Srpski mitraljezi Maksim M.09
Srpska vojska je relativno kasno nabavila mitraljeze.
Medjutim, još krajem 1892. godine Srbija je pokušala u Engleskoj, radi probe, nabavi jedan mitraljez Maksim. Naime, ministar inostranih dela J. Avakumović je 23. novembra/5. decembra 1892. godine uputilo zahtev srpskom poslaniku u Istanbulu da od Otomanske vlade zatraži odobrenje da se propusti transport jednog mitraljeza Maksim od Soluna do Srbije. No, otomanske vlasti su odbile da dozvole transport mitraljeza o čemu je srpska vlada obaveštena prvih dana januara 1893. godine.
Početkom XX veka bilo novih pokušaja sa nabavkom, ali nedostatak novca i preka potreba da se nabave brzometni topovi prisilili su srpski djeneralštab da nabavku mitraljeza ostavi za bolja vremena.
Konačno je tokom 1907. godine odlučeno da se nabavi 100 mitraljeza. Da bi se izabrao najbolji mitraljez Ministar vojni je naredio 24. decembra 1907/5. januara 1908. godine da se izvrše uporedne probe. Istovremeno je formirana posebna komisija (sastavljena od 3 artiljerijsko tehnička i 2 trupna oficira) koja je trebala da donese odluku o najboljem mitraljezu. Ispitivanje je vršeno u Kragujevcu i na terenima u okolini Čačka i Kraljeva, gde je izvodjeno i bojevo gadjanje.
Komisija je najpre izvršila probe sa mitraljezima Maksim (Maxim), Švarcloze (Schwarzlose) i Madsen (Madsen). Doduše, na testiranje je stigao i mitraljez sistema Hočkis čilski (Hotchkiss-Hočkis) ali je na samom početku proba imao takve zastoje u mehanizmu da je morao da se povuče sa testiranja za izvesno vreme. Tokom proba prijavljen je, naknadno, i laki mitraljez Hočkis a i teški mitraljez Hočkis (Hočkis čilski) je nastavio sa probama. Tako su na probama ukupno učestvovala pet modela mitraljeza i to tri teška (Maksim, Švarcloze i Hočkis) i dva laka ili kako su se tada zvala ručna mitraljeza (Madsen i Hočkis).
Ispitivanje je vršeno po opširnom programu koji je obuhvatao i čisto tehnička ispitivanja i ispitivanja na terenu. Glavna je pažnja obraćena na balističke osobine, na brzinu i tačnost gadjanja na raznim daljinama, na veličinu opasnog prostora po dubini i širini (košenje), na gadjanje na velikim daljinama, kao i na brzo i sigurno funkcionisanje mitraljeza. Važna karkteristika je bila izdržljivost u dugoj neprekidnoj vatri. Smatralo se da mitraljez treba da poseduje mogućnost neprekidne vatre od najmanje 1000 metaka a po mogućstvu i svih 2000 metaka i to sve bez promene položaja. Sve do pojave pratećih pešadijskih orudja (topovi 37 mm i minobacači) ovo je bilo moguće a posle pojave pratećih orudja brza promena vatrenog položaja će postati imperativ. Upravo zbog ovog uslova, mitraljezi sa vazdušnim hladjenjem (Hočkis) i ručni mitraljezi nisu praktično dolazili u obzir, samo mitraljezi sa vodenim hladjenjem su omogućavali ovakvu neprekidnu vatru. Praktično se izbor sveo na mitraljeze sistema Maksim i Švarcloze.
Posle obimnih proba komisija je, na svojoj sednici 22. februara/6. marta 1908. godine, odlučila da se usvoji mitraljez sistema Maksim, uz neke manje popravke. Zatim su izvršene i poslednje nasilne probe Maksima sa 15.000 metaka. Konačno su probe završene 26. februara/10. marta, posle čega je 5/18. marta komisija obavestila Ministra vojnog o svojoj odluci. Ministar vojni djeneral Stepa Stepanović je 7/20. maja naredio da se ove primedbe dostave fabrici DWM u Berlinu i da ova izvrši popravke pa da tako popravljeni mitraljez pošalje u Srbiju. Sve dotle i ostali mitraljezi su ostali u kombinaciji. Pošto je fabrika poslala prepravljeni mitraljez u Srbiju, Ministar vojni je 20. septembra/3. oktobra 1908. godine naložio komisiji naknadne probe. Pošto su i te probe izvršene rešeno je prema prepisu Ministra vojnog ABr. 7432 od 20. oktobra/2. novembra 1908. godine da se usvoji u naoružanje Srpske vojske mitraljez sistema Maksim M.09. Interesantno je da u tom rešenju piše Maksim M.08, ali je to najverovatnije štamparska greška, jer se već u sledećim dokumentima ovaj mitraljez naziva M.09.
