marinero
Prijatelj foruma
poručnik fregate
Offline
Posts: 4 166
|
|
« Reply #1 on: July 28, 2011, 12:11:05 pm » |
|
Evo da malo ozivimo ovu temu:
PRIČE SA MORA: Prije 70 godina iz Boke je krenula zanimljiva ratna epopeja jednog od najhrabrijih jugoslovenskih hidroavijatičara
TIVATSKI ZET RATOVAO PROTIV ROMELA U AFRICI
Korpulentan i nervozan čovjek u zaprljanom letačkom kombinezonu i marinskoj kapi sa oznakama neke strane armije, privukao je svojim čudnim izgledom tog popodneva 18.aprila 1941 godine u centru Atine, pažnju grčke vojne policije. Drugi svjetski rat je bio u punom jeku, a u toku operacija „Marita“ – njemački i napad njihovih saveznika na Jugoslaviju i Grčku. Kolone njemačkih tenkova već su bile prodrle duboko ka Atini, a neprijateljski avioni svakodnevno su napadali luke po Egeju. Ratno stanje odražavalo se i pravim haosom na ulicama Atine, ali su u svom tom metežu grčki bezbjednjaci primijetili sumnjivca u letačkom kombinezonu i odmah ga uhapsili misleći da se radi o nemačkom špijunu. Poslije dva sata provedena iza rešetaka, iz atinskog zatvora uz izvinjenje, pušten je jugoslovenski pomorski oficir- pilot hidroavijatičar, poručnik bojnog broda I klase Vladeta Petrović. On je u Grčku stigao dan ranije u veoma neobičnim okolnostima – predvodeći grupu od sedam modernih hidroplana tipa „Dornier Do-22“, jugoslovenskog Pomorskog vazduhoplovstva, sa kojima su Petrović i njegovi oficiri i podoficiri iz Druge hidroplanske grupe (HG) PV KrMJ, odlučili da nakon gubitka domovine, krenu iz Boke Kotorske u neizvjesnost i na Mediteranu nastave borbu protiv Sila Osovine na strani Velike Britanije i njenih saveznika... Sumorna, oblačna zora 16.aprila 1941 godine osvanula je nad Bokom. U osvit kapitulacije Kraljevine Jugoslavije u kratkom Aprilskom ratu, u zalivu je vladala pometnja i rezignacija. Brojne jedinice jugoslovenske Ratne mornarice i Kopnene vojske upravo su primile depešu Vlade u Beograd da je sklopljeno primirje sa Njemačkom, Italijom, Madjarskom i Bugarskom čije su vojne snage 6.aprila 1941 bez objave rata napale Jugoslaviju. Nakon desetodnevnih borbi sa višestruko nadmoćnijim napadačima, kraljevina Jugoslavija je doživjela vojnički slom, pa je sklopljeno primirje, a vojsci naredjeno da prekine neprijateljstva sa napadačima i ne uništava sopstveni ratni materijal već ga sačuva do predaje neprijatelju. U redovima jugoslovenske vojske ipak, bila je dosta pojedinaca koji se nisu mirili sa porazom i čija oficirska čast im nije dozvolila da se predaju čak ni u toj, činilo se, potpuno bezizlaznoj situaciji. Poput drevnih japanskih samuraja koji do kraja ostaju vjerni svom bušidou – kodeksu časti – ni dvojica mladih pomorskih oficira Kraljevine Jugoslavije – poručnici bojnog broda Milan Spasić i Sergej Mašera nisu pristali na poraz i predaju. U zoru 17.aprila, dok su italijanske trupe sa Lovćena i iz pravca Budve već ulazile u Boku, njih dvojica su, prkosno žrtvujući svoje živote, u vazduh digli jedan od najmodernijih jugoslovenskih ratnih brodova – razarač „Zagreb“ da brod ne bi pao u ruke neprijatelja. Noć ranije iz Boke je sa posadom „sklepanom“ sa raznih ratnih brodova isplovila i jugoslovenska podmornica „Nebojša“ pod komandom poručnika bojnog broda Djordja Mitrovića i uputila se ka Grčkoj da se pridruži Englezima i nastavi rat sa silama Trojnog pakta. Isto je napravio i kapetan fregate Ivan Kern koji je iz Boke za Grčku, da se pridruži Saveznicima, isplovio 15.aprila sa torpednim čamcima „Durmitor“ i „Kajmakčalan“. Organizaciono najkomplesniji bio je medjutim, odlazak cijele 20.hidroplanske eskadrile Pomorskog vazduhoplovstva Jugoslavije, kojoj se pridružilo još nekoliko aviona iz drugih eskadrila, a iza kojeg je stajao jedan od najhrabrijih i najsposobnijih jugoslovenskih hidroavijatičara, poručnik bojnog broda I klase Vladeta Petrović. „Šesnaestog aprila 1941 godine u 5 časova, sedam hidropana u grupi, zatutnjali su u podnožnju starca Lovćena, podigli svoje glave u sumorno praskozorje oblačnog dana, zaparavši po posljednji put bijelu brazdu na površini „Nevjeste Jadrana“ i poletjevši u.... neizvjesnost.