barba
Prijatelj foruma
stariji vodnik
Offline
Posts: 819
|
|
« on: December 23, 2008, 02:24:08 pm » |
|
Bojni brodovi klase Tegetthoff (Viribus Unitis, Tegetthoff, Prinz Eeugen i Szent István)
Prva i jedina klasa dreanoughta u K.u.K. Kriegsmasine trebala je biti sila odvraćanja od neprijateljskih aspiracija na istočnu obalu Jadrana. Kao i svaka predhodna klasa, bila je svojevrsni odgovor na najavljenu gradnju prvoga talijanskog ‘all big guns’ bojnog broda Dante Alighieri. Pošto su Talijani predvidjeli centralnu postavu cjelokupne glavne bitnice s ukupno 12 topova 305 mm u 4 trocijevne kule, MTK je izišao s projektom s istim brojem topova i kula, ali u dukčijem rasporedu. Praktički kao nastavak projekta Radetzky, reduciranim deplasmanom, jedini način bio je postavka dvije kule pramčano i dvije na krmi, jedna iznad druge. Ta postavka je česta u američkih bojnih brodova sve do posljednje živuće klase BB61 Iowa (engl. superimposed triple turrets). [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Navedena postavka omogućavala je uporabu svih cijevi bočno, ali i po 6 cijevi naprijed i po krmi. Uz opisanu veliku prednost, glavni nedostatak bio je mogućnost da se jednim nesretnim pogotkom eliminiraju i dvije kule, što bi značilo 6 topova glavne bitnice. U praksi se to nije dogodilo, jer su brodovi većinu svog operativnog života proveli usidreni u dobro zaštićenoj pulskoj luci i predstavljali stratešku rezervu. Kako su bili ponos flote i Monarhije, tako su i tužno završili. U potapanju dva diva s više od 2000 ljudi u posadi sudjelovalo je ukupno četvero hrabrih pomoraca i časnika talijanske mornarice, jedna torpedna brodica od 15 tona i jedno jahaće torpedo. Na stranu podlost i nepotrebno potapanje hrvatskog Viribusa Unitisa Potapanje je pokazalo osnovni nedostatak tih grandioznih brodova – podvodna zaštita. Zbog vječitog problema financiranja, štedjelo se na svim stranama, pa i na vitalnim komponentama. Iako su imali pristup nacrtima najnovijih klasa njemačkih bojnih brodova, razvoj konstrukcije išao je drugim putem s glavnim ciljem – na mali deplasman smjestiti što je više moguće naoružanja. Zbog svega toga brodovi su patili od slabe brzine, malog akcijskog radijusa, slabe podvodne zaštite, slabe borbene otpornosti (posebno u vodonepropusnim pregradama), te slabih smještajnih kapaciteta za posadu. Sa samo malo većim deplasmanom od otprilike 2.500 tona, moglo se imati lijepe brodove, dobrih manevarskih i pomorstvenih osobina, bolje brzine i otpornosti. Naravno, postavlja se pitanje gdje dokovati brodove, gdje ih smjestiti ako gaz premaši dubinu pulske luke i još mnoge oganičavajuće okolnosti. Već je i dosadno navoditi kroz koje su financijske i ine probleme nailazili planeri i zapovjednici u mornarici. Teška industrija je zahtijevala popunu kapaciteta, ali nije bila spremna podijeliti teret samofinanciranja do odobrenja sredstava. Antagonizam Austrijanaca i Mađara išao je do toga da je odlučeno da se jedan brod gradi u Rijeci, iako mlado brodogradilište Danubius nije imalo potrebito iskustvo u gradnji velikih brodova. Poslije je gradnja kasnila, jer brodogradilište nije još ni bilo izgrađeno kada je ugovor potpisan. Posebno je pitanje ugrađivanih materijala, strojeva i uređaja. Jednom kada je završen Szent István nije se mogao mjeriti sa svojim blizancima. Od