05.09.2009.
Donosimo kratak pregled oružanih snaga zemalja s kojima dijelimo kopnenu granicu
Hrvatska vojska u balkanskom kruguIako je stanje u HV-u daleko od savršenog, u glavnim crtama uklapa se u zapadnu koncepciju male, profesionalne vojske. No vojna snaga neke države je relativna stvar i najčešće ovisi o stanju u njezinu susjedstvuOvogodišnjem ulasku Hrvatske u NATO prethodile su godine korjenitih i teških reformi u sustavu obrane. Relativno velika vojska s kraja 90-ih (64.000 ljudi) postupno je svedena na 16.000 vojnika. Obvezni vojni rok je ukinut, a kadar gotovo u potpunosti profesionaliziran. Borbena tehnika također je višestruko smanjena. Velike količine zastarjelog i često neupotrebljivog naoružanja iz rata 90-ih rashodovane su, a zadržano je ono što je, ako ne suvremeno, onda barem funkcionalno.
Udarna snaga kopnene vojske grupirana je u dvije brigade i bojnu za specijalne namjene, a raspolaže sa 86 tenkova, 200 oklopnih transportera i stotinjak topničkih oruđa većeg kalibra. Zračna moć temelji se na eskadrili od 12 lovaca MiG-21, a pomorska na četiri raketne topovnjače. Iako je stanje u HV-u daleko od savršenog, možemo reći da se u glavnim crtama uklapa u zapadnu koncepciju male, profesionalne vojske. No vojna snaga neke države je relativna stvar i je li dostatna, najčešće ovisi o stanju u njezinu susjedstvu. Ovaj članak donosi kratki pregled oružanih snaga zemalja s kojima dijelimo kopnenu granicu.
Slovenska iskustvaSlovenska vojska nasljednik je njihove Teritorijalne obrane. Iako je, kao i hrvatska, uglavnom razoružana 1990., Slovenci su njezinu organizaciju i kadrove upotrijebili u kratkom sukobu s JNA 1991. i bili zadovoljni rezultatima. U prvih 13 godina zadržana je koncepcija obrane temeljena na obaveznom vojnom roku i masovnoj mobilizaciji, ali su ulazak u NATO 2004. i miroljubivo slovensko susjedstvo potakli tu zemlju da temeljito reformira oružane snage.
Vojska je sada profesionalna, sa 7500 aktivnih vojnika i 5500 u pričuvi. Svojom organizacijom i obukom usmjerena je na ispunjavanje zadataka u sklopu NATO-a i UN-a, i značajnije sudjeluje u misijama u Afganistanu, BiH i Kosovu. Nema klasičnu podjelu na kopnenu vojsku, zrakoplovstvo i mornaricu, sve su snage grupirane u dvije kopnene i jednu zrakoplovnu brigadu i podčinjene Glavnom stožeru. Raspolažu s oko 100 tenkova, 120 oklopnih transportera, te 40 topničkih oruđa. Polako, ali sustavno, tehnika naslijeđena od JNA zamjenjuje se onom kupljenom na Zapadu.
Zrakoplovna komponenta ima 20-ak školskih zrakoplova i 15 helikoptera. Budući da nema borbenih zrakoplova, slovensko nebo čuvaju Talijani, u sklopu NATO strukture. Aranžman se prije nekoliko godina činio elegantnom zamjenom za nabavu lovaca, ali Slovenci su sve nezadovoljniji “uslugom” Talijana koji svoje letove skupo naplaćuju, a ignoriraju slovenske sugestije prilikom njihova planiranja i izvršenja. Jedan patrolni čamac predstavlja cjelokupne pomorske snage, ali bi mu se 2010. trebao pridružiti 50-metarski patrolni brod izgrađen u Rusiji i naoružan automatskim topovima i protuzračnim raketama.
S obzirom na veličinu slovenskog teritorijalnog mora, vojna logika takvog poteza ostaje predmetom nagađanja. Da parafraziramo Clausewitza, i opremanje oružanih snaga nastavak je državne politike drugim sredstvima. Do pada komunizma mađarska vojska bila je oblikovana doktrinom i zadacima Varšavskog pakta, koje je diktirao Sovjetski Savez. U slučaju rata s NATO-om, trebala je pomoći Južnoj grupi sovjetskih oružanih snaga da preko Austrije ili Jugoslavije prodre na sjever Italije. Sukladno tome, bila je u potpunosti sastavljena od oklopno-mehaniziranih formacija, s više tisuća tenkova i transportera.
