vladimir bošković
vodnik I klase
Offline
Posts: 560
|
|
« Reply #19 on: November 17, 2010, 05:25:13 pm » |
|
Vratio bih priču na kontraadmirala Kocha. Krajem septembra 1919. kapetan fregate Nikola Stanković je premješten iz Boke u Zemun, na dužnost šefa operativnog odsjeka u Odeljenju za mornaricu. Već početkom oktobra, on je o svom pretpostavljenom starješini, kontraadmiralu Kochu, napisao „Vojno-psihološku studiju“, na kojoj su sasvim sigurno sarađivali i drugi oficiri iz Odeljenja za mornaricu. Osnovne teze izrečene o Kochu svodile su se na sljedeće: 1. Poslije pogibije Janka Vukovića, Koch je od Narodnog vijeća dobio zadatak da „preuzme flotu, spreči boljševičke makinacije i nered, probudi i održi patriotizam u jugoslovenskoj momčadi i tako spase flotu i materijal za jugoslovensku državu. To nije bilo lako, jer su mornarska vijeća vodila glavnu riječ pa se kod jugoslovenskih mornara nije znalo gdje prestaje boljševizam a gdje nastaje patriotizam“. Stanković dalje navodi da je Koch oduševljeni patriot, da je takav bio prije imenovanja za kontraadmirala i poslije, da je uložio sve svoje snage da pripremi i sprovede preuzimanje flote, ali nije uspio jer „u Poli je vladao najužasniji haos i jedino se Čehoslovacima koji su organizovali jednu četu može zafaliti što krv nije tekla“. Prema tome, Koch se tokom prevrata istakao kao osobiti patriot i ništa više: red i disciplinu nije mogao da stvori , niti je kao organizator i admiral pokazao bilo kakav uspjeh. „Admiral je radio u najboljim namjerama, ali, bez sopstvene krivice, nije imao uspjeha jer je bila sa jedne strane Antanta a sa druge puno boljševika u Poli“. 2. Narodno vijeće je smatralo da na čelo preokreta u Puli treba da dođe jedan admiral. Ali „sada, kada nastupa period mirnog rada, postavlja se psihološko pitanje da li je u interesu mornarice da admiral Koch ostane na čelu vojne institucije za koju je potreban ne samo ugled u patriotskom smislu već i stručna sposobnost. Posmatrajući cijelu stvar sa psihološkog stanovišta, vrijeme za svojstva admirala Kocha je prošlo. Njega je takorekuć slučaj i konjuktura bacila na površinu, a ta konjuktura je danas već prestala“. Poslije primljene nagrade od strane domovine, admiral Koch bi morao da odstupi. Bio je prvi jugoslovenski admiral, imenovan od jednog dijela naroda, i to mora da zadovolji i najsmjelije ambicije. 3. „Koch je bio sposoban austrougarski oficir, ali njegova sposobnost nije tako velika da bi opravdala njegov sadašnji položaj. On je ocjenjivan kao dobra srednja ruka u pogledu pomorskog znanja, to je bilo poznato i cijeloj austrougarskoj mornarici i oficirima koji danas služe u našoj mornarici. Svaki je oficir iz naših plemena respektovao bivšeg kapetana fregate kao fanatično-šovinističkog patriotu slovenačkog, on je uvjek bio jedan od prvih među nama koji je zastupao ideju ujedinjenja i bio uvjek veliki prijatelj saveznika. Ali danas, cjelom pomorskom personalu teško pada da ga gleda na čelu jedne institucije, kada nema nikakvih dokaza da on to mjesto sada zaista i zaslužuje, jer i najveći patriotizam za narodnu stvar koji je opravdao njegovo uzvišenje, ne može nadoknaditi znanje u vojničko-stručnom pogledu, pa se zato teško može imati povjerenje u sposobnost ovog oficira, za kojeg se samo zna da njegovo znanje ne nadmašuje znanje onih koje je pretekao“. Kritika je u ovom dijelu tako velika, da Stanković navodi kako mnogi mornarički oficiri smatraju da je Kochov način postupanja u Puli samo štetio, pa čak i nacionalnoj stvari, da je nered sa njim samo rastao, da je Koch častohlepan fanatik koji gleda isključivo na vlastitu korist i da „Narodno vijeće nije uradilo dobro što ga je izabralo za komandanta flote“. 4. „Iz gore navedenih i psiholoških razloga čini se da održanje admirala Kocha na čelu mornarice, koja mora da se stvara, koja mora da počne da radi – bilo ili ne bilo rješenja Jadranskog pitanja, jer mornarice prije ili poslije mora biti – kosi sa militarizmom i vojničkom tradicijom koja je cijelom osoblju ušla u kosti. Najveći dio mornaričkog osoblja uvjeren je da če ovaj zastoj u radu, tj u prvom fundiranju budućnosti, još teško osvetiti. Vojnički osjećaj može samo da priznaje takvog muža na čelu koji je ili dokazao da ima vrlina u struci svojoj i koji je imao uspjeha, ili kome ovaj položaj po starosti i rangu pripada“.