“- zapisao je u svom ratnom dnevniku Petrović. Tako je počela jedna od najinteresantnijih epizoda kada su u pitanju naši ljudi u Drugom svjetskom ratu, priča poznatija kao storija o Abukirskoj eskadrili a koju „Vijesti“ ovdje rekonstruišu na osnovu Petrovićevog nikad objavljenog rukopisa ratnih memoara, koje nam je na uvid ustupila njegova porodica. Vladeta L. Petrović rodjen je 18.aprila 1905 godine u Šapcu. Nakon velike mature, upisao je Tehnički fakultet u Beogradu, ali se u medjuvremenu razbolio pa je po savjetu ljekara, radi promjene klime, odlučio da upiše Pomorsku vojnu akademiju KrMJ u Dubrovniku. Završio je III klasu PVA i 1928 godine proizveden je u čin poručnika korvete čime je postao oficir Mornarice Kraljevine Jugoslavije. Narednih par godina Petrović obavlja razne dužnosti na kopnu i na moru gdje služi na minonoscu „Kobac“ i kasnije nosaču hidroaviona „Zmaj“. Od 1930 do 1932 mladi oficir završava u Splitu prvo hidroizvidjačku, a potom i školu za hidropilota, da bi vrhunac svoje vazduhoplovne obuke dostigao 1938 godine kada je završio Lovačku školu Ratnog vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije u Zemunu i dobio zvanje pilota-lovca. Ljubavlju prema avionima „zarazio“ je i svoja dva mladja brata – Branu koji je postao pilot-lovac Vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije i Boška koji je kao veliki komunista, otišao kao dobrovoljac u Španiju gdje je na strani republikanaca, učestvovao u Španskom gradjanskom ratu. Leteći na republikanskim lovcima tipa „polikarpov I-15“, Boško Petrović je oborio sedam aviona fašističkih snaga pod komandom generala Franciska Franka čime je postao prvi jugoslovenski pilot-as. Boško Petrović poginuo je u vazdušnom duelu 18.aprila 1937 kod Vila Nueva Del Kanjede u Španiji. Uprkos tome što je završio i elitnu Lovačku školu u Zemunu, čitava letačka karijera Vladete Petrovića ostala je vezana za hidroplane u Pomorskom vazduhoplovstvu KrMJ, gdje je od 1938 godine obavljao dužnost komandanta Druge hidroplanske grupe sa bazom u Kumboru u Boki Kotorskoj. Ovdje se Vladeta ženi svojom velikom ljubavi, prelijepom Tivćankom Marijom Fažo sa kojom uskoro dobija i dvije kćerke –Nadeždu i Jasenku. Jedinica kojom je komandovao- Druga HG u Kumboru, bila je naoružana sa, u to doba jednim od najmodernijih i najboljih hidroplana na svijetu, čuvenim njemačkim „Dornier-om Do-22“ (DoH), a Vladeta Petrović je kao jedan od najboljih i najsposobnijih jugoslovenskih hidropilota, bio je 1939 poslat da u fabrici „Dornier“ u Fridrihshafenu u Njemačkoj prati i nadgleda proizvodnju ukupno 12 aviona tog tipa koje je naručilo Pomorsko vazduhoplovstvo Jugoslavije. Tokom višemjesečnog boravka u Njemačkoj, Petrović je u najboljoj namjeri napravio nešto zbog čega mu je kasnije u domovini neosnovano prelijepljen epitet „simpatizera nacista“. Po tom slučaju jugoslovenski pomorski pilot i dan-danas se u stručnoj literaturi navodi uz čuvenog američkog pilota Čarlsa Lindberga, prvog čovjeka koji je preletio Atlantik, a koji je takodje svojevremeno u javnosti SAD smatran simpatizerom nacista. „Jednog kišnog dana primijetio sam jedan tvornički „Volkswagen“ kako se sprema za put. Upitao sam poznatog šofera gdje se sprema - reče