[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Morsko prase : Vijesti iz prošlosti
Priredio : Đivo Bašić
Stara gnijezda pomoracaMornari s broda koji promiču pored obale - pozdravljaju brodskom sirenom svoja rodna sela kada brod krene na daleko putovanje… Tada sva sela kao da ožive: na prozorima se pojavljuju žene s maramama svih boja i mašu. Djeca s ulice mašu kapama, stariji iz vinograda pozdravljaju…
Generacija smjelih moreplovacaA kad brodovi plove Korčulanskim kanalom pored sela Kućišta, sirene često pozdravljaju… To mnogi pomorski oficiri [časnici] pozdravljaju jednog svog učitelja, starog 'morskog vuka'
kapetana Vicka Šimunkovića (1883.-12.04.1957.) koji je odgojio mnoge generacije pomoraca.
Kapetan Vicko je plovio trideset i devet godina i stotinu trideset i jedan dan… Dvadeset i šest godina je bio komandant brodova. Djed njegov Vicko i otac Petar bili su pomorski kapetani. Njegov sin Aleksandar također je pomorac, komandant jednog našeg ratnog broda.
Ova obitelj daje već i četvrtoj generaciji pomorske kapetane.
Kada mi je kapetan Vicko, (usprkos tome što sam ga, u novinarskoj žurbi, rano digao iz postelje) vrlo ljubazno i vrlo savjesno iznosio koje su obitelji iz sela Kućišta odgojile 'morske vukove', nije mogao izostaviti skoro ni jednu obitelj Kućišta kao i susjedni Orebić i Viganj i ostala mjesta Pelješca - sve su to stara gnijezda vrsnih pomoraca… U Orebićima je živjela obitelj - otac i pet sinova - šest kapetana.
Vukla me zemlja na moreNjega, kapetana Vicka, čuvenog zapovjednika nisu roditelji htjeli dati u pomorce, baš zato što se gubilo vele brodova,a on je bio jedinac u majke… Ali 'barba' Vicko kaže: "Vukla me je zemlja na more…". Poslije osnovne škole, dva razreda realke i jednog gimnazije - Vicko je na silu pošao u mornare… U zanat koji zahtijeva samo smjele ljude…
- Jednom su - veli on - pisali o meni da nisam završio nikakve pomorske škole, zato što nije bilo tada škola… A to nije istina. Škola je tada bilo… Ali ja sam pošao u obične mornare…
Tako je ovaj pomorac prošao život od običnog mornara do kapetana. Prve četiri godine bio je mornar na jedrenjacima… A onda je polagao ispit za poručnički čin - u Trstu. Polagao ga je prije skoro pola vijeka [od 1953.], godine 1904. zajedno s mladim pomorcima koji su završili nautičku školu…
'Barba' Vicko je obišao skoro sve luke svijeta: Indija, Australija, Amerika, Sjeverna i Južna, Afrika, a da i ne govorimo o Europi i Sredozemlju… Sve je to njemu poznato…
Za vrijeme Prvog svjetskog rata proveo je pet godina u Indiji, gdje se zatekao kad je izbio rat. Pored engleskog, talijanskog i španjolskog jezika, tada je 'barba' Vicko naučio i malajski. Meni je kazao nekoliko riječi toga jezika u kojem npr. riječ 'oči' ima naročito značenje. Za 'oči' se kaže 'mata'. A policajac na malajskom znači 'mata-mata' - tj. 'dvostruke oči'. 'Ari' znači 'jedan', a za 'sunce' Malajci kažu 'mata ari' (jedno oko).
Stari "morski vuk"je, dakle, imao neobičan, zanimljiv iako vrlo težak život… A sjećanja su mu tako svježa iako ima preko sedamdeset godina! Najvažnije je da kapetan Vicko Šimunković sada piše svoja sjećanja. Preko šest stotina stranica on je već napisao čitkim rukopisom. Pročitao mi je nekoliko divnih stranica, koje sam zabilježio kratko, isprekidano:
Isječak iz zanimljivog dnevnika'…Suha paluba - mirno spavanje na škuni… Vjetar slab, očekuju se valovi. A rub škune je samo jedan metar visoko nad morskom površinom…
Svi čekaju jake oblake… Atlantik ne zna za doba godine. Kolovoz je, vele, odmor vjetrova, a cikloni su poznati u rujnu. Tišina je znak oluje sa zapada. I evo, more nadolazi. Barometar pada. Polako se plovi. Ponoć je…
Svanulo je, a valovi su već tu. Plovi se iz Gvadalupe…
Zapovjednik škune puni vrećice s dvije litre maslinova ulja. Na vrećicama su rupice da ulje kaplje kap po kap… Vrećice se vežu konopcem dugim dva metra. Objese se na onoj strani broda gdje udaraju valovi… Dvije, tri kapi ulja kapne na zapjenjeni veliki vrh vala i razbije mu barem donekle snagu. Udar mu nije tako strašan kao što bi bio…
Škuna zaranja… Niko ne spava. Malo se govori… Valovi su već strašni, visoki po deset i više metara… Kroz onu malu pomorsku 'kućicu' na palubi ulazi voda. Postelje mornara su napola mokre… Ručka nema, samo suh kruh…
Noć. Bijesni valovi prelijevaju se preko brodića, dižu ga kao da će ga progutati… Ovo je samo početak mornarske karijere…
Oluja popušta… Ljudi se već navikli. Poslije podne vjetar je slabiji… Kuhar se, poslije dva dana, odlučio skuhati nam nešto toplo'.
