Vest preuzeta sa sajta Vecernjih Novosti
http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.293.html:407026-Najbolji-kadet---izbacenInace, Gorana poznajem licno, pismo je prosledio u nekoliko novinskih kuca. Posto su Novosti objavile vest i samo neke navode iz pisma, evo sadrzaj pisma i dodatno objasnjenje koje nije bilo u istom:
Gospodine ministre,
Pišem Vam isključivo iz poštovanja prema vašim očiglednim naporima da se u ovakvoj Srbiji bar nešto promeni, potpuno svestan da Vi nemate nikakve veze sa ovim što se meni dogodilo jer ste sa položajem ministra odbrane nasledili i sve probleme tog ministarstva.
Kao đak generacije u osnovnoj školi, 2006. godine dobio sam stipendiju Rusije i upisao srednju školu pri Ambasadi Ruske Federacije u Beogradu. U trogodišnjoj srednjoj školi na ruskom jeziku bio sam najbolji učenik generacije i za postignuti uspeh dobio najveće priznanje, zlatnu medalju Ruske Federacije “za posebne uspehe u školovanju“. Postojala je mogućnost da nastavim školovanje u toj zemlji, ali ja sam poželeo da budem vojnik, pilot, u Vojsci Republike Srbije…
Smatrao sam da i ovde, u Srbiji, mladi ljudi imaju pravo na svoje snove i da uspeh najviše od njih zavisi. Pogotovo kad govorite dva svetska jezika, ruski i engleski. Prijavio sam se na konkurs za prijem u Vojnu akademiju školske 2009/2010. godinu, smer avijacija, i bez ikakvih problema prošao sve predviđene zdravstvene preglede i prijemne testove, padobransku obuku i selektivno letenje.
Kao kandidat sa odličnim ulaznim kvalitetima, nakon verifikacije diplome Ruske Federacije od strane ministarstva prosvete R. Srbije, bio sam jedini kadet u istoriji Vojne akademije koji je nakon trogodišnje srednje škole primljen na školovanje.
Sledeće tri godine školovanja bio sam najbolji kadet Vojne Akademije Vojske Srbije (sa srednjom ocenom 9,80) za šta sam dobio spomen – medalju ministra odbrane “za doprinos sistemu odbrane Republike Srbije”.
Tri godine uzastopno, na redovnim pregledima, Vojno lekarska komisija za letače potvrđuje moju zdravstvenu sposobnost za bavljenje letačkim pozivom, a ja se pored uspeha u školi bavim sportom (fudbalom, plivanjem, orjentiringom, trčim beogradski polumaraton…), sanjam moj avion na mom nebu, i očekujem da za godinu dana završim školovanje i otpočnem časnu vojničku karijeru, u mojoj Srbiji…
I onda, na kraju treće godine školovanja, na istom redovnom godišnjem pregledu, ista lekarska komisija ustanovljava da imam urođenu srčanu “specifičnost” koju potvrđuje kardiologija VMA i donosi ocenu – nesposoban za profesionalnu vojnu službu. Znači da po važećem Pravilniku i spisku bolesti za kadete nisam ni mogao biti primljen na akademiju. Na sasvim obično ljudsko pitanje “Kako je to moguće, šta sad?”, dobijam još jednostavniji odgovor potpomognut sleganjem ramena: “Ništa, idi kući, mi nemamo obaveza prema tebi”.
I otišao sam, sredinom oktobra 2012. godine, sa nevericom, kao najbolji kadet Vojne akademije, potpuno poražen od vojske kojoj sam dao sebe, od svoje države koja ima vojsku u kojoj je to moguće. Tada je moja generacija bila u četvrtoj, završnoj godini školovanja, a ja, najbolji među njima, kažnjen bez krivice, otpušten sa akademije da počnem nešto drugo, iz početka….
Gde sam pogrešio gospodine ministre, gde su moje tri godine života i školovanja, ko se igrao sa mojim zdravljem i snovima? Svuda sam bio najbolji, ja nisam mogao više od toga. I nije bilo dovoljno da uspem, jer su drugi pogrešili zbog svoje nesposobnosti i površnosti, jer su loše odabrani oni koji biraju nas.
Gospodine ministre, ja ni od koga ništa ne tražim i ne očekujem jer verujem u sebe. Nema potrebe da svoje dragoceno vreme trošite na uobičajene odgovore “žao nam je, dešava se, i to je život, ispitaćemo, preduzećemo mere da se više ne ponovi” . Ja sam sada izvan ministarstva odbrane, potpuno svestan da svi žele da se slučaj što pre zaboravi jer je problem konačno isporučen meni i sada je samo moj.
Ali pre nego što svi zaboravite šta se dogodilo sa najboljim kadetom 134. klase Vojne akademije Republike Srbije, želim da ministarstvu odbrane R. Srbije, Vojnoj akademiji, Vazduhoplovnom medicinskom institutu i svima nama javno postavim sledeća pitanja:
Da li je moguće da institucije ministarstva odbrane i pojedinci postupaju na tako neodgovoran i neprofesionalan način bez posledica
Mogu li ova država i njena vojska na tako besmislen način rasipati svoje intelektualne kapacitete?
Hoće li opet, neko drugo dete koje upiše neku od vojnih škola, jednog dana na isti način – tuđom greškom, biti odbačeno i uzalud izgubiti nekoliko godina života i školovanja?
Hoće li i dalje ista lekarska komisija procenjivati zdravstvenu sposobnost kandidata za kadete-letače?
Posle svega što sam doživeo, uveren sam da će odgovor na svako slično pitanje još dugo biti nažalost – DA.
Samo par dana nakon odlaska sa Vojne akademije uredno mi je stiglo Rešenje RC MO Beograd o prevođenju u rezervni sastav Vojske. Hvala ti Srbijo, voli te tvoje rezervno srce!
Beograd, 20.11.2012. godine
S poštovanjem,
Goran Pavlović
Postoje stvari koje u pismu nisam naveo, a koje su mozda interesantnije od svega navedenog….
1. Ja nemam nikakvu srcanu manu, vec “specificnost” koja je danas sasvim normalna. U pitanju je inkompletni blok desne grane, sa kojim bi bio sposoban ( kao kandidat ) za ruske vojne skole…Sami doktori sa VMA su mi rekli da me ne obaraju zbog zdravstvenog problema, vec zbog zastarelog pravilnika….
2. Ovo moje pismo nije prvo ministru odbrane…Jedno je vec poslato mejlom u avgustu, dok sam jos bio kadet na VA. Zavrsilo je u studentskoj sluzbi Vojne akademije.
3. Vrh Vojne akademije zna za moj slucaj. Kad sam odlazio sa akademije, nije mi bio obezbedjen ni prevoz sa aerodroma do VA da razduzim vojne stvari, vec sam ih teglio sopstvenim prevozom. O ostalim krupnijim stvarima ne vredi raspravljati.