S-400 je ruski protivavionski švajcarski vojnički nožS-400 je toliko kontroverzan raketni sistem PVO da su SAD uvele ekonomske sankcije zemljama samo zbog kupovine sistemaEvo šta treba da zapamtite: S-400 se oslanja na postojeću snagu sistema S-300 kako bi postao još smrtonosnija pretnja; održavanje naprednih funkcija kao što su zamenljive modularne rakete, presretanje balističkih projektila i višekanalno dejstvo
S-400 je trenutno jedan od najkontroverznijih sistema PVO na svetu. Sjedinjene Države su uvele ekonomske sankcije zemljama samo zbog kupovine sistema, ali su mnoge svetske sile zainteresovane za to, Indija je potpisala ugovore u septembru 2018., a Kina u aprilu 2018. Ali šta je ono što S-400 čini tako vrućom stavkom u svetu danas? Kako je evoluirao od ranijih sistema S-300?
S-300 je započeo razvoj 1960-ih kao nastavak mnoštva ranijih sistema raketa zemlja-vazduh (SAM). Primarni raketni sistem kojj je trebao da zameni je raketni sistem S-75 (SA-2), koji je slavno korišćen protiv špijunskih aviona U-2 i raspoređen na Kubi i u Vijetnamu. Raketa je prošla testiranje 1970 -ih, a u upotrebu je ušla 1978. (Pored toga i za zamenu sistema PVO S-25 Berkut raspoređenih u dva raketna pojasa oko Moskve, prim. Kubovac)
Primarno poboljšanje S-300 u poređenju sa ranijim sistemima bila bi sposobnost da bude višekanalni, da koristi više snopova za istovremeno navođenje raketa do različitih ciljeva. Raniji sistem S-25 takođe je bio višekanalni, ali je bio izuzetno težak i postavljen je samo na fiksnim položajima. Američki SAM-D (koji će postati MIM-104 Patriot) bio je prvi američki kopneni protivvazduhoplovni sistem sa višekanalnom tehnologijom; u službu je ušao tri godine kasnije, 1981.
Glavni kupac novog raketnog sistema bile su sovjetske snage teritorijalne PVO. Usvojili su prvu verziju S-300, S-300PT. Sve rakete tipa „P“ trebale su biti namenjene teritorijalnoj protivvazduhoplovnoj odbrani. S-300PT je uključivao vučni transportno-lansirni uređaj i vučni radar koji se oslanjao na teške kamione pri premeštanju. Kompleks je takođe uključivao sistem za upravljanje vatrom. To je bilo dovoljno dobro za relativno stacionarne dužnosti PVO -a, ali nije bilo idealno rešenje.
Sovjetska vojska je posmatrala upotrebu protivvazduhoplovnih sistema u Vijetnamu i na Bliskom istoku i utvrdila da je brže manevrisanje i premeštanje ključ za maksimiziranje efikasnosti sistema PVO. S-300PT je trebalo više od sat vremena da se postavi i postane operativan zbog vučene prirode lansera i radara. Ovo je viđeno kao oblast koju je potrebno poboljšati. Originalni S-300PT koristio je raketu 5V55 sa dometom od oko 75 kilometara.
Kao rezultat toga, S-300 je došao u oblik po kojem je sada poznat: montiran na teški kamion MAZ-7910 (mada su varijante montirane i na novije kamione na zglobnim platformama). Lansirni uređaji, radar i sistem za upravljanje vatre montirani su na ove kamione. Dodatna pomoćna oprema, poput one za ispravljanje razlika između radara i visine lansera, postavljena je na lakše kamione. Kompletan sistem, sada poznat kao S-300PS, stupio je u upotrebu 1982. Malo modifikovana verzija za izvoz poznata je kao S-300PMU. PS je koristio dužu raketu 5V55R sa dometom od oko 90 kilometara.
Dok su S-300P u oba oblika bili u razvoju, isto tako su i verzije S-300F za mornaricu i S-300V za trupu takođe bili u razvoju. S-300V je razvijen posebno za suzbijanje taktičkih balističkih projektila poput Lancea i Pershinga, pored vazdušnih pretnji.
