Članak na ovu temu objavljen 2006 godine na stranici "
Hrvatski Vojnik", autor je Igor Spicijarić ;
Ruski mač protiv Zeusovog štita
Trebalo je proći dobrih petnaestak godina od raspada SSSR-a da bi se skinuo jedan dio tajni oko sovjetskog protubrodskog raketnog sustava dugog dometa P-700 3M-45 Granit. Na Zapadu klasificiran kao SS-N-19 Shipwreck, sustav je bio noćna mora za udarne grupe okupljene oko američkih nosača zrakoplova i svakako najveća sovjetska prijetnja američkoj ratnoj mornarici. Danas, kada već ima respektabilne nasljednike, sustav i dalje ostaje impresivna prijetnja zbog koje američka mornarica stalno mora poboljšavati svoj AEGIS (Zeusov štit) radarsko-proturaketni sustav.Najveći dio sovjetskog, odnosno ruskog protubrodskog raketnog potencijala nastao je na crtaćim daskama projektnog biroa OKB-52 pod vodstvom raketnog inženjera Čelomejova.
Od svog osnutka 1953. OKB-52 je djelovao punih 30 godina, sve do 1983. kada je promijenio ime u NPO Mašinostrojenia.
Razvoj sovjetske mornarice utjecao je izravno i na razvojne projekte projektnog biroa OKB-52. Sukladno rastu strateških i taktičkih zahtjeva, koje je komunističko vojno-političko rukovodstvo postavljalo pred "crvenu mornaricu", rastao je i broj narudžbi koje je dobivao ovaj projektni biro. Sovjetska mornarica je morala izaći na svjetska mora i oceane gdje su je čekale velike i moćne ratne flote SAD-a, Velike Britanije i ostalih zapadnih saveznika.
Suočena sa činjenicom da se zapadnim mornaricama nisu mogli suprostaviti ni brojem brodova ni njihovom kvalitetom, sovjetski su stratezi usvojili doktrinu o masovnoj uporabi podmornica i krilatih protubrodskih projektila srednjeg i velikog dometa. U relativno kratkom razdoblju vatrena moć sovjetske flote narasla je nekoliko puta. Protubrodski sustavi različitog dometa instalirani su gotovo na svim klasama površinskih brodova (od raketnih čamaca pa sve do prvih pravih sovjetskih nosača zrakoplova klase Kuznjecov), na podmornicama, nekim hoverkraftima, bombarderima i nekim ekranoplanima.
U svoje zlatno doba sovjetska mornarica ulazi početkom 70-tih godina pod zapovjedništvom admirala Gorškova. Desetak godina ranije projektni biro OKB-52 počeo je razvoj novih protubrodskih sustava koji su trebali zamijeniti tada već zastarjele sustave P-5/P-6 i P-35.
Ti sustavi su imali velikih ograničenja. Iako je npr. sustav P-35 (SS-N-3B Sepal) imao domet od oko 350 km, njegova najveća mana (kao i kod ostala dva sustava) bila je nemogućnost podvodnog lansiranja. Podmornica koja ih je nosila morala je izroniti da bi ih ispalila. Od zapovijedi za lansiranje, preko izronjavanja, uspostavljanja data-linka pa do ispaljivanja borbenog kompleta trebalo je 20-30 minuta. Za cijelo to vrijeme podmornica (klase Echo-I i Juliett) je bila izložena svim vrstama napada iz zračnog prostora.
Želeći izbjeći takve situacije, sovjetska mornarica naručuje od biroa OKB-52 novi protubrodski projektil koju će podmornica moći lansirati iz zaronjenog stanja. Odgovor na te zahtjeve došao je u obliku protubrodskog sustava P-70 Ametist (po NATO klasifikaciji SS-N-7 Starbright). Bio je to prvi sovjetski protubrodski raketni sustav koji se mogao lansirati ispod morske površine. U operativnu službu uveden je sredinom 60-tih godina. Već početkom 70-tih godina na scenu stupa novi sustav P-120 Malahit (SS-N-9 Siren).
