И поред војничких вредности ових јединица, ја бих ипак скренуо пажњу на чињеницу да су падобранци и ренџери били познати по бруталности у поступку према заробљеним припадницима Вијетконга и Северног Вијетнама, па и нелојалном становништву.
Иначе, баш ме занима судбина појединих официра, описаних у тексту, посебно командујућих официра из 1975.године. Помиње се судбина неких генерала, али не и нижих официра.
Sad ću da vam objasnim, pošto sam istraživao komplet Vijetnamski rat, a u saradnji sa Sirijusom treba ovih dana da izađe knjiga Vijetnamski rat - istorijsko-kulturni aspekt
Snage DR Vijetnam (Severni Vijetnam) su poštovale i rendžere i padobrance. Sa vojniučkog stanovišta padobranci su bili kompletnija jedinica, prewma neprijatelju su se odnosili više s poštovanjem. Rendžeri su bili manje humani, ali ipak i oni su se bolje odnosili prema pre svega prema vojnicima DR Vijetnama.
Problem su predstavljale jedinice tzv. specijalne snage ili južnovijetnamska verzija zelenih beretki, e te jedinice su pravile probleme (mislim da znate na šta mislim).
Ono što sam ja već naveo, neprijatelj ih je poštovao (vojska Severnog Vijetnama).
Kad je rat konačno završen padom Sajgona, većina Rendžera smatrani su veoma opasnim od strane novih vlasti i osuđeni su na duge godine liševanja slobode i poslani su u logore za prevaspitavanje.
Nezvanično, po rečima civila koji su bežali iz Vijetnama pričalo se da su se delovi padobranaca odmetnuli prema Centralnoj visoravni i odatle vodili gerilski rat protiv nove vlasti.
Od 1987 general Đap je naredio da se pokrene proces amnestije nad bivšim pripadnicima južnovijetnamske vojske. Taj proces je trajao do 1992. godine, a pokrenut je s ciljem pomirenja unutar vijetnamskog društva. Normalno i zbog otopljavanja američko-vijetnamskih odnosa (koji su se počeli razvijati od 1986. godine).
Primer za to je:
Бригадни генерал Ђу Ки Ђаи (Do Ke Giai) изникао из падобранске школе од 1966. до 1969. године командовао је 18. дивизијом. Од 1972. године преузео је команду над свим ренџер јединицама. Током борби за Сајгон априла 1975. године командовао је са три ренџер групе, које су браниле Сајгон. Око поднева 30. априла 1975. године наредио је да ренџери положе оружје. Након тога одлази у логор за преваспитавање где ће провести 17 година. После пуштања на слободу подноси захтев за исељење у САД као политички азилант. Данас живи у САД. Одликован је америчким одликовањем силвер стар.
Svima koji su oslobođeni ili položili oružje tih godina vijetnamske vlasti su dozvolile da napuste Vijetnam, a SAD su dale politički azil.
I da još nešto, molim vas da ne mešate ceo rat s ovom temom i da ne navodite toliko priču o Amerima, oni u celoj ovoj temi ili priči nisu toliko bitni.
Tekst je namenski napisan da se pomene i južnovijetnamska strana priče, a ne samo ona koju već znamo.
Dakle da se puno ne raspravljamo, Hanoj je od svih jedinica južnovijetnamske vojske najviše poštovao pre svega padobrance, a potom rendžere.
Pošto sam se upravo vratio iz Vijetnama, gde sam proveo dve nedelje, i gde sam razgovarao sa nekoliko generala Severnog Vijetnama, kao i sa jednim pomoćnikom ministra Republike Vijetnam (Južnog Vijetnama), na ovo bih sada mogao da odgovorim u najkraćim crtama:
- Vijetnam se oko 1975. već praktično našao u ratu sa Kambodžom, u kojoj su vlast preuzeli Crveni Kmeri, prilikom čega su Vijetnamci zabeležili znatne gubitke u ljudstvu; gro ARVN je poslat na granicu sa Kambodžom, i većina jedinica je poslata u svom izvornom obliku, jer vremena za njihovo reformisanje jednostavno nije bilo; većina nižih oficira su zadržali svoja formacijska mesta;
- rastao je broj pograničnih incidenata sa Kinom, što je kasnije eskaliralo u pravi rat;
- ne bi trebalo potcenjivati značaj ličnih i porodičnih veza u Vijetnamu: naslušao sam se primera da su iz jedne porodice neki išli u Vietcong, a neki u ARVN;
- posle kraja rata uspostavljeni su logori za "prevaspitavanje", gde je završio gro viših oficira i državnih službenika Republike Vijetnam; tu se uglavnom sve svodilo na poljoprivredne radove i političku nastavu;
- Organizovanih gerislkih aktivnosti posle kraja rata nije bilo;
- Rendžeri i "andjeli" po svoj prilici jesu činili zločine, jer je većina poticala iz ušća Mekonga, a "regionalizmi" u Vijetnamu i danas igraju važnu ulogu (npr. ako je neko iz Ho Ši Mina, tj. Saigona, bolje da ne računa na zaposlenje u državnoj upravi, ili nekoj državnoj firmi; južnjaci vladaju u privatnom sektoru, pre svega zahvaljujući deviznim doznakama od dijaspore).