marinero
Prijatelj foruma
poručnik fregate
Offline
Posts: 4 166
|
|
« Reply #90 on: June 14, 2011, 11:03:23 am » |
|
Evo gospodo nesto sto sam ja napisao o staroj dami jos tamo negdje 2000/te godine....
"Barbara" - jedan od najstarijih motornih brodova u Crnoj Gori i danas u punoj formi nakon 75 godina
BOKELJI JOŠ ZALJUBLJENI U STARU DAMU Brod je jedina stvar napravljena ljudskom rukom koja posjeduje dušu - kažu stari engleski pomorci. Takvu tvrdnju u koju svi oni koji od mora i brodova žive vjeruju vjekovima, potvrdiće i svi Bokelji ako ne zbog veličanstvene i bogate pomorske prošlosti ovog kraja a ono sigurno zbog "Barbare". Nju, "Barbaru", ovdje poznaju svi - BM 58 poznaje malo njih. Opet, iza te suvoparne službene oznake krije se baš ona, "Barbara", najstariji brod pored jedrenjaka "Jadran" u Ratnoj mornarici, nekada Kraljevine, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a danas SRJ. Iz službenih podataka - "lične karte" broda prepisujemo: barkasa motorna BM 58, deplasman 32 tone, dužina 20,95 metara, širina 3,70 metara, pogon dizel motor snage 121 kw, brzina 10,3 čvorova. Godina gradnje 1926. “Znam da je građena u Nirnbergu u Njemačkoj i da je došla u Jugoslaviju sa još nekim plovnim objektima na ime ratnih reparacija za I svjetski rat. Od 1951. godine stalno plovi na liniji od Risna do Tivta i obrnuto, prevozeći radnike MTRZ "Sava Kovačević" na posao.” - priča bivši dugogodišnji zapovjednik "Barbare" Branko Marić iz Risna. Vitalna 75-ogodišnjakinja za sobom osim niza godina vjerne i sigurne službe vuče i specifičnu priču oko svog imena: “Kažu da je, kada je brod stigao ovdje, neko, oduševljen njenim vitkim i elegantnim linijama, rekao da ima liniju kao Barbara - u to vrijeme neka poznata njemačka glumica čijeg se prezimena više ne sjećam.” - kaže Marić, dodajući da su svi od tada ovaj neveliki brod nazivali samo tim imenom po kome je, službeno BM 58, postala poznata u cijeloj Boki kotorskoj. "Barbara" je dio istorije ovog kraja - brod koji je spajao i dalje povezuje ljude, koji je sam po sebi svjedok jednog teškog ali i na romantično-nostalgični način lijepog vremena nakon rata u Boki. Kada je 1951. godine "Barbara" dodijeljena Remontnom zavodu u Tivtu za prevoz njegovih radnika bio je to za ondašnje pojmove prilično komforan, siguran i brz brod. Godinama njene službe u Boki zauzimaju posebno mjesto u emocijama članova posade, brojnih putnika i mještana zaliva. Mnogi su njome putovali u školu, na zanat ili posao da bi na kraju postajali članovi "Barbarine" posade, živeći iza dana u dan sa tim brodom koji je postajao i dio njih samih. “U svojoj pomorskoj karijeri ja nisam vidio manji, a sigurniji brod sa izuzetnim maritimnim svojstvima.” - kaže "Barbarin" dugogodišnji zapovjednik. Pod platnenim pokrovom "Barbarinog" putničkog prostora, na drvenim klupama poput parkovskih, ljudi su se, vozeći se njome svaki dan dva sata u odlasku i povratku na posao u Tivat, družili i upoznavali, provodeći lijepe trenutke koji ih uvijek emotivno vežu za taj mali brod. Platneni pokrov tokom godina zamijenjen je pravom kabinom od aluminija, klupe su tapacirane, duge godine i veliki broj milja "potrošile" su i nekoliko brodskih motora, ali je "Barbara" i dalje sačuvala "ono nešto", pomalo mistično i tajanstveno što je veže za srca djece koja ljeti sa pristaništa skaču u more iza njene krme u virove njenog propelera, za srca radnika kojima je bila i prevoz, a često i mjesto za počinak tokom puta nakon ranog ustajanja ili napornog radnog dana u tivatskom vojnom brodogradilištu, za srca mještana Risna, Morinja, Perasta, Kamenara, Opatova koji se i danas nerijetko ravnaju ne po satu nego po zvuku njenog motora dok "Barbara", tačno na vrijeme, ujutro vozi za Tivat, a poslijepodne za Risan. “Svakog radnog dana krećemo u 5,15 sati iz Risna, svraćamo u Morinj, Perast, Kamenare i Opatovo na putu do Tivta gdje uplovljavamo oko 6,20 sati.” - kaže sadašnji zapovjednik "Barbare" Duško Marić, sin Branka Marića. Duško je na "Barbari" od juna 1986. godine, a i mnogo ranije često je sa ocem plovio tim brodom. "Barbara" i Marići su jedna cjelina.” - kaže on, dodajući da je pomorstvo tradicija u porodici Marić u kojoj je uvijek makar jedna od muških glava bila vezana za more i brodove. Za njegov brod se priča da su ga u Nirnbergu izgradili njemački učenici kao diplomski rad. Koliko uspješno svjedoče godine njene plovidbe i bez ikakvih problema prevaljene stotine hiljada nautičkih milja u raznim vremenskim uslovima na moru. Nekadašnji otvoreni municijski tender Artiljerijskog zavoda u Lepetanima rekonstruisan je u putničku barku 1945. godine i od tada "Barbara" egzistira u manje-više nepromijenjenom obliku. Brod koji je u međuvremenu i sam postao dio istorije ovog kraja svakodnevno vozi, parajući svojim vitkim trupom mora zaliva, spajajući ljude i "radeći" za njih nepovratno im se "uvlači pod kožu" postavši dio njihovih života, dio ambijenta Boke i Risna čijih je malo fotografija bez "Barbare" u risanskom pristaništu. "Barbara" je ovdje simbol pouzdanosti, jer svi znaju da će ujutro i poslijepodne čuti zvuk njenog motora i vidjeti njenu sivu siluetu kako hita zalivom nestajući iza sljedećeg rta. Mistična i duboko emotivna veza tog brodića i žitelja Boke traje već tri četvrti vijeka, ali je i dalje toliko snažna da ima puno onih koji će se na pomen njenog imena samo sjetno zagledati u daljinu i reći: " Eh, Barbara...", ploveći, poput nje same po moru, na valovima lijepih sjećanja.
S.L.
|