MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
Offline
Gender:
Posts: 62 007
|
|
« Reply #28 on: February 26, 2022, 07:59:27 pm » |
|
Crnogorski mitraljez 7,62 mm sistema Maxim M1906
Prve moderne mitraljeze na principu povratnice barutnih gasova (mašinske puške) Crna Gora je nabavila u isto vrijeme kada i većina evropskih zemalja, uključujući balkanske susjede.
Mitralјez 7 mm sistema Maxim M1909 [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Načelnik Glavne uprave ruskog Generalštaba, Fjodor Palicin(Фёдор Фёдорович Палицын, 1851–1923), 8/21. decembra 1905. je obavijestio ministra inostranih poslova Vladimira Lamzdorfa da ga je vojni agent u Crnoj Gori, generalštabni potpukovnik Potapov obavijestio o želji knjaza Nikole da ruski izaslanik inkognito putuje sa prestolonasljednikom Danilom i načelnikom artiljerije brigadirom Mitrom Martinovićem u Pariz i London radi izbora mitraljeza za crnogorsku vojsku. U suštini, knjaz je zatražio od Nikolaja II Romanova podršku ruskih poslanika u ovim zemljama, sa čim se ruski imperator 3/16. decembra saglasio. Palicin je dopisom №. 9297 takođe Potapovu dao saglasnost za put, o čemu je P.V.Lobačev 5/18. decembra izvijestio Ministarstvo inostranih djela u St. Peterburgu.
Natpis na poklopcu sanduka mitralјeza M1909 iz zbirke Vojnog muzeja u Beogradu: ''НАРОД ОКРУГА НИШКОГ СВОМЕ ЈУНАЧКОМ ИИПЕШ. ПУКУ КЊАЗА МИХАИЛА''.VMB. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Potapov je 22. februara/7. marta 1906. podnio detaljan izvještaj o putu, probama i kupovini mitraljeza, priloživši uz izvještaj i kopiju ugovora. Ruski poslanik je, naime, iz Cetinja otputovao na dopust povodom božićnih praznika 21. decembra 1905/3. januara 1906, a u Pariz je stigao 25. decembra 1906/7. januara 1906. godine. U francuskoj prestonici se sa Danilom našao 28. decemebra 1905/10. januara 1906, a Martinović je stigao 31. decembra 1905/13. januara 1906. godine. Direkciju Société Anonyme des Anciens Etablissements Hotchkiss et Cie posetili su 2/15. januara, gdje su se upoznali o konstrukciji i načinu proizvodnje njihovih mitraljeza. Sjutradan, 3/16. januara 1906, na strelištu Saint–Denis 26 Route de Gonesse, izvedeno je i probno gađanje iz mitraljeza 8x51mmR Hotchkiss M1900.U suštini, radilo se o konstrukciji austrougarskog oficira i konstruktora Adolfa Odkoleka(Adolf Freiherr Odkolek von Újezd, 1854–1917) od koga je 1893. „Hočkiz“ otkupio patentna prava, a oružje su usavršili Lorens Benet (Laurence Vincent Benet, 1863–1948) i glavni fabrički inženjer Anri Mersje (Henri A. Mercié). Crnogorska delegacija je bila zadovoljna rezultatima testova, stavljajući primjedbu jedino na veliko zagrijevanje cijevi (mitraljez sa vazdušnim hlađenjem). Pregovori o cijeni i rokovima isporuke 24 mitraljeza ukoliko bi se Crna Gora opredijelila za ovo rješenje vođeni su do 8/21. januara.
Poklopac opruge povratnika mitralјeza M1909 [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Danilo Petrović i Mitar Martinović su za London otputovali 10/23. januara, a Potapov – 11/24. januara i, radi diskrecije, odseli u zasebnim hotelima. Martinović i Potapov su 12/25. januara posjetili direkciju firme Vickers, Sons & Maxim Ltd (32 Victoria Street), gdje su im Vikers (Albert Vickers, 1838–1919) i Doson (Arthur Trevor Dawson, 1866–1931) saopštili da najkasnije za dva dana mogu dobiti podatke o cijeni i rokovima isporuke 24 mitraljeza maksim M1901 (New Pattern Maxim M1901), a da bi probno gađanje bilo organizovano 17/30. januara. Za to vrijeme, princ Danilo je samostalno razgovarao sa predstavnicima firme British Arms Company Rexer koja je od 1905, bez licencnih prava, proizvodila danske mitraljeze Madsen M1902 pod nazivom Rexer (prvenstvo prava imala je Compagnie Madsen A/S iz Taastrupa, od 1936 – Dansk Riffel Syndikat). Crnogorskoj delegaciji je rekser pokazan 14/27. januara, a probno gađanje je organizovano 16/29. januara na poligonu Wraysbury blizu Vindzora, 35 km zapadno od Londona. Zbog lošeg vremena, Danilo, Martinović i Potapov nisu mogli najbolje da sagledaju učinak oružja. No, kako im se rekser zbog male mase učinio pogodnim, zamolili su da im se jedan primjerak ustupi radi detaljnijih ispitivanja u zemlji. Sljedećeg dana, 17/30. januara, na strelištu fabrike u londonskom predgrađu Erit (Erith Works, zona Fraser Road), konačno su isprobani mitraljezi sistema Maksim M1901. Za razliku od starijih modela sa zatvaračem M1889, ovo oružje je bilo opremljeno lakšim, jednostavnijim zatvaračima (patent br. 17.639 iz 1900 i br.12.700 iz 1901), hladnjakom od čeličnog lima, skrivačem plamena i kompenzatorom trzanja i tripodom sa teleskopskim nogarama i starijim tipom elevatora tipa Acland. Crnogorska komisija je došla do zaključka da ovo oružje po svim performansama prevazilazi konkurente.