mnogih problema, ističemo loš stabilitet, izvedbu pogonskih osovina, te kakvoća kotlova i strojeva. Bilo kako bilo, zapovjedništvo mornarice je odlučilo na svoju ruku potpisati ugovore i započeti gradnju u STT-u. Požurba je bila neophodna i zbog toga što bi moglo doći do otpuštanja kvalificiranih radnika nakon završtka gradnje klase Radetzky. Stoga je 24. srpnja 1910. postavljena kobilica za novogradnju Schlahtschiff IV, budući SMS Viribus Unitis. Klasa se naziva Tegetthoff, jer je prvotno bilo planirano da se prva jedinica tako zove, ali je car Franjo Josip I. tražio da prvi brod dobije ime po geslu na kojem je toliko inzistirao, a koje sam nikada nije poštivao, barem na principu ravnopravnosti – Viribus Unitis, ujedinjenim snagama. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Drugi brod je dobio ime po admralu Tegetthoffu i doživio je najduži vijek. Talijani su ga namjeravali zadržati i u tu svrhu bio je usidren u Veneciji do 1924. Ipak je izrezan idućih godina u La Speziji, jer su pritisci velikih sila bili veliki, a u međuvremenu je potpisan Washingtonski sporazum o smanjenju tonaže brodovlja po principu: 5 Velika Britanija i SAD: 3 Francuska i Italija: 1,5 Japan. SMS Prinz Eugen (Eugen Savojski, austrijski vojskovođa iz XVII. stoljeća) završen je u neposredno prije početka ratnih djelovanja. Mađarska jedinica SMS Szent István (prvi ugarski kršćanski kralj iz X./XI. stoljeća i svetac zaštitnik Mađarske), je zbog kašnjenja i radi bolje zaštite, u kolovozu 1914. godine premješten i završen u pomorskom arsenalu u Puli. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Szent István se po mnogim detaljima razlikovao od tri blizanca, što se vidi iz usporedbe općih planova, ali i po drugim detaljima koje ćemo navesti u TT karakteristikama. Mnogo toga je tom brodu pošlo po zlu. Nakon što 17. siječnja 1914. porinuću nije htio prisustvovati nadvojvoda Franz Ferdinand, kod samog čina porinuća stradala su dva radnika, od kojih jedan smrtno. Gradnja je kasnila punih 17 mjeseci, a dovršen je u pomorskom arsenalu u Puli, jer da je ostao u Rijeci, vjerojatno nikada ne bi bio završen. Službeno, razlozi su bili sigurnosne prirode.
Brodovi su bili naoružani s istim 305 mm topovima kao i na klasi Radetzky u glavnoj teškoj bitnici. Pomoćna bitnica se sastojala od 12 x 150 mm topova u pojedinačnim kazematama, ručno pokretanih. Radilo se o novom projektu marke Škoda 155 mm L50, mase 6085 kg, s granatom od 45,5 kg, a samo zrno je imalo masu od 30,5 kg. Domet je bio izuzetan za topove tog kalibra, 15.000 m. Borbeni komplet po topu iznosio je 180 granata. Topovi marke Škoda isticali su se znatno boljim karakteristikama od drugih mornaričkih oružja istog kalibra. Tako je npr. top 305 mm imao domet 20.000 m, što mu je omogućavala velika elevacija od 20º. Isti kalibar na njemačkim bojnim brodovima imao je najveći doseg samo 16.500 m. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Uz spomenute topove glavne i pomoćne bitnice, brodovi su bili naoružani topovima 18 x 66 mm L50 za borbu protiv torpiljarka, tzv. TAG (Torpedoabwehrgeschutz), a kasnije su neki od njih zamijenjeni s tzv. BAG (Ballonabwehrgeschutz), koji su imali elevaciju do 90º i kut depresije do 5º. Od moderne elektroničke opreme, brodovi su posjedovali žirokompas marke Anschutz i jedan radiopredajnik Telefunken 5 TV II HS (SMS Viribus Unitis) ili 5 TVZ HS. Postojala su i dva primopredajnika za komunikaciju morzeovim kodom, te detektorski prijamnik. Dvije radioantene bile su razapete između jarbola. Konstrukcijski su veoma nalikovali predhodnoj klasi Radetzky, s glatkom neprekinutom palubom od pramca do krme, bez kaštela na pramcu, što je bila odlika gotovo svih bojnih brodova tih godina. Tek su tijekom drugog rata brodovi dobivali zakošenje na provi, što je uvjetovano operacijama na otvorenim morima i oceanima. Posebno je poznat njemački tzv. ‘atlantski pramac’. Zbog ravne palube, brodovi su imali tzv. ‘wet bow’, tj. za lošeg vremena more je zalijevalo čitav pramac i otežavao uporabu oruđa. Ravna kobilica i dvije ljuljne kobilice odlikovale su podvodni dio. Podvodni dio je bio slabo zaštićen s malim razmakom između vanjske opate i protutorpedene pregrade, samo 2,45 m (njemački bojni brodovi imali su 4,5 m). Jedan od glavnih uzroka potonuća Viribusa Unitisa bila su nezatvorena vodonepropusna vrata u podvodnom dijelu trupa broda. Predpostavlja se da ona nisu ni trebala postojati, bar ne u tolikom broju, već da je trup trebao biti podijeljen na veliki broj vodonepropusnih, trajnih odjeljaka. Takva konstrukcija je odlikovala njemačke brodove. Poznato je da nakon bitke kod Yitlanda i u povijesti neviđene paljbe s engleske flote, veliki broj njemačkih brodova se vratio u baze s oštećenjima koje brodovi drugih flota nisu mogli podnijeti. Nadgrađe je bilo malo, s dva ravnomjerno postavljena dimnjaka i palubom za čamce s dizalicama lijevo i desno. Ukupno je bilo 20 brodica. Ukupno 11 jakih reflektora marke Siemens bilo je ugrađeno na brodove na posebno uređenim platformama koje su se uvlačile u kazemate (na SMS Szent István bili su na platformi između dva dimnjaka). Pogon je činilo 12 kotlova Yarrow, osim Szent Istvána koji je imao kotlove Babcock & Wilcox. Prve tri jedinice pokretale su četiri parne turbine Parsons ukupne snage oko 27.000 KS. Szent István je imao samo dvije turbine AEG-Curtis ukupne snage 26.000 KS. Brzina veća od 20 čvorova izmjerena na probnim plovidbama u praksi nikada nije dosegnuta. Dapače, u nekim borbenim akcijama brodovi nisu mogli držati ni brzinu od 16 čvorova. Stabilitet je bio lagano narušen na prve tri jedinice, a Szent István je patio od velikog nagiba pri velikim otklonima kormila. Uzrok neki vide u konstrukciji nosača osovina, a neki u visokom metacentru. Poznato je da neviđena sila koja se pojavila na svjetskim morima u osvit Velikog rata, s razornim snagama plotuna, nije bila podržana s adekvatnim načinom i mogućnošću komuniciranja, te prenošenja zapovijedi, a poseban problem bio je upravljanje vatrom. Klasa Tegetthoff imala je u tu svrhu ugrađene ciljničke sprave Barr & Stroud širine 3,658 m za glavnu bitnicu, a 2,7432 m za pomoćnu bitnicu. Prijenos podataka za topničko djelovanje obavljao se elektromehaničkim putem. Topovi su se postavljali po pravcu i elevaciji pomoću kazaljka u kulama ili kazematama. Bio je to komplicirani, ali veoma korisni sustav, koji se zadržao još desetljećima. Povijest
brod kobilica postavljena porinut u službi Viribus Unitis 24.7.1910. STT 24.6.1911. 5.12.1912. Tegetthoff 24.9.1910. STT 21.3.1912. 21.7.1913. Prinz Eugen 16.1.1912. STT 30.11.1912. 2.7.1914. Szent István 29.1.1912. Danubius 17.1.1914. 13.12.1915.
