Čovjek koji je jedrio podmornicomDecember 31, 2016
Dok se kroz periskop nazirala silueta neprijateljskog razarača koji je hitao u sjeveroistočnom kursu, poručnik bojnog broda Jožef Holub, zapovjednik austrougarske podmornice U-27, brzo je u svojoj glavi procjenjivao izglede za uspješan napad. Češki podmorničar u centrali austrougarske podmornice, zaronjene u dubinama južnog Jadrana, oslanjao se na veliko iskustvo svoje multinacionalne posade – Nijemaca, Čeha, Austrijanaca, Hrvata, Srba, Mađara i Slovaka. Dok je u to rano jutro 14. svibnja 1918. rasla napetost među podmorničarima koji su netremice gledali u zapovjendika zauzetog praćenjem protivnika na površini mora kroz periskop, te brzo izvršavali kratke naredbe koje bi Holub s vremena na vrijeme procijedio kroz zube, U-27 se, vješto manevrirajući, postavila u povoljnu poziciju…
„Torpedo jedan – pali!” – prigušeno je viknuo Holub, a njegovu naredbu u pramčani topredni odsjek podmornice prenio je drugi časnik U-27, poručnik fregate Slavomir Tomić. Uz prigušeni pisak komprimiranog zraka, „čelična riba” – torpedo, izbačena je iz torpedne cijevi na pramcu U-27 i velikom se brzinom uputila prema cilju – britanskom razaraču „Phoenix”, koji je, ništa ne sluteći, obavljao redovnu patrolnu dužnost u sklopu tzv. Otrantske baraže. Točno u 9 sati i 18 minuta, torpedo lansiran sa U-27, pogodio je britanski razarač po sred lijevog boka, eksplodirao i napravio ogromnu rupu u oplati. Dok su ostali saveznički ratni brodovi iz patrole pohrlili u pomoć „Phoenixu”, U-27 se neopaženo udaljila s poprišta. Iako je u početku izgledalo da će 75 metara dug i 990 tona težak britanski razarač možda i preživjeti pogodak austrougarskog torpeda, „Phoenix” se sve više naginjao na lijevu stranu, a voda je nezaustavljivo plavila njegovu unutrašnjost. Australijski razarač „Warrego” uzeo ga je u tegalj s namjerom da ga odvuče do relativno malo udaljene albanske luke Valona, ali je „Phoenix” na kraju ipak potonuo, povukavši zajedno sa sobom u grob dvojicu članova posade. Time je udaren pečat na ovu epizodu pomorskih sukoba u Prvom svjetskom ratu, ali i ispisana i jedna posebna povijesna stranica – jer je potapanje „Phoenixa” od strane U-27 bilo i do danas ostalo, jedini slučaj u kojoj je jedna jedinica Carske i Kraljevske Ratne mornarice Austro-Ugarske uništila brod britanske Kraljevske mornarice. Posada U-27 i jedan Bokelj u njoj – poručnik fregate Slavomir Tomić, ovim poduhvatom ušli su u povijest K.u.K. Kriegsmarine. Čovjek koji je bio među direktno zaslužnima za jedino potapanje britanskog ratnog broda od Austro-Ugarske u ratovanju na moru na, časnik na podmornici U-27, Slavomir Tomić, rođen je 9. prosinca 1894. u Trstu, u obitelji poznatog bokeljskog kapetana duge plovidbe Bogdana Tomića iz Dobrote.
Slavomirov otac zapovijedao je brodovima tada najjače pomorske kompanije na Jadranu, “Austrijskog Lloyda”. Slavomir je u Trstu završio osnovnu školu i gimnaziju. Pošto se odlučio da poput svog oca i brojnih predaka, i on sreću potraži na moru, ali ne u trgovačkoj, već Ratnoj mornarici, Slavomir je 15. rujna 1909. položio prijemni ispit i postao pitomac Pomorske akademije Carske i Kraljevske Ratne mornarice Austro-Ugarske u Rijeci, gdje je na školovanju proveo iduće četiri godine. Nakon diplomiranja dana 13. lipnja 1913. formalno stupa na službu u K.u.K. Kriegsmarine kao pomorski kadet i već idućeg dana ukrcava se na bojni brod “Erzherzog Franz Ferdinand” gdje je bio na dužnosti komandira baterije brzometnih topova kalibra 100 mm.