No iza fasade oklopljene moći skrivala se slabo financirana, loše obučena vojska duboko nepopularna u narodu. Usprkos ratu na području ex-Jugoslavije i povremenim sporovima s Rumunjskom i Slovačkom oko nacionalnih manjina, Mađari su 90-ih brzo zaključili da im od susjeda ne prijeti ozbiljna opasnost i skresali svoj glomazni ratni stroj. Ulazak u NATO 1999. značio je dodatnu mjeru sigurnosti, ali i nove obveze. Izdvajanja za vojsku su porasla, mada su s 1,2 posto BDP-a za obranu još uvijek među najmanjima u Savezu.
Mađarska je poslužila za baziranje dijela zračnih snaga NATO-a u kosovskom sukobu i poslala je snage u Irak (povučene 2005.) i Afganistan. Oružane snage profesionalizirane su 2004. i imaju 23.000 vojnika. Organizacija i obuka, kao i kod Slovenaca, uvjetovana je više budućim NATO-misijama nego pripremom za obranu od izravne agresije. Naglasak je stavljen na brzinu i pokretljivost postrojbi, a manje na njihovu vatrenu moć. Zbog toga je skoro potpuno zanemareno topništvo, ali je većina vojske opremljena brzim BTR-80 oklopnim transporterima, a zadržana je i padobranska bojna.
Oružane snage Bosne i Hercegovine prošle su daleko najteži formativni put u regiji. Stvorene su od Armije BiH, Hrvatskog vijeća obrane i Vojske Republike Srpske, koji su u razdoblju 1992. - 1995. krvavo ratovali jedni protiv drugih. Prvi korak je bio udruživanje Bošnjaka i Hrvata u Armiju Federacije BiH 1994., potom Daytonski mirovni sporazum, a zatim dugogodišnja politička i pravna bitka koja je 2005. rezultirala jedinstvenim Oružanim snagama BiH. Svaka faza tog puta bila je obilježena međunacionalnim svađama i gorčinom, kao i pitanjem koliko rezultati u organizaciji odgovaraju rezultatima u srcima i glavama ljudi.
Zapovjedni lanac oružanih snaga počinje s Predsjedništvom BiH, preko Ministarstva obrane do Zajedničkog stožera Oružanih snaga BiH. Vojni budžet od oko 400 milijuna dolara godišnje skroman je čak i po kriterijima ove regije, ali predstavlja 4,5 posto BDP-a i veliki teret posrnulom gospodarstvu te zemlje. Za usporedbu, Hrvatska i Slovenija izdvajaju 1,8 posto. Vojska je 2006. profesionalizirana i ima 10.000 aktivnih vojnika i 5000 u pričuvi.
Opalo zanimanje CrnogoracaGlavninu snaga čine 3 pješačke brigade, sa stožerima u Banjoj Luci, Čapljini i Tuzli. Međunacionalno nepovjerenje nastoji se prevladati tako da je svakoj brigadi podređena po jedna bojna sastavljena od Bošnjaka, Hrvata i Srba. Dok su pješačke brigade nositelji pješačke i topničke komponente vojske, ostali rodovi, poput oklopa i inženjerije, grupirani su u brigadi za taktičku potporu. Borbena tehnika vrlo je šarolikog porijekla, od onoga što je naslijeđeno/zarobljeno od JNA, do poslijeratnih donacija velikog broja zemalja, koje su često koristile priliku da se riješe vlastitih viškova starog naoružanja i pritom zarade političke bodove.
Tako relativno mala BiH vojska raspolaže sa 140 topničkih oruđa, 180 oklopnih transportera i čak 500 tenkova. No zbog nedostatka ljudstva, novca i mjesta u postrojbama, većina toga se ne koristi, ne održava i upitne je ispravnosti. U toku je program rashodovanja velikog dijela oklopnih sredstava. Zračne snage čine 30 transportnih i 5 borbenih helikoptera. BiH sudjeluje u međunarodnim misijama, od kojih je najznačajnija ona u Iraku gdje je poslano 37 stručnjaka za deminiranje, djelatnost u kojoj su Bosanci silom prilika svjetska klasa.
