19.07.2014.MOJ SPAS
Hoće li Hrvatska opet plaćati tuđe geostrateške avanture?Ako je devetnaesto stoljeće bilo stoljeće ugljena i drva, a 20. stoljeće - stoljeće nafte, onda 21. stoljeće definitivno pripada prirodnom plinu. Europa se našla pred plinskom dilemom: grijati se preko ruskog „Južnog toka“ ili azarbajdžanskog „Transjadranskog plinovoda“?
Europska komisija potvrdila je da će već ove godine početi izgradnja „Transjadranskog plinovoda“ - od Azerbajdžana do Italije, koji bi trebao, na pritisak energetske diplomacije SAD-a, smanjiti udio opskrbe Europe plinom iz Rusije i tako umanji značaj plinovoda „Južni tok“. Prošle godine, predsjednici Crne Gore, Albanije, predstavnici Republike Srpske i Federacije BiH i Hrvatske potpisali su u Tirani memorandum o suradnji u izgradnji dvaju novih plinovoda – „Transjadranskog plinovoda“ (TAR) i njegova „Jadransko-jonskog“ kraka (IAP).
Hrvatski odvojakKako su nam potvrdili u Ministarstvu gospodarstva, 2017. godine počinje izgradnja hrvatskog odvojka „Jadransko-jonskog plinovoda“ od Splita prema Crnoj Gori, a koji bi se trebao spojiti na plinovod u albanskom gradu Fiere.
- Početak izgradnje planiran je tijekom 2017. godine te će se odvijati u više faza. Ukupna ulaganja u Jonsko-jadranski plinovod (IAP) iznose 620 milijuna eura. Kad je riječ o hrvatskim dionicama IAP-a, bit će uloženo 330 milijuna eura, uključujući novu kompresorsku stanicu koja će se graditi u Dugopolju, te ostale pripadajuće objekte - otkriva Tomislav Cerovec, glasnogovornik Ministarstva gospodarstva.
Kako su nam pojasnili u „Plinacrou“, operatera hrvatskog plinskog transportnog sustava, hrvatska trasa plinovoda spojila bi se na podvodnu plinsku trasu koja bi došla iz pravca Dobreča na poluotoku Luštica, koja bi kroz more Boke Kotorske izašla na Prevlaku. Dalje bi se cijev kopnenim putem rastegla prema Dubrovniku, Pločama te spojila u Splitu, odnosno u Dugopolju na postojeću plinsku infrastrukturu. U samo nekoliko godina „Plinacro“ je izgradio više od tisuću kilometara plinovoda po Hrvatskoj.
- Izgradnja bi omogućila plinofikaciju juga Hrvatske, ali i osiguralo mogućnost naplate tranzita plina prema trećim zemljama - poručuju iz „Plinacroa“. Koliki bi bio prihod od tranzita za sada je teško prognozirati. No u Podgorici su već izračunali da bi od svog dijela tranzitne usluge mogli godišnje ubirati oko 20 milijuna eura.
Washington je posebno zainteresiran za projekt južnoga plinskog koridora od Azerbajdžana do Italije, te spajanje Balkana na „Transjadranski plinovod“. Na ovogodišnjem „Brown forumu“ (koji organizira američka ambasada u Zagrebu), pod nazivom ”Budućnost energetike jugoistočne Europe”, bilo je riječi baš o plinovodu TAP/IAP koji je ujedno i treći važan hrvatsko-regionalni energetski projekt.
Za istraživanje nafte i plina u jadranskom južnom podmorju postoji veliki interes američkih kompanija, a za LNG terminal na Krku navodno je najviše zainteresiran europski komesar za energetiku Gunter Oettinger, koji ga smatra ključnim projektom u ovom trenutku za EU, jer osigurava energetsku nezavisnost centralne i južne Europe od geopolitičkih potresa na granici s Rusijom.
