruktorskom birou Spectehnika u Jekaterinburgu, a proizveden je u fabrici Motoviliha u obližnjem Permu. Inženjeri Motovilihe su tvrdili da je novi top 2A46M1 za 20-25% precizniji u odnosu na starije modele 2A46. Nakon njega, usledio je model 2A46M-2, koja ima izmenljiv umetak cevi izrađen od hroma, što je pokušaj produžetka životnog veka cevi tenkovskog topa.
[attachment=10]
Tenkovski top 2A46-M1 125 mmJedno od najbitnijih unapređenja konstrukcije tenkovskog topa je nova generacija municije kalibra 125 mm, koja je razvijena u Istraživačkom institutu u Moskvi. Tako je razvijen APFSDS projektil 3VBM17 probojnosti veće od 250 mm na daljini od 1000 metara, zatim dva kumulativna projektila: 3VBK17 probojnosti od oko 705 mm i 3BK29 probojnosti 350 mm iza eksplozivnog reaktivnog oklopa.
Najkritičniji napredak tenka T-90 u odnosu na T-72B bila je usvajanje sistema za upravljanje vatrom 1A45T Irtiš, kakav je ranije ugrađivan u tenk T-80U. Za razliku od mnogih zapadnih integrisanih sistema upravljanja vatrom, ruski sistem deli sistem upravljanja vatrom nišandžije na dva bloka, noćnu periskopsku nišansku spravu nišandžije, odmah ispred luka nišandžije i integrisana dnevna nišanska sprava 1A43 sa laserskim daljinomerom/sistemom vođenja POVR oznake 1G46, na prednjem delu kupole, integrisan sa digitalnim balističkim računarom 1V528-1.
U poređenju sa NATO tenkovima, ruski tenkovi s početka devedesetih godina patili su od sporog dobijanja slike sa noćnih nišanskih sprava nišandžije. Kvalitetne noćne nišanske sprave su mogle da dodaju i po četvrtinu miliona dolara na cenu tenka.
Ruska vojska je usvojila noćnu nišansku spravu T-01-P02RT Agava-2, ali su cena i poteškoće u proizvodnji uslovile da najveći deo tenkova T-90 bude opremljena spravom T01-K01 Buran. Tenk T-90 sa spravom Buran je dobio oznaku Objekt 188B, dok su oni sa Agavom poneli oznaku Objekt 188B1.
Novi sistem za upravljanje vatrom omogućuje tenku T-90 da gađa protivoklopnom vođenom raketom 9K119 Refleks, dometa 5000 metara. Ranije varijante tenka T-72 mogle su da dejstvuju protivoklopnom vođenom raketom 9K120 Svir, koja je manjeg dometa u odnosu na POVR Refleks. Raketa se koristi u sprezi sa sistemom za upravljanje raketama 9S515, koji je deo sistema za upravljanje vatrom 1A45T. POVR Refleks je projektovana na bazi municije 3UBK14, koja se sastoji od rakete 9M119 i redukovanog barutnog punjenja 9H949 sa odstojničkim čepom, koji obezbeđuje pravilan položaj rakete u cevi topa. Projektil 3UBK14 se uklapa po dimenzijama u automatski punjač topa, kao bilo koji drugi projektil kalibra 125 mm iz borbenog kompleta tenka. nakon lansiranja, izvlače se dva para zakrilaca, od kojih je jedan par odgovoran za stabilnost projektila a drugi za upravljanje. Telo projektila 9M119 u sebi sadrži kumulativnu bojevu glavu mase 4,2 kg, sa odnosom penetracija-prečnik od oko 7:1, i probojnošću od 650 do 700 mm.
Nakon ispaljivanja, raketa Refleks ostavlja iza sebe mali poklopac, koji štiti uređaj za vođenje, koji je okrenut ka zadnjem delu rakete. Sistem upravljanja vatrom tenka T-90 sadrži i laserski emiter koji formira laserski „levak“ sa raketom u njegovom središtu. Frekvencija snopa je modulisana u različitim sektorima oko projektovanog levka tako da ako raketa odstupi od centra, sistem vođenja na raketi interpretira signal i uvodi korekciju u putanju leta, vraćajući se u centar levka. Sistem vođenja koristi tajmer tako da se laserski levak periodično menja po pitanju prečnika, ali tako da za raketu ostaje skoro konstantnog prečnika. Ruska literatura tvrdi da POVR Refleks ima verovatnoću pogađanja ciljeva od 80%, na daljinama od 5000 metara. Cena projektila u ranim devedesetim godinama iznosila je oko 40 000 dolara, što je ograničilo borbeni komplet na 4 rakete po tenku.
Druga izmena u pogledu naoružanja, između T-72B i T-90, ogleda se u usvajanju daljinski upravljive oružne stanice za komandira, projektovane na bazi one korišćene kod T-80. Ova stanica je naoružana mitraljezom kalibra 12,7 mm, sa nišanskom spravom PZU-7 i sistemom za upravljanje vatrom EC29. Nova kupola komandira je dobila i unapređenu nišansku spravu T01-K04, koja obuhvata i pojačivač slike za dnevno-noćnu spravu TKN-4S Agat-S.
