Britanski Admiralitet je prve tri nedelje rata očekivao nemački napad. No, kako je prioritet dat prebacivanju trupa u Francusku, britanski brodovi su dejstvovali defanzivno. Vreme je prolazilo bez značajnijih događaja, a rezultati prvih borbi su bili razočaravujući, britanski brodovi su potopili jedan minolovac i jednu podmornicu. Admiralitet je na samom početku rata učinio isto što i Nemci, poslao je podmornice u izviđanje. Do kraja avgusta Britanci su prilično dobro bili obavešteni o rasporedu snaga u Helgolandskom zalivu.
Kako je glavnina nemačke mornarice je bila usidrena u lukama Vilhelmshafen i Kukshafen, moralo se voditi računa da ih britanska flota ne uhvati na
sidrištu. Kroz ceo XIX vek britanska flota je najčešće neprijatelje napadala u lukama, tamo gde ih ne očekuju (Bitke kod Abukira i Kopenhagena). Nemački brodovi su isplovljavali u sumrak, i patrolirali bi cele noći. Spoljašnja patrolna linija je postavljena na nekih 25 milja od ostrva Helgoland, a na oko 12 milja od Helgolanda je bila unutrašnja patrolna linija. Spoljašnjom linijom je patroliralo 9 torpiljarki 1.flotile torpiljarki ( I.Torpedobootflottille), a unutrašnjom 12 brodova 3.flotile minolovaca (III.Minensuchdivision), a iza torpiljarki i minolovaca bile su raspoređene i četiri lake krstarice.
Komodor Kejas (Roger Keyes), komandant britanske podmorničke flotile je krajem avgusta predložio Vinstonu Čerčilu (Sir Winston Leonard Spencer-Churchill), tadašnjem Prvom lordu Admiraliteta (First Lord of the Admiralty) prepad na nemačke patrole u Helgolandskom zalivu. Plan je predviđao da se britanske podmornice postave zapadno od ostrva Helgoland i da posluže kao mamac za nemačke torpiljarke. Lake krstarice i razarači bi zatim doplovili sa severa, čime bi nemačkim brodovima bila odsečena odstupnica. Komodor Kejas je očekivao da će napad na patrolne brodove sigurno naterati Nemce da u borbu pošalju i lake krstarice, a možda čak i glavninu flote. Planom je predviđeno i da se pred nemačkim lukama postave podmorničke zasede. Napad je trebalo da bude izveden u zoru, kada se nemački brodovi budu vraćali u luku na počinak. Bilo je za očekivati da će nemačke posade biti umorne i pospane što bi trebalo da olakša posao.
Iako je plan delovao jednostavno, on to nije bio, i zahtevao je dobru koordinaciju različitih flotnih sastava, što neće biti lako imajući u vidu kvalitet britanskih radio-uređaja s početka rata. Britanski Admiralitet je za napad prikupio 5 bojnih krstaša, 8 krstarica, 33 razarača, i 10 podmornica. Glavni napad su trebali da izvrše razarači Harvičkog sastava (Harwich Force) komodora Redžinalda Tirvita (Reginald Tyrwhitt), i to 1.flotila (15 starih razarača i 1 laka krstarica) i 3.flotile razarača (16 novih razarača i 1 lake krstarica) i podmornička flotila (2 razarača i 8 podmornica) komodora Kejasa.
Komodor Kejes je tražio podršku Velike flote ali je Admiralitet to odbio, smatrajući to velikim rizikom. Ali Harvički sastav nije ostavljen bez podrške. Severozapadno od Helgolanda su trebala da budu raspoređena dva bojna krstaša – Cruiser Force K), a zapadno je raspoređen krstarički sastav „C“ (Cruiser Force K) jačine 6 starih krstarica iz sastava 7.krstaričke eskadre. No, kada je komandant Velike flote, admiral Dželiko (John Rushworth Jellicoe, 1st Earl Jellicoe) obavešten o planiranoj operaciji 26.avgusta, doneta je odluka da podršku napadu pruži i 6 lakih krstarica 1.krstaričke eskadre kao i tri bojna krstaša 1.eskadre bojnih krstaša (First Battlecruiser Squadron) vice-admirala Bitija (David Beatty). O poslednjim izmenama u sastavu podrške komodori Kejas i Tirvit nisu ni obavešteni, jer su već isplovili.
