НИШТА ОБАМА НИЈЕ НАУЧИО ОД БРЕЖЊЕВАСуштина трагедије авганистанског конфликта је у томе што локални полтрони и њихови инострани патрони упорно избегавају да одговоре на захтеве становништваБитка коју Американци последњих дана воде у енклави Марџа провинције Хелманд тешко покоривог Авганистана проглашена је за кључни тест Барака Обаме да успостави безбедност у овој централноазијској држави.
Операција „Муштарак“ – која је претенциозно добила име по речи „заједно“ на језику Дари – требало би не само да означи да је НАТО коалиција око себе окупила већинско становништво, већ и да ће талибане после девет година од америчке инвазије коначно научити памети. Ентузијазам западних агресора додатно је увећан серијом ликвидација или хапшења талибанских лидера по Пакистану.
Шта се потом догодило? Више од 15.000 махом америчких војника се, уз лабаву подршку авганистанске армије, обрушило на област Мерџа. Нико није сумњао да ће надмоћна војна сила победити. Као што није никакво изненађење да су талибани пружили отпор на какав се „софистицирани војници“ Запада никада и нигде неће навићи.
Разни герилски, партизански покрети – они који имају подршку локалног становништва – поново показују способност да надвладају све изазове. Нема разлога веровати да ће Авганистан бити изузетак. Зашто би био? Авганистан је претеча Југославије, Алжира, Вијетнама или Ирака.
Авганистан је прича о агресијама великих сила које ништа нису научиле од претходника. Британци, Совјети и сада Американци остављали су дубоке ожиљке на народу који тешко да је добио шансу да се опорави а већ би уследила нова инвазија.
Али, ако Американци нису научили лекције историје, изгледа да талибани јесу. Победничка традиција је на њиховој страни. Они зато одбијају сваке преговоре под окриљем УН о понуди из Кабула да положе оружје и да уђу у власт.
Узалуд председник Хамид Карзаи по договору са недавне конференције у Лондону нуди кеш како би намамио талибане да одустану од борбе. Нисмо на продају, узвраћају. Нема преговора док су стране трупе у Авганистану.
Исто то каже и Гулбудин Хекматјар, вођа друге исламистичке формације познате под именом Хезб-и-ислами. Он је спреман да седне за сто са Американцима и Карзаијевом владом али под условом да све стране трупе напусте Авганистан.
Талибани су добро проучили дугачку листу америчких експеримената и војних авантура после којих су једноставно напуштали земље у рушевинама. Сетимо се обећања која је Џорџ Буш старији давао шиитима и Курдима после Првог заливског рата. Или колекције обећања да ће се разрешити израелско-палестински спор.
Американцима се не верује. Зато је талибанима лако да обезбеде подршку локалног становништва. Зато немају проблема да пролазе кроз порозну границу са Пакистаном како би се прегруписали и укључили у борбе наредног дана.
Одлучност талибана да се врате, потврђивана њиховим отпором или акцијама бомбаша-самоубица усред Кабула, карактеристика је авганистанског становништва.
Нема сумње да талибани, њихови савезници из Ал-Каиде или других групација које деле њихову ригидну интерпретацију ислама или државе представљају главну опасност сопственом друштву. Видело се то док су били на власти.
Али, то је оно „али“ које агресори пропуштају да виде, супротстављање екстремизму морало би да подразумева суочавање са проблемима које странци под обавезно избегавају.
Суштина трагедије авганистанског конфликта је у томе што локални полтрони и њихови инострани патрони упорно избегавају да одговоре на захтеве становништва.
Увучени у рат после совјетске инвазије 1979, Авганистанци – било да су већински Паштуни или Таџици и Узбеци – препуштени су милости локалних господара рата који су извршавали налоге споља.
Деценијско економско назадовање увалило је Авганистан на позицију пете најсиромашније државе света. Читаве генерације претворене су у пионе глобалних конфликата који подсећају на Велику игру централне Азије 19. века.