U Albaniji, preko čijeg teritorija će proći plinovod, projekt je dočekan kao infrastrukturni projekt stoljeća. U geostrateško energetsko kolo odmah su, nakon Hrvata, uskočili i Crnogorci najavama kako će ih izgradnja magistralnog „Jonsko-jadranskog plinovoda“ pretvoriti u „tranzitere plina za Europu“. Hrvatska bi s „Transjadranskim plinovodom“ možda mogla postati transeuropska plinska magistrala. I Bugarska i Federacija BiH potrčale su priključiti se na TAP, a albanski političari uveliko najavljuju da će preko tog cjevovoda opskrbljivati plinom Makedoniju i Kosovo. TAP može postati osnova za plinofikaciju dobrog dijela Balkana, čiji je plinski sektor izuzetno nerazvijen, i u kome ime dosta potencijala za širenje. Uostalom, na ovo računaju i tvorci „Južnog toka“, uz malu razliku što raspolažu sa znatno većim količinama gasa.
Dok plinska groznica trese hrvatske političare, europski lideri svjesni su projektnih ograničenja koja ima „Transjadranski plinovod“, pa spomenimo samo dva – nedostatak pouzdane resursne baze i nedostatna infrastruktura. Ovi plinovodi mogu pridonijeti proširenju mogućnosti isporuke, ali, čak, i da su završeni, ne mogu preokrenuti stvari. Neki eksperti smatraju “Transjadranski projekt” slabim i s komercijalne točke gledišta.
- Azerbajdžanske rezerve plina možda nisu dovoljne da u potpunosti opravdaju projekt. Uvjeren sam da u Hrvatskoj niti ne znaju po kojim bi cijenama kupovali plin iz Azerbajdžana. Istraživanja koja se vrše oko izvorišta Šah-Deniz pokazuju za sada različite rezultate i nije potpuno jasno ima li tamo plina koji će se moći prodavati po povoljnim cijenama - kaže za „Spektar“ Genadij Šmelj, predsjednik Udruženja naftne privrede Ruske Federacije.
- Da bi taj plinovod bio isplativ, potrebno je između 25 i 30 milijardi kubika plina. Teško je povjerovati da „Transjadranski plinovod“ može biti konkurent „Južnom toku“ s njegovim kapacitetom od 63 milijarde kubnih metara. U 2013. godini opseg plina dobivenog u Azerbajdžanu iznosio je oko 22 milijarde kubnih metara.
Azerbajdžan troši za svoje potrebe, izvozi u Tursku, daje Gruziji oko milijardu kubika. Danas mu ostaje slobodnog plina osam milijardi kubika. To je za budući plinovod vrlo malo. Bojim se da je „Transjadranski plinovod“ politički projekt koji ovog trenutka nema održivu ekonomsku računicu - kaže Šmelj.
- Držim da bi Hrvatska trebala biti krajnje oprezna, jer ako se ulupaju milijuni eura, a plina ne bude u dovoljnim količinama, kako će to vaša Vlada opravdati građanima. Ovog trenutak samo Rusija može osigurati jeftin plin u dovoljnim količinama - kaže Šmelj, čelnik ruskog udruženja naftaša.
Pregovori trajuDok se u Europskoj uniji iz petnih žila trude “slomiti” projekt plinovoda „Južni tok“, dotle Austrijanci trljaju ruke. A zadovoljni su i Nijemci, jer će južna Njemačka dobivati plin prečicom. Generalni direktor austrijskoga naftnog koncerna OMV Gerhard Rois i šef „Gazproma“ Aleksej Miler potpisali su ovog tjedna u Beču ugovor o izgradnji austrijskog dijela plinovoda „Južni tok“. Dogovoreno je da ruski plin kroz “Južni tok” od 2017. bude dopreman u Austriju.