Stari kapetan se sjeća svih detalja i vrlo lijepo piše… vrijedit će to za nove mlade generacije pomoraca…
A razgovor s njim je pravo uživanje, jer taj čovjek poznaje cijeli svijet. Lijepo je biti pomorac… Putovati našim i dalekim morima…
Mala pouka gusarimaA poslije, kad smo se oprostili i kada me 'barba' Vicko, koji je ovdje u korčulanskom kraju, vrlo popularan, ne samo kao "morski vuk", već i kao dobar čovjek, patriot i frontovac - ispratio do čamca, upita
- Je li vam pripovida o susretu s 'Morosinom', znate, onim brodom što je udario u naš brod 'Karađorđe' i toliki ljudi pogiboše…
- Nije…
- E, šteta!
Talijanski motorni brod 'Francesco Morosini' prije II svjetskog rata je održavao neku liniju Jadranom. Pošto je bio brži i jači od mnogih naših brodova, vršio je prave gusarske napade na njih. Pri susretu u našim vodama jurio je na naše brodove koji su se morali na brzinu sklanjati. A jedne godine, negdje kod Šibenika, udario je u naš brod 'Karađorđe' i ubijeno je više stranih i naših turista.
Postoje različiti podaci, pa tako Pomorski godišnjak 1931. godine, str. 213, donosi podatak da su se brodovi „Karađorđe“ i „Francesco Morosini“ sukobili kod otoka Gališnjaka (
Galešnjaka-Pašmanski kanal moj ispravak netočnog navoda) 6. VII. 1930., a pritom je „Karađorđe“ imao 5 poginulih i štetu od ondašnjih 6 milijuna dinara. Brod „Karađorđe“ Jadranske plovidbe d. d. (Sušak) 2. IV. 1941. je naišao na minu blizu Zlarina. Pomorski godišnjak za godine 1941-1951, Beograd, 1952, str. 82.]… Otada su se naši još više sklanjali pred tim razbojnicima.
A danas o doživljaju kapetana Vicka Šimunkovića ima anegdota iz vremena od prije II svjetskog rata kada je on bio komandant našeg najvećeg putničkog broda - pod lošim imenom - 'Kraljica Marija'.
Jedne mračne noći ovaj brod je vozio kapetan Vicko kroz Korčulanski kanal. Odjednom - neugodan susret. Poznali su odmah 'Morosinija' koji je okrenuo pravo na njih; pošto u plovidbi može biti upaljen samo mali broj propisnih svjetiljki, komandant 'Morosinija' nije ni sanjao 'ko se nalazi pred njim…
A kapetan Vicko je naredio kormilaru:
- Uklonimo se, vozi lijevo…
Međutim, 'Morosini' je također okrenuo kormilom i dalje jurio na naš brod.
- Još lijevo - naredio je komandant Vicko…
Tako dva, tri puta i svaki put kada bi se naš brod pokušao odmaknuti, 'Morosini' je okretao prema njemu…
Odjednom je kapetan Vicko promijenio odluku.
- Desno - naredio je kormilaru.
Brod je skrenuo i pošao prema 'Morosiniju'. Sada su plovili jedan na drugog. Kormilar je molio:
- Barba Vicko, sudarit ćemo se.
- Desno, pravo na njega - naređivao je komandant.
A 'Morosini' također nije mijenjao pravac. Već je sasvim blizu… Prijeti sudar…
- Pali sva svjetla - naredio je tada kapetan Šimunković.
Na našem brodu, neposredno pred talijanskim brodom, planula su odjednom sva svjetla. A taj naš brod bio je, prema 'Morosiniju' prava grdosija, što Talijan u mraku nije vidio. I, kad je neposredno pred sobom vidio taj ogroman brod kao da je poludio od straha… Skrenuo je naglo kormilom i nastavio bježati glavom bez obzira, što dalje, što dalje…
Tako je naš "morski vuk" majstorski očitao bukvicu ovom nasrtljivcu. Pričaju da je komandant broda 'Morosini' otada bio krotak kao ovan i nikada više nije uznemiravao naše brodove.
Ova anegdota, možda nije u detaljima stvarna, ali ona ovakva danas kruži Jadranom. I, ona odgovara iskustvu i postupku ovog našeg vrsnog i hrabrog pomorca…“. (Mahmud Konjhodžić, Stara gnezda pomoraca, Borba, god. XVIII, br. 190, /nedjelja, 19. VII. 1953./, Zagreb, 1953, str. 10).
Kod nasljednika u Splitu očuvan je taj veliki dnevnik (memoari), ali volja pok. sina (Aleksandra Šimunkovića) bila je da dnevnik u cijelosti nije za publiciranje široj javnosti.
Inače, kap. Vicko Šimunković primljen je u masonsku ložu „Pravda“ (Split) 1934. godine. (Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata, VII. izd., Knjigotisak, Split, 2001, str. 375). Iustitia remota quid sunt regna nisi magna latrocinia? - „Ako se ukloni pravda, što su vlade osim/ako ne velika razbojništva?“ (Augustin).
Srdačan pozdrav !