Deligrad
zastavnik
Offline
Gender:
Posts: 1 241
Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе
|
|
« on: October 19, 2010, 01:47:18 pm » |
|
Ovo je malo prearđeni tekst iz Vesnika vojnog muzeja koji sam uradio sa kolegom R. Radovanovićem.
Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Pre Prvog svetskog rata Dunav nije igrao veliku ulogu u razmeni dobara između centralne Evrope s jedne i donjeg Dunava i Crnog Mora s druge strane. Eksportni produkti iz Male Azije, južne Rusije, dunavskog ušća, pa i iz zapadne Rumunije i istočne Srbije za zapadnu, severnu i srednju Nemačku, Englesku, Francusku, Švajcarsku i severnu Češku nisu transportovani Dunavom, već isključivo morem, jer je morski put bio jeftiniji i brži, ma da je bio duži. Visoke dunavske vozarine, prouzrokovane uzvodnom sporom vožnjom i ograničenosti tonaže objekata nisu mogle da se takmiče sa tada vrlo jeftinim pomorskim vozarinama. Zavisnost robnog prometa Dunavom od visine pomorskih vozarina izražavala se u pomeranju težišta ravnoteže između dunavskih i pomorskih vozarina. Burski i Rusko-japanski rat vezao je znatan deo svetske tonaže i prouzrokovao poskupljenje pomorskih vozarina. Težište na Dunavu pomaklo se u pravcu istoka, pa je tako dunavski promet oživeo. Kad je potom pomorski promet opao, pomaklo se težište na Dunavu u pravcu zapada, jednom prilikom, čak do Smedereva.
To znači, da je tada transport robe iz Smedereva preko Suline, Roterdama, Manhajma do zapadne Nemačke bio jeftiniji, nego trans¬port Dunavom od Smedereva do Regensburga. Robni promet Dunavom ograničavao se stoga na one artikle, koji su podnosili dugi i spori transport, te su mogli konkurisati železničkim tarifama. Visini dunavskih vozarina doprinosilo je i neracionalno iskorištavanje remorkera i plovnog puta. Dunavom se vozilo u principu samo danju, često zbog konzervatizma rečnih brodarskih preduzeća i nedovoljnog obeležavanja plovnog puta, a najviše zbog ograničenja od strane državnih rečnih vlasti. Tek u Svetskom ratu, kad su vojne potrebe nalagale hitnost transporata, vozilo se Dunavom sve više i noću, a da se pri tom nezgode nisu dešavale. Između dva svetska rata je plovidba noću postala pravilo na Dunavu, osim za vreme magle i kroz katarakte đerdapskog i gornjo-dunavskog sektora. Naravno da je obeležavanje Dunava u međuvremenu bilo usavršeno, a i vođenje brodskih svetlostnih signala prilagođeno je “Pravilima za izbegavanje sudara na moru”. Jasno je, da je radni efekat plovnog parka pri sistemu vožnja samo danju bio polovina radnog efekta pri sistemu neprekidnih vožnja danju i noću.
Centralne sile nisu ni slutile, kakvu će ulogu igrati Dunav u saobraćajnom pogledu tokom Svetskog rata. Stoga nije na rukovodećim mestima ni polagan poseban značaj Dunavu kao vojnoj komunikaciskoj liniji. Dunavski plovni objekti bili su zamišljeni samo kao sredstvo za prebacivanje trupa s jedne obale na drugu. U bivšoj Austro-Ugarskoj postojao je ugovor između države i subvencionisanih rečnih parobrodarskih društava o brodovima i šlepovima, koje će društva staviti vojnoj sili na raspoloženje za slučaj rata. Najveći deo plovnog parka celokupne dunavske mreže pripadao je pre Prvog svetskog rata austro-ugarskim parobrodarskim društvima DDSG i MFTR, te su prema tome ova društva obavljala glavni deo prometa na Dunavu i njegovim plovnim pritokama i kanalima. Društva ostalih dunavskih država i to: nemačka (SD i BL), rumunska (NFR i SRD), ruska (RDP), srpska (SBD) i bugarska, učestvovala su većim ili manjim delom u dunavskoj plovidbi. Kao merilo za veličinu prometa na Dunavu mogu poslužiti podaci o tranzitnom prometu kroz đerdapski sektor.
Remorker Sprskog brodarskog društva "Takovo" [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Godine 1912. prošlo je Dunavom kroz Đerdap uzvodno 967 šlepova sa 468.486 tona tovara, a nizvodno 762 šlepa sa 276.534 tone tovara.
Kad je Austro-Ugarska objavila Srbiji rat, prestao je svaki promet između gornjeg i donjeg Dunava, jer je deo Dunava od Beograda do Oršave postao ratno područje, te je ovo prekidalo vezu Dunavom Austro-Ugarske sa državama donjeg Dunava i Crnog Mora. Deo Save od Beograda do ušća Drine postao je isto tako ratno područje, te je bila onemogućena plovidba na tom delu Save. Tako je trgovačka plovidba Dunavom bila ograničena na deo Dunava i njegove plovne pritoke i kanale samo u granicama Austro-Ugarske. Analogno se ograničavala plovidba donjim Dunavom na pribrežne države donjeg Dunava.
U dunavskoj plovidbi za vreme Svetskog rata ističu se četiri perioda. Prvi od početka neprijateljstava (28 jula 1914 godine) do okupacije Srbije od strane centralnih sila; drugi od otvaranja Dunava za centralne sile okupacijom srpske obale Dunava (novembra 1915 godine) do stupanja Rumunije u Svetski rat; treći od stupanja Rumunije u Svetski rat (avgusta 1916. godine) do okupacije Vlaške i Dobruxe po ccntralnim silama; četvrti od okupacije delova Rumunije od strane centralnim silama (decembra 1916. godine) do svršetka Svetskog rata. Mi ćemo se ovog puta zadržati samo na prvom periodu koji obuhvata temu ovog rada.