Jedna od ključnih karakteristika sistema S-300V je to što ima dve varijante lansirnih uređaja (koji imaju i sopstvene radare za slanje komandi upravljanja i osvetljavanje cilja, prim. Kubovac) i to sa četiri rakete 9M83 kraćeg dometa (75 kilometara) i sa dve rakete 9M82 većeg dometa (100 kilometara). Kompleti lansirnih uređaja sa radarima, radara za navođenje i komandnog mesta za S-300V montirani su na guseničnim šasijama (isto kao i artiljerijsko oruđe 2S7) radi bolje mobilnosti van puta, za razliku od S-300PS. S-300V je primljen u upotrebu 1985. godine.
Dalji razvoj dogodio se i sa V i P varijantama sistema S-300. Raketni sistemi serije S-300PM nastale su iz želje da se funkcionalnost sistema S-300V za presretanje balističkih projektila integriše u rakete serije P. Izvozne verzije S-300PM označene su kao S-300PMU-1 i S-300PMU-2 (prim. Kubovac) i tako se može pratiti novija evolucija S-300P u navedenim mogućnostima ovih raketa, što dovodi do razvoja S-400.
Zaista, prve verzije S-400 zvale su se S-300PMU-3, što ukazuje na treću modernizaciju mobilne verzije S-300P za protivvazduhoplovnu odbranu. Kada je sistem prvi put predstavljen na MAKS-u 2007, primećeno je da je većina vozila spolja slična sistemu S-300PMU-2.
Međutim, napredak u raketnoj i radarskoj tehnologiji je kod sistema S-400 gotovo 2x veći „u odnosu na prethodne raketne sisteme“. Novi radari koji se koriste u S-400 čine ga verovatno vrlo sposobnim u odnosu na gotovo sve vazdušne ciljeve.
Još jedan ključni aspekt sistema PVO S-400 je mogućnost upotrebe četiri različite vrste projektila različite težine i sposobnosti, omogućavajući sistemu da sam formira veliki deo slojevite protivvazduhoplovne odbrane. Ovo čini S-400 fleksibilnijim sistemom. Takođe može da koristi rakete korišćene u ranijim varijantama sistema S-300.
Nove rakete za S-400 predvidljivo su produžile domet, čak do 240 kilometara u odnosu na vazdušne ciljeve, postepenu nadogradnju sa S-300PMU-1 koji ima domet do 150 kilometara i S-300PMU-2 koji ima domet do 200 kilometara. Novije rakete poput 40N6 mogu čak povećati domet S-400 do 400 kilometara.
Šta to znači za S-400? U suštini, to je i dalje relativno drumsko-mobilni sistem dizajniran za snage teritorijalne PVO. Iako predstavlja značajan skok sposobnosti (posebno u poređenju sa uvedenim sistemima prve generacije S-300PT/PS) i znatno je fleksibilniji od ranijih varijanti S-300, evolucija S-300 u fleksibilniji, sposobniji sistem već je išao sa različitim podvarijantama S-300PMU.
Nasuprot tome, ruska vojska nastavila je sa razvojem S-300V u S-300V4 i S-300VM (Antej 2500 za izvoz), koji uključuje moderniju raketnu i radarsku tehnologiju kako bi mu povećao domet na nivo kasnijeg S-300PMU-2 (do 200 km). Takođe sistem ima i novi lansirni uređaj koji ima mali radar za navođenje projektila ugrađen u vozilo, što verovatno smanjuje broj vozila na terenu.
Iako se sposobnosti S-400 mogu činiti kao značajan skok, one su do toga došle sporom evolucijom ranijih raketa S-300. Mnoge napredne karakteristike, poput presretanja balističkih projektila, izmenljivih, modularnih projektila i višekanalnog angažovanja, prisutne su u sistemu već duže vreme, a S-400 samo nadograđuje postojeće snage S-300 kako bi napravio još smrtonosniju pretnju.
Preveo i prilagodio za forum Paluba: Kubovac
Izvor: https://nationalinterest.org/blog/reboot/s-400-russias-anti-aircraft-swiss-army-knife-191885?fbclid=IwAR08lWjV3HDtYc5Jt6sBEZtjqq8vmkdNCQVNbLrfL1Wf4EVYw1BzGV2feJg