Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
Offline
Gender:
Posts: 17 062
|
|
« on: January 27, 2010, 04:12:48 pm » |
|
Uvod
U brodogradilištu u britanskom gradu Portsmaut 10. februar 1906. je svakako značajan datum – istorijski čak. Na taj dan je porinut prvi ratni brod sa standardizovanom glavnom artiljerijom, u jednom kalibru. – bojni brod HMS Dreadnought. Gradnja broda je trajala 19 nedelja i za to vreme je u brod ugradjeno preko 6 000 tona materijala. Osam meseci kasnije po prvi put je isplovio, na probnu vožnju, kako bi se isprobao pogonski kompleks broda. Iako je trebalo da prodje još vremena do uvodjenja u operativu, može se smatrati da je brod izgradjen za vrlo kratko vreme, naročito ako se uzme u obzir da je to bila posve nova konstrukcija broda. Izgradnja ovog broda za kratko vreme je učinila da bojni brodovi ostalih mornarica gotovo preko noći postanu zastareli, iako izgradjeni u istom periodu. Velika Britanija je poznata kao nacija koja teško prihvata novine, tako da se ista praksa mogla i očekivati u vezi uvodjenja novog koncepta ratnih brodova. naročito ako se uzme u obzir mnogobrojna britanska flota i samim tim veliki broj ratnih brodova koji će naglo ostariti i koje treba za kratko vreme zameniti modernim brodovima. Medjutim, prvi lord britanskog Admiraliteta, Ser Džon Fišer (Sir John Fisher), na vreme je uvideo prednost nove konstrukcije, i što je još važnije, na vreme je uvideo da bi Britanija od velesile u pomorstvu mogla brzo da se nadje na nekoj nižoj poziciji. Stoga je svojski pogurao ideju novog koncepta ratnih brodova. Ideja o ovakvim brodovima nije bila sasvim nova. Začeta je 1900. godine, ali ih je Britanija iz već navedenih razloga odbacila. Medjutim, prihvaćena je u Japanu i SAD. Brzo su odlučili da standardizuju glavnu artiljeriju na bojnim brodovima. Nakon davanja akcenta izgradnji Dreadnoughta, Fišer se posvetio oklopnim krstašima, savremenicima bojnog broda Dreadnought. Radilo se o tri bojna krstaša, klase Invincible, koje je Fišer smatrao kapitalnim brodovima sutrašnjice, ili kako ih je sam nazivao - „Novim Zavetom“. Ovi brodovi su reflektovali njegovu specifičnu opsesiju velikom brzinom i vatrnom moći nauštrb oklopne zaštite. Kako bilo, pridobijanje naklonosti za gradnju Dreadnoughta bila je vrlo teška; traženje da se napusti gradnja bojnih brodova u korist gradnje velikih oklopnih krstaša bila bi nemoguća.
Revolucija u artiljeriji
Britanski bojni brodovi sa kraja devetnaestog veka bili su naoružani sa 4 topa 304 mm i 12 topova 152 mm. Maksimalni domet brodske artiljerije iznosio je oko 2000 jardi. Teški topovi su imali maksimalni domet daleko iza ove daljine i vremenom je poboljšavana preciznost i povećavana brzina gadjanja. Ipak, gadjanja na većim daljinama bila su retka, jer je verovatnoća pogadjanja ciljeva na tim daljinama bila odredjivana najčešće pukom srećom. Prva eksperimentalna vežbovna gadjanja na velikim daljinama izvela je Mediteranska flota 1898. godine i takva praksa je nastavljena za svo vreme dok je Fišer bio na poziciji Prvog lorda. Ovakva vežbovna gadjanja su 1901. godine postala standard obuke u britanskoj mornarici, tako da je dve godine kasnije zvanična daljina gadjanja povećana na 3000 jardi. Uskoro su razvijeni sistemi osmatranja pogodaka i korekcije vatre. Osmatrač se nalazio na najvišem delu broda – na jarbolu i osmatrao pogotke. Tada je primećen i problem komunikacije izmedju osmatrača i orudja. Septembra 1903. godine britanska flota formira dva komiteta, jedan u Mediteranskoj i jedan u Kanalskoj floti, sa zadatkom da istraže probleme upravljanja vatrom na velikim daljinama. Komiteti su sproveli eksperimente na HMS Venerable (iz sastava Mediteranske flote) i HMS Victorius (Kanalska flota). Nakon izvršenih istraživanja, oba