Saobraćaj na Dunavu od 28 jula 1914. do novembra 1915. godine
U tom periodu imao je Dunav za centralne sile samo značaj interne saobraćajne linije u okviru vojnih granica i to uzvodno od Zemuna, dok se Srbiji pružala mogućnost da se koristi Dunavom niže Oršave za vezu sa Rusijom.
Početkom rata bilo je u vojnoj upotrebi centralnih sila srazmerno vrlo malo najmljenih brodova i šlepova, koji nisu imali organizovano vođstvo, već je o njihovoj upotrebi odlučivala ona teritorijalna komanda, na čijoj su se teritoriji nalazili. U jesen 1914. godine počelo se uviđati, da je potrebna organizovana uprava plovnog parka za vojne svrhe, te je obrazovano odeljenje za plovidbu u sastavu vojne-transportne uprave broj 4 u Subotici i izvestan broj pristanišnih komandi. Deo trgovačkog rečnog plovnog parka, unajmljen za vojne svrhe, služio je u tom periodu za snabdevanje austro-ugarske dunavske flotile pored adaptiranih brodova i šlepova za pojačanje i tren du¬navske flotile. Naročito adaptirani šlepovi u vuči remorkera služili su za prevoženje trupa na kraća otstojanja i za prebacivanje trupa preko reka, specijalno pri prelaženju preko Dunava, u vremenu do izgradnje pontonskog mosta po izvršenom prelazu. Transporti hrane, ratne spreme, municije i trupa Dunavom i Savom rasteretili su železnice centralnih sila, ali rečni plovni park centralnih sila bio je samo malim delom iskorišćen za vojne svrhe.
Vojna organizacija dunavskog saobraćaja centralnih sila u prvom periodu Prvog svetskog rata
Sa trajanjem Svetskog rata postepeno je rasla važnost vojnog saobraćaja Dunavom. Pošto se pokazala potreba centralnog upravljanja plovnim parkom, najmljenom za vojne svrhe, uspostavljeno je bilo u jesen 1914. godine Odeljenje za plovidbu kod vojno-transportne uprave broj 4 u Subotici. Ovo odeljenje za plovidbu premešteno je u Beč i ušlo u sastav ZTL-a (Zentraltransportleitung), čim je Dunav bio otvoren za saobraćaj sa Rumunijom i preko Bugarske sa Turskom. Odeljenje za plovidbu upravljalo je preko svojih organa kako prebacivanjem Poćorekovih i Makenzenovih armija preko Dunava i Save u godinama 1914, 1915 i 1916, tako i svim vojnim transportima trupa, municije, hrane i ostalim snabdevanjem, ukoliko je bilo upućeno vodenim putem. Delokrug odeljenja za plovidbu, kao upravne vlasti celokupnog vojnog saobraćaja Dunavom i njegovim plovnim pritokama i kanalima, bio je sledeći:
1. Upravljalo je celokupnim uvozom životnih namirnica, stočne hrane, sirovina i mineralnog ulja iz Rumunije i balkanskih zemalja u dunavska pristaništa centralnih sila, prenevši od decembra 1915. do kraja 1917. godine oko 3,000.000 tona tovara. 2. Snabdevalo je balkanske železnice ugljem. 3. Rukovodilo je transportima municije i ratnog materijala za Bugarsku i Tursku, ukoliko su oni išli vodenim putem. 4. Transportovalo je vodenim putem preko 70.000 ranjenih. 5. Organizovalo je i održavalo prevoze i trajekte u Šapcu, Zabrežju, Đurđevu i Brajili. 6. Organizovalo je dizanje potonulih i potopljenih plovnih obje-kata. Dejstvom saveznika bilo je potonulo ukupno 766 objekata, a do decembra 1917. godine bilo je dignuto 379 objekata. 7. Osposobljavalo je za ukrcavanje šlepova rumunska dunavska pristaništa, koja su Rumuni pri povlačenju razorili, da nebi po-služili neprijatelju. 8. Delomično je učestvovalo u civilnom saobraćaju stavljajući svoje neuposlene remorkere i šlepove na raspoloženje za trgovački promet.
Ova vojna organizacija rečne plovidbe razlikovala se od vojno-železničke organizacije. Ona je upravljala preko svojih organa centralizovanim rečnim plovnim parkom uzevši jednostavno u najam sve remorkere, šlepove i druge potrebne plovne objekte. Centralu je sačinjavalo odeljenje za plovidbu kod ZTL-a u Beču. Centrali su bile potčinjene 4 plovidbene ekspoziture u Beču, Subotici, Oršavi i Ruščuku. Ovim ekspoziturama, od Regensburga do Brajile, bilo je potčinjeno 38 pristanišnih komandi kao izvršnih organa centrale i ekspozitura. Neposredno je bio potčinjen centrali jedan izaslanik u Bukureštu, zatim komande formiranih odreda za dizanje potonulih objekata, detašmani za označavanje plovnog puta i bolnički brodovi.