Kada je stupio u službu SMS Viribus Unitis bio je prvi brod u svijetu s trocijevnim kulama. Viribus Unitis sudjeluje u blokadi crnogorske obale zajedno s netom navedenim brodovima Kriegsmarine i brodovima međunarodne eskadre. Odmah po stupanju u službu SMS Tegetthoff i blizanac Viribus Unitis sudjeluju u ljetnim vježbama 1913. godine. Zadnje školsko krstarenje Kriegsmarine Tegetthoff poduzima zajedno sa Zrinyjem po istočnom Mediteranu u osvit novog rata od 31. ožujka do 7. lipnja 1914. godine. Nadvojvoda Franz Ferdinand na palubi SMS Viribus Unitis stiže u Ploče, zbog posjeta Bosni i vojne vježbe u cilju prikazivanja snage Srbiji. Vratio se istim brodom, ali ovog puta u kovčegu zajedno sa svojom suprugom. Taj nesretan događaj izazvao je početak Prvog svjetskog rata, kojeg nisu ni željeli ni očekivali u porodici Habsburg. Na žalost, bili su pod velikim pritiskom Njemačke koja je sva pucala od snage i želje da zametne sukob. Ni drugi veliki svjetski čimbenici nisu se baš pretrgnuli da bi rat spriječili, dapače. Sada kad su već izgrađeni, izgleda po sistemu ‘kad imaju svi, zašto ne i mi’, admirali su računali da bi ih bilo šteta izgubiti. Tako su preležali cijeli rat u hladu pulskog sidrišta ili Fažanskog kanala kupeći školjke na podvodnoj oplati. Za to vrijeme su male sestre brazdale po Jadranu i svakodnevno se sukobljavale sa slabijim ili jačim neprijateljskim sastavima. Cjelokupna flota je isplovila samo tri puta tijekom rata. Prvi su put u susret njemačkom sastavu Goeben i Breslau 7. kolovoza 1914. isplovili Viribus Unitis, Tegetthoff, Prinz Eugen, Erzherzog Franz Ferdinand, Radetzky, Zrinyi, Sankt Georg, Admiral Spaun, šest razarača klase Tatra i 13 torpiljarka. Pošto su Nijemci promijenili nakanu i proslijedili prema Turskoj, sastav se vratio u baze. Sva tri broda (Szent István je bio još u opremanju) su sudjelovala u bombardiranju Ancone 24. svibnja 1915. Nakon stupanja u službu SMS Szent István poduzeo je nekoliko intenzivnih školskih krstarenja i gađanja u cilju uvježbavanja posade. To je bilo gotovo sve u njegova 54 dana na moru. Ostale dane služio je za divne fotografije i admiralsko-carske parade. Oba cara su nekoliko puta posjetili Pulu, ali kako je rat tekao, tako su sve više bile zanimljive podmornice i postrojenja za njihovu gradnju. Sljedeći put kada su isplovili u lipnju 1918. godine, nisu se svi vratili, a osnovni zadatak razbijanja otrantske baraže nije izveden. Već smo opisali kako je i zašto stradao Szent István. Danas je on spomenik kulture na morskom dnu, ali i spomenik 89 utopljenih mornara. Drugi brod iz klase je potonuo u pulskoj luci kada je vijao hrvatsku zastavu. Viribus Unitis nije stigao ni ime promijeniti, ali je zato postao grobnica oko 400 hrvatskih i ostalih slavenskih naroda sinova zajedno s prvim zapovjednikom flote kontraadmiralom Jankom Vukovićem de Podkapelskim. To je najveći brod u povijesti hrvatske i jugoslavenske ratne mornarice, a hrvatsku je zastavu vijao samo 13 sati i 49 minuta. Tegetthoff su zaplijenili Talijani i odvukli s Prinz Eugenom u Veneciju. Kasnije je Prinz Eugen predan Francuskoj da bi poslužio u ekperimentalne svrhe gađanja avijacijom. Potonuo je tako pod salvama bojnih brodova Bretagne, Jean Bart, Paris i France. Još uvijek je nedostupan javnosti i slobodnom ronjenju. Taktičko-tehničke karakteristike. Virubus Unitis, Tegetthoff i Prinz Eugen istisnina (t) standardna 19.698 / puna 21.254 pretežnosti (m) 152,18 (između okomica) 143,00 x 27,34 x 8,86 prova; 8,74 krma; nadvođe 6,04 kotlovi 12 x Yarrow parne turbine 4 x Parsons osovine / kormila 4 / 2 brzina (čv) 20 – 20,49 doplov (nm) 4,200 s 10 čv zalihe (t) 1.871 ugljena i 162,6 nafte topničko naoružanje 