U kolovozu iste godine biva prekomandiran na minolovac “36” gdje obavlja dužnost časnika palubne straže, a početak Prvog svjetskog rata u ljeto 1914. zatječe ga u činu pomorskog zastavnika na torpednoj krstarici “Kaiser Franz Joseph I” koja je tada bila u sastavu II Divizije krstarica u Tomićevoj postojbini i najvažnijoj bazi austrougarske RM na južnom Jadranu – Boki Kotorskoj. Na tom brodu, koji je povremeno pokušavao voditi artiljerijske duele s baterijom francuskih topova na Lovćenu (iz kojih su Crnogorci gađali Boku), ali nije imao dometa, da naudi neprijatelju, Tomić je ostao do kraja kolovoza 1915.
Nakon službe na jednom pomoćnom ratnom brodu, u jesen 1916. Tomić se ponovno vraća na bojni brod “Erzherzog Franz Ferdinand” u Pulu i istovremeno pohađa podmornički tečaj koji je uspješno završio 4. ožujka 1917. Uslijedila je služba na podmornicama U-1, U-2 i U-10, a potom i na velikoj i modernoj U-31 sa kojom je 10. kolovoza u blizini Malte potopio veliki talijanski teretni parobrod “Lealta” od 4.021 tona. Tomić je na U-31preživio i napad jednog protivničkog broda koji je podmornicu oštetio udarivši je pramcem. Bokeljski časmik je 3.studenog u Puli stupio na novu dužnost, na podmornici U-27 na kojoj je ostao do kraja Prvog svjetskog rata. Na toj podmornici koja važi za, po potopljenoj tonaži neprijateljskih brodova najuspješniju jedinicu Podmorničke flote Austro-Ugarske, Tomić je obavljao dužnosti trećeg, drugog i prvog časnika.
Sa U-27 Tomić je 22. siječnja kod Malte potopio talijanski teretnjak “Andrea Costa” od 3.991 tona, a od od 22. travnja do 15. svibnja, podmornica je potopila šest manjih grčkih i talijanskih trgovačkih i transportnih brodova i britanski razarač “Phoenix”.
Srpanj 1918. je završen s učinkom od čak 11 potopljenih manjih talijanskih i grčkih brodova, a posebno interesantnim taj period čine problemi u koje je U-27 upala krajem mjeseca kada je otkriveno da joj nedostaje maziva, zbog čega je morala isključiti jedan od svoja dva dizel-motora. U tako “osakaćenom” stanju, čak djelimično ploveći s improvizovanim jedrom, 31. srpnja je U-27 uplovila u Bejrut s posljednjim kapima maziva, pri čemu je u luku stigla vozeći samo na elektromotorima i struji iz baterija. Njemački i turski saveznici Austro-Ugara za njihovu su podmornicu sakupljali ulje za podmazivanje iz svih mogućih izvora u Bejrutu i okolini, ali se U-27 tek 11. kolovoza mogla vratiti na more. Dva dana kasnije Tomićeva podmornica je potopila britanski parobrod “Anhui” od 2.209 tona, da bi potom u Tripoliju ukrcala gorivo. Probleme sa nedostatkom kvalitetnog maziva U-27, koja je bila daleko od kuće, riješila je tek prvih dana srujna kada se na istočnom Mediteranu srela s njemačkom podmornicom U-65, koja joj je ustupila tonu i po ulja. Austrougarska podmornica je 11. rujna blizu Bejruta zaplijenila francuski jedrenjak “Antoinette”, da bi do povratka u Boku, u koju je stigla 26. rujna, potopila još 12 manjih grčkih, britanskih i talijanskih brodova. Ukupno je ova legendarna patrola U-27 potrajala čak 97 dana, pri čemu je njena posada pokazala izuzetnu izdržljivost, snalažljivost i sposobnost da se izbori kako s neprijateljem, tako i s neočekivanim tehničkim i logističkim teškoćama.
