Dobijale u se i dve maramice, sa ostalom opremom koja se dužila, maramice se nisu razduživale po završetku odsuživanja vojnog roka.
Pasta za obuću, bilo ih je tri vrste:
Standardna crna, davala je vrlo visok sjaj, zimi smo je palili, kada plamen zahvati celu površinu kruga metalne ambalaže odozgo nabaciš poklopac i ugasiš, dobije se tečnost koja je bila veoma vodoodbojna. Pasta je posle nekoliko "paljenja" gubila na kvalitetu. Razmazivanjem ove paste čak i po mokrom drvetu, drvo se lako palilo
Žuta, vrlo "smrdljiva", dublja kantica INI-TU-JNA, teško se izvlačio sjaj, međutim izvanredno je omekšavala kožu čizama-cipele sa povišenom sarom i bila je vrhunski vodoodbojna, još je imam (nabavio sam lepu količinu)
Treća, crna, razvlačila se ko žvaka, e to je bilo nešto posebno, to smo drpili iz ABHO magacina. U osnovi ona je bila za zaštitu od bojnih otrova, to je nešto neprejebivo, čizme je posle toga bilo skoro nemoguće ucakliti međutim ni kap vode ne bi prolazila. Bila je pakovana u plastičnu ambalažu a poklopac je bio sa navojem.
Sledeća krema o kojoj nismo pisali a vredna je pomena je krema za nos, uši, prste nogu i ruku, mala pakovanja (5-10gr)
Krema protiv smtzavanja, zadužili smo je pre odlaska na Slunj, februar mesec. Jako teško se spirala, uši su nam bile braonkaste boje i imala je gadan slatkasti miris koji je u početku terao na povraćanje, kada se nekoliko slojeva sasuše otpadala je u komadićima.
Pre odlaska na teren podeljene su nam žuto-zelene bočicesa deterdžentom za sudove 20-30 gr. ovo pominjem zato što je neko pominjao da nije imao čime da opere porciju.
Mi nismo koristili osamdesetih kesu za u porciju inače dužio sam onu starinsku porciju sa kašikom (zvali smo je Nemačka), na terenu je uvek bilo vrele vode zimi (to je bila dužnost požarnog),
a da bi iskorenili lenjost među pojedincima, porciju je posle obroka pregledao ili staža ili čak i stariji vodnik, jao lenštinama ako porcija nije blistala, jednog dana smo svi na...li zbog jednog.
Naravno, u toku noći je palo prevaspitavanje
ćebetom.
Još jedna bitna dužnost požarnog je bilo snabdevanje toplim čajem, (čaja je zimi moralo da bude 24 sata) a pošto smo spavali u velikom četnom šatoru sa dve peći od buradi (bubnjare) to i nije bio težak zadatak.
Kapetan Dakić Slavko nas je nemilice "štroio", međutim na Slunju, zimi i leti je zaista vodio računa o svakom borcu, čak je bilo i one tako poželjne kafe, one u kesicama i to ohoho, nekoliko pešadinaca, mojih drugara-sirotana je bilo zapanjeno toplotom, snabdevenošću i kafom kada su došli kod mene.
A o tome da smo se "snabdeli" slaninom i hlebom neću ni da govorim.
Pozdrav, Boris.