mi u Minhen. Upitam može li uzeti i mene da vidim taj grad. Povezao me. Na nesreću ubrzo smo upali u zonu gdje su Njemci vršili združene vježbe vojske, tenkova i vazduhoplovstva. Bilo je to vrlo interesantno jer sam se vježbao u prepoznavanju silueta tipova aviona, koje sam morao znati napamet pri polaganju ispita u Lovačkoj školi. Kada smo se vratili iz Minhena, odmah sam napisao opširan izvještaj što sam sve vidio na tim vježbama. Po povratku u Jugoslaviju, kao „dobri vojak Švejk“, predao sam ga svojoj komandi u Kumboru, nadajući se da ću dobiti pohvalu. Efekat je bio obratan. Stariji drugovi mornarički oficiri koji su nekako saznali za sadržinu tog izvještaja, javno su me u menzi proglasili „nacistom“. Smatrali su kao nevazduhoplovci, da moj izvještaj uveličava njemačku vazduhoplovnu snagu. Izvještaj je medjutim, nadležnim putem stigao u Komandu Mornarice iz koje je ubrzo u Kumbor stigao sudski pukovnik Marinković da povede istragu prema mom „sumnjivom“ izvještaju. Na saslušanju sam izjavio da se politikom ne bavim i da su mi prikrpili naziv „nacista“ oficiri koji o vazduhoplovstvu pojma nemaju. Službeno sam oslobodjen istrage ali me je nadimak „nacista“ i dalje progonio.“- zapisao je Vladeta o tom spornom dogadjaju u svom dnevniku. Koliko je Vladeta kao profesionalac bio u pravu opisujući u superlativu njemačko vazduhoplovstvo, pokazalo se samo par mjeseci kasnije kada je njemački Wehrmacht „blitzkrieg-om“ bukvalno pregazio Zapadnu Evropu. Pri tome je efikasna upotreba vazduhoplovstva u podršci kopnenim trupama, tenkovima i motorizovanoj pješadiji, bila ključ uspjeha nove njemačke ratne taktike. „Nacista“ Petrović već je u aprilu 1941 kada su Sile Osovine napale Jugoslaviju, u praksi demantovao sve neosnovane kritike koje su mu pripisivali i neki koji su se tih teških dana, gotovo bez borbe predali neprijatelju ili stavili u službu Njemaca i Italijana. Nasuprot njima, Vladeta Petrović i 20.eskadrila Druge HG pod njegovom komandom, bili su jedna od rijetkih jugoslovenskih vojnih jedinica koje su na agresiju uzvratile istom mjerom, napadajući Njemce i Italijane i na njihovoj teritoriji. Druga HG je u osvit napada na Jugoslaviju 6.aprila 1941 iz Kumbora dislocirana na ratne položaje kod Orahovca u Boki Kotorskoj. Osnovni zadatak te jedinice, posebno njene 20.hidroplanske eskadrile bilo je tzv. daleko izvidjanje južnog dijela jadranskog vojišta na kome su se i odigravale glavne borbene aktivnosti s obzirom na blizinu ratnih baza italijanske vojske u Italiji i Albaniji. Nakon što su bez težih posljedica pretrpjeli nekoliko njemačko-italijanskih vazdušnih napada na Boku 6.aprila, hidroplani jedinice pod komandom Vladete Petrovića već 7.aprila krenuli su na prve borbene zadatke – izvidjanje teritorijalnih voda na pravcu Boka- Mljet i Boka –Ulcinj, te oko južnodalmatinskih otoka, a kasnije i glavne italijanske baze na južnom Jadranu – ratne luke Brindizi. Prva ofanzivna akcija uslijedila je 9.aprila kada je hidroplan „313“ pronašao nekoliko konvoja italijanskih brodova koji su plovili od Brindizija ka Albaniji i bombama napao jedan od njih. Iste večeri hidroplani „307“, „309“ i „311“ i pored jakog dejstva italijanske PVO, bombardovali su Drač sa visine od 600 do 1.200 metara. Narednog dana letjelo se u izvidjanje Brindizija, Barija i Otranta i bezuspješno sa dvije bombe napadnut jedan italijanski tanker koji je plovio ka Albaniji. U popodnevnim satima Drugoj HG u Boki su se pridružili i hidroplani Do-22 „302“ i „304“ koji su pripadali 25.hidroplanskoj eskadrili sa bazom u Divuljama kod Splita, a 13.aprila iz Divulja su u Boku stigla još tri hidroplana te jedinice – „306“, „308“ i „312“. Jedan od najrizičnijih zadataka Aprilskog rata obavio je Vladeta Petrović lično koji je na zahtjev komande da utvrdi odakle dolaze italijanski avioni koji napadaju Boku – iz Albaniji ili Italije, sa hidroplanom „307“ 14.aprila na visini od 5 hiljada metara iznad Budve, primijetio pet italijanskih lovaca „fiat G-50“ i neopaženo ih pratio 5 minuta, utrdivši da oni drže jugozapadni kurs i vraćaju se na aerodrome u Italiji. Do dobijanja naredbe o obustavljanju neprijateljstava koja je nagovijestila kapitulaciju Jugoslavije 16.aprila, avioni Druge HG pod komandom Vladete Petrovića, obavili su pet borbenih misija bombardovanja brodova i luka neprijatelja, te 16 misija dalekog izvidjanja i fotografisanja italijanske i albanske obale i južnog Jadrana. Nekoliko dana prije same kapitulacije, Petrović je, zabrinut zbog lošeg stanja na frontu naredio zbor svog osoblja Druge HG. „Izložio sam im otvoreno situaciju na ratištu. Mi stojimo pred dilemom: da se povučemo u Grčku, gdje još ratuju engleske trupe i da se njima priključimo nastavljajući brobu iz slobode, ili da postanemo robovi u njemačkim koncentracionim logorima. Kao posade za povlačenje primam samo dobrovoljce, dok ostale, koji imaju naročite lične razloge za ostanak, razriješavam date zakletve. Nakon toga upitao sam ima li koga ko se dvoumi u donošenju odluke u slučaju povlačenja jedinice. Nije se niko javio, ali sam po izrazu njihovih lica i opštoj reakciji zaključio da je većina za povlačenje.“- zapisao je 10.aprila Petrović u svom ratnom dnevniku. Pripreme za odlazak iz Jugoslavije i nastavak borbe protiv nacista i fašista su poodmakle, a u noći 15.aprila Petrović, njemu i oficirskoj časti i dužnosti lojalni potčinjeni, posjetili su engleskog vazduhoplovnog atašea, pukovnika Makdonalda koji se sa osobljem zatekao u Perastu. Od njega je Petrović dobio ključne podatke koliko su neprijateljske jedinice udaljene od Boke i obećanje da će preko britanske vojske, grčkim protivaavionskim jedinicama na Krfu i u Patrasu najaviti dolazak jugoslovenskih hidroplana, kako ih ove ne bi oborile misleći da su u pitanju Njemci ili Italijani. „Pitanje koliko je neprijatelj udaljen od Boke je bilo od ključne važnosti zato što sam bio pred dilemom: ako se povučem sa grupom u Grčku suviše rano- ode glava pokrivena sramom vojnog bjegunca, ako se pak ne povučem na vrijeme – zarobljeništvo!“- piše o tim dramatičnim trenucima Petrović koji je u zoru 16.aprila iz Boke poletio na čelu grupe od sedam ispravnih hidroplana u kojima je bilo 20 članova posade. Leteći u vrlo teškim uslovima, kroz oluju i guste oblake, u zbijenoj formaciji kako bi se u slučaju napada italijanskih lovaca mogli kako-tako braniti, hidroplani 20.eskadrile stigli su kasnije tog dana na Krf, nakon čega su prebačeni u Patras. U medjuvremenu, pridružila su im se još tri jugoslovenska hidroplana, pa je eskadrila „narasla“ na 10 aviona i 27 avijatičara. Poslije mnogo peripetija, grčke ljubaznosti i podrške, te hladnog i odbojnog prijema na koji su naišli kod jugoslovenskog vojnog atašea u Atini, pukovnika Savića i pomoći koje su im pružili Britanci na Kritu, ukupno 8 borbeno sposobnih jugoslovenskih hidroplana tipa „Do-22“ stigli su 22.aprila oko podne u zaliv Abukir u Egiptu, blizu Aleksandrije. Nekoliko dana kasnije pridružio im se i hidroplan „313“ čime je 2. HG preletom od preko 2 hiljade kilometara, uspješno okončala povlačenje iz Jugoslavije i ponovno bila spremna za nastavak ratovanja, ovaj put protiv još opasnijeg i moćnijeg protivnika – čuvenog njemačkog „Afrika korpusa“ i njegovog legendarnog komandanta- „Pustinjske lisice“, feldmaršala Ervina Romela. Pri povlačenju kroz Grčku naši