Hrvatska će možda u projekt “Južnog toka” biti uključena samo kroz gradnju stotinjak kilometara priključka od Bačke Palanke do čvorišta Slobodnica, kraj Slavonskog Broda. No, pregovori još nisu završeni i čeka se na usuglašavanje Europske komisije i Rusije. Sudjelovanje u projektu, Hrvatska je odbila u vrijeme Sanaderove Vlade, 2006. godine. Zadnji pokušaj oživljavanja tranzitnog pravca „Južnog toka“ kroz Hrvatsku, prije dvije godine, propao je uz obrazloženja kako bi popuštanje Rusima u pregovorima oko „Južnog toka“ tobože moglo zakočiti hrvatski ulazak u Uniju. “Južni tok” Mađari su proglasili projektom nacionalnog značaja koji će zaposliti radnu snagu i osigurati državi energetsku stabilnost. Tako je Viktor Orban na ovogodišnjem sastanku s Putinom u Moskvi potvrdio da će Mađarska u potpunosti ispuniti svoje obveze u „Južnom toku“, usprkos pritisku EU-a.
Amerikanci ne kriju odbojnost prema dubljem povezivanju Europe i Rusije. Pokušavaju zaustaviti „Južni tok“ u Rumunjskoj, Bugarskoj i Srbiji. Prošle godine zaustavili su prodaju grčke državne tvrtke za distribuciju plina „Gazpromu“. Robert Hunter Biden, mlađi sin američkog potpredsjednika Joea Bidena, postavljen je za člana savjeta direktora kompanije „Burisma Holdings“, najvećega privatnog proizvođača prirodnog plina u Ukrajini. Hrvatski ministar gospodarstva nedavno je ponovno primio američkoga državnog tajnika za energetiku Amosa Hochsteina. Vele u ministarstvu da o „Transjadranskom plinovodu“ pričali nisu. No, Vrdoljak je još nakon susreta s Hochsteinom u ožujku ove godine poručio kako „projekti koje Vlada razvija temelje se na smanjenju ovisnosti regije o energentima iz Rusije“.
Posve je jasno da u slučaju „Transjadranskog plinovoda“ nije riječ samo o plinu. Možemo se samo nadati da na kraju nećemo plaćati tuđe geostrateške avanture.
S druge strane ove priče, neki europski, kao i ruski analitičari, upozoravaju kako europski plinski projekti, i “Transjadranski plinovod”, ni Transanadolijski, ni poznati Nabuko, ni već sasvim smiješan Beli tok iz Gruzije u Europu, ne mogu biti konkurencija “Južnom toku”.
Takva tvrdnja se potkrepljuje činjenicom da Albanija troši samo 20 milijuna kubnih metara plina godišnje, Grčka oko 4 milijarde, dok npr. Crna Gora, kroz koju će proći IAP, još uvijek nema nikakvu plinsku infrastrukturu. Iz jednoga jednostavnog razloga – sve bez izuzetka ove cijevi su orijentirane na jedini izvor plina u Azerbajdžanu! Točnije, na drugu liniju nalazišta Šah-Deniz, čiji završetak razvoja je planiran za 2017. godinu, ali realno eksploatacija će započeti negdje 2018.-2019. godine. Pri tome njegov kapacitet je 16 milijardi kubnih metara plina godišnje, od kojih 6 milijardi kubnih metara će pripasti Turskoj. I samo 10 će otići na europsko tržište.
Razmatraju li Europljani i druge izvore plina, osim azarbajdžanskog? Prvotno, zaista su razmatrani i Irak, i Iran, i Turkmenija. Ali u Iraku, ispostavilo se, prognoze su bile pogrešne. Čitav postojeći plin otići će na vlastite potrebe.
Od Iranaca Europa ne može kupiti plin iz političkih razloga: djeluje embargo. Sa Turkmenistanom je druga situacija: trebalo bi izgraditi cjevovod preko dna Kaspijskog mora. A to se ne može učiniti: pravni status Kaspija (more ili jezero?) nije određen. Već 10 godina Turkmeni najavljuju da će sutra početi graditi. I znaju da kršenje međunarodnih normi može izazvati ozbiljnu reakciju Rusije, sve do vojne. Ako se nešto dogodi, mogu se potopiti cijevi.
Jednom riječju, druge nade osim u Baku Europa nema. Kada će se ovaj plin pojaviti, ne zna se, a resursna baza “Južnog toka” jasno je određena. Grade se dva cjevovoda koji spajaju kompresijsku stanicu Ruska sa sistemom ruskih plinovoda koji pumpaju plavo gorivo s jamalskih nalazišta.