Istina jeste da je Koch tokom dešavanja u Puli, sudeći po sadržaju zapovjesti, bio van stvarnog toka, naivan i bespomoćan ali je makar nešto pokušavao koliko je najbolje znao, dok je recimo povjerenik za mornaricu, admiral Prica koji je još 31. oktobra upućen u Pulu da mu pomogne – ostao u Rijeci, odakle je slao beskorisne izvještaje. Realno, skoro je izvjesno da postupanje bilo koga na Kochovom mjestu tada, ne bi rezultiuralo povoljnijim ishodom tih dešavanja. Međutim, motiv kapetana fregate Stankovića i njegovih saučesnika, da o svom pretpostavljenom starješini sastave studiju, u kojoj mu odaju priznanje za patriotizam ali ga potom optužuju za nesposobnost i predlažu za smjenjivanje, leži izvjesno u činjenici da je Koch, kao načelnik Odeljenja za mornaricu, davao prednost nacionalizmu pred anacionalnom stručnošću nekih viših oficira – bez kojih je mornarica svakako mogla opstati, a što posebno važi za starješine kakav je bio Stanković. Nicolaus Sztankovich de Sztapar je bio krilni ađutant cara Franz Josepha i u tome svojstvu je prisustvovao njegovoj sahrani u Beču. Pripadao je dakle vrlo brojnoj oficirskoj grupi koja se u novoj mornarici našla na osnovu pripadnosti jednom od plemena nove države, a koji u austrougarskoj mornarici sigurno nijesu bili Kochovi istomišljenici. Naprotiv, bili su izraziti austrofili koji se u novonastaloj situaciji nijesu mogli porediti sa Kochovim moralnim i nacionalnim kvalitetima, ali su se subjektivno osjećali sposobnijim od njega te nijesu mogli prihvatiti da ih je ovaj oficir, uglavnom mlađi po rangu – pretekao u službi (Stanković je rang kapetana fregate imao 01.09.1917, vanredno, a Koch od 01.05.1918). upravo dolazilo vrijeme. U predhodnoj mornarici, u kojoj su uspješno krčili put svojim karijerama, savladali su sve vještine podilaženja i spletkarenja za koje se u mornarici Kraljevstva SHS polako namještalo vrijeme. Po predpostavkama, upravo je Stanković sa oficirskom grupom oko sebe, plasirao dezinformaciju o Prici kao carskom ađutantu, izmišljotinu koja je uzela tolikog maha da Pleiweiss u zabilješkama navodi da je Prica jedno vrijeme bio šef kabineta cara Franz Josepha. Pored studije o Kochu, Stanković je praktično u isto vrijeme napisao i „Organizatorni nacrt ratne mornarice“, kojeg je skupa sa studijom uputio direktno ministru vojnom i mornarice, generalu Stevanu Hadžiću. Uvodni dio, koji je činio više od polovine tog nacrta, predstavlja kritiku svega onog što u mornarici nije dobro urađeno: iako Kocha ovdje ne pominje poimenično, i ovaj rukopis je bio namjenjen njegovom ocrnjivanju. O karakteru Stankovićevih namjera govori ne samo to što je nacrt i studiju uputio nenadležnim putem tadašnjem ministru nego ih je davao na čitanje drugim oficirima, čak i kopnene vojske: primjerak dostavljen inženjerijskom pukovniku Borivoju Nešiću ostao je sačuvan - zajedno sa mišljenjima nekih drugih oficira o studiji i nacrtu, koje je Stanković slao Nešiću u nastavcima. Sudeći po tome što je general Hadžić prihvatio ovaj dopis koji je do njega došao nenadležnim putem, izgleda da je fama o admiralu Kochu kao nesposobnom oficiru začeta u mornaričkim krugovima koji su imali lične interese da ga uklone, naišla na odziv i kod najodgovornijih u tadašnjoj vojsci. Iako je ubrzo, nakon pada vlade Ljube Davidovića, novi ministar postao general Branko Jovanović, odnos prema Kochu se nije izmjenio. Uvjeren da srpski vojni ministri nemaju razumjevanja za mornaricu jer „smatraju da se njome može upravljati kao sa pješadijskom četom ili konjičkim eskadronom“, Koch je dao ostavku na položaj načelnika Odeljenja za mornaricu, koja mu je uvažena. Očigledno je kako Koch nije bio u stanju da shvati da je žrtva intriga koje su protiv njega, motivisani vlastitim interesom, pokrenuli njegovi drugovi.. Iz članka dr Miroslava Pahora „Kontraadmiral Metod Ciril Koch“, Informator br 1-2, Piran, 1968., napisanog na osnovu Kochovih zabilješki, potvrđuje se da je on vjerovao kako je položaj morao napustiti kao žrtva nerazumjevanja vojnih ministara za mornaričke probleme. Prirodno je da pošten i karakteran čovjek, kakav je upravo bio Koch, obično ne opaža zakulisane mahinacije koje se pletu oko njega, ali sve skupa potvrđuje njegov loš senzibilitet za realnost, pokazan i u danima prevrata u Puli.
|