Cerovac LjubišaCerovac Ljubiša, rodom iz okoline Vinkovaca, mislim iz sela Mirkovci (ako se nisam zeznuo). Poreklom je iz radničke porodice, otac mu bio otpravnik vozova. Prije dolaska u pitomce završio i to vrlo uspješno dva razreda gimnazije. Kao pitomac uspješno završio
kao radiotelegrafista započevši starešinsku karijeru na Patrolcima. Nakon desetogodišnje obaveze, demobilisao se, te nakon toga završio vanredno dopunsku školu za otpravnika vozova ( kao otac-krv nije voda
). Potom se zaposlio sa tim novim zvanjem u okolini Pule sve do mirovine. Živi u Puli.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Cerini skokovi u voduLjubišu smo među sobom oslovljavali sa nadimkom ''Cero''. Bio je visok, žgoljav i u pokretima imao se osećaj, kad se gledalo sa strane da će se svakog momenta raspasti (Cero je moj dobar drug....). Elem, kako sam već naglasio, Cera je pre dolaska u pitomce završio čak dve godine gimnazije i kao takav imao široko društvo u zavičaju. Inače je imao vrlo avanturistički duh. Strašno je voleo istoriju i geografiju. Stalno je pričao o nekim gusarima, nešto, malo, malo, pa crtao po mapama i škrabao oko Kariba. Mislim da je to i bilo presudno da se opredelio za Mornaricu.
Kad smo završili prvu godinu školovanja, čitav osmi mjesec smo išli na odmor, svak u svoj zavičaj. I Cero u svoj. Završio se odmor, evo nas ponovo na okupu. Pričamo dogodovštine sa odmora, pitamo i Ceru.
- Ma manite me, - izvlači se on, - jedva sam izvuk'o živu glavu.
- Ma pričaj, jeb..
ga ti, šta ima veze, - navaljujemo, te on poče....
- Dođem ti ja kući te odmah drugi dan, peškir na rame i pravo na plažu na Bosut (rijeka u okolini Vinkovaca). Naravno prvenstveno da se nađen sa starim društvom. Kad ono tamo ima ih gomila.
- Kad me ugledaše poče vika, - Ma evo nam Cere, gde si stara gusarčino, a vidi nam mornarčine, - i sve tako redom.
- Pitaju me svašta, te kako plivamo ima li skokova, te ovo te ono, a ja ih mažem i dodajem i šta treba i šta netreba. Ali neleži vraže odjednom jednom pade napamet da im pokažem skok na glavu. Poče vika, naguravanje, skandiranje, nemogu se nikako izvući. Nema druge nego pokazati.
Naravno naš Cero ne da je plivo onako krakat k'o obična daska, nego nije imao veze sa skokovima. Razbio bi se ko dinja.
I nastavlja on.
- Ustanem ja, drveni molo dugačak, ekipa se postrojila u dva reda na početak mola i čeka. Ja se udaljim da se zatrčim, stanem i kao koncentrišem se. Onda se još malo udaljim i čekam.
- Oni skandiraju, viču, - Ma ajde više gusaru stari, .....
- Ja još malo čekam, pa se još udaljim. Opšta napetost. Svi umukli i bulje. Ja ripim iz sve snage i mislim, - ''razbiću se ko kruška''
.
Trčim iz sve snage za što bolji skok i onda stanem na početku mola ko ukopan. Društvo zinulo od čuda. Okrenem se i pravac peškir. Društvo zamnom, čude se pitaju u čemu je fora, šta bi sa skokom..
- Ja kao objašnjavam, - Žao mi je društvo, nemogu prekršiti zakletvu.
Zakletva je ne skakati na glavu bez potrebe. Tako je to kod nas u Mornarici, a zakletva je zakletva. Nema tu mrdanja. Rado bi vam to demonstrirao, ali avaj sad sam vojnik pod zakletvom i tu se ništa nemože. - I tako se jedva izvukoh......
Među nama nasta opšti smijeh uz komentare, - A svaka ti čast gusarčino dobro si se izvuko. Mogao si izgubiti glavu.
Drugi dodaju, - Sva sreća da si se snašao inače ništa od ove priče, - i sve tako redom.