Nakon što su se prilično entuzijastično odazvali mobilizaciji u JNA 1991. (95-100 posto odziva), tradicionalno zanimanje Crnogoraca za vojnu službu značajno je opalo. Neslavni pohod na Dubrovnik i ostale epizode balkanske tragedije 90-ih dio su uzroka, kao i to da je nova zajednička Vojska Jugoslavije uglavnom slijedila srpsku politiku. Osamostaljenje Crne Gore 2006. rezultiralo je i obnovom vlastitih oružanih snaga. One su još uvijek “projekt u izradi” i njihova situacija se mijenja iz godine u godinu.
Od zajedničke vojske naslijedile su 6500 vojnika, minimalnu količinu teške opreme, 17 G-4 školsko-borbenih zrakoplova, nekoliko helikoptera i ostatke ostataka Jugoslavenske ratne mornarice. Vojska je profesionalizirana 2006. i u procesu je smanjivanja na 2500 ljudi. Proračun je oko 50 milijuna eura godišnje. Oružane snage nemaju, niti će imati zrakoplovstvo i mornaricu, kao ni tenkove ni teža topnička oruđa. Grupirane su u dvije brojčano vrlo slabe i lako naoružane brigade. Vjerojatno će zadržati zrakoplovnu bazu i naslijeđene helikoptere (koji su u lošem stanju), a G-4 zrakoplove isporučiti Srbiji. Kontrolu mora vršit će Obalna straža, a preostali brodovi ex-JRM čekaju prodaju ili rezalište.
Iznimka je školski jedrenjak “Jadran”, za koji Crnogorci imaju krupne komercijalne planove, ali ga na temelju sukcesije potražuje i Hrvatska. Iako je politički vrh zemlje čvrsto opredijeljen za članstvo u NATO-u, potpora stanovništva za to je niska.Oružane snage Mađarske ili BiH mogu kod prosječnog hrvatskog čitatelja izazvati blagi akademski interes ili želju za brojčanom, tehničkom ili financijskom usporedbom. Ali u svakoj raspravi o obrambenoj spremnosti zemlje i potencijalnim prijetnjama, prvo je pitanje obično usmjereno na vojne mogućnosti Srbije. Iako su se političke i vojne prilike drastično promijenile u odnosu na 90-e, interes za vojsku bivšeg ratnog protivnika još je jak i često zasnovan na emocijama.
Manjkavosti srpske doktrineViše nego ijedna druga vojska nastala nakon raspada SFRJ, Vojska Srbije je nasljednica JNA. Nakon što je s ostalim republikama ili ratovala ili se iz njih jednostavno povukla, Armija se skrasila u Srbiji i sa sobom dovela nepregledan niz korpusa, brigada i pukova. Iako je dio tehnike izgubljen u Sloveniji i Hrvatskoj, a dio ostavljen srpskim snagama u Krajini i Republici Srpskoj, ono što je ostalo na raspolaganju višestruko je premašivalo mogućnosti Srbije (tada u zajednici sa Crnom Gorom) da mobilizacijom toj tehnici pridoda odgovarajuće ljudstvo, o novcu potrebnom za održavanje da i ne govorimo.
Vojni vrh tvrdoglavo je ustrajao na velikom broju postrojbi i čuvanju cjelokupne tehnike, ma koliko zbog toga patila efikasnost. No kada je kampanja na Kosovu, i ona protiv OVK gerilaca i ona protiv NATO-ove zračne sile, pokazala sve manjkavosti takve koncepcije, potreba za promjenom postala je očigledna. Dodatni katalizator bio je pad Miloševića i političke promjene koje su uslijedile, kao i smjena generacija u vojnom vrhu. Velika vojna reforma započela je 2003., i još traje. U međuvremenu, došlo je do razdruživanja s Crnom Gorom i proglašenja nezavisnosti Kosova.
Vojska se politički oštro protivila odlasku manje republike, ali se organizacijski brzo prilagodila novoj realnosti, a dojam je da joj gubitak mornarice nije teško pao. Kosovsko odcijepljenje, naprotiv, centralno je političko, diplomatsko i vojno pitanje Srbije. Glavni fokus Vojske Srbije je Kosovo. Na to upućuju i organizacija postrojbi i obuka, ali i otvorena političko-propagandna djelatnost. Garnizoni topničko-raketne brigade postavljeni su sumnjivo blizu kosovskoj granici, a 3 od 4 manervarske brigade mogu joj se po potrebi brzo pridružiti.