PokretljivostT-90 je pogonjen višegorivim dizel motorom V-84MS, koji je nastao kao rezultat daljeg razvoja motora V-84-1 iz T-72B. Snaga motora je istovetna, 840KS, čak iako je T-90 teži dve tone od T-72B. Kako bi se kompenzovala veća masa tenka, T-90 je opremljen unapređenim torzionim šipkama. Kao rezultat toga, T-90 je sporiji i od T-72B i od T-80U. Mada je kod tenka T-90 slabiji odnos snage pogona i mase tenka u odnosu na T-80U, motor je znatno pouzdaniji od gasne turbine kod T-80U, a ima i manju potrošnju goriva.
Verzije tenka T-90T-90 (Objekt 188), prvi serijski proizvedena verzija tenka; odlikuje se sistemom upravljanja vatrom istovetnim kao na T-80U, sistemom aktivne zaštite Štora i dinamičkom zaštitom Kontakt-5. Kupola i oklopno telo projektovani po tipu T-72B. U naoružanje uveden 5. oktobra 1992. godine.
T-90K (Objekt 188K), verzija komandirskog tenka T-90. Odlikuje se radio uređajem R-163-50K „Arbalet-K“, navigacijskim uređajem TNA-4-3, artiljerijskom busolom PAB-2M i autonomnim agregatom AB-1-P/28 5-V-U. U naoružanje uveden 3. juna 1994.
T-90S (Objekt 188S), izvozna verzija tenka T-90 iz devedesetih godina. Ova verzija nema sistem Štora, umesto kog je dobio dopunjeni blok dinamičke zaštite. Ugrađen je i klima uređaj. Od 2000. godine ugrađuje se varena kupola.
T-90S
T-90SK (Objekt 188SK), izvozna verzija komandirskog tenka T-90, sa dodatnim radio i navigacijskim uređajima.
T-90S „Bhišma“, verzija tenka T-90S za izvoz u Indiju. Tenk je bez sistema Štora, sa dodatnim blokovima dinamičke zaštite i pogonskim motorom V-92S2 snage 1000 KS. Od 2007. godine u tenk se ugrađuje i klima uređaj.
T-90A „Vladimir“ (Objekt 188A1), serijska modifikacija tenka T-90, proizvođena od 2004. do 2011. Ugrađen je motor V-92-S2 snage 1000 KS, varenom kupolom i topom 2A46M-5. Oklop gornjeg dela čeonog oklopa oklopnog tela je pojačan, unapređena je optoelektronska oprema, ugrađen je novi sistem za upravljanje vatrom. U naoružanje je usvojen 2005. godine.
T-90AK „Vladimir“ (Objekt 188A1K), komandirski tenk T-90A, sa dodatnim radio i navigacijskim uređajima, kao i sa sistemom prikaza taktičke situacije. U naoružanje je usvojen 2006. godine.
T-90A „Vladimir“ (Objekat 188A2), verzija tenka T-90A sa ugrađenom aparaturom PTK-T-2.
T-90AK „Vladimir“ (Objekat 188A2K), komandirska verzija tenka T-90A sa ugrađenom aparaturom PTK-T-1.
T-90SA „Vladimir“ (Objekt 188SA), verzija tenka T-90S za izvoz u Alžir. Razlikuje se po ugrađenom klima uređaju i mogućnosti za ugradnju sistema zaštite Štora.
T-90KA „Vladimir“ (Objekt 188SKA), verzija komandirskog tenka T-90SA, sa dodatnom navigacijskom opremom, sistemom komunikacija i sistemom prikaza taktičke situacije T-BMS.
T-90AM (Objekt 188AM), modifikacija T-90A. Kupola je modernizovana po projektu Prorыv-2. Razlikuje se po ugrađenom sistemu za upravljanje vatrom Kalina, modernijem topu 2A46M-5, daljinski upravljivoj oružnoj stanici sa protivavionskim mitraljezom, sistemu dinamičke zaštite Relikt. Tenk je pogonjen motorom V-92S2F snage 1130 KS.
T-90SM (Objekt 188SM), izvozna verzija tenka T-90AM.
T-90M „Prorыv“ (Objekt 188M), modifikacija tenka T-90A, urađena po projektu Prorыv-3. Ključna razlika ovog tenka u odnosu na prethodne modele je kupola, kojaje nove konstrukcije, sa višeslojnim oklopom, sa prostorom za smeštaj municije van borbenog odeljenja. Ugrađen je top 2A82-1M, kao na tenku T-14 Armata, sa povećanom dužinom cevi. Tenk ima visoko automatizovani sistem upravljanja vatrom Kalina, daljinski upravljivu oružnu stanicu UDP T05BV-1 naoružanu mitraljezom Kord MT kalibra 12,7 mm, radio uređaj R-168-25U-2 Akveduk. Tenk je pogonjen motorom V-92S2F snage 1130 KS. Da bi se zaštitio od dejstva neprijatelja, tenk je opremljen protivkumulativnim rešetkama i kompleksom dinamičke zaštite Relikt. Planom je predviđena ugradnja aktivnog sistema zaštite Arena.
T-90MS (Objekt 188MS), izvozna verzija tenka T-90M; između ostalog, razlikuje se po ugrađenom topu 2A46M-5.
Vozila na bazi tenka T-90Na bazi oklopnog tela tenka T-90 izrađeni su tenk za izvlačenje BRЭM-1, inžinjerijski tenk IMR-3M i UBIM, tenk nosač mosta MTU-90, oklopno vozilo za razminiranje BMR-3M, oklopno vozilo za podršku tenkova Terminator, samohodni višecevni lanser raketa TOS-1 „Solncepek“, samohodna haubica 2S35 Koalicija-SV i inžinjerijski robot Prohod-1.
Izvor