Mit o nemačkoj disciplini

[švercer011]

Mit o nemačkoj disciplini


25. 01. 2009


Kakva je uistinu bila nemačka vojska, trebalo bi najpre pogledati u samim nemačkim izvorima poput knjige ‘'Napred Princ Eugen!'' generala Ota Kuma ili izveštaja komandanta 718. divizije generala Fortnera




[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Postoje mnogi mitovi o nemačkim okupatorskim trupama u Drugom svetskom ratu: da su imale neverovatno veliku borbenu vrednost, da su bile izuzetno disciplinovane, da nisu pljačkale narod, pa čak i da nisu ubijale civile, ‘'osim kad bi neko mučki ubio njihove vojnike'', kako kažu ljubitelji ovih mitova.

Posle serije partizanskih filmova, u kojima Nemci kao muve bez glave idu pravo na mitraljez Bate Živojinovića, sada se na internetu, ali i u literaturi, nemački vojnik sve češće prikazuje kao natčovek. Na primer, u romanu ‘'Albion, Albion'' Nikole Moravčevića jedan odred 7. brdske SS divizije ‘'Princ Eugen'' prevazilazi svojim podvizima čak i partizane iz knjiga pisanih u doba Agitpropa.

Kakva je uistinu bila nemačka vojska trebalo bi najpre pogledati u samim nemačkim izvorima. Recimo, u knjizi ‘'Vorwarts, Prinz Eugen!'' (‘'Napred, Princ Eugen!''), koju je pre dvadesetak godina u Osnabriku objavio jedan od generala iz štaba ove divizije, Oto Kum. Tu najpre zapažamo jednu logičnu činjenicu: divizija je imala ‘'fabričku grešku'', jer je nekome od ‘'genijalnih'' nemačkih vojskovođa palo na pamet da od banatskih Švaba, za koje je i penjanje na bundevu planinska avantura - pravi upravo brdsku diviziju. Pruski oficiri, poslati u Banat, bili su očajni zbog toga. Imali su već muka da nauče banatske esesovce da ne piju mnogo vode i da se lepo ophode prema magarcima i mazgama. Navikli na dobre konje, koji su neupotrebljivi po planinskim krševitim gudurama, oni su iskaljivali bes na mazgama i magarcima, koji su odgovarali bojkotom. Jednostavno bi stali na uskoj planinskoj stazi i cela kolona, kilometrima duga, nije mogla ni koraka dalje, sve dok se tvrdoglave životinje nekako ne odobrovolje.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
(Nemački vojnici „hrabro" ubijaju nedužne seljake... Vojska Rajha, i pored jake propagande, nije se u Srbiji najbolje pokazala u borbama, zbog čega je i pravila odmazde nad civilima kako bi zastrašila suprotnu stranu i odvratila je od sukoba)



Ili, možemo pogledati izveštaje komandanta nemačke 718. posadne divizije, generala Fortnera. On se redovno žalio nadležnima da mu ljudstvo nema zadovoljavajući vojnički karakter, jer su vojnici ove divizije zapravo bili radnici i seljaci naglo otrgnuti iz svojih fabričkih hala i sa svojih njiva, da bi bez dovoljno obuke bili bačeni u ratni vihor. Pri tom, divizija nikada nije dobila propisane količine i vrste ne samo oružja, već i osnovne opreme. O nekoj visokoj borbenosti nije bilo govora ni u idealnim uslovima, a kamoli u bosanskoj zimi.

Već posle prvih bivakovanja na otvorenom veliki mrazevi praktično su desetkovali 718. diviziju. Svakog jutra na stotine vojnika javljalo se lekaru zbog upale krajnika i drugih bolesti, a svi su u kratkom roku dobili vaške (‘'Trupa je 100 posto vašljiva'', izvestio je Fortner). Vaške po telu same po sebi su grozna stvar, ali Nemce je zapravo hvatala panika zbog pegavog tifusa, čiji su one bile glavni prenosnik. Zato je vojnicima hitno podeljen prašak protiv vaški. Međutim, usledila je nova nevolja: vojnici su ovaj prašak masovno bacali jer je užasno zaudarao. Fortneru tako nije ostalo ništa drugo do da se drži kasarni.