Srpsko brodarsko društvo
U Kneževini Srbiji 1850. godine pokrenuta je inicijativa o formiranju parobrodskog društva. U “Serbskim novinama” je objavljen projekat za osnivanje parobrodskog društva koje bi se nazivalo Društvo parobrodsko u Knjaževstvu Srbije. Sve je ostalo samo na projektu. Miša Anastasijević, Jovan Kumanudi i Ilija Moskovljević su ponovo pokušali sa osnivanjem parobrodskog društva 1857. godine. Ni ovaj pokušaj nije uspeo ali je zato 1860. godine formirano Francusko-serpsko parobrodsko društvo sa zadatkom da razvije saobraćaj na Dunavu, Savi i Moravi. To društvo je radilo sa tri parobroda Srbija, Francuska i Bilo sve do 1864. godine kada je ukinuto. U međuvremenu 1862. godine Ministarstvo finansija kneževine Srbije kupilo je 1862. godine parobrod Deligrad sa osam šlepova. Deligrad je bio sagrađen 1851. godine u Francuskoj a 1853. godine bio je prodat Rusiji, da bi, konačno, avgusta 1862. godine poneo srpsku zastavu. Deligrad i 10 dereglija sačinjavali su Srpsku državnu flotu koja je bila poverena Ministarstvu narodne privrede. Prepravljen je 1895. godine u moderan putnički brod i od tad pa sve do 1914. godine prevozio je na liniji Beograd-Radujevac.
Nešto pre formiranja srpskog brodarskog društva 1888. godine formirano je jedno manje društvo pod nazivom Prvo srpsko lokalno parobrodsko društvo sa sedištem u Beogradu. Društvo je održavalo redovnu plovidbu između Beograda i Zemuna i Beograda i Pančeva sa tri manja broda Milan, Natalija i Aleksandar, ali je već 1890. godine likvidirano.
Radi jačanja svog položaja na Dunavu i osamostaljenja od zavisnosti od Austrougarske i njenog brodarstva srpska vlada je formirala Srpsko brodarsko društvo 1891. godine. Prethodne godine je Narodna skupština Srbije donela “Zakon o povlasticama Srpskom brodarskom društvu”. Ubrzo je doneta odluka da se nabavi veći broj brodova za potrebe novoosnovanog društva. U maju 1893. godine kupljen je u Sestri-Ponente kod Đenove parobrod Mačva, a odmah zatim i tegljač Beograd, u to vreme jedan od najačih na Dunavu. Prvi brod na vijak Stig nabavljen je 1895. godine, dok su tegljač Takovo i putnički brod Car Nikola nabavljeni 1899. godine u Kasteli. Iste godine u Mađarskoj je nabavljen brod Morava. Tako je početkom ovog veka Srpsko brodarsko društvo imalo 7 parobroda, oko 30 gvozdenih teglenica-šlepova, dve drvarice i 15 pontona. Do početka Prvog svetskog rata nabavljeni su još putnički brod Šumadija (u Austrougarskoj), putničko-poštanski brod Srbija (1913. godine u Nemačkoj) i tegljači Krajina, Morava, Neretva, Drina i Timok. Srbija je 1913. godine imala 12 parobroda sa 3542 kW i 52 teretnjaka sa 24027 tona nosivosti. Neposredno pred Prvi svetski rat srpska zastava obuhvatala je svega 1,86% dunavskog plovnog parka.
Država je 1901. godine Srpskom brodarskom društvu ustupila radionicu na Čukarici, koja se zvala Radionica lađa Kraljevine Srbije. Do Prvog svetskog rata u njoj je izgrađeno 18 teretnjaka ukupne nosivosti od 8996 tona.
Prva ratna dejstva na rekama
Srbija pred rat 1914. godine nije imala rečnu ratu flotilu ali je ipak postojao kadar koji je mogao da učestvuje u njenom stvaranju. Nažalost, ništa nije urađeno da se brodovi Srpskog brodarskog društva vrate u Srbiju, odmah po atentatu na austrougarskog prestolonaslednika, tako da je rat mnoge od njih zatekao čak i u Austrougarskoj, zbog čega su gubici u brodovima i ljudstvu bili veoma teški.
Austrougarska je predala ultimatum Srbiji 10/23. jula u 18 časova. Ultimatum je imao 48-časovni rok. Odgovor srpske vlade odneo je Pašić lično baronu Gizlu u austrougarsko poslanstvo 12/25. jula. Pošto je preleteo tekst poslanik je izjavio da odgovor nije zadovoljavajući, pa je odmah napustio Beograd. Iste večeri srpska vlada je objavila mobilizaciju - kao prvi dan određen je 13/26. juli. Istog dana, 12/25. jula, u 21 čas i 23 minuta izdato je u Beču naređenje za delimičnu mobilizaciju protiv Srbije i Crne Gore (ratni slučaj B, Balkan). Na Jadranu je mobilisana aktivna flota a na Dunavu Dunavska flotila. Prvi dan uzbune (Alarmtag) bio je 14/27. jul a prvi dan mobilizacije 28. juli. Ratno stanje je notifikovano 15/28. jula u 11 časova otvorenom depešom preko Bukurešta, koja je u 13 časova i 20 minuta primljena u srpskom Ministarstvu spoljnih poslova.
Dunavska flotila je prešla u stanje pune bojeve gotovosti 10/23. jula a stupila u akciju već 13/26. jula. Srpske brodove je objava rata zatekla uglavnom na liniji Beograd- Golubac.
Austrougari su 13/26. jula u Oršavi zaplenili brodove Deligrad i Vardar. Sutradan su kod Moldave zplenili Šumadiju, Mačvu i Krajinu, sa svim osobljem i putnicima.