Jaki argumentiProblema s punjenjem cijevi za Ruse nema, što je važan argument za investitora. Nikakav međuvladin dogovor o izgradnji “Transjadranskog plinovoda” neće ubrzati taj projekat, jer on nema zajamčenog isporučitelja plina. “Nabuko” i “Transjadranski plinovod” koji postoje samo na papiru već su dobili satus transeuropskih magistrala, točnije izvedeni su izvan djelovanja Trećeg energetskog paketa. “Južnom toku” Bruxelles ne žuri dati takav izuzetak. Za sada ne postoje dogovori s Europljanima kako će Treći energetski paket u cilju liberalizacije plinskog tržišta regulirati pristup “Južnom toku” drugih isporučitelja sirovine, osim ruskih. EU može prinuditi dioničare kopnenog dijela “Južnog toka” na alternativu. Ali to može biti samo azerbajdžanski plin. Tada na tursko-bugarskoj granici, gdje bi trebala stići kraća varijanta trase “Nabuko – Nabuko west”, mora se napraviti veza s “Južnim tokom”. Nevolja je samo u tome što uz takvo stanje stvari za europske plinovode uopće neće ostati azarbajdžanske sirovine. Francuski Total i njemački E.ON planiraju se povući iz projekta izgradnje “Transjadranskog plinovoda”.
Kap u moruTAR nije konkurent ruskom “Južnom toku” na europskom plinskom tržištu. Deset milijardi kubnih metara azerbajdžanskog plina je samo kap u moru u odnosu na isporuke ruskoga giganta “Gazproma”. TAR može podmiriti samo 2% europske potrošnje - otprilike toliko iznose potrebe Grčke i Italije.
Crnogorska rutaCrna Gora je za potrebe izgradnje Studije izvedivosti prihvatila da cjevovod uđe kod Anomalskog polja (Ulcinj), zatim prema Baru, odatle podvodnom dionicom do Luštice, zatim preko Luštice ponovno ispod mora prema Hrvatskoj.
Propala privatizacija DEPAKao „grom iz vedrog neba” odjeknula je vijest da je propala privatizacija Nacionalne plinske kompanije DEPA koju je trebao kupiti ruski „Gazprom”. Ovaj posao se dugo pripremao i na njega je Grčka ozbiljno računala. Ateni, koja se nalazi u užasnoj ekonomskoj krizi, 2000 novih radnih mjesta i 1,5 milijardi eura investicija puno znači. No, opozicijska stranka SIRIZA smatra da izgradnja “Transjadranskog plinovoda”, zapravo ide na ruku SAD-a kojem ne odgovara grčko-ruska energetska suradnja. Američki State Department izrazio je negodovanje zbog spremnosti Grčke da proda svoju plinsku kompaniju DEPA Moskvi, objavljeno je na grčkom ekonomskom informativnom sajtu.
Prema mišljenju te stranke, SAD je intervenirao u procesu privatizacije DEPA-e i njezine “kćerke” DESFA za koje su zainteresirane ruske kompanije “Gazprom” i “Negusneft”, kao i azerbajdžanska državna naftna kompanija (GNKAR), grčka M2M (zajednička kompanija Mytilineos i Motor Oil) i energetska kompanija GEK Terna. Na sajtu se navodi da je Atena istodobno upozorena da suradnjom s Rusijom dovodi u pitanje i realizaciju “Transjadranskog plinovoda”, kojim bi plin iz Azerbajdžana dopremali do južne Europe.
SAD je posebno zainteresiran za projekt “Južni plinski koridor”. To je priznao i američki ambasador u Azerbajdžanu Richard Morningstar. U tom kontekstu, Ekonomski list „Imersia” kaže da je Eurokomisija jednostavno „minirala cijeli posao”.
Grčki poučak glasi: Grci planiraju, Amerikanci miniraju.
Autor : Denis Krnić
Izvor :
SD