avijatičari imali su više opasnih situacija kao kada su kod Salamine, upali u borbu njemačkih lovaca-bombardera „Me-110“ sa grčkim snagama, kao i tokom dva italijanska bombardovanja britanske baze u zalivu Suda na Kritu. „Naše letačko osoblje bilo je na večeri kod engleskog lovačkog skvadroma „Gladiatora“.Vidjeli su više prevrnutih tanjira i praznih mjesta na postavljenom stolu, za kojim su večerali – znak poginulih pilota lovaca skvadrona. Sve žalosniji i potresniji ratni prizori što smo bliže pravom frontu prema Romelu, ali to nije pokolebalo naše letačko osoblje.“- piše Petrović koji se ubrzo po dolasku jedinice u Abukir, sreo sa komandantom 201. grupa britanskog Ratnog vazduhoplovstva, vice-maršalom Slejterom i stavio mu se na raspolaganje zajedno sa ostalim jugoslovenskim hidroavijatičarima. 20. hidroplanska eskadrila Pomorskog vazduhoplovstva KrMJ, jedina jugoslovenska vojna jedinica koja se organizovano povukla iz okupirane zemlje i nije svoju ratnu zastavu spustila pred Silama Osovine, tako je ušla u sastav britanskog RAF-a pod novim službenim nazivom „No.2 Yugoslav Squadron“. Mnogo poznatiji bio je medjutim njen nezvanični naziv – Abukirska eskadrila. Na pješčanoj obali tog egipatskog zaliva uredjena je privremena baza, a već 7.maja iz luke Aeksandrija n prvi ratni zadatak – izvidjanje Sredozemnog mora na udaljenosti od 200 milja od obale na liniji Port Said – Marsa Matruh. Uporan u odluci da njegova jedinica nastavi ratna dejstva, Petrović je ignorisao dva naredjenja koja je tokom maja primio od izbjegličke jugoslovenske Vlade, koja mu je iz Amana u Jordanu gdje su se okupljali u inostranstvo izbjegli pripadnici jugoslovenske vojske, naredila da preda hidroplane Englezima i da se sa svojim ljudima se uputi u Jordan. Svojeglavi i hrabri Petrović je hladno ignoriosao obje depeše iako je prvu potpisao predsjednik Vlade, general Dušan Simović, a drugu i sam jugoslovenski kralj Petar II Karadjordjević. „Da sam izvršio naredjenja iz primljenih depeša, čitav plan o nastavku borbe protiv nacizma bi propao, a osoblje jedinice bi sa pravom bilo proglašeno nepokorenim, ali nekom vrstom bjegunaca iz domovine.“- objasnio je Petrović u svom dnevniku razloge zbog kojih je radije nastavio da se direktno bori na frontu istočnog Sredozemlja i sjeverne Afrike na kojem je odnos snaga tada bio 2:1 u korist Njemaca. Njegovu odlučnost podržali u i Englezi dodjeljujući Abukirskoj eskadrili svoje i francusko tehničko osoblje koje je Jugoslovenima pomagalo u održavanju hidroplana, da bi se kasnije sa situacijom pomirla i sama izbjeglička Vlada u Amanu koja je Petroviću na jesen počela slati pojačanja u vidu drugih jugoslovenskih u inostranstvo izbjeglih vazduhoplovaca. Britanija je tih dana bila sama u ratu protiv Njemaca koji su, pregazivši cijelu Evropu, zaprijetili i invazijom na sama britanska ostrva preko La Manša. „Engleska je bila jedina brana i nada Saveznika u spašavanju eropske civilizacije. Za No.2 Yugoslav Squadron je bilo pitanje časti da Englesku u tome pomogne svim svojim snagama, ma kako neznatna bila ta snaga i moć.“- stoji u Petrovićevom dnevniku. Tivatski zet na čelu Abukirske eskadrile u narednih godinu dana je sa svojim hidroavijatičarima redovno vršio izvidjanja Sredozemnog mora pred Aleksandrijom, sadejstvovao sa britanskom Sredozemnom flotom, pratio i ispraćao konvoje brodova koji su uplovljavali u Aleksandriju, vodio borbu protiv neprijateljskih podmornica, tražio i spašavao iz mora posade oborenih britanskih aviona ili potopljenih brodova. Pri tome je Abukirska eskadrila izvršila ukupno 912 ratnih zadataka provevši u vazduhu 1.760 sati. Naši hidroavijatčari pretrpjeli su