I P-70 i P-120 su bili raketni sustavi srednjeg dometa, po svojim karakteristikama vrlo slični francuskom Exocetu.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 1 : Razvoj sovjetskih/ruskih protubrodskih projektila
P-500 BazaltUsporedo s razvojem protubrodskih raketnih sustava srednjeg dometa, projektni biro OKB-52 počeo je s konstrukcijom i razvojem raketnog protubrodskog sustava dugog dometa, koji bi udovoljio zahtjevima podvodnog i površinskog lansiranja. Novi projekt dobio je naziv P-500 Bazalt (po NATO klasifikaciji SS-N-12 Sandbox). Kao temelj tog sustava uporabljena je raketa 4K80.
U to vrijeme (a slično je i danas), doktrina uporabe pomorskih snaga SSSR-a predviđala je masovni raketni udar srednjih i dalekodometnih nadzvučnih krstarećih projektila (konvencionalnih i onih s nuklearnim punjenjem) po američkim taktičkim skupinama okupljenim oko nosača zrakoplova.
Raketni sustav P-500 Bazalt postao je jedna od najvećih tajni bivšeg SSSR-a. Slike sustava ili same rakete izvan lansera nisu nikada objavljene u javnosti. Početna ispitivanja započeta su 1969. a operativna služba sustava započela je 1975. Trebalo je proći nekoliko godina od raspada sovjetskog imperija pa da Zapad spozna kakvim raketnim arsenalom raspolaže njihov hladnoratovski i posthladnoratovski rival.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 2 : P-70 Ametist
Raketa P-500 Bazalt konstruirana je u obliku dugačke olovke sa složenim krilima i repnim stabilizatorima. Njezina je dužina 11,7 metara, a dijametar tijela rakete u najširem dijelu iznosi 0,88 m. S raširenim krilima dijametar rakete iznosi 2,6 m. Raketu tešku gotovo 5 tona (točnije 4800 kg) moguće je lansirati s površinskih brodova i podmornica u zaronjenom stanju na ciljeve udaljene gotovo 550 km. Ovaj raketni sustav bio je prvi u protubrodskom arsenalu SSSR-a koji je dobio digitalni procesor koji je upravljao algoritmom napada rakete na njezine ciljeve. Ugrađeni algoritam je upravo ono što je najviše oduševilo, ali i utjeralo strah u kosti, zapadnim mornaričkim stratezima. Naime, nakon npr. podvodnog lansiranja s dubine 30-50 m rakete kreću prema svojim ciljevima. Jedna od njih (određena algoritmom) "iskače" i penje se na visinu višu od 7000 m (>23 000 feeta). Pri brzini od gotovo 2 Macha uključuje svoju radarsku glavu za pretraživanje i preko zaštićenog data-linka šalje podatke ostalim raketama koje na visini do 30 m (do 100 feeta) iznad površine mora (u pasivnom modalitetu rada radarskog pretraživača) lete prema ciljevima brzinom od 1,5 do 1,7 Macha. Ukoliko raketa-izviđač bude otkrivena i oborena (ili onesposobljena zbog kvara) djelovanjem protivničke proturaketne obrane, ulogu vodiča preuzima algoritmom unaprijed određena sljedeća raketa. Isti scenarij se ponavlja sve dok rakete koje se kreću nisko nad površinom ne dođu u zahvat ciljeva. Tada prelaze na vlastito aktivno radarsko navođenje. Napadnim algoritmom određeno je da se polovica pristiglih raketa ustremljuje prema nosaču zrakoplova, a ostale rakete svaka na svoj cilj, bez preklapanja pogodaka. Ne smije se nikako zaboraviti činjenica da je P-500 Bazalt pri brzini od 1,7 Macha (2038 km/h na razini mora) stizao do ciljeva udaljenih 550 km za samo 972 sekunde, tj. 16 minuta i 12 sekundi. To je iznimno kratko vrijeme. Tadašnji zapadni radari gotovo nisu imali prilike otkriti na vrijeme takav masovni napad i pružiti posadama brodova dovoljno vremena za poduzimanje aktivnih protumjera. Situaciju je osim velike brzine raketa dodatno otežavala činjenica da su se one kretale blizu valovite površine mora, što je uzrokovalo mnogostruke smetnje i šumove na radarskom odrazu, ukoliko je uopće bilo moguće da ga uhvate.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 3 : Projektil Granit na dizalici