Još gora situacija bila je u tzv. rezervnim divizijama. Zapravo, i posadne divizije bile su sastavljene od rezervista, ali drugopozivaca, dok su u rezervnim divizijama muku mučili nemački trećepozivci.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
(Praseće divizije... Hrabri nemački vojnici pripadnici divizije „Princ Eugen" negde u Srbiji gone ukradenu svinju)


Naravno, jedinice prvog poziva, a među njima naročito 1. brdska divizija, zasluživale su vojnički visoke ocene. Ali, njih nikada nije bilo dovoljno, a sem toga Nemci su, kao na svoj najveći adut, računali na jednu meru koja je, najblaže rečeno, totalno nevojnička: na ubijanje civila. Drugim rečima, dok su u propagandi isticali borbenu vrednost svojih trupa, oni nisu želeli da se ta borbena vrednost dokaže na bojnom polju, već su streljali nedužne civile, upravo da bi sprečili suprotnu stranu da im izađe ‘'na crtu''.

Izgleda da je Nemce posebno privlačilo pljačkanje devojačke spreme, jer su zbog nje ubili i Mandalinu Petrović iz sela Drenovo kod Gornjeg Milanovca. Leta 1943. godine, pred nemačkim streljačkim strojem u poteri za četnicima meštani su se sklonili iz Drenove, ali Mandalinu niko nije mogao da ‘'odvoji od sanduka u koji je godinama slagala vezove i posteljinu za devojački miraz'', piše u svojim memoarima komandant 1. ravnogorskog korpusa, kapetan Zvonko Vučković. Više nego na opasnost Mandalina je mislila na skoro venčanje sa Milošem Pantelićem iz istog sela, sa kojim je bila verena. Nemci su ubili devojku i hitro poskakali u kamione ‘'kao da su se uplašili svoga nedela'', piše Vučković.
Među bezbrojnim izvorima ove vrste izdvajamo nekoliko četničkih dokumenata s početka 1943. godine.

Tako je poručnik Predrag Raković, komandant 2. ravnogorskog korpusa, izvestio 14. februara Dražu da su Nemci u selu Vrdilima kod Kraljeva na Svetog Arhangela isterali narod iz crkve, a crkvu oskrnavili, dok su u Mataruškoj banji sprovodili ‘'strašan teror nad narodom''.

Komandant Rasinskog korpusa, major Dragutin Keserović, izvestio je 9. marta da u potrazi za četnicima Nemci ‘'strahovito tuku narod''. Mnogi su podlegli batinama.

‘'Ovi moderni Tatari ne ostavljaju ni svetinje na miru'', izveštavao je 16. marta komandant Mlavskog korpusa, kapetan Simeon Ocokoljić. Nemci su ‘'demolirali i potpuno opljačkali'' manastir Gornjak, a onda su ‘'opljačkali i manastir Vitovnicu i popalili sve konake i kuće u blizini'', dok su kaluđere odveli u zatvor. Sutradan, 17. marta, Ocokoljić je izvestio da je posle neuspešnih operacija protiv Mlavskog korpusa u Požarevcu ostalo svega 700 Nemaca, koji ‘'izgledaju bedno, goli su, gladni, slabog morala, kradu i pljačkaju, odnose sve bakarne stvari, kao i 1918. godine''.


Izvor:Press

[Patriot]

Da su vojnici Trećeg Rajha bili tolike šeprtlje, ne bi u tako malo vremena toliko toga osvojili (ali i ne sačuvali), tako daleko od matičnog Vaterlanda. Njemački ratni stroj u ratovanje je unio mnoštvo inovacija i pionirskih rješenja koja su i danas aktualna, posebice u zrakoplovstvu i podmorničarstvu. Zato bajke o nestručnosti i neznanju njemačkog ratnog stroja na našim područjima baš i ne stoje, ipak Otpisani i PaziSlavkoMetak-HvalaMirkoŠtoSiMiSpasioŽivot iz literature tipa Politikinog Zabavnika više baš i ne drže vodu.

Ukratko bi dvije kratke priče glede Nijemaca i moje obitelji na našim područjima ispričao. Prva govori da mi je otac - tek svršeni partizanski učitelj na poluoslobođenom teritoriju Vinodola - u jednoj njemačkoj noćnoj akciji temeljenoj na izdaji i prokazivanju jednog lokalnog špiclova zajedno s cijelom četom zarobljen. Otpremili su ih u Kraljevicu, u onaj čuveni frankopanski kaštel, i zatvorili. Uz vrlo izvjesnu i dotad uobičajnu perspektivu streljanja, obzirom da su kod svih pronađeni partizanski osobni identifikacijski dokumenti. No, u očekivanju i pomirenju s najgorim, u tu neku poveću ćeliju ulazi zapovijednik tog (valjda) garnizona - Austrijanac iz više klase - s njihovim partizanskim knjižicama, navodno iste krene uništavati (deranjem) uz priču da su oni (kako stvari stoje) lokalni seljaci koji su u strahu pobjegli u šumu ... I svima glava ostane na ramenu, a većina krenu za Njemačku (kao poluzarobljenici) gdje su zaprav bili u radnim logorima na nekoj svojevrsnoj poluslobodi. Oca su obučili za elektrošvajsera i do kraja je rata vario sekcije podmorničkih novogradnji. Kako je očito, vratio se živ i zdrav kući, a iz Njemačke ima podosta priča, uključujući i one pikantne ...    

