Milan (longtrip)
kapetan fregate
Offline
Posts: 7 424
|
|
« on: January 17, 2021, 11:11:10 pm » |
|
Zakon o obaveznoj vakcinaciji stanovništva protiv variole donet je u Srbiji 1839. godine, u vreme velike političke nestabilnosti, izazvane krajem prve vladavine kneza Miloša, mada je ona kao profilaktičko sredstvo protiv ove opake narodne morije počela još pre toga.
Godine 1836, piše u svojim "Memoarima" dr Emerih Lindenmajer, iz Rusije su se vratili srpski vojni pitomci pa je u zemlji izvršena regrutacija kako bi se organizovao jedan bataljon pešadije, jedna baterija artiljerije i jedan eskadron konjice kao kneževa garda. Ubrzo se među vojskom razvila vrlo jaka epidemija tifusa i (velikih) boginja. No, lekari se odmah pobrinuše da vakcinisanjem zaštite već postojeće ljudstvo, dok su novoprimljeni regruti redovno pregledani, pa oni koji dotle nisu bili, odmah su vakcinisani.
Obe ovde pomenute epidemije (tifus i variola) nisu se ograničile samo na vojsku, već se proširiše i po narodu. Primećeno je da se tifus pojavljuje u većoj meri tamo gde ima više nečistoće, a boginje tamo gde se vakcinisanje, iako je već nekoliko godina bilo poznato u Srbiji, zbog nedovoljnog poverenja naroda i sličnog raspoloženja kod izvršnih službenika, sprovodi mlako ili nemarno.
Knez Miloš je na to izdao najstrože naredbe, što je imalo za posledicu da se znatno više povelo računa o čistoći. Isušivane su močvare i stajaće vode u okolini naseljenih mesta, koje onda više nisu mogle da budu štetne po zdravlje ljudi. Vakcinisanjem, kravljim boginjama stalo se na put širenju velikih boginja. U narednom periodu vakcinisanje je naišlo kod naroda na bolji prijem, mada ga je još uvek bilo lakše sprovesti kada bi se velike boginje već pojavile. A da bi lakše sproveli vakcinaciju, lekari su, između ostalog, vakcinisali prvo decu (državnih) službenika, a prema izričitoj naredbi kneza Miloša. Potom bi se vakcinisanje nastavljalo s vidnim uspehom.
Mada u svojim "Memoarima" ne kaže izričito, dr Emerih Lindenmajer je velike narodne morije delio na domaće i strane; na one koje tinjaju u narodu, pa se naglo razbukte, i one koje u Srbiju stižu spolja. U potonje je na prvo mesto dolazila kuga (pestis) kod ljudi a kod životinja goveđa kuga (pestis bovina). U domaće, na prvo mesto dolazile su velike boginje (variola vera).Od morija koje su stizale spolja odbrana se sastojala od profilaktičke karantinske izolacije, dok je protiv velikih boginja korišćena vakcinacija. Oskudevalo se, međutim, i u kadrovima za vakcinaciju.
Godine 1838. u Srbiji je, prema spisku koje u svojim "Memoarima" iznosi Lindenmajer, bilo 8 diplomiranih lekara, osim još jednog za turski garnizon u beogradskoj tvrđavi, dva magistra hirurgije, još jedan hirurg (ali patron hirurgije) i dva (upotrebljiva) empiričara. Faktički je na 6 - 7 lekara u državnoj službi, tri hirurga i dva empiričara padala dužnost vakcinisanja stanovništva, koje tada iznosilo preko 650.000 duša.
Zakon o vakcinisanju iz 1839. dao je 1842. odlične rezultate. Vakcinisano je skoro sto hiljada ljudi. Stari i mladi, veliki i mali, svi su morali da budu vakcinisani... Na taj način je opasnost od velikih boginja smanjena na minimum. Ali, začudo, umesto da je u narodu porasla zaintresovanost za vakcinisanje, moglo se primetiti da se zbiva sasvim suprotno od toga, a lekari su imali sve više i više teškoća sa vakcinisanjem novih naraštaja.Na osnovu ovih opažanja, a da bi sprečilo da pomenuto zlo opet dobije snažniji zamah, ministarstvo (Vnutrenih dela) je u mesecu aprilu zahtevalo da se ("Pacekov") zakon o vakcinisanju iz 1839. pooštri, pa je propisano da fizikusi odgovarajućoj vlasti prijave sve činovnike, sveštenike i mesna starešinstva koji nisu hteli da budu dobar primer narodu; da onima koji nisu vakcinisani od 1843. godine više ne budu dodeljivane državne stipendije, a da i stariji stipendisti moraju da se vakcinišu.
Da nijedan mladić ubuduće ne sme biti primljen u školu ili drugu obrazovnu ustanovu ukoliko nije vakcinisan; da nijedan majstor bilo kog zanata ne sme da primi nevakcinisanog učenika za šegrta, i da onaj koji ovu zabranu ne poštuje bude kažnjen novčanom kaznom od pet srebrnih talira; da nijedan par ne može da se venča, i to u gradovima od 1843, a na selu od 1844 ukoliko nije u potpunosti bezbedan od boginja (to jest vakcinisan), a da onaj sveštenik koji ne poštuje izdatu ovu naredbu, najstrože odgovora pred crkvenim vlastima; da činovnici, sveštenici i mesne starešine, koji posebnom revnošću predstavljaju dobar primer narodu, budu pohvaljeni a prema mogućnosti i nagrađeni.
Ovaj predlog je 29. aprila knez Mihailo odobrio i pošto je Državni savet ovom projektu dao formu dopune Zakonu o vakcinisanju, on je 7. maja podignut na nivo zakona. Sve to, ipak, nije teklo baš tako glatko. Kada su lekari zbog vakcinisanja morali da idu po selima, odobravan im je besplatan prevoz. Ovaj beneficijum je njima, ipak, bio nedovoljan. Vakcinisanje stanovništva beše naporno, uzimalo je dosta vremena pa je na predlog ministarstva od 25. maja lekarima odobrena još i dnevnica u visini od tri dvadesetice.
Brana Dimitrijević
Dokument se čuva u Biblioteci Matice srpske
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
|