Protubrodskim sustavom P-500 Bazalt naoražano je deset podmornica tipa Echo-II (svaka je dobila po 8 lansera), koje su s komunikacijskim sustavom za novođenje raketa (sateliti, izviđački zrakoplovi i helikopteri, te HF obalni radari) mogle komunicirati s periskopske dubine. Uobičajeno je bilo da je u borbenom kompletu 6 raketa s klasičnom a dvije s nuklearnom bojevom glavom. Istim sustavom opremljene su četiri krstarice-nosači letjelica klase Kiev (sa po 8 lansera), te četiri raketne krstarice klase Slava (16 lansera). Površinski brodovi su imali dodatnu mogućnost navođenja svojih raketa pomoću izviđačkog helikoptera Ka-27 Helix. Prema nekim zapadnim podacima postoji mogućnost da je jedna od spomenutih krstarica klase Slava, (vjerojatno Varjag) bila prenaoružana dosta misterioznim protubrodskim sustavom P-1000 Vulkan, koji je prema nepotvrđenim podacima razvijan od 1979. a na brod ugrađen 1987. godine. Prema nagađanjima radi se zapravo o sustavu deriviranom iz sustava P-500 Bazalt. Novi sustav je dobio balistički zaštitni oklop oko vitalnih dijelova projektila, a svi su izgledi da su i neki strukturni elementi izrađeni od titana. Na taj se način smanjila težina projektila koji je opremljen snažnijim startnim booster motorima i snažnijim mlaznim motorom. Te modifikacije su, kako se vjeruje, omogućile domet rakete od čak 700 km (378 Nm). Sumnja se da je sustav P-1000 Vulkan ugrađen na najmanje 5 podmornica tipa Echo-II.
P-700 GranitGotovo paralelno s početkom primjene protubrodskog raketnog krstarećeg sustava P-500 Bazalt, projektni biro OKB-52 počeo je radove na konstrukciji i ispitivanju novog sustava koji bi naslijedio P-500 ali koji bi bio moćniji od svog prethodnika. Ako je sustav P-500 Bazalt predstavljao tajnu i iznenađenje, onda je sustav P-700 Granit (po NATO klasifikaciji SS-N-19 Shipwreck) bio zapravo najveća misterija, ali i noćna mora američke ratne mornarice. O projektilu i mogućnostima sustava nije se gotovo ništa znalo. U javnosti se nije pojavila niti jedna jedina slika rakete ili važnijih dijelova sustava. Nešto malo podataka i snimki prikupile su američke snage tijekom sovjetskih ispitnih lansiranja. No, to ni izdaleka nije bilo dovoljno da se stekne prava slika o izvanrednim mogućnostima tog sustava. Tek negdje početkom 2001. procurile su na Zapad cjelovite informacije koje su sastavile ukupnu sliku o ovom raketnom sustavu koji se proizvodi u ASCM i LACM inačici.
Tehnički zahtjevi koji su postavljeni pred ovaj sustav bili su očito u jednom trenutku prevelik zalogaj za sovjetsku raketnu industriju, tako da su prvi letni testovi započeli tek 1975. Zbog nepredviđenih poteškoća, sustav nije bio spreman za uvođenje u operativnu uporabu sve do ožujka 1983.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 4 : P-700 3M-45 Granit
Taktička uporaba ovog sustava temeljila se na istom konceptu kao i kod sustava P-500 Bazalt: na masovnom projektilskom napadu na američke taktičke grupe nosača zrakoplova. Postojala je samo jedna ali vrlo važna razlika: P-700 Granit je bio puno ubojitiji nego P-500 Bazalt.
Sustav je koncipiran za ispaljivanje salve 12-24 projektila koje su izravno vođene pomoću zaštićenog data-linka prema svojim ciljevima preko satelitske mreže. Podmornice i površinski brodovi mogu dobiti koordinate ciljeva i preko sovjetske mreže visokofrekventnih (HF) radara instaliranih na tadašnjim obalama SSSR-a.