12 x 305 mm L45 Škoda (4 x 3 kule)12 x 150 mm L50 Škoda18 x 66 mm L50 Škoda torpedno naoružanje 2 x 533 mm TC mine 20 x C1910 oklop 280 mm bočni prsten oko oklopljene citadele100 mm oko vodene linije36 mm torpedne pregrade200 – 305 mm topovske kule280 mm barbete topovskih kula250 – 280 mm zapovjedni most sve do 356 mm posada 31 časnik + 1.066 dočasnika i mornara Szent István istisnina (t) pretežnosti (m) 152,18 x 28,00 x prova 8,59; krma 8,38 kotlovi 12 x Babcock parne turbine 2 x Aeg – cURTIS osovine / kormila 2 / 2 brzina (čv) doplov (nm) zalihe (t) 1.845 ugljena i 267,2 nafte topničko naoružanje torpedno naoružanje 4 x 533 mm TC kao i Prinz Eugen mine 20 x 1910 oklop 280 mm bočni prsten oko oklopljene citadele100 mm oko vodene linije36 mm torpedne pregrade200 – 305 mm topovske kule280 mm barbete topovskih kula250 – 280 mm zapovjedni most sve do 356 mm posada 38 časnik + 1.060 dočasnika i mornara (Zanimljivo je da su imali pramčani trim, što u praksi obično daje slabiju brzinu)
Ersatz Monarch ili poboljšana klasa Tegetthoff (Laudon, Hunyadi, Schlahschiff X i Schlahschiff XI)
Ovo je priča o brodovima koji su trebali biti građeni i koji su trebali ispraviti sve nedostatke od kojih su patili predhodnici. Priča nikada nije ispričana, brodovi nikada nisu ni početi s gradnjom, ali su neki njihovi dijelovi vidjeli rat i ratna djelovanja. Naime, glavni zagovornik razvoja nove klase bojnih brodova bila je Škoda Werke AG i brodograđevna industrija. Škoda je radila na razvoju novog topa od 345 mm, brodogradilišta su htjela imati zaposlene navoze na dobro plaćenim poslovima. Javnost je također bila poticajna snaga kao i u drugih velikih sila. Tako se intenzivno pisalo kako je vrijeme da se neke klase brodova zamijene zbog zastarjelosti. Posebno se pri tome mislilo na klasu Monarch. Zbog tog razloga nova klasa bojnih brodova naziva se Ersatz Monarch, ali u engleskim stručnim razmatranjima naziva se 'improved Tegetthoff class' (poboljšana klasa Tegetthoff). Brodovi koji nikada nisi izgrađeni, kada su konačno odobreni 28. svibnja 1918. godine zajedno s još tri krstarice od 4.800 tona, prošli su 14 projekata i predprojekata. Konačno odobren projekt pod vodstvom nasljednika gospodina Poppera*, Oberster Schiffbauingenieur (glavni brodograđevni inženjer) Franz Pitzingera, bio je bojni brod deplasmana 24.500 tona s 10 topova 350 mm. Postav topova glavne bitnice bio je u dvije trocijevne kule i dvije dvocijevne kule iznad trocijevnih. Tajnim odlukama od 12. siječnja 1914. godine gradnja brodova trebala se odvijati prema sljedećem rasporedu: ime / broj brodogradilište postavljanje kobilice završetak Laudon / VII STT 1.7.1914. 30.6.1917. Hunyadi / IX Danubius 1.1.1915. 31.12.1917. ? / X STT 1.6.1916. 31.5.1919. ? / XI Danubius 1.6.1916. 31.5.1919. Imena brodova su trebala predstavljati povijesne ličnosti u Austrijanaca i Mađara, kako je započeto s klasom Radetzky, pa preko klase Tegetthoff. SMS Laudon nosio bi ime po feldmaršalu Gideonu Ernstu Laudonu, vojskovođi iz XVIII. stoljeća koji je porazio Turke 1789. godine kod Beograda. Navodno je nadvojvoda Franz Ferdinand još prilikom gradnje četvrte jedinice iz klase Tegetthoff predlagao to ime, jer je bio ogorčeni protivnik Mađara, konkretno imena Jánosa Hunyadija ili Sibinjanina Janka, mađarskog i hrvatskog vojskovođe iz XV. stoljeća, istaknutog borca protiv Turaka. Navodno je to ime trebao nositi Szent István, ali je kasnije to promijenjeno. Logični slijed bilo bi ime iduće jedinice broj X SMS Don Juan, ili Don Juan de Austria, polubrat cara Filipa II. i zapovjednik flote Svete Lige u bitki kod Lepanta 1571. godine. Bi li taj logičan slijed donio konačno i koje hrvatsko ime u