No Srbi dobro znaju da je takav napad u sadašnjem međunarodnom kontekstu zagarantirani poraz. Čak kad bi i izbjegli reakciju NATO-a i SAD-a, vojne snage kojima raspolažu teško da su dovoljne za taj zadatak, osim ako bi se ograničili na upad na sjeverno područje gdje su koncentrirani kosovski Srbi i formirali neku novu Krajinu. No politička elita Srbije za sada stoji iza diplomatskog i političkog rješenja ovog problema. Valjda se od povijesti nešto i naučilo.
Vojska SrbijeIako je reforma drastično skresala broj ljudi i tehnike, Vojska Srbije još uvjek je najjača oružana sila u našem neposrednom susjedstvu. Broji 42.000 ljudi i dijelom se popunjava ročnicima koji služe 6 mjeseci. Namjera je da se u sljedeće tri godine ukine vojni rok, a ljudstvo svede na 36.000 profesionalaca. Zakonske pretpostavke za to već postoje, ali nedostaje novca.
Vojni budžet je 1,1 milijarde dolara, otprilike 10 posto veći od hrvatskog, a vojska više nego dvostruko brojnija, što postavlja financijska ograničenja na svakom koraku. Kopnena vojska ima četiri “obične” brigade (službeni naziv je brigada kopnene vojske), mješovitu topničko-raketnu brigadu i brigadu specijalnih snaga.
“Obične” brigade zapravo su neobično jake postrojbe koje sadržavaju bojnu tenkova, 2 bojne mehaniziranog, 2 lakog pješaštva, 2 za topničko-raketnu potporu i po jednu inženjerije i protuzračne obrane. Takav sastav snaga daje postrojbi značajnu prilagodljivost na različitim vrstama terena, jaku udarnu moć i sugerira značajan utjecaj ratnih iskustava iz 90-ih. To nisu brigade namijenjene za međunarodne operacije, nego za ratovanje na Balkanu.
U postrojbama se nalazi 212 tenkova (plus 50 u pričuvi) i više od 550 oklopnjaka za pješaštvo, te 200 uglavnom samohodnih topničkih oruđa. Tehnika je gotovo u potpunosti naslijeđena od JNA, ali je djelomično obnovljena. Vojska bi rado modernizirala oklopna sredstva (tenk M-84 i oklopnjak M-80A), ali joj nedostaje novca. Srpsko zrakoplovstvo na papiru djeluje prilično impresivno. Ali samo je manji dio zrakoplova u inventaru osposobljen za letenje i namijenjen daljnjem zadržavanju u službi.
Tako se od 32 MiG-a 21, koristi samo njih 10, koji s 4 MiG-a 29 tvore 101. lovačku eskadrilu. Jurišni i izviđački “Orlovi” grupirani su u lovačko-bombardersku eskadrilu i također samo djelomično funkcionalni. Najbolje stoje 24 školsko-borbena “Supergaleba” koji su laki za održavanje, jeftini za letenje i neophodni zbog svoje školske funkcije.
Pokusni let MIG-ovaFormalna podjela na kopnenu vojsku i zrakoplovstvo gotovo je dokinuta u Mađarskoj, a postrojbe se dijele na borbene i one za podršku, zajedno podređene Združenom stožeru. Kopnenu oštricu čine 2 brigade i 2 bojne, a zrakoplovnu 2 eskadrile. Iako raspolažu respektabilnom količinom oklopa (200 tenkova i 700 transportera), samo 15 tenkova i manji dio transportera je aktivno, a ostali su uskladišteni.
Vojska planira zamjeniti T-72 tenkove s manje modernijih modela, ali problem je novac, koji je glavni “neprijatelj” mađarskih oružanih snaga već dulji niz godina.U zrakoplovstvu je situacija znatno bolja jer, pored eskadrile opremljene s MiG-29, raspolažu i eskadrilom od 14 švedskih JAS 39 Gripena, zrakoplova nove generacije koji je jak kandidat i za zamjenu hrvatskih MiG-ova.
Zanimljivo je da Mađari te zrakoplove nisu odmah kupili, nego prvo iznajmili, isprobali, a onda proširili narudžbu i doplatili.
Autor: Goran Mrdaković
Izvor: Slobodna Dalmacija
www.slobodnadalmacija.hr