No, ovdje je iskrsao finansijski problem; budžetom je za mitraljeze bilo predviđeno 130.000 kruna, a samo jedan britanski maksim sa priborom koštao je 8.000 kruna (24 jedinice – 192.000 kruna). Delegacija je telegramski u Cetinje uputila kompletan izvještaj i predložila da se za sada kupi samo 16 mitraljeza ovog sistema. Pri tome, odlučeno je da se odgovor Ministarstva vojnog sačeka u Parizu, gdje je delegacija stigla 19. januara/1. februara 1906. godine. Kako odgovor iz domovine nije stizao, delegacija je odlučila da posjeti i Berlin, o čemu je obavijestila nadležne. U Berlin su stigli 28. januara/10. februara, gdje ih je sačekalo obavještenje crnogorskog Ministarstva vojnog da se naruči samo 12 mitraljeza sisema Maksim. U duhu novih instrukcija, delegacija je 30. januara/12. februara posjetila direkciju Deutsche Waffen-und Munitionsfabriken (DWM). Naime, konstruktor mitraljeza, Hajram Maksim (Hiram Stevens Maxim, 1840–1916), sopstvenu firmu, The Maxim Gun Company Ltd, pokrenuo je 5. novembra 1884. godine. Samo dva dana kasnije, sklopio je ugovor sa Albertom Vikersom (Albert Wickers), o saradnji u objektima 57D Halton Garden, gdje su registrovali zajedničku firmu Vickers, Sons & Maxim. No, Maksim je 17. jula 1888. i sa Torstenom Nordenfeldom (Thorsten Nordenfelt, 1842–1920) osnovao kompaniju Maxim Nordenfelt Guns & Ammunition Company Ltd. (MNG&AC), Vikers je 1896. otkupio MNG&AC, a novi koncern je od 1. oktobra 1897. nastavio da radi pod imenom Vickers, Sons & Maxim Ltd. U međuvremenu, 21. oktobra 1893, imigrant iz Njemačke, Zigmund (Sigmund, 1854–1904), mlađi brat berlinskog fabrikanta oružja Ludviga Levea (Ludwig Loewe, 1837–1886), postavljen je za direktora MNG&AC. Ovo je svakako imalo uticaja na odluku da Maxim Nordenfelt Guns & Ammunition Company Ltd. London i Ludwig Loewe & Comapny Commandit-Gesellschaft auf Actien (Hollmanstrasse No.32 Berlin), 28. januara 1892. potpišu sedmogodišnji ugovor po kome je njemačka fabrika dobila patentna prava za proizvodnju i prodaju mitraljeza maksim pod određenim, obavezujućim uslovima. Firma Leve se 1. januara 1897. uklopila u novi berlinski koncern DWM koji je, bez obzira što je ugovor sa MNG&AC u vrijeme posjete crnogorske delegacije već istekao, za komercijalno tržište i dalje proizvodio maksime britanske konstrukcije, koristeći čak i djelove izrađene u Erith Works i Crayford Works iz Kenta. Kako se radilo o istim mitraljezima isprobanim u Britaniji, princ Danilo i Martinović su zatražili da im se pripremi nacrt ugovora o kupovini 24 mitraljeza maksim M1901 u ruskom kalibru 3“’ (7,62x54mmR). Delegacija je 31. januara/13. februara obišla fabriku, a sjutradan je izvedeno pokazno gađanje iz mitraljeza. Martinović je 1/14. februara sa direktorima fabrike, Gontardom (Paul Theodor Eduard von Gontard, 1868–1941) i Kosegartenom (Max Kosegarten), potpisao ugovor o isporuci 12 mitraljeza u kalibru 7,62 milimetra do polovine maja tekuće godine (po Julijanskom kalendaru). Odabrani mitraljezi su bili sa glatkim, čeličnim rezervoarom hladnjaka, modifikovanim zatvaračem M1889, prilagodljivim na promjenu municije, kompenzatorom trzanja na ustima, sa zastarjelim tripodom tipa VSM (Vickers) Acland, ali bez štitova.