Car Nikola, Morava i 3 šlepa su stigli u Drenkovu, gde ih je austrougarska vojska htela da zadrži ali su se oni probili i otkriveni su tek posle mesec dana i zasuti artiljerijskom vatrom. Posada ih je sama oštetila i potopila da ne bi pali neprijatelju u ruke. Vatrom austrougarske artiljerije potopljeni su kod Velikog Gradišta brodovi Srbija i Neretva sa 4 šlepa. Beograd se zatekao u Novom Sadu, gde je zaplenjen. Brod Stig se probio do Beograda ali je tu potopljen, 24. jula/6. avgusta. Tom prilikom je uništen i štek Srpskog brodarskog društva, gde se nalazio Stig, kao i drugi objekti društva u blizini. Za odmazdu, srpska artiljerija je kod Oršave uništila 18 putničkih brodova, nekoliko tegljača i veliki broj šlepova. Od svih brodova Srpskog brodarskog društva preostao je u Srbiji brod Timok dok je sudbina Drine neizvesna. Brod Takovo sa 6 šlepova, probio se u ruske vode Dunava, pre svega zahvaljujući neustrašivosti komandanta broda.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Austrougarska flotila u početku rata sa Srbijom
Austrougarska Dunavska flotila pretstavlja posebno sredstvo ratovanja sa kojim su 1914. godine raspolagale samo Austro-Ugarska i Rumunija. Ni jedna evropska država nije imala ništa slično. Sa rečnim monitorima mogli bi se uporediti samo engleski monitori, građeni i namenjeni Srbiji a upotrebljeni na rekama Eufrat i Tigar. Rumunski monitori su učestvovali manje aktivno u Prvom svetskom ratu, te su većim delom proveli iza baraže u Kalimoku.
Početkom rata, osnovnu snagu austrougarske flotile, sačinjavalo je 6 monitora i 6 patrolnih čamaca. Raspored austrougarske Dunavske flotile (Donauflottille), pod komandom kapetana fregate Fridriha Grunda (Fregattenkapitan Friedrich Grund), počev od 15/28. jula pa tokom avgusta 1914. godine, je bio sledeći: na Dunavu, sa bazom u Zemunu:
1. Grupa monitora (1 Monitorgruppe): monitori Temeš (Temes) – komandni brod i Bodrog (Bodrog) kao i patrolni čamci (Patrouillenboot) “b” i “f”.
2. Grupa monitora (2 Monitorgruppe): Samoš (Szamos) i Kereš (Koros) kao i patrolni čamac “c”.
Na Dunavu se nalazilo i 13 pomoćnih brodova za podršku pomenute dve grupe monitora.
Pored toga postojala je i Baza patrolnih čamaca u Pančevu (Patrouillenbootsstation Pancsova) u kojoj su bazirali patrolni čamci “d” i “g”.
Na Savi je takođe postojala Grupa monitora (Monitorgruppe) koju su činili stari monitori Maroš (Maros) i Leita (Leitha), patrolni čamac “h” i 3 pomoćna broda. Baza ovih brodova je bila u Brčkom.
Oklop monitora bio je proračunat da štiti protiv zrna poljskih topova. Srbija početkom rata nije raspolagala sa brzometnim topovima većeg kalibra, položenih putanja i velikih početnih brzina, stoga su se monitori, poput plovećih tvrđava pojavljivali na krilima frontova do obala ometali najveći deo srpske vojske, potpomagali prelaze austriske vojske a štitili povlačenja. Najveći deo sredstava sa kojima je Srbija u prvim mesecima rata raspolagala bila su protiv tih pokretnih tvrđava uglavnom neefikasna. Artileriska zrna su probijala samo nadgradnju i nanosila štetu na nebitnim delovima broda kao dimnjaku, vetrolovkama, jarbolu, u brodskim prostorijama iznad pancirne palube, na topovskim štitovima itd. Iako bi monitor obično bio izrešetan artiljerijskim zrnima, njegova ubojna snaga ne bi bila mnogo umanjena, a gubici u ljudstvu bili su obično neznatni.
Od austrougarskih plovnih objekata prvi je na zadatak isplovio patrolni čamac “h” koji je od 13/26. jula 1914. godine započeo da osmatra granicu u okolini Rače da bi 17/30. jula obavio izviđanje granice na Savi između Rače i Sremske Mitrovice.
Prvi hici u Prvom svetskom ratu su ispaljeni sa jedinica Dunavske flotile u 2300 časova 15/28. jula, samo nekoliko sati nakon objave rata kada je gađan Beograd.
Već 22. jula/4. avgusta Koros (Körös) je dobio 6 direktna pogodka razornim granatama 75 mm kada se približio jednoj srpskoj maskiranoj bateriji u cilju da otkrije njen položaj.
Umetnički prikaz borbe srpskih artiljeraca i monitora Koroš [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Patrolni čamac “h” je 24. jula/6. avgusta bio u akciji u okolini Rače.
Prvih dana rata vrlo aktivni su bili i patrolni čamci sa bazom u Pančevu. Već 17/30. jula 1914. godine patrolni čamac “d” je imao sukob sa srpskom pešadijoma kod Višnjice a sutradan, 18/31. jula oba patrolana čamca i “d” i “g” su eskortirali konvoj između Pančeva i Zemuna. Patrolni čamac “d” je u noći 1/2. avgusta (po novom kalendaru) bio na izviđačkom zadataku a 5. avgusta u akciji kod Grocke. Tokom sledećih mesec dana nije bilo značajnijih akcija ovih patrolnih čamaca da bi tek noću 3/4. septembra (po novom kalendaru) patrolni čamac “g” ponovo bio na izviđačkom zadatku. U noći 9/10. septembra (po novom kalendaru) patrolni čamac “d” je učestvovao u borbi u blizini Pančeva. Pošto je austrougarsko komandovanje smatralo da je Pančevo ugroženo od srpskih snaga i da se patrolni čamci “d” i “g” ne mogu izvući naredilo je njihovo potapanje pa ih je posada sama potopila i to patrolni čamac “d” (verovatno) negde pred kraj 27. avgusta/9. septembra a patrolni čamac “g” 28. septembra/10. septembra. Kada se pokazalo da Srbi ipak neće zauzeti Pančevo patrolni čamac “d” je 15. septembra izvađen ali nije opravljan već je 14/27. februara 1915. godine izbrisan iz flotni liste. Prilikom srpske ofanive preko Save nakon Cerske pobede monitori u Savi nisu ometali prelaz niti su dejstvovali kod kasnijeg povlačenja srpske vojske, jer je vodostaj bio tako nizak da se nisu mogli pribižiti pontonskim mostovima kod Kupinova, Novog Sela i Sremske Mitrovice. Monitori u Dunavu sprečili su u noći od 7/8. septembra (po novom kalendaru) prebacivanje kod Zemuna.