Druga je priča obojena Njemačkom oružanom silom ona koja govori o maminoj strani. Na Braču, u jednom meni najdražem otočnom mjestu, u našoj konobi se tijekom njemačkog bombardiranja (nakon kapitulacije Italije) skupilo se cijelo susjedstvo. Solidna kamena kuća i kakva takva sigurnost, pokazalo se kasnije zamalo nedovoljna, da niej bilo sudbine koja se pobrinula da ostane dovoljna. I na kuću padne avio bomba, (valjda) izgubi snagu prolaskom kroz gornji kat (nono je bio građevinar, učinio je solidnu kuću) i zabije se u zemljani pod konobe. Naravno, ne eksplodiravši. I već idući dan dolazi ekipa pirotehničara po bombu, krenu je otkopavati i naiđu na okovani drveni "bavul", sanduk u kojem su - radi ratnih okolnosti - privremeno i na čuvanje zakopane bile konkretne dragocjenosti naših vrlo imućnih rođaka. Zlatnina, drago kamenje i novac. I kad su naišili na taj sanduk, naravno, otvorili su ga. Imali su što i vidjeti. I none (nona, baka) - onda ni četrdesetogodišnjakinja - iskreno zamoli glavnog od njih da im to ne diraju jer nije njihovo. I taj - vjerojatno podoficir - malo razmisli, te uredno zaklopi sanduk i nakon što su završili s bombom ode, noseći bombu na nosilima. Kuća do nas dobila je direktni pogodak u kojem su - također u konobi - svi redom izginuli ...

Nisam nostalgičan za njemačkim ratnim strojem, posebice ne za njihovim postignućima, no sprdanje tipa Otpisanih i sl. nas je i dovelo da kao četvrta vojna sila (valjda u Europi) neslavno propadnemo...  

[brodarski]

Šjor Patriot, fala lipa na ovim pričicama. Nijemci su mnoge zarobljene partizane slali na rad. To je izgleda 1944. bila ustaljena praksa. Iz Dalmacije ih je deportirano na tisuće. Ona bomba me podsjeća na priču Mirka Božića. Aj ti to lipo uobliči u jednu novelu za čitanje prije spavanja. Ima u tebe materijala ko u Andrije Kačića Miošića.

[ML]

Kod tih bombardovanja se dešavaju i komične stvari. Za vreme bombarodvanja sa minobacačima pogodi stan iznad moga granata i naprani ogromnu rupu na mojoj spavaoni, nesreča je bila što sam je savjesno ispod lustera izbušio rupu do šupljina u elementima ploče i u nju pohranio 10 okvira za kalašnjikov. Svakako su se u gomili srušenog betona našli i okviri.
Muka je nastala kada su revnosni susjedi( mahom na drugoj strani) požurili da mi pomognu. Imao sam poprilično muke da pomoč odklonim, isprikom da ču ja to več sam raščistiti brez problema.

[Patriot]

Batali bombe, mislim da je u ovo vrime kad mladi muški više drže do miša od računala nego do onog svojega, bolje podivaniti o ljubavi (u ratu), a ne ratu ...
U to ime, evo ćaće ... (mještani potpisivali peticiju kako ga ne bi premjestili u neko drugo mjesto, kakvi odnosi s javnošću, koje je to laganje i muljanje bilo ondašnjim partizanskim vlastima, tako ni ovi muzgavci od PRa ni danas ne znaju ...) Vrijedi spomenuti, kao učitelj - i ateista do današnjeg dana - u uniformi je seosku djecu vodio redovito na misu nedjeljom u Drivenik i još svirao orgulje (Bože pomozi). I nitko nije od toga pravio problem ...

Usput, zajedno s još dva prijatelja s Kvarnera preživio je i ono čuveno - najjače od postojećih - bombardiranje Dresdena. I to je priča za sebe ...

[ML]

Ovo je zbilja ljepša strana života, one druge treba odbacit.