i gubitke pa je tako 26.avgusta 1941 hidroplan „311“ u protivpodmorničkoj patroli, doživio kvar motora. Spustio se na more oko 180 kilometara od egipatske obale, gdje je njegovu posadu spasio britanski hidroavion, a „311“ je potopljen da ne padne u ruke neprijatelju. Sličan slučaj desio se 11.oktobra 1941 i na taj način izgubljen je hidroplan „312“, a u incidentu sa britanskim brodom koji je pogrešno identifikovao naš hidroplan „307“ kao njemački avion i zapucao na njega, 22. decembra 1941 avion je oštećen, a narednik Jovo Kikanović teško ranjen. Drugog februara 1942 godine, na plažu 40 kilometara zapadno od Aleksandrije, srušio se jugoslovenski hidroplan „157“ tipa „Rogožarski SIM-XIV“. U uništenom avionu koji su oborili Njemci, poginuli su narednici Šišmun Pišpek i Kamenko Petrović, dok je poručnik fregate Boleslav Ivković jedva preživio sa teškim povredama. Vladeta Petrović teško je primio ovaj gubitak, posebno zbog toga što su Britanci službeno konstatovali da je jugoslovenski hidroplan pao zbog oluje i pod udarima pustinjskog vjetra hamšin, a ne pod zrnima njemačkih PVO topova. U svakom slučaju Abukirska eskadrila je odlično vršila povjerene joj zadatke za što je u nekoliko navrata i zvanično pohvaljivana od pretpostavljene britanske komande, ali i od čelništva kompletnog RAF-a na Srednjem Istoku. Samog Vladetu Petrovića Britanci su odlikovali Zlatnim krilima RAF-a. Jedan od podviga Abukirske eskadrile bilo je i nalaženje 26.juna 1941, malog gumenog splava sa 4 preživjela britanska avijatičara, oko 190 kilometara od obale. Nakon što su Njemci oborili njihov bombarder tipa „bleinham“, četvoricu nesrećnih Britanaca bezuspješno su pet dana neprekidno tražili svi raspoloživi brodovi britanske Sredozemne flote i brojni engleski avioni, ali ih je našao jugoslovenski hidroplan sa pilotom, poručnikom Ladislavom Zobundžijom. I to ne jednom, već dva puta u manje od 24 sata jer im prvi put Zobundžija nije mogao pomoći, a sutradan se vratio po njih i bacio im iz vazduha pakete sa hranom i vodom i ostao kružiti nad njima, dok je drugi jugoslovenski hidroplan u pomoć doveo obližnje britanske ratne brodove. Na žalost, za tri od četiri preživjela britanska letača u splavu, bilo je kasno, jer su se tokom noći, u delirijumu zbog višednevne žedji, bacili u more. Jedini preživjeli je medjutim, spašen i nakon što je otpušten iz bolnice u kojoj se oporavljao, odmah je došao bazu Abukirske eskadrile da se lično zahvali svojim spasiocima. Abukirska eskadrila je 22.aprila 1942 izvršila svoje posljednji ratni zadatak. Već narednog dana, po naredbi jugoslovenske Vazduhoplovne eskadre u Kairu, čitavo osoblje Abukirske eskadrile je internirano u logor Abasija u blizini egipatskog glavnog grada, a njihove hidroplane preuzeli su Englezi. Iz ovakvog obrata stajala je činjenica da su Vladeta Petrović i gotovo svi njegovi letači i tehničari opredijelili za tzv. “kairsku“ stranu u krizi komandovanja koja je jugoslovenske jedinice u Egiptu drmala početkom 1942 godine. „Londonska grupa“ visokih jugoslovenskih oficira okupljenih u Londonu oko kralja Petra II, počela je da neosnovano smjenjuje i degradira iskusne vazduhoplovce u Egiptu koji su se borili na frontu i lažno ih optužuje za pripremu puča protiv kralja i premijera u egzilu Simovića. „Kaircima“ nije omogućeno ni da pokušaju argumentima demantovati te konstrukcije, pa su na terenu u Egiptu smijenjeni mnogi sposobni jugoslovenski oficiri, medju kojima i mnogi veterani-.heroji Prvog svjetskog rata. Petrović, čije su simpatije bile na snazi smijenjenih, o svemu je krajem marta 1942 upoznao svoje ljude i ostavio im da biraju izmedju „londonaca“ i „kairaca“: „Upozorio sam ih da dobro promisle prije nego što donesu odluku. Sa jedne strane su Britanska Imperija, jugoslovenski kralj i Vlada, zakon i kasa, dakle, produženje borbe sa ružičastim izgledima za uspjeh. Sa druge strane – internacija, sudjenje i u najnesrećnijem slučaju, izbacivanje iz vojske, dakle, na ulici u stranom svijetu.