U septembru su austriske trupe ušle u Mačvu. Pošto se austrisko vođstvo bojalo da će srpske trupe sa Dunava i sa savskog fronta nizvodno Klenka biti upućene na zapad, jedna pešadiska brigada trebala je da 6/19. septembra uveče demonstrira i pokuša prelaz kod Pančeva, a trupe sektora Surčin kod Zemuna, Jakova, Boljevca i Progara da zaposednu Adu Ciganliju. Flotila je trebala sa svim sredstvima potpomagati akciju surčinskog sektora. Naređenje za to primila je tek 6/19. septembra u 2030 časova uveče. Kad se ima na umu, da su trupe u to doba već trebale da sa akcijom otpočnu, to flotila nije imala vremena, da se spremi za rejd, niti da sa komandantom sektora utvrdi detalje. Posledica je bila, da je rejd bio sasvim uzaludan. U 2300 časa isplovio je iz Zemuna monitor “Temes” sa patrolnim čamcem i sa dragerom, koji je teglio skele za prevoženje trupa. Dragerom je komandovao civilni kapetan, koji je već kod Velikog Ratnog ostrva napustio sastav, te se vratio zapadnim dunavskim rukavcem natrag odrešivši pre toga tegljene skele. Monitor i patrolni čamac bili su gađani žestokom puščanom, i mitraljeskom vatrom. Da monitor nebi odavao poziciju naređeno je posadi da vatru ne uzvraća. Do Kalemegdana bile su jedinice u snopu reflektora postavljenog blizu strugare. U zavetrini Kalemegdana jedinice su ostale u tami. Kad su prestale da odgovaraju na paljbu nisu ih više pogađala nikakva zrna. Ispod železničkog mosta prošle su u ponoći. Tek u blizini Ade Ciganlije počeo je svetliti drugi reflektor, a poljski topovi otpočeli su sa paljbom; obe su jedinice, ostale u polaganoj vožnji u rukavcu između Ade i austriske obale čekajući sve do zore na prelaz trupa kojima nije bilo traga. Pre svanuća su zatražena radio-depešom od komandanta armije dalja naređenja. Pošto nije stigao nikakav odgovor, nakon svanuća obe jedinice uputile su se natrag u Zemun, te ponovno prošle beogradski mostobran u puščanoj, mitraljeskoj i artileriskoj vatri. Blizu mosta primećene su, u zadnjem momentu 4 mine - 2 uzvodno a 2 nizvodno - na samom plovnom putu. Monitor je vozio najvećom brzinom, te je bilo svako zaustavljanje broda nemoguće. Veštim kormilarenjem mine su izbegnute. U 6 časova ujutro obe jedinice bile su opet u Zemunu. Na monitoru poginuo je 1 mornar, 3 su ranjena, dok patrolni čamac nije imao gubitaka. Obe jedinice imale su mnogobrojne pogotke od puščanih, mitraljeskih i šrapnelskih zrna.
Po naređenju komandanta austrijske posade u Zemunu, general Goglije, stigao je 9/22. septembra, pod staru beogradsku tvrđavu, pod belom zastavom austrougarski patrolni čamac “f”. Iz patrolnog čamca je bilo izbačeno pismo za komandanta Beograda u kome je austrougarski komandant tražio predaju tvrđave. U znak predaje tražio je, da se sa gradskih bedema skine srpska zastava i istakne beli barjak. Komandantu i posadi obećali su, da će biti primljeni na zemunskom pristaništu i u znak počasti, da će im biti ostavljene sablje. Kao odgovor na ovaj poziv austrijskog generala, naredio je general Gajić, da svi topovi budu spremni za dejstvo, da se u mesto jedne zastave, koja se neustrašivo vila na gradskim bedemima, istaknu još tri zastave! U 5,20 naređeno je artiljeriji, da dejstvuje protiv austrijskih monitora, koji su stajali na prostoru između zemunskog pristaništa i železničke stanice.
“Šaljući generalu Gogliju ovakav odgovor” - piše u knjizi “Agonija Beograda” Joksim P. Gajić koji početkom rata komandovao 1914. godine Gradskim odsekom u Beogradu – “odmah sam telefonom izvestio komandanta Odbrane Beograda o ovom događaju i u isto vreme umolio ga da izdejstvuje odobrenje od Vrhovne komande, da bih mogao pokazati neprijatelju kako Srbi predaju grad, te da trupe Gradskog odseka pređu Savu i zauzmu Zemun i po drugi put! Vrhovna komanda je ovo odobrila, i mi smo Zemun po drugi put zauzeli na Krstov dan 1914 godine, u noćnom prepadu, posle sličnog okršaja, koji je prestavljao jednu paklenu borbu. U ovoj borbi trupe generala Goglija bile su potpuno razbijene i jedini im je spas ležao u begstvu.”