komiteta su 30. maja 1904. dostavila zajednički izveštaj u kome su konstatovali da topovi, uz upotrebu osmatrača i instrumenata za upravljanje vatrom, mogu uspešno da dejstvuju na daljinama do 8000 jardi, u idealnim uslovima (vedro, cilj plovi stalnom brzinom na stabilnom kursu). Od tog trenutka, nabavka i opremanja bojnih brodova uredjajima i instrumentima u sistemu upravljanja vatrom postaje prioritet, a u sistem obuke se uvodi gadjanje na 8000 jardi. Ovo povećanje dometa dovelo je do novih problema. Sekundarne baterije kalibra 152 mm bile su značajno neefikasne na većim daljinama gadjanja, tako da se dolazi do zaključka da bi osmatrači pogodaka bili efikasniji ukoliko bi imali uniformne kalibre brodske artiljerije. Početno rešenje bilo je povećanje kalibra sekundarne baterije, ali je ostajao problem razaznavanja pogodaka artiljerije različitog kalibra. Idealno rešenje bila je artiljerija jednog kalibra. U periodu 1903-04. godine bilo je podneto više predloga za prevazilaženje ovih problema, ali u Admiralitetu nije bilo sluha da se predlozi sprovedu u delo. Italijanski pukovnik (kasnije general) Vitorio Kuniberti (Vittorio Cuniberti), glavni konstruktor za potrebe italijanske mornarice, predložio je izgradnju bruda sa uniformnim naoružanjem kalibra 304 mm. Predlog je glatko odbačen, ali mu je dozvoljeno da svoj rad iznese u javnost. Edicija Janes Fighting Ships iz 1903. godine objavila je njegov rad pod naslovom „Idealan brod za britansku mornaricu“. U njemu je opisan bojni brod deplasmana 17000 t, naoružan sa 12 topova kalibra 304 mm, brzine 24 čv i zaštićen oklopom debljine 304 mm. Kunibertijev rad nije davao odgovor na problem upravljanja vatrom na velikim daljinama ali je jednostavno iskombinovao taktičku prednost brzine sa mogućnošću vatrene moći nad protivnikom- koncept vrlo blizak onom koji je predočio Fišer. Kunibertijev predlog je primljen sa velikim interesovanjem u Britaniji ali je takodje i kritikovan kao ekstravagantan, tako da je moguće da je zbog ovih reakcija britanski Admiralitet i bio odbojan prema novom konceptu. Prvi brodovi koji su odražavali želju za povećanom vatrenom moći bila su dva broda klase Lord Nelson: HMS Lord Nelson i HMS Agamemnon. Razvoj ovih brodova započet je 1902. godine i bazirani su na ispitivanju mogućnosti konstruisanja bojnih brodova koji bi bili superiorniji od protivničkih brodova. Ispitivanja su ukazivala da je razorna snaga topova kalibra 304 mm – po odnosu brzina paljbe/preciznost – bila znatno veća od topova kalibra 152 mm; te da bi topovi sekundarne artiljerije vrlo verovatno već bili uništeni ili onesposobljeni pre nego što bi došli u domet da mogu da dejstvuju, kao i da je potrebno unaprediti oklopnu zaštitu po pitanju debljine i opsega. Tokom 1902. i 1903. godine izradjen je veliki broj skica, većinom su predstavljali konstrukcije brodova sa sekundarnom artiljerijom kalibra 233 mm. Dve skice su se odnosile na brodove sa uniformnom artiljerijom od 12 topova kalibra 254 mm. Topovi kalibra 254 mm bili su novi topovi modela Armstrong, cevi dužine 50 kalibara. To je bio top velike brzine gadjanja, što je bila prednost u odnosu na teže, ali sporije topove kalibra 304 mm. Nedostatak je bilo lakše zrno kalibra 254 mm koje, što se tiče razorne moći, nikako nije moglo da se meri sa zrnom kalibra 304 mm. Razmatran je i model sa 16 topova kalibra 254 mm, da bi septembra 1903. godine konstruktor J.H.Narbeth sugerisao da ovih 16 topova može vrlo uspešno, uz malu korekciju mase, zameniti 12 topova kalibra 304 mm. Njegov nacrt, sa šest dvocevih kupola, od kojih su se po jedna kupola nalazile na pramcu i krmi i po dve na bokovima na sredini broda – bio je odbačen kao preambiciozan, mada su pojedini segmenti iskorišćeni za konstrukciju HMS Dreadnought.