hrvatskoj inačici, moguće je samo predpostavljati. Ponovno se umiješala politika, ali i realne ekonomske računice predsjednika Vlade Wekerlea, koji je odbijao i pomisao da se brodovi počnu graditi na kredit. Inzistirao je na potpuno legalnom načinu financiranja kroz buđet 1914./1915. godine. Trebalo je ishoditi 426,8 milijuna kruna, za koje je trebalo odobrenje i Mađarske strane. Čak ni inzistiranje nadvojvode F. Ferdinanada, koji je urgirao na zapovjedništvo mornarice da naruče gradnju, pa i samog cara, koji je nagovarao mađarskog ministra financija dr. Teleszkyjeg, nije donio uspjeh. Wekerle je bio neumoljiv i tek je 28. svibnja 1914. odobren proračun i poseban kredit za gradnju brodova. Krajem lipnja izdan je nalog STT-u za broj VIII. i Ganz en társa – Danubius za broj IX. Zbog početka rata i potrebe da se financijska sredstva preusmjere za ratna djelovanja, 3. veljače 1915. Ministerrat für gemeinsame Angelegenheiten je odredio da se sredstva zamrznu, a novi flotni program da se prezentira po završetku rata. TT karakteristike: deplasman 24.500 t dužina preko svega 173,5 m širina 28,5 m gaz 8,36 m kotlovi 15 x Yarrow WT (9 na ugljen / 6 na naftu) turbine 4 Parsons parne turbine osovine / propeleri 4 / 4 kormila 2 snaga 31.000 KS brzina 21 čvor doplov 5.000 nm s 10 čv bunker 1.425 tona ugljena i 1.035 tona nafte glavna bitnica 10 x 350 mm L45 Škoda (2 x 3 + 2 x 2) teška sekundarna bitnica 14 x 150 mm L45 Škoda u 14 kazemata laka sekundarna bitnica 20 x 90 mm L45 (12 x 2 + 8 x 1) torpedne cijevi 6 x 533 mm (1 pramac, 4 bočno i 1 krma) bočni oklopni prsten 140 – 310 mm paluba 36 mm kule 340 mm (s frontalne strane) barbete kula 280 mm zapovjedni most 320 mm (od naprijed) posada oko 1000 ljudi
Iako brodovi nisu sagrađeni, neki od njihovih topova su aktivno sudjelovali u borbenim djelovanjima. Waffenfabrik der Skodawerke AG dobila je narudžbu za prvu grupu topova namijenjenih broju VII 24. srpnja 1914. u količini 10 topova plus jedan rezervni. Prvi top bio je završen u jesen te godine, a testovi su započeti 22. studenoga 1914. na polju za testiranje topničkih oruđa Bolewetz. Točno godinu dana nakon odobrenja gradnje, 28. svibnja 1915. Škoda objavljuje da je top broj jedan spreman za isporuku. Na jednom od kasnijih testiranja u Mađarskoj, na polju za testiranje Hajmaskėr, top broj jedan je dosegao daljinu od 35 km. Top je zatim prebačen na talijansku frontu. Formirana je mješovita bitnica zajedno s haubicom 380 mm L35. Po nekim navodima top je nazvan Georg, ali nema službenih podataka o tome. Možda su ga vojnici na fronti tako prozvali. Top je doživio počast da ga posjeti i prijestolonasljednik, tj. budući car Karl, 10. travnja 1916. Nakon učestalog gađanja na ciljeve udaljene 25 km pokraj mjesta Asiago, Fondi, Gallioand i Camporovere od 16. do 22. svibnja 1916. top je povučen natrag u Škodu jer je pokazivao znakove istrošenosti i nepreciznosti. Trebao je biti zamijenjen topom broj 2, ali je on već bio u akciji na bugarskoj i rumunjskoj fronti kao podrška trupama maršala Mackensena u uništavanju rumunjskih utvrda na Dunavu. U to vrijeme topovi dobivaju novu klasifikacijsku oznaku BK L45 (Belagerungskanone ili opsadni topovi). Top broj 2 je 23. rujna 1917. bio speman za djelovanje s položaja na Santa Croce pokraj Opicine iznad Trsta. Djelovao je protiv bitnica pokraj Grada. Do završtka rata topovi namijenjeni prvoj novogradnji bili su u različitom stadiju izgradnje. Najvjerojatnije su četiri bila završena, od kojih je jadan posljije rata bio u posjedu kraljevske vojske SHS, a jedan u francuskim rukama. Tehničke karakteristike topa 350 mm L45: kalibar 350 mm, projektil 193 kg, ukupna masa 700 kg, početna brzina 770 m/s.
|