Tok bitke je bio izuzetno konfuzan, čemu je najviše doprinela gusta magla nad Severnim morem. U 07:00 časova britanski brodovi su izašli iz magle ploveći brzinom od oko 25 čvorova. Nemački razarači su odmah počeli da se povlače koristeći se maglom. No, Britanci su uspeli da potope torpiljarku V-187.
Čim je javljeno da britanski brodovi gone razarače, izdata su naređenja da brodovi isplove iz Helgolandske luke. Oko 08:00 časova razarači iz Helgolanda su se sastali sa onima koji su se povlačili, ali su još uvek bili slabi da se odupru nadmoćnom protivniku. Pored razarača nemačka komanda je poslala i lake krstarice Frauenlob (SMS Frauenlob) i Šćećin (SMS Stettin). Njima su se usput pridržile lake krstarice iz Vihlemshafena, Majnc (SMS Mainz), Keln (SMS Köln) i Ariadne (SMS Ariadne). Zbog oseke bojni krstaši nisu mogli da isplove iz Vilhelmhafena i tako daju podršku svojim lakim snagama.
Nemačke krstarice su na poprište stigle oko 11:00 časova. Bitka se do tada rasplinula u niz pojedinačnih borbi po čitavom Helgolandskom zalivu. Krstarica Frauenlob je sa oko 5.500 metara napala zastavni brod komodora Tirvita, laku krstaricu Eritjuz (HMS Arethusa). Nemački artiljerci su bili precizni, pa je britanska krstarica oštećena i morala je da se povuče. Komodor Tirvit je zatražio pomoć od komodra Godenaf (William Edmund Goodenough) čiji su brodovi potopili laku krstaricu Majnc. Za to vreme ka bojištu je plovila i 1.eskadra bojnih krstaša, koja se u borbu uključila oko 12:40 časova. Bojni krstaši su u potpunosti iznenadili nemačke lake krstarice. Lake krstarice Keln i Ariadne su odmah potopljene, a ostali nemački brodovi su se pod vatrom povukli, prepustivši bojište Britancima. Kako je postojala mogućnost da se na bojište pojave nemački bojni krstaši, admiral Biti je naredio povlačenje. Ishod bitke je bio povoljan za britansku mornaricu, potopljene su tri lake krstarice i razarač, a još tri krstarice su oštećene. Nemačka mornarica je imala 712 poginulih, 149 ranjenih i 336 zarobljenih mornara i oficira, dok su britanski gubici bili simbolični, 35 poginulih i 55 ranjenih.
Poraz u Helgolandskom zalivu je izazvao paranoju kod Vilhelma II, koji je doneo odluku da kapitalni brodovi ne smeju da isplove bez njegovog ličnog odobrenja. Ovo naređenje je efektivno sprečilo bilo kakvu veću akciju nemačke flote tokom 1914.godine. Nakon bitke patrolnu službu u Helgolandskom zalivu je reorganizovana, a jedna eskadru bojnih brodova i bojnih krstaša dobila zadatak da budu stalno na sidrištu Šiling u zalivu Jadeu za eventualno pružanje pomoći patrolnim snagama. Sin admirala Tirpica, Volfgang (Wolfgang von Tirpitz) je zarobljen nakon što je potopljena krstarici Majc.
http://en.wikipedia.org/wiki/File:Battle_of_Heligoland_Bight_(1914)_First_Phase_Map.png Početna faza bitke od 7:30 do 9:30
http://en.wikipedia.org/wiki/File:Battle_of_Heligoland_Bight_(1914)_Final_Phase_Map.png Završna faza od 12:30 do 13:40 izvor wikipedia