Krajem septembra 1914. komandant flotile je predložio pretpostavljenoj armiskoj komandi prebacivanje dva monitora iz Dunava u Savu, gde su se vodile glavne borbe, a gde su bila samo dva monitora starijeg tipa. Komandant armije prihvata predlog, te već 15/28. septembra naređuje akciju i flotila dobija zadatak da odmah uputi dva monitora iz Save u Dunav da 16/29. septembra u zoru potpomognu prelaz austrougarskih trupa kod Vitojevca 10 km nizvodno Šapca. U cilju izvršenja ovog naređenja monitori “Temes” (Temes) i Koros, pomoćni minolovac “Andor” i patrolni čamac “b” su isplovili za Savu 15/28. septembra u 1830 časova. Najteži deo zadatka je bio savlađivanje srpskih minskih baraža, položenih na ušću Save u Dunav, i branjenih snažnom artiljerijskom vatrom.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Artilerija beogradske odbrane je obasula jedinice iz najveće blizine. Radio antene na oba monitora u tolikoj su meri bile oštećene, da je radio saobraćaj sve do 16/29. septembra u jutro bio nemoguć. Istovremeno austrougarski brodovi su uzvratili vatrom, gađajući žestoko na sve strane. Dva austrougarska broda su ušla u rukav između Ciganlije i neprijateljske obale baš dok su srpske trupe podizale pontonski most. Puščanom i mitraljeskom paljbom rasterano je ljudstvo zaposleno na izradi mosta i uništeno sve što je, do tada, bilo sagrađeno. Videći, da ne može uputiti, pojačanja osobito artiljeriju, trupama prebačenim na levu obalu, i da je zbog prisustva monitora nemoguće do zore dovršiti most Komandant odbrane Beograda je, da bi izbegao katastrofu, naredio povlačenje trupa, koje su već prešle reku. Celokupna srpska artilerija je nastavila da gađa austrougarske brodove ali bez značajnijeg uspeha. Patrolni čamac i Andor pogođeni su nekoliko puta, najverovatnije, topovskim zrnima kalibra 75 mm kao i od mnogobrojnim puščanim i mitraljeskim zrnima. Ipak, gubici u ljudstvu, na brodovima, bili su minimalni. Prodor je uspeo i sve jedinice su uprkos pogodaka ostale u punoj meri sposobne za borbu. “Andor”, koji je vozio sa minskim grabljama, smanjuje brzinu pošto se u grablje zaplela jedna cila, veći balvan te razni manji drveni komadi. Monitori ga ostavljaju, i on vozi sam sve do svanuća, kada sidri u zavetrini Progarske Ade (45 km od ušća). Odavde produžuje put u pratnji “Korosa” — koji se vratio po njega.
Tek kasnije je ustanovljeno, da su monitori te noći — i neznajući — sprečili i prekinuli prelaz srpskih trupa kod Ade Ciganlije i Ostružnice, otpočet još 15/28. septembra rano u jutro. Beogradska kolona zauzela je Bežanisku kosu a kod Ostružnice prebačene su do svanuća 2 čete. U cilju pojačanja snage na Bežaniskoj kosi imale su se noću 28/29 septembra (po novom kalendaru) prebaciti nove trupe sa artilerijom i konjicom. Ovaj plan sprečili su monitori, koji su se pojavili u 20 časova. Za ovaj uspeh, komanadant austrougarskog sastava poručnik bojnog broda (Linienschiffsleutnant) Olaf Ričarad Vulf (Olaf Richard Wulff) je dobio 1922. godine Viteški krst Marije Terezije Vojničkog reda.
Monitor “Leita” je 20. septembra/3. oktobra 1914. godine vozio, u gornjem toku Save, blizu Mišara, borbu na veoma bliskom otstojanju sa odlično maskiranom srpskom baterijom. Baterija je ućutkala sva monitorska oruđa a jedan pogodak u komandnu kulu pobio je sve oficire i ljudstvo u njoj. Igrom slučaja komandant monitora Karl Topil (Karl Topil) se u tom trenutku nalazio van komandne kule tako da je ostao živ. “Leita” je - kao prvi monitor - privremeno onesposobljen, pa je morao u Sremsku Mitrovicu na ozbiljniju opravku.
Uskoro, flotila gubi jednu od svojih najboljih jedinica: 10/23. oktobra u 3 časa ujutro na povratku sa akcije kod Skelanske Ade, gde je artilerijom uništio mostovni materijal, monitor “Temes“ udara kod Grabovačke Ade, u rukavcu Save, sa desnim delom pramca u minu. Prodor vode se nije mogao zaustaviti i brod je potonuo na dubini od 4 m. Desni (120 mm) toranj izbačen je iz svog ležišta u vodu, gde je kasnije nađen nekoliko metara od broda. Deo municije je eksplodirao i pobio svu posadu municione komore i u oba tornja. Gubitci su iznosili 31 poginuo i 10 ranjenih. Preživele članove posade uključujući komandanta broda Olafa R. Vulfa (Olaf R. Wulff) spasao je patrolni čamac “b”. Mine su položili srpski mineri, sa čamcima na vesla, tokom noći 22/23. oktobra 1914. godine (po novom kalendaru) radi sprečavanja povratka austrougarske flotile u svoju bazu. Austrougarske obalne straže su primetile čamce ali su pretpostavljale da su to sopstveni ribarski čamci. Brod je 1916. godine nakon tromesečnog rada podignut i posle opravke 10/23. aprila 1917. godine u Budimpešti ponovo uvršten u flotilu.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Gubitak “Temesa” pretstavlja prvi uspeh savezničkih misija (ruske, francuske i engleske) dodeljenih srpskoj vojsci. Njihov uticaj ispoljavao se , uglavnom u tehničkom pogledu, te je bio uperen prvenstveno protiv flotile. Dovedeni su dugački mornarički topovi, reflektori, torpedni čamci, avioni, položeni su minski zasuni i izgrađene lansirne torpedne stanice. Što su se više ta tehnička sretstva umnožavala i usavršavala, tim jače je osećala flotila njihovo dejstvo i tim teži postaju njezini zadaci.