Pitanje brzine
Kasnih devedestih godina devetnaestog veka taktika upotrebe flotnih sastava bila je predmet mnogih debata, da bi se početkom dvadesetog veka kao idealna formacija bojnih brodova ustoličila formacija kolone. Prednost ove formacije ogledala se u tome što je bilo lakše kontrolisati liniju nego samostalne manevrišuće divizione. Takodje, plovljenje u koloni je davalo mogućnost punog bočnog plotuna. Fišer se nalazio medju glavnim pobornicima ove taktike i iz sopstvenog iskustva zaključio da je ovakva formacija najbitnija za postizanje uspeha. Ovakva taktika je potekla iz manevra kojim se linija borbe postavljala upravno na liniju napredovanja protivnika. taj manevar je poznat kao prolazak „T“ (crossing his T). Glavna prednost ovog manevra jeste mogućnost upotrebe celokupnog svog naoružanja nasuprot protivniku koji je mogao da koristi samo pramčane topove prvih brodova u liniji. Ovahj manevar stvara uslove za uništenje prethodnice protivnika i zbunjivanje celokupnog protivničkog plovnog sastava. Brzina je bila ključan faktor za postavljanje sopstvenih snaga u bolji položaj u osnosu na protivnika. Fišer je otkrio još neke prednosti veće brzine plovljenja, koje su se pojavile usled poslednjih unapredjenja brodske artiljerije. Većom brzinom od protivnika se trebalo koristiti radi održavanja optimalne daljine za gadjanje glavnom brodskom artiljerijom. Ideje o novim konstrukcijama brodova o kojima je razmišljao dok je bio na službi u Mediteranskoj floti, dočekao je da ostvari kada je prekomandovan u Portsmaut. Tamo je okupio grupu istomišljenika koji su mu asistirali i savetovali ga. Nije poznato kada se Fišer odlučio za standardizaciju kalibara brodske artiljerije, ali je poznato da se 1903. godine izjasnio za konstrukciju broda sa šesnaest topova kalibra 254 mm. Detalji ove konstrukcije kružili su medju ljudima iz grupe Fišerovih saradnika, medju njima su bili i komandanti brodova Madden, Jackson i Bacon. Bacon je komentarisao da bi više voleo da vidi topove kalibra 304 mm od topova kalibra 254 mm. Fišeru su se svideli Baconovi argumenti tako da je zatražio od glavnog konstruktora brodogradilišta u Portsmautu da modifikuje konstrukciju broda u smislu ugradnje 8 topova kalibra 304 mm. Ove dve konstrukcije broda, zajedno sa detaljnim proračunima i procenama, kao i argumentima u korist standardizacije brodske artiljerije i veće brzine plovljenja, iskorišćeni su za pribavljanje glasova za usvajanje njegovih predloga kada je postao prvi lord Admiraliteta oktobra 1904. godine. Predlozi su prošli i u Admiralitetu i u Vladi, potpomognuti izveštajima iz Rusko-japanskog rata gde je dokazana upotrebna moć topova velikih kalibara i gadjanja na velikim daljinama, kao i izveštajima operativaca britanske službe o konstruisanju brodova sa topovima kalibra 304 mm u američkim brodogradilištima.