Остављени без икакве перспективе, Авганистанци су се, у време када је ЦИА у Пакистану правила Осаму бин Ладена, регрутовали за антисовјетске муџахедине. Потом су се придружили антиамеричком фронту талибанског лидера муле Омара и Ал-Каиде.
Линије ратовања су се мењале, а Авганистанци су само тражили да им буде препуштено да сами одређују своју судбину, да сами кажу да ли ће монархију, републику или исламски калифат.
Британцима су показали да не желе вестминстерску демократију, Совјетима да неће Брежњевљев комунизам, Американцима да их не занима „нови свет“. Без обзира на то да ли га промовишу Џорџ В. Буш или Барак Обама.
Обама је операцијом у области Марџе кренуо да тестира своју авганистанску стратегију, помало контрадикторан пројект кретања напред и најаве повлачења назад. Рекао је да је неопходно повећање америчког експедиционог корпуса за 30.000 војника, чиме се њихов број у Авганистану пење на 100.000.
Слањем нових војника шеф Беле куће се брани од оптужби да је „слабић” који је већ наредио повлачење из Ирака. Истовремено, како би избегао аветима Вијетнама или Ирака, и како би доказао да се његов „неопходан” рат подно Хиндукуша разликује од „погрешног” рата који је у Ираку водио његов претходник, Обама је војну ескалацију пропратио најавом да, уколико ствари крену лоше, може да убрза поступни излазак САД из све непопуларнијег рата већ 2011.
Где је временска граница Обаминог експеримента – није сасвим јасно, јер генерали очекују да не буде краћа од три до пет година. Амерички генерал Дејвид Петреус у једном је у праву: Авганистан ће бити најдужа битка „рата против тероризма“.
У Марџи је, по свему судећи, једна битка добијена. Не и рат. Како год да се он звао. Обама сматрада ће проблеми бити решени стварањем нове авганистанске националне армије и полицијских снага.
Уочи најновије офанзиве, западни савезници су окупили 350 племенских лидера из области Марџе. Учесницима „шуре“ дато је обећање да ће после офанзиве 1.000 припадника полиције чувати ред и онемогућавати повратак талибана. Обећана је градња путева и здравствених установа. Обећано је да неће бити цивилних жртава.
Ко да верује Американцима и НАТО када је већ првог дана офанзиве у Халманду страдало 12 цивила. Онда још пет у Кандахару. Па 21 цивил у провинцији Урузган.
Американци би морали да учине много више од бацања пара, бомби, обећања и извињења за „колатералне штете“. Морали би, као и њихови савезници из НАТО, да се окрену проблемима народа уништеног деценијским ратовањима.
Морали би, рецимо, да одговоре на питање зашто је Авганистан поново највећи произвођач хероина на свету док је у последњим годинама владавине талибана узгајање сировог опијума било готово сасечено. Био би то једини начин да се талибани и авганистански народ убеде да истински сарађују у стварању стабилног Авганистана.
Дуговечни конфликт могао би ускоро да нестане са ТВ екрана, али тиме се неће окончати. Победе о којима се извештавало из провинције Хелманд никако не значе да се приближава крај рата.
Узалуд Обама шаље још војника, узалуд Петреус говори о великим сумама новца да би се остварило оно што Совјети нису успели. Ништа Американци нису научили ни после 20 година од повлачења Совјета из Авганистана.
Порука после вијетнамског рата гласила је: „Не чините то поново”. Америчка војска је, под командама разних председника, из тих времена извукла сасвим другу поуку: „Учините то боље”.
Ни после близу 1.000 погинулих Американаца у Авганистану од 2001, лекција историје није научена.
Бошко Јакшић[објављено: 28/02/2010]
Извор: Политика:
http://www.politika.rs/pogledi/Boshko-Jakshic/NISHTA-OBAMA-NIJE-NAUCHIO-OD-BREZNJEVA.sr.html