“-napisao je Vladeta koga su medjutim, odmah podržali gotovo svi njegovi potčinjeni oficiri, podoficiri i vojnici. Pod pritiskom politike „Abukirska eskadrila“ nestala je sa afričkog neba, a njeni pripadnici internirani od strane svojih saveznika – Britanaca do riješenja spora sa Vladom u Londonu. Težak razvoj situacije na frontu i nadiranje Njemaca koji su došli na samo 40 kilometara od Kaira, naveo je Engleze da u julu 1942 prihvate molbu interniranih letača Abukirske eskadrile, da kao dobrovoljci-pješadinci sa puškom u ruci, izadju na front i udju u rovove za odbranu Kaira od Romelovih snaga. Tako su naši hidroavijatičari postali britanski pješadici kao posebni, 244.bataljon Vlastitog puka britanskog Kralja (244. battalion, King`s Own Regiment). U bici kod El Alamejna Romela je medjutim, porazio britanski feldmaršal Bernard Montgomeri, pa Njemci ipak nisu stigli do pred Kairo, ali je odlučnost Jugoslovena iz 244.bataljona učinila da im se ponudi mogućnost da se vrate u redove jugoslovenske vojske, ili pak RAF-a i britanske vojske. Vladeta Petrović je želio da predje u britansku Obalsku komandu (Coastal Command) pod kojom su bile sve britanske jedinice hidro, patrolnih i protivpodmorničkih aviona i da leti na velikim hidroavionima tipa „Catalina“ ili „Sunderland“ nad Atlantikom, pa je poslao odgovarajuću molbu Britancima, ali je ona „skrajnuta“ na intervenciju Jugoslovena koji se nisu tek tako htjeli odreći usluga tog vrsnog pilota i oficira. Stoga je Petrović u spetembru 1942 imenovan za oficira za trenažu jugoslovenskog letačkog osoblja u No.2 Aircraft Delivery Unit (ADU – jedinica za preletanje i isporuku novih borbenih aviona na front). U Africi su djelovale četiri takve jedinice sa zadatkom da njihovi piloti u istočnoafričkoj luci Takoradi preuzimaju nove, tek sklopljene avione, lovce i bombardere koji su rastavljeni u kontejnerima, tamo brodovima stizali iz SAD i Velike Britanije, te da ih preleću do linija fronta i predaju na upotrebu borbenim pilotima. Avioni su se iz zapadnoafričke luke Takoradi preletali u oko 5 hiljada kilometara udaljeni Kairo ili odatle u još oko daljih 5,2 hiljade kilometara udaljenu Indiju, prilikom čega se letjelo iznad pustinje, mora ili prašuma. Do Petrovićevog odlaska iz No.2 ADU, u njoj je primljeno u službu 40-tak jugoslovenskih pilota koji su supješno obavljali ove zadatke. Vladeta je u spetembru 1943 prekomandovan u Južnu Rodeziju u jednu od vazduhoplovnih škola Britanske Imperije jer se Englezi nisu složili sa njegovim preporukama oko najefikasnije upotrebe raspoloživog jugoslovenskog vojnog letačkog kadra u formiranju novih lovačkih i bombarderskih jedinica RAF-a sa jugoslovenskim osobljem. U Južnoj Rodeziji nalazilo se čak 11 vazduhoplovnih škola RAF-a koje su godišnje davale oko 5 hiljada novih posada aviona, a medju njihovim polaznicima bilo je i 60 Jugoslovena. Svojom energičnošću i strogošću, Vladeta je odmah uveo red, rad i disciplinu medju često „raspojasane“ naše pitomce i učinio da većina njih sa uspjehom završi obuku. Na dužnosti u Salisburiju ostao je do kraja rata u maju 1945, kada je prekomandovan u sličnu britansku vazduhoplovnu školu u Južnoj Africi gdje je ostao do avgusta 1945. Britanci su Petroviću potom ponudili da ostane u njihovoj službi kao pomorski, vazduhoplovni oficir ili civilni službenik, što