Konstrukcija
Konstrukcije koje je Fišer predložio u oktobru imale su sledeće karakteristike:
A B Deplasman 16 000 t 16 000 t Naoružanje 16 x 254 mm (8 x 2) 8 – 304 mm (4 x 2) Brzina 21 čv 21 čv IHP 30000 KS 30000 KS Glavni pojas 254 mm 304 mm Gornji pojas 177 mm 228 mm Barbete 254 mm 304 mm Paluba 25,4 – 50,8 mm 25,4 – 50,8 mm
Obrazloženje koje je dao Fišer ukazivala su da varijanta sa topovima kalibra 304 mm ima kupole postavljenepo jednu na pramcu i krmi i po tri na bokovima broda. Takodje je objasnio da je brod dug i sa plitkim gazom u svrhu postizanja deklarisane brzine plovljenja. Sudeći po narednim konstrukcijama, snaga pogonskog kompleksa bila je nepotrebno predimenzionirana. Topovi kalibra 304 mm su gotovo odmah usvojeni i svi dalji radovi na konstrukcijama koncentrisali su se na izradi konstrukcija za naoružanje ovog kalibra. DNC je započela radove na dizajnu početkom novembra 1904. godine. Narbeth, koji je bio odgovoran za izradu nacrta (kasniji konstruktor HMS Dreadnought-a), izradio je četiri varijante nacrta, u zavisnosti od konstruktivne brzine (20 i 21 čv) i naoružanja (osam odnosno dvanaest topova 304 mm):
8 topova kalibra 304 mm u dvocevnim kupolama sa zaštitom sličnoj zaštiti HMS Lord Nelson A1 20 čv, 425ft x 83ft x 27ft, 16 000 t, 19 000 KS A2 21 čv, 440ft x 83ft x 27ft, 16 500 t, 22 000 KS 12 topova kalibra 304 mm u dvocevnim kupolama sa zaštitom sličnoj zaštiti HMS Lord Nelson B1 20 čv, 475ft x 83ft x 27ft, 18 000 t, 19 000 KS B2 21 čv, 495ft x 83ft x 27ft, 18 800 t, 22 000 KS Napomena: kasnije je A1 postao B, A2 postao A i B2 postao D
U svetlu ostanka u okvirima ograničenja deplasmana, konstruktor im je ukazao na potrebe inovacija u mašinskom kompleksu, kao i na potrebe promena forme trupa. Tada je predložena ugradnja turbina koje bi mogle da uštede na težini, kako pogonskog kompleksa tako i broda uopšte. Kao rezultat ovog predloga, kasniji crteži su radjeni u dve varijante: za turbine i za klipne mašine. Narbeth je 26. novembra predao dalju seriju crteža, sve sa po 8 topova kalibra 304 mm, sa različitom brzinom i različitim pogonskim kompleksima. U označavanju crteža došlo se i do oznake „H“. Glavni problem bio je raspored brodske artiljerije, a u cilju dostizanja optimuma kako sa gledišta taktike i upotrebe broda tako i sa gledišta same konstrukcije broda. Nakon duge debate pala je odluka da se novi brod gradi po nacrtima označenim sa „H“.