Prva saveznička pomoć za borbu protiv austrougarske rečne ratne flotile
Da bi se suprotstavila monitorima, Srbija je septembra 1914. počela da vrši miniranje Dunava i Save. Početkom oktobra iz Rusije su stigle prve mine sa jednim manjim minerskim odeljenjem. Ove prve mine su postavljene kod Beograda i na Savi kod Grabovačke ade, nizvodno od Šapca. Na ovu drugu prepreku 10/23. oktobra 1914. godine u 3 časa ujutro na povratku sa akcije kod Skelanske Ade monitor “Temes“ udara kod Grabovačke Ade, u rukavcu Save. U ruskoj misiji su bili kapetani Grigorenko i Volhovicki iz Crnomorske ruske flote, kojoj je komandant na donjem Dunavu bio pukovnik Vesjolkin.
Po padu Beograda, krajem 1914, Austrijanci su očistili Savu i Dunav od mina, ali odmah po oslobođenju i proterivanju Austrijanaca, ne samo da je miniranje nastavljeno, već je i intenzivirano. Nove ruske mine stigle su 13. januara 1915. godine (po novom kalendaru) i već 6/19. januara 1915. godine je pukovnik Miodrag Vasić započeo miniranje Dunava kod Beograda, a 11/24. januara je ruski kapetan Grigorenko postavljao minsku zagradu od ruskih mina na Savi uzvodno od Šapca, kod Drenovačke ade. Početkom januara je stigao i engleski pomorski odred od 26 podoficira i mornara pod komandom kapetana Emoha, koji je doneo sa sobom 25 tona mina i eksploziva. U isto vreme su u Ralju stigle i francuske mine, koje su ovako raspodeljene: 20 za Dunavski kej, 10 za Veliko Selo, uzvodno od ostrva čakljan, i 20 za Zaječar.
Intenzivno miniranje Save i Dunava je nastavljeno sve do povlačenja srpske vojske. Poslednju minsku prepreku su postavili Rusi oktobra 1915. kod Kladušnice, a sastojala se od elektrokontaktnih mina. Saveznici su na Dunavu i Savi položili oko 800 mina, i to na Savi kod Šapca, Ostružnice i Beograda, a na Dunavu kod Beograda, Vinče, Guravaje, Kladušnice i Kladova. Samo na Dunavu je bilo 12 minskih prepreka. Zbog njih, posle gubitka Temesa, austrougarska flotila nije pokušavala da na silu prodre u Savu, a Centralne sile nisu bile u stanju da održavaju saobraćaj do bugarskih pristaništa.
Vrlo je bitno vatrom zaštititi minske zapreke. Za borbu protiv monitora su bili neophodni topovi kalibra najmanje 100 mm, i to opremljeni pancirnom municijom. U to vreme pancirnom municijom su raspolagali samo mornarički topovi, tj. topovi namenjeni za gađanje brodova. Naravno, mogli su se upotrebiti i obični topovi sa razornim granatama, ali je njihova sfikasnost bila znatno umanjena. Zbog toga su i svi topovi koji su isporučeni Srbiji za borbu protiv monitora bili mornarički.
Srpska vlada je 5/18. septembra 1914. godine zatražila od francuske vlade pomoć u vidu teških topova za borbu sa austrougarskim monitorima. Da bi odgovorila na ovaj zahtev francuska vlada je formirala Misiju D (mission D) pod komandom poručnika bojnog broda Pikoa (Lt de Vaisseau Picot). Misiju je sačinjavalo ljudstvo neophodno za opsluživanje tri topa kalibra 14 cm uzetih sa broga Henri IV, kao i dva reflektora (prečnika 90 cm). Furnije je 14/27. oktobra 1914. obavestio Srpsku vrhovnu komandu o dolasku francuske mornaričke misije od 3 topa 14 cm (tačan kalibarje bio 138 mm) M. 1891 sa 4 oficira i 96 ljudi, pod komandom kapetana Pikoa. Misija je napustila luku Tulon 12/25. oktobra i preko Soluna krenula za Beograd. Stigla je 19. oktobra/1. novembra u Solun, a već 23. oktobra/5. novembra je bila u Rakovici.
U misiji su bila još pet oficira: poručnik bojnog broda Robijo (Robillot), inžinjer u mornaričkoj artiljeriji (Ingenieur d’Artillerie Navale Carteron), potporučnici (aspirant) Montrelaj (Montrelay), Sere (Serres) i Breban (Brebant) koji su februara 1915. godine unapređeni u čin poručnika korvete (enseignes de Vaisseau de 2e clase), artiljerijski obaveštajni oficir (agent technique d’artillerie) Žuse (Jousset) i mornarički lekar dr Goven (Gauvin).