Sovjetski inženjeri su početni projekt od kojeg su krenuli redizajnirali tako da je u konačnici raketa 3M-45 ima duljinu od 10,5 metara. Širina tijela rakete iznosi 0,9 metara, a raspon složivih krila iznosi 2,6 metara. Raketu je moguće lansirati s površinskih brodova i podmornica te bombardera Tu-22M. Podvodno lansiranje izvodi se s dubina od 30-50 metara, pri čemu brzina podmornice ne smije prijeći brzinu preko 3 čvora. Nakon izlaska na površinu i početnog ubrzavanja, otpadaju boosteri tipa RD-0231, a projektil dalje pokreće KR-93 mlazni motor.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 5 : na Zapadu je ovaj sustav klasificiran kao SS-N-19 Shipwreck
Napadni algoritam na sustavu P-700 Granit ponešto je izmijenjen u odnosu na svog prethodnika. Jedan od projektila iskače na visinu do 7000 m i brzinom od oko 2,5 Macha kreće po koordinatama dobivenim preko data-linka. Za razliku od svog prethodnika, kod Shipwrecka se radarska glava za navođenje uključuje vrlo kratko i u nepravilnim razmacima tako da protivniku da što je moguće manje šansi za presretanje. Dobiveni podaci se analiziraju i uspoređuju u digitalnom procesoru koji ih šalje ostalim projektilma koji brzinom većom od 1,7 Macha na visinama 5-8 ili 15-30 (mogućnost izbora) lete dalje prema ciljevima. U slučaju obaranja ili kvara izvidničkog projektila, algoritmom unaprijed određen projektil preuzima vodstvo ostatka salve. Projektili sustava P-700 Granit opremljeni su sustavima za zavaravanje protivnika i uspješnu penetraciju kroz slojeve njegove obrane. U završnoj fazi napada svaki od projektila prelazi na poseban, unaprijed određen kurs i profil napada koji je za svaki krstareći projektil različit. Na taj se način napad može učiniti manje predvidljivim a bliska obrana CIWS sustavima gotovo nemoguća. Navođenje raketnog sustava na ciljeve moguće je ostvariti satelitskim linkom, HF linkom, inercijalnim sustavom (s obnavljanjem podataka tijekom leta rakete), vlastitim radarskim pretraživačem, IC pretraživačem te anti-radarskim navođenjem. Vitalni dijelovi rakete su dodatno zaštićeni protiv djelovanja CIWS brodskih sustava.
Bojna glava može biti klasičnog tipa sa 750 kg visokorazornog eksploziva ili nuklearna snage 500 Kt. Prema zapadnim procjenama, domet unaprijeđenih inačica rakete 3M45 doseže od 550 do čak 625 km (337 Nm).
Protubrodski sustav P-700 Granit instaliran je na podmornice tipa Oscar-I i Oscar-II. Na oba tipa podmornica instalirano je po 24 lansera.
Zbog svojih velikih gabarita, sustav P-700 Granit je isto kao i njegov prethodnik P-500 Bazalt primjenjiv samo na velikim površinskim brodovima. Instaliran je na četiri nuklearna bojna krstaša klase Kirov (20 lansera) i na nosač zrakoplova Kuznjecov (12 lansera). Lanseri na brodovima postavljeni pod kutom od gotovo 47° prema uzdužnici broda. Lansirni sustav koristi se komprimiranim zrakom i izravno je prenesen s podmornica Oscar. Zbog toga nije nevjerojatno da je lansirne cijevi na brodovima prije samog lansiranja potrebno napuniti morskom vodom, kao da se radi o podmorničarskom lansiranju. Lansirni sustav projektiran je tako da može ispaljivati projektile pojedinačno ili u plotunu od 2, 4 ili 8 projektila i mogu biti simultano lansirani u bilo kojoj kombinaciji lansera i projektila na više ciljeva. Razorna uništenja (100 % uništenje brodske konstrukcije) klasična bojna glava izaziva u polumjeru od 25 m od mjesta udara.