Izgradnja
Kako bi ubrzali gradnju broda, izabrano je brodogradilište u Portsmautu koje se tada smatralo sposobnije od bilo kog drugog brodogradilišta u svetu. Fišer je zahtevao da se brod izgradi za godinu dana. U tu svrhu se nastojilo da se što više ugradjuju standardne dimenzije materijala koji su se nalazili na tržištu. U početku gradnje, na ovom poslu bilo je angažovano oko 1100 ljudi, da bi taj broj ubrzo porastao na 3000 ljudi, koji su adili po 11-12 časova dnevno, šest dana nedeljno. Očigledno je iza ovog posla stojala jaka organizacija koja je umela da raspolaže sa resursima, kako ljudskim tako i materijalnim. Nije se moglo dozvoliti uludo trošenje ni materijala ni radne snage. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Trup broda nakon porinuća 10.02.1906. godine
Drednot je porinut 10. februara 1906. godine. Porinuo ga je kralj Edvard VII. Komandant broda postaje čovek koji je ubedio Fišera da promeni mišljenje u korist topova kalibra 304 mm – komandant Bacon. Zvanično preuzima komandu 1. septembra, kada se ukrcava i jezgro posade radi probe mašinskog kompleksa. bacon je bio pravi izbor iz više razloga: bio je vezan za konstrukciju Dreadnoughta, bio je duboko uveren u važnost uspeha broda, tehnički je bio kompetentan da se nosi sa svim problemima koji bi se eventualno pojavili. Njegov zadatak bio je da provede brod kroz probne vožnje i početak operativne upotrebe i da izvesti o svim problemima koji bi se eventualno pojavili, kako bi se otklonili. Takodje je trebalo videti i koja unapredjenja primeniti na narednim brodovima iste klase. U početku, bila je prisutna zabrinutost konstruktora oko dve stvari: prvo, da turbinski pogon , najjači ugradjen do tada, neće raditi kako treba, i druga, da struktura broda može doživeti oštećenja prilikom paljbe preko boka iz 8 topova kalibra 304 mm, naročito na delovima oko krilnih kupola gde je bilo teško održati kontinuitet strukture gornjeg dela trupa. Svi iz konstruktorskog tima bili su zadovoljni učinjenim, ali je uvek bila prisutna mala doza nesigurnosti i strepnje da nešto može krenuti naopako. To je naročito izraženo prilikom usvajanja novih konstrukcija, jer je tada najmanja mogućnost korišćenja nekih ranijih iskustava. Pogonski kompleks bio je završen mnogo pre nego što se očekivao kraj opremanja broda tako da je odlučeno da se odmah isplovi na probnu vožnju. Osnovna ispitivanja izvršena su 17. septembra i brod je potom otišao na dok kako bi se proverio trup. Provera trupa trajala je četiri dana. 28. septembra brod je ponovo bio u vodi. Prvog dana oktobra, u 1145 časova, isplovljava iz luke i sidri pred Spithedom gde se vrše korekcije kompasa i prve probe kormila.
Narednog dana postiže brzino od 19 čvorova, i kako nije bilo nikakvih problema, plovi ka Devonportu, u trajanju od 30 časova (malom snagom). U Devonport stiže 5. oktobra i do 9. oktobra, kada uplovljava u Portsmaut, izvodi ceo program proba na pogonskom kompleksu. 10. oktobra su nastavljeni radovi na daljem opremanju broda. Ponovno isplovljenje je bilo na rasaporedu za 17. oktobar kada je isprobano artiljerijsko i torpedno naoružanje. U toku ispitivanja imao je i jedan lakši udes, nasukivanje u lučkom basenu broj 5, zbog čega je morao da provede sedam dana u doku kako bi popravili oštećenja brodskog dna. Zvaničan dan završetka opremanja broda bio je 11. decembar, mada nije bio funkcionalan sve do 17. decembra kada je napustio dok. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] HMS Dreadnought u doku
Eksperimentalno krstarenje