Mitralјesko odelјenje 20. pešadijskog puka I poziva. Kolekcija N. Milovanović [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Inventar 12 mitraljeza, kao i ekspediciona lista za kompaniju International Transport-Gesellschaft Kohn & Mittler,Berlin und Wien radi prenosa od Francuske do Trsta (Trieste) a, potom, do Bara (Antivari), napravljen je na francuskom jeziku 3/16. jula 1906. godine. Tovar je činilo 6 cinkanih sanduka sa 12 mitraljeza maksim kalibra 0,3 pouce (palaca, inča, 7,62 mm) i 24 rezervne cijevi, 2 sanduka sa 12 teleskopskih tripoda, 1 sanduk sa rezervnim djelovima i alatom, 1 sanduk sa 6 mašina za punjenje platnenih redenika, 2 sanduka sa 72 municijske kutije i 2 sanduka sa 250 platnenih redenika kapaciteta po 120 metaka. Direkciji DWM je iz Cetinja već 4/17. februara uplaćena 1/3 ukupno ugovorene cijene, odnosno, 32.000 od 96.000 kruna, što je značilo da je jedan mitraljez (sa priborom, alatima i rezervnim cijevima) vrijedio 8.000 kruna – isto koliko je tražio i britanski MNG&AC. Ministarstvo vojno Crne Gore je prvi dvomjesečni „mitraljeski kurs“ organizovalo početkom 1907. godine. Cilj kursa je bio da se ljudstvo obuči u rukovanju i održavanju tek prispjelog njemačkog oružja. Prvi kurs je pohađalo 6 oficira, a nastavu je držao poručnik Veselin Sekulović, inače ruski đak. Nakon okončanja kursa, formirana je prva mitraljeska četa (nastavnog tipa) u koju je, u svojstvu instruktora, raspoređeno prvih šest polaznika. Kasnije, kroz obuku je prošlo ljudstvo za još tri mitraljeske čete. Prema Uredbi o formaciji vojske, odjeljenje mitraljeske čete je 1908. godine činio jedan potporučnik – komandir odjeljenja, dva vodnika – mitraljeskih kom(andira), dva desečara – nišandžija, 15 redova i 7 momaka-konjovodaca II klase.
Kvalitet i način izvođenja obuke slikovito je opisao Aleksa Bjeletić iz Banjana. On je u proljeće 1908. svoj tridesetodnevni vojni rok služio upravo u mitraljeskoj četi na Lovćenu.
Mitraljezi 7 mm M1909 na položajima [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
No, u nedostatku tehničkih informacija, Crna Gora 2/15. februara 1906. godine uz 12 mitraljeza nije naručila i odgovarajuće štitove. Ministarstvo vojno je grešku pokušalo da ispravi naknadnom narudžbinom (nakon narudžbine štitova za mitraljeze M1912), a zahtjev za izradu 12 štitova dostavljen je njemačkom koncernu početkom januara 1913. godine. No, Luger je 31. januara/12. februara i 17/29. februara 1913. obavijestio Hajdukovića da DWM nije u stanju da izradi štitove za staro oružje (M1906) jer originali starog lafeta i odgovarajuća tehnička dokumentacija više nisu postojali ni u Berlinu ni u Londonu. Oružje je, naime, bilo izrađeno po staroj britanskoj licencnoj dokumentaciji (Maxim-Nordenfeldt), odnosno, po uzoru na ruski 7,62 mm M1895, koji je bio izbačen iz proizvodnje. Luger je predložio da Crnogorci u Berlin pošalju jedan tripod M1906, prema kome bi se izradilo 12 odgovarajućih štitova. Nakon ekspedicije tripoda, Ilija Hajduković je u ime “Direkcije arsenala“, dokumentom br. 349 od 23. jula/4. avgusta 1913, od DWM zatražio oficijelnu ponudu za izradu istih. Komercijalno odjeljenje berlinskog koncerna je 31. jula/12. avgusta odgovorilo Hajdukoviću da bi jedinična cijena štita iznijela 320 maraka sa isporukom franko granica Njemačke radi daljeg transporta morskim putem, uz 14% popusta. Rok isporuke je bio 3 mjeseca, a ako bude moguće i prijed (ranije). Štitovi bi se transportovali preko Milana i Barija do Bara, pri čemu bi za špediciju bila angažovana italijansko-švajcarska firma Ficher Rechsteiner (Successors Fischer & Rechsteiner SA di Chiasso). Luger je tri dana ranije, 28. jula/9. avgusta obavijestio Hajdukovića da će biti za sigurno sve učinjeno da budeš što god bržije i dovoljno uslužen. Njemački DWM je Hajdukovićev dopis br. 349 od 23. jula/4. avgusta 1913. prihvatio kao konačni ugovor, s tim što je 12/24. avgusta jediničnu cijenu spustio na 274 maraka a popust povećao na 29%. Hajduković je 22.oktobra/3. novembra, novim dopisom br. 449, zamolio njemačkog proizvođača da štitove pošalje po istom špediteru, rutom Milano – Bar – Bari. Direkcija DWM je 30. oktobra/11. novembra direktora Direkcije Kr. Arsenala, g. majora Iliju Hajdukovića obavijestila da su štitovi spaketirani u jednu duplu cinkovu kašetu (sanduk obložen dvostruko pocinkovanim limom) označenu ‘E.K’. Težina ukupna (tovara je) 220 kg, čisto (samo štitova) 174 kg, (a) mjere (kašete su) 800x700x450 m/m. Proizvođač je kontaktirao firmu Fišer-Rehštajner radi daljih uputstava po pitanju transporta. Crnogorsko Ministarstvo finansija je 15/27. novembra 1913. njemačkom koncernu isplatilo 2.335 maraka, odnosno 2755,3 perpera za 12 štitova M1906.
