Negde u januaru neke godine isplovili smo na 134 iz Vargerole za Lošinj. Tek smo izašli smo iza lukobrana, nismo prošli ni Muzil, kad je rešeno da se vratimo nazad. Znam da je more bilo 4 već tu pod nosom. Bilo je kao na rodeu, a da bismo se vratili kući morali smo promeniti kurs za 180. Pre nego što je dao nalivo sasvim Peđa Kustec reče da se držimo čvrsto, jer ako ko padne u more, neće ga niko vaditi.
- "Nalivo sasvim" - dođosmo popreko na valove, udar u bok, ja pogledam u inklinometar - a on odlete u crveno, preko 35 stepeni! Popada sve sa navigacionog stola! Lete čikare, čaše, popada sve u ostavi ... ode ručak, šerpe, lonci, tanjiri i pribor ... Kuki jauče i psuje na slovenačkom. Zveket, cilik staklarije, opšti krš i lom. Čudi me i dan danas da smo imali onoliki nagib. Vrlo upečatljivo iskustvo za mornara.
Ne mislim da su C80 imali loša maritimna svojstva za brodove te veličine. Bili su čvrsti i jednostavni.
Da li je duboko krmeno zrcalo uticalo da brodovi slabo drže kurs kod valova u pola krme? Tada je baš bilo teško za timunom.
Nije bilo lako i pri hladnom vremenu, dok se ne zagreje ulje u kormilarskom sistemu. Baš smo zavideli onima na "Mirnama" - tamo je bio volančić kao u sportskom autu.
Što se tiče brzine ... imali smo problema da stignemo bolje ribarice.
Dasko nam je rekao da jedan od "Majbaha" na našem 134 nema plombu na graničniku, pa može da povećava broj obrtaja i preko propisanog mirnodopskog maksimuma, mada bi tada brod skretao u stranu zbog nejednakog rada mašina.
Jednom se neki "Grk" u Kvarneru pravio nevešt, pa nikako nije hteo da stane radi pregleda. Njegovih 12čv prema naših 13-14. Naser je pobesneo dok smo ga stigli, psovao je i pretio da će ga potopiti ako ga ne stignemo. Sećam se da smo najzad ispalili jedan metak iz pramčanog trocevca radi upozorenja, ne bi li stao. E, tek je onda stao.
A tog juna, lepo vreme beše, more mirno, negde u visini Rovinja primetili smo sumnjivu ribaricu. Mi prema njima, a oni se dali u bežaniju, mada čudno, jer nisu bežali prema Italiji, već paralelno obali, oko 7-8 milja od nje. Posle se ispostavilo da je to bila naša ribarica iz Izole - hteli dečki da se našale sa nama, da vide koliko brzo možemo voziti i možemo li ih stići! Bili su 6-7 milja daleko i dali su gas "do daske". Brod im je bio noviji, građen u Ankoni, dobar i brz.
Dali smo obe napred maksimalno. Potera je trajala preko dva sata. E, tad se pramac izdigao, krma legla, iza nas "grba" kao iza TČ, pramčani val kao kod razarača... makar je to meni tako izgledalo!
Baš smo se kiselo nasmejali kad smo ih stigli i videli da su dečki naši i da su se samo šalili. DAKLE, STIGLI SMO IH!!!
Kad je upoređena pozicija pre i posle, izračunali smo da smo vozili preko 15, zapravo skoro 16 čvorova.
More je tamo oko 25 metara dubine, pa ne bi trebalo da smo imali uticaj dna. Podvodni deo trupa je bio čist, dva meseca posle malog remonta.
Pozdrav Kumbor. Sve sto kazes je istina.
Prvo o brzini. Ako je Dasko nalozio preko 1300 okretaja, to se moglo i dozvoljavalo 1 sat u 24 sata. Maybach-ima je to bilo i drago. Uz malo kurenta kojeg na tim pozicijama uvijek ima, mogli ste tada i 16 cv potegnuti.
To je ono sto kazem, uz svakojake trikove i poznavanjem plovnog podrucja.
Drugo - da bili su dobri za more, ali ne u krmu ili, ne daj Boze, u krmeni kvartir. Vise je razloga. Brodovi su na krmi imali sirinu tek 3.8 metara. Nedovoljno za iskoristivos propelera (jedan drugom kradu vodu).
Uz to kormilo je bilo direktno hydraulicno. Bilo je malo timunjera koji su mogli i osijecali val i brod. I kada je timunjer i naucio, vec se skidao. Ja sam kao pomocnik komandanta cesti drzao timun po jugu iz Molata ili Losinja. Jos kada smo morali poc na koji otok prevoziti blesne i trudne, bilo je Rock-n-rolla. Ali smo vecinom isli i kada drugi nisu mogli ili nisu htjeli.
Ja sam se jednom morao okrenuti izmedju otocica Zabodatskog i obale. Bilo je jugo i zvali su nas natrag za prevesti vojnika sa upalom slijepog crijeva. Taman sam bio na izlasku iz Losinja i da ne bude kao vama ispod Muzila, morao sam se u tom malom prostoru okrenuti. Tko je bio tamo moze si predpostaviti kako mi je bilo.
Najbolje su navigali sa burom u bok. Malo se nagne i vozi. Iz Losinja uz Unije, pa potegnes na Crnu Puntu, a odatle na Porer uz obalu. Kvarner je po buri strasan, ali ne i nesavladiv.
Sreca je da su brodovi imali pouzdane Merceded-Maybach-e. Ti nikada nisu stajali ili gubili performanse. I svi ostali sistemi su radili pouzdano. Spartanski opremljeni sa onim sto treba, nista vise i nista manje.
Sijecam se kada je PC 176 dosao jednom u Vargerolu kao bazu iz koje su trazili Barona Gautscha, da su moji mornari bili ljubomorni. Ali smo zato imali bolji konfor, bolje receno vise mjesta, nego na Mirnama. Nije bilo klime, zahodi su se ispirali gravitacionim tankovima, bio je samo jedan tus (ujedno stanica za dekontaminaciju :-)), kormirali su bili bilderi, prova im je bila kao u bukl carriera, radar i gyro su bili prastari, ali su isli i bio si u njih siguran.
Manovre smo radili po svakom vremenu.
Mozda se i sijecas Kombor kako bi bilo uplovljavat po buri u Vragerolu. Ili isplovljavat iz Izole kada su tu 4-5 ribarica vezane jedna na drugu po krmi, ili uploviti po jugu u Umag.
Ipak su to bila prekrasna vremena.