Na železničkoj stanici u Rakovici je izvršeno iskrcavanje materijala. Nakon toga su dva topa poslata na Karaburmu. Odmah je započeto montiranje topova. Premda je 30. oktobra/12. novembra baterija dobila naređenje o evakuaciji, ipak je do 7/20. novembra završena montaža 2 topa. Već 8/21. novembra 1914. g. na flotilu usidrenu uzvodno Zemuna otvara se iznenadna artiljerijska paljba većeg kalibra. Monitori - premda uvek spremni za vožnju - jedva su uspeli da napuste sidrište i da se povuku uzvodno van dometa. Od svih monitora borbu, sa daljine od oko 10 km, je prihvatio samo “Ens”. Artiljerijski prepad je poticao od francuske 140 mm mornaričke baterije na Vračaru. Tokom jednog artiljerijskog duela 12/25. novembra 1914. godine monitor “Bodrog” je dobio pun pogotak granatom nepoznatog kalibra nakon čega je prekinuo borbu. Ipak, zbog novonastale situacije, 14/27. novembra je započeta evakuacija trećeg, nemontiranog topa, koji je 17/30. novembra evakuisan za Niš. U to vreme, tačnije 19. novembra/2. decembra, stigla su u Prahovo i 2 ruska mornarička topa 152,4 mm M. 1877 sa cevi od 190 puda (postojala je i lakša verzija sa cevi od 120 puda).
Prilikom novembarske austrougarske ofanzive flotila je potpomagala prelaz svoje vojske naročito levog krila, (kod Grocke). Ofanziva je završila pobedom srpske vojske na Rudniku i Kosmaju i povlačenjem Austrijanaca pri čemu su monitori veoma uspešno sadejstvovali, potpomažući povlačenje levog krila kod Grocke, Vinče i Višnjice, XV korpusa kod Novog Sela i Šapca i najzad povlačenje preko beogradskog pontonskog mosta štiteći svuda do zadnjeg časa prelazna mesta, mostove i trupe. Usluge, koje je flotila učinila austrougarskoj vojsci neprocenjive su. Bez njenog prisustva na mestima prelaza došlo bi - u toku poslednjih faza prelaza - do potpune zbrke i nereda i velikih gubitaka u ljudstvu i materijalu, jer je srpska vojska žestoko gonila. Tokom ovih borbi novembra/decembra 1914. g. najveći deo flotile se nalazio oko Beograda osim “Marosa” i “Korosa” koji su se borili na Savi uglavnom oko Šapca i Mišara.
Patrolni čamac “h” je 28. novembra/11. decembra 1914. godine podržavo jedinice XV austrougarskog korpusa u borbama u okolini Šabca da bi 29. decembra bio povučen iz službe.
U međuvremenu, odmah po oslobođenju Beograda, 2/15. decembra, krenule su francuska i ruska misija iz Niša za Beograd sa 1 francuskim i 2 ruska topa. Odmah zatim, 9/22. decembra, izdato je naređenje za njihovu upotrebu. Početkom februara stigla su 2 nova francuska topa, istog tipa kao i prethodni, u zamenu za 2 napuštena, krajem novembra.
Već od sredine februara, bila su u dejstvu sva 3 francuska topa, pored 2 ruska. Prilikom gađanja jednog monitora 1/14. februara prsla je cev na jednom ruskom topu. Nova cev je stigla u Prahovo 18/31. marta brodom Tiraspolj, ali je još uvek ležala uluci 19. aprila/2. maja. Tek u junu cev je stigla u Beograd. Nakon austrougarskog poraza nastupa duž savskog i dunavskog fronta zatišje, koje traje skoro celu 1915. godinu sve do Makenzenove ofanzive u oktobru 1915. godine. Sa potpunim mirovanjem operacija na kopnu i za austrougarsku flotilu nastupa relativno mirni period bez važnijih događaja, premda se pojavljuje se novo oruđe protiv monitora: torpedo.
Borbe na Savi i Dunavu u proleće i leto 1915. godine
Saveznici su još tokom novembra 1914. godine započeli sa razmatranjem postavljanja torpednih baterija kod Beograda. Radovi su napušteni posle prvog pada Beograda, da bi po oslobođenju bili nastavljeni. Ukupno je postavljeno 4 torpedne baterije, i to: 1 engleska sa 3 uređaja kod savskog železničkog mosta u Beogradu, 1 engleska sa 1 uređajem na Dunavu kod Beograda, 1 ruska sa 3 uređaja kod Vinče i 1 engleska sa 4 uređaja kol Smedereva. Torpedne baterije kod Beograda su uništene za vreme artilje rijske pripreme oktobra 1915. godine. Izgleda da nijedna od tih stanica nije imala prilike da lansira torpeda.
U međuvremenu, Engleski poslanik u Nišu je 20. januara/2. februara 1915. izvestio srpskog ministra inostranih dela da je engleska vlada postavila za komandanta engleskog odreda u odbrani Beograda admirala Trubridža. Čim je Trubridž stigao, admiral Kardel mu je predao dužnost i 11/24. februara napustio Beograd. Komanda Odbrane Beograda je 22. februara/7. marta 1915. godine dobila izveštaj o dolasku engleskih topova kao i zahtev o razradi njihove formacije. U skladu sa tim, istog dana, je izdato naređenje povodom dolaska. Sutradan 23. februara/8. marta 1915. godine stigli su u Topčider engleski topovi i to 8 topova od 4,7 inča (119 mm) Q. F. sa po 200 metaka na top, sa po tri artiljerca na top.. Sledećeg dana, 24. februara/9. marta 1915. godine bio je spreman za dejstvo francuski reflektor. Komanda Odbrane Beograda je 5/18. marta 1915. godine obaveštena o problemima sa kompletiranjem engleskih baterija. O istom je Komanda izveštena i 8/21. marta i 9/22. marta 1915. godine. Konačno 13/26. marta 1915. godine izdato je naređenje o formiranju engleskih baterija kao i o njihovom rasporedu.
|