Mitraljezi su isporučeni tokom 1909. godine i pored velikih problema sa transportom zbog blokade od strane Austro-ugarske. Neki od njih su isporučeni i preko Rusije i Odese. Cena mitraljeza Maksim je bila 10.000 dinara po komadu.
Naredjenjem Ministra vojnog djenerala Mihaila Živkovića bio je otvoren u Beogradu, od 5/18. septembra do 4/17. oktobra 1909. godine, “Privremeni kurs za obuku oficira u rukovanju i upotrebi mitraljeza”. Iz svakog pešadijskog i konjičkog puka bio je upućen po jedan komandir (kapetan I ili II klase) i po jedan pukovski puškar. Komandant kursa je bio konjički potpukovnik Živojin Babić (predavao i taktičku upotrebu mitraljeza) a nastavnici: artiljerijski major Đordje Špartalj (nastava gadjanja i fortikacija), pešadijski kapetan I klase Velibor Trebinjac (opis, rukovanje, čišćenje i pakovanje mitraljeza i njegovog pribora - Trebinjcu se za posuživanje mitraljeza pridodavao majstor Ljubomir Petrović kao pomagač) i artiljerijski kapetan I klase Golub Conić (opis, rukovanje, čišćenje i pakovanje tovarnog pribora i za manevrovanje odeljenjem od 2 i 4 mitraljeza). U ovoj mitraljeskoj školi gadjanja isprobana su 4 Maksima iz kojih je ispaljeno 30.000 metaka bez ikakvog kvara.
Komisija koja je primala mitraljeze u Berlinu takodje je izbacila veliki broj metaka i na ni jednom mitraljezu nisu bile primećene nikakve opasne i štetne mane.
Naredbom Ministra vojnog od 3/16. aprila 1910. godone odredjeni su, po potrebi služne, prvi komandiri mitraljeskih odeljenja pri pukovima. Time su mitraljezi Maksim M.09 postali operativni u Srpskoj vojsci. Sa ovom prvom isporukom svi pešadijski pukovi I poziva su dobili po jedno odeljenje (od po dva voda sa dva mitraljeza) od 4 mitraljeza. Takodje i sva 4 konjička puka u konjičkoj diviziji su dobila po 4 mitraljeza. Za opremanje ostalih jedinica, kao i neophodnu rezervu, bilo je potrebno još 150 mitraljeza.
Srpska vlada je novembra 1909. godine potpisala ugovor u Francuskoj o zajmu od 150,000.000 dinara. U sklopu tog zajma bila je predvidjena suma i za nabavku 150 mitraljeza. Premda je Srpska vojska već imala u naoružanju 100 mitraljeza Maksim, zbog jakog pritiska Francuza da se oružje nabavlja u Francuskoj, jedno vreme se razmišljalo o nabavci ručnih mitraljeza Hočkis M.1909. Jedan od glavnih argumenata, onih koji su hteli da pristanu na ovaj zahtev, je bila znatno niža cena Hočkisa od svega 6.000 dinara. Načelnik Artiljerijsko tehničkog odeljenja pukovnik Nedeljko Vučković se u jednom referatu od 31. januara/13. februara 1910. godine žestoko suprotstavio ovom predlogu insistirajući na nabavci mitraljeza Maksim. Na sreću, ovo mišljenje je prevladalo i tako je nabavljeno još 150 mitraljeza Maksim M.09. Ipak Ministar vojni je u svom dopisu od 23. februara/8. marta 1910. godine izneo nekoliko sitnijih primedbi koje su usvojene i zatraženo je od fabrike DWM postupi u skladu sa njima pri isporuci ove serije od 150 Maksima.
Srpska vojska je na početku Balkanskih ratova imala u operativnim jedinicama 246 mitraljeza. Svaki pešadijski i konjički puk je imao po 4 mitraljeza. Takodje, mnogi samostalni konjički divizioni su imali po 2 pa čak i 4 mitraljeza. Ovako je bilo i tokom Prvog svetskog rata sve do povlačenja kroz Albaniju i dolaska na Krf. Tu su, preostali mitraljezi Maksim poslati u Francusku na reparaciju, dok je Srpska vojska dobila mitraljeze Sen Etjen M.07 i (u manjem broju) Hočkis M.14. Reparirani srpski Maksimi su zatim upotrebljeni na zapadnom frontu. Nešto srpskih Maksima su zaplenili i Austrougari koji su ih takodje upotrebili u borbi. Manji broj Maksima M.09 je bio u naoružanju Vojske Kraljevine Jugoslavije gde su prepravljeni na kalibar 7,92x57 mm Mauzer. U vojsci Kraljevine Jugoslavije zvanična oznaka ovog mitraljeza je bila (nakon prekalibriranja) 7,9 mm M. 09S.