Crnogorski mitraljez 7,62 mm sistema Maxim M1912
Iz intenzivne Lugerove i Hajdukovićeve prepiske koja je vođena nakon 1906. godine, može se uočiti da se proslavljeni konstruktor zalagao da Crna Gora nabavi novi kontingent savremenijih mitraljeza. Svakako su najinteresantniji podaci koje je Luger sekretno dostavio Hajdukoviću 28. juna/10. jula 1907. godine. On bukvalno piše: Od dužeg vremena njemačka vojska izrazila nam (koncemu DWM) je njenu želju, da mašinsku pušku (bukvalno preveden njemački termin Machinengewehr) lakše težine konstruišemo, pošto je istu zbog teških terena teško transportovati. Na to smo po mogućstvu svi uticali, i ja isto, a izašlo nam je, da puška, koja je dosada 27,5 kila merila, sada samo 15,5 kg teži. A lafeta s’točkovima, koje je 64 kila merila, sada meri oko 30 kila. To su dakle koristi, koje čine, da se puška lako i brzo prenosi, naročito na brdima. U daljem tekstu, Luger je savjetovao da se sačeka da se novi sistem mitraljeza detaljno ispita, usvoji za njemačku vojsku i osvoji njegova serijska proizvodnja, pa da ga tek onda naruči i Crna Gora. Očito, Luger je pisao o najnovijim njemačkim verzijama maksima MG-08 i komercijalnog M1909, koja je tada bila u razvoju i koji su u fazi prototipa bili poslati na testiranje u Srbiju. Iznijeti podaci bili su isuviše optimistički u odnosu na krajnji rezultat konstruktorskog tima DWM.
Konačna verzija MG-08 imala je masu od 20,8 kg (bez vode), odnosno 25,3 kg sa vodom u hladnjaku. Originalni njemački saonički lafet (Schlitenlaffete), koji su na kraćim rastojanjima mogla vući ili nositi dva čovjeka (mogao se kombinovati i sa točkovima), imao je masu od 37,5 kg. Istina, ovo je bio izvjestan pomak u odnosu na stari lafet na točkovima, mase 67 kg (turski maksim M.1907 sa lakom verzijom vikers-maksimovog lafeta M1899 imao je masu od 80,74 kg). Suprotno lafetu sa točkovima, novi, komercijalni tripod M1909, korišćen na srpskom (M1909) i bugarskom (M1909) mitraljezu, težio je 22,5 kg, što je znatno prevazilazilo 15 kg koje je optimistički (ili kao dobar trgovac?) spominjao Luger. Lugerove sugestije i opredjeljenje srpske vojske za novi tip maksima, uticale su da i Crnogorci pokrenu inicijativu oko nabavke sličnog oružja. Prema nekim indicijama, izgleda da se u to vrijeme prvenstveno računalo na rusku pomoć u mitraljezima 7,62 mm M1910. Bugarski poslanik na Cetinju tvrdi da mu je crnogorski ministar vojni 1911. godine izjavio: Nabavićemo veće količine mitraljeza – najmodernijeg oružja, ali Rusi ih u dovoljnim količinama nemaju još ni za svoju armiju, tek kada ih nabave za svoju vojsku, oni su spremni da mitraljeze pošalju i Crnogorcima. Izgleda da su Rusi, pred rat 1912, u Odesi zaista deponovali mitraljeze namijenjene Crnoj Gori, ali da je dostava oružja bila spriječena blokadom i sankcijama koje su uslijedile nakon objave rata Turskoj. Znači, najrealnije je bilo mitraljeze ponovo naručiti u Njemačkoj.
Mitraljezi 7 mm M1909 na položajima [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
|