Čim je HMS Dreadnought bio spreman, isplovio je na eksperimentalno krstarenje, kako bi se izvršilo sveobuhvatno testiranje brodskog naoružanja i sistema, a sve u cilju prikupljanja što više podataka o ponašanju broda a koji bi se mogli iskoristiti u gradnji narednih brodova iz klase. Na krstarenje se krenulo 5. januara 1907. godine. Ruta krstarenja je bila: Portsmaut – zaliv Aroza (Španija) – Gibraltar – Sardinija – Gibraltar – Port of Spain, Trinidad . Na odredište se stiglo nakon mesec dana plovidbe, 5. februara. Ovako udaljena lokacija izabrana je iz razloga što je bila daleko od očiju i kritičara i stranih posmatrača. U narednih šest nedelja, isplovljavajući iz Port of Spaina, HMS Dreadnought je izvršio testiranja iz vrlo kompleksnog programa testova i vežbi. Većina testova se odnosila na uvežbavanja i testiranja posluga orudja, vežbe i eksperimenti sa reflektorima, testiranju protivtorpedne mreže, torpedna gadjanja... Do vremena isplovljenja za Portsmaut, Bacon je dobio utreniranu posadu i brod. Iz Port of Spaina se isplovilo 18. marta, da bi nakon plovljenja konstantnom brzinom od 17 čv, stigao u Spithed 23. marta. Baconov izveštaj sa krstarenja bio je vrlo opširan i sadržao je mnoge kritike na račun nekih detalja brodske konstrukcije, npr. na sistem ventilacije. U izveštaju je naveo dosta predloga za unapredjenje delova konstrukcije kako na Dreadnought klasi tako i na sličnim brodovima. U globalu, Bacon je bio zadovoljan brodom, navodeći da je preplovio 11000 milja bez i jednog problema u mašinskom kompleksu. Zadovoljstvo konstrukcijom mogla se ogledati u činjenici da je narednih šest bojnih brodova koja su trebala da budu izgradjena za potrebe britanske mornarice trebalo izgraditi po nacrtu Dreadnoughta. Pored svega, nova konstrukcija je i dalje bila predmet kritike mnogih uglednih ljudi tadašnje Velike Britanije. Padale su optužbe da je HMS Dreadnought kriv što je celokupna britanska flota preko noći postala zastarela... Ostale kritike bile su poznate od ranije, a ticale su se izbora kalibara brodske artiljerije, daljine gadjanja i slično. Medjutim, Fišer i ostatak Admiraliteta prebrodili su „krizu“ bez ikakvih gubitaka bilo položaja, bilo reputacije.
Operativna upotreba
Ubrzo nakon povratka sa eksperimentalnog krstarenja HMS Dreadnought se rasporedjuje u Nore divizion novoformirane Domovinske flote (bivša Kanalska flota) u svojstvu zastavnog broda. Zastavni brod Domovinske flote ostaje sve do 1911. godine kada prelazi u 1. divizion, potom u 4. borbeni skvadron. Jula 1916. godine ga šalju kao pojačanje 3. borbenom skvadronu u Širnesu. U Skapa Flou i 4. borbeni skvadron se vraća maja 1918. godine. Interesantno je da je skoro celo vreme rata proveo u domaćim vodama, bez pravog angažovanja. U vreme Jitlandske bitke HMS Dreadnought nalazio se na doku, tako da je propuštena idealna prilika za proveru stvarnih sposobnosti broda. Tako je ušao u istoriju kao brod koji nije ispalio ni jedno zrno na protivnički brod. Medjutim, ušao je u istoriju kao prvi i jedini bojni brod koji je potopio podmornicu. Potapanje podmornice se desilo 18. marta 1915. godine, nakon završetka vežbe 4. borbenog skvadrona, u 1228 časova. Sa Drednoughta je osmotren periskop podmornice, po pramcu, na daljini od oko 1400 metara. Dreadnought je povećao brzinu i okrenuo ka podmornici. Čini se da podmornica nije ni bila svesna opasnosti koja joj se približavala, jer nije ni pokušala da poveća dubinu ronjenja. U 1235 časova Dreadnought je jednostavno pregazio podmornicu i potopio je. Na pramcu podmornice koji se podigao iz vode neposredno po udaru, jasno se videla oznaka U-29. Njen komandant bio je Oto Vedigen (Otto Weddigen), čuven po tome što je komandujući podmornicom U-9 1914. godine za jedan dan potopio krstarice HMS Aboukir, HMS Cressy, HMS Hogue i HMS Hawke. Završetak rata, HMS Dreadnought je dočekao na opsežnom remontu i opremanju koji su izmedju ostalog uključivali i ugradnju katapulta za hidroavione na krovovima kupola „A“ i „Y“. Ubrzo se radovi prekidaju i HMS Dreadnought odlazi u rezervu. Na dan 31. marta 1920. godine oglašavaju je za prodaju i ubrzo brod koji je označio preokret u konstrukciji brodova i koštao 1 785 683 funti, biva prodat za tričavih 44 750 funti. Na rezanje odlazi 2. januara 1923. godine.
|