je on odbio opredijelivši se za repatrijaciju u Jugoslaviju gdje mu je tokom cijelog rata bila porodica – supruga i dvije kćeri. Iako je bio kraljevski oficir i nikada nije bio član Komunističke partije, Petrović se stavio na raspolaganje novoj, komunističkoj vlasti u Jugoslaviji gdje je prispio februara 1946. Sa sobom je donio opsežan raport o školovanju jugoslovenskih vazduhoplovaca u britanskim akademijama, te 106 kofera sa posmrtnim ostacima u Africi poginulih jugoslovenskih vazduhoplovaca. Težak utisak koji je na njega ostavila ratom razorena Jugoslavija i hladan prijem na koji je naišao u Komandi vazduhoplovstva u Zemunu gdje ga je kao general-glavni kadrovik, dočekao Vladetin lični predratni posilni koji nikada nije ni sjeo u avion, učinili su da proslavljeni oficir i ratni heroj „okači krila o klin“ i kaže „zbogom oružje“. „Zaključio sam na kraju da, kao hidroavijatičar, koji je čitavu mladost bio obrazovan i vaspitan da ubija, ruši, pali, bombarduje, minira itd, jednom riječju kao destruktivan čovjek, ne mogu u miru biti kao takav, potreban i koristan, već samo na još većem teretu primajući platu kapetana korvete u osiromašenoj zemlji. Dakle, donio sam definitivnu odluku da kažem „Zbogom, oružje“, da se prekvalifikujem i prihvatim alata i orudja za mirnodopsku izgradnju i obnovu zemlje.“- zapisao je stari ratnik u svom dnevniku, o trenutku kada se zauvijek oprostio od toliko voljenih aviona i letjenja. Sredinom maja 1946, Vladeta se zaposlio u gradjevinskom preduzeću „Delo“ koje je na Rakovici u Beogradu gradilo novi gradski kvart. Skoro do kraja 1949, bivši krajevski oficir ovdje je radio kao fizikalac – normirac, planer pri čemu je opet pokazao veliku upornost i vrijednost, dovoljnu da mu i komunističke vlasti daju novčanu nagradu i pošalju ga na jednomjesečni nagradni odmor u najbolji hotel u Opatiji. Naučnički i stručni dio Vladetine ličnosti i tih je godina dolazio do izražaja jer je Petrović bio saradnik u astronomsko-numeričkom odsjeku Srpske akademije nauka i umjetnosti, na izradi „Nautičkih godišnjaka“ za ratnu i trgovačku mornaricu. Jedan od ratnih drugova iz Afrike ubrzo je pronašao svog bivšeg komandanta i Vladeti Petroviću je 1949 ponudjen novi posao kao profesoru pomorske grupe predmeta u novoosnovanoj Industrijskoj školi u Lovranu, kao i stan za porodicu u tom mjestu na Hrvatskom primorju. Tri godine kasnije, Petrović je primljen za profesora u Osnovnoj školi „Viktor Car-Emin“ u Lovranu gdje je predajući matematiku, fiziku i tehničko vaspitanje, ostao do penzije 1962 godine. Preostale godine proveo je boreći se za priznanje rada svoje hidroplanske eskadrile i rehabilitaciju svojih saboraca-hidroavijatičara, pri čemu nikada za sebe lično nije tražio bilo kakvu satisfakciju. Zalagao se da istoričari nepristrasno i objektivno osvijetle ratni put Abukirske eskadrile, a da nove generacije vojnih letača SFRJ, uče i o borbenoj tradiciji te, jedine nepokorene kraljevske jugoslovenske vojne jedinice u Drugom svjetskom ratu. Nemirni životni duh avanturiste, pilota, patriote i oficira od časti, kapetana korvete Vladete Petrovića, zauvijek se smirio 7.juna 1984 u Lovranu. Medju rijekom ljudi za koju se ne pamti da je do tada nekog od mještana ispratila do lovranskog groblja bila su i trojica interesantnih ljudi – uniformisani general JNA – komadant Riječke vojne oblasti koji se u ime socijalističke vojske i države govorom došao zvanično oprostiti od preminulog kraljevskog oficira, kao i dvojica osamdesetogodišnjaka u otmenim odijelima koji su donijeli najveći od svih vijenaca. Na njemu je stajao natpis „Našem komadantu – posljedji pozdrav -Abukirska eskadrila“.
S.L.
|