U-27 je iz Boke početkom listopada 1918. upućena u Pulu radi remonta motora, a tamo ju je zatekao i kraj Prvog svjetskog rata. Ostavši bez mornarice i države za koju je ratovao, i koja ga je za zasluge tri puta odlikovala medaljom “Signum laudis” i jednom “Vojnim križem s mačevima”, poručnik fregate Slavomir Tomić se poput većine austrougarskih mornara i časnika slavenskog porijekla 1918. stavio na službu novoj državi – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je nastala na najvećem dijelu jugoistočne teritorije bivšeg austrougarskog carstva. U Kraljevskoj mornarici Jugoslavije Slavomir Tomić je prošao mnoge dužnosti, službujući kao zapovjednik riječnog patrolnog broda “V-1”, monitora “Vardar”, a potom i cijele Riječne ratne flotile na Savi i Dunavu. Vrativši se 1923. na more, postao je zapovjednik tendera “Moćni” u tivatskom Arsenalu. Kao iskusan stari podmorničar, Tomić je izabran da bude među onima koji će činiti kadrovsko jezgro buduće jugoslavenske Podmorničke flotile pa je 1926. u Francuskoj, u Tulonu, završio tromjesečni specijalistički tečaj u tamošnjoj podmorničkoj školi Ecole de navigation sousmarine. Tomić je nakon toga kraće bio prvi časnik na jahti “Vila” jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, a obavljao je i dužnosti u Komandi Mornarice. U travnju 1927. poslan je u Francusku kao član posebne Kontrolne komisije što je nadzirala izgradnju dvije nove podmornice, a koje su za mornaricu Kraljevine Jugoslavije naručene u brodogradilištu u Nantesu. Bokeljski časnik postavljen je 27. studenog 1929. za prvog zapovjednika novoizgrađene jugoslovenske podmornice “Osvetnik”. Pod komandom kapetana korvete Slavomira Tomića, “Osvetnik” je 9. prosinca 1929. uplovio u Tivat zajedno s također novoizgrađenom podmornicom “Smeli”. Zanimljivo je da je Tomić tijekom boravka u Francuskoj bio odlikovan najvećim tamošnjim odlikovanjem, medaljom “Legije časti” od strane viceadmirala Duran-Viele, glavnog zapovijedajućeg Prve sredozemne eskadre francuske Ratne mornarice. Na mjestu zapovjednika najnovije i najmodernije jugoslovenske podmornice, Tomić je ostao do sredine siječnja 1931., kada se njegova karijera nastavlja novim dužnostima u Pomorskom arsenalu u Tivtu, i na mjestu zapovjednika Strojarske škole mornarice u Kumboru. Bio je i zapovjednik krstarice “Dalmacija” i školskog broda – jedrenjaka “Jadran”, a 1934. je kraće vrijeme bio i zapovjednik Sjevernog sektora pomorske obrane Jadrana sa sjedištem u Selcu. Uslijedila je dužnost zapovjednika torpiljarke “T-7” i zapovjednika cijele Prve torpedne divizije Kraljevske Mornarice Jugoslavije, da bi se 14. listopada 1936. kapetan fregate Slavomir Tomić vratio svojoj prvoj ljubavi – podmornicama i bio postavljen za zapovjednika cijele Podmorničke flotile KrMJ gdje je ostao do početka travnja 1938. Iduće dvije godine njegove karijere obilježile su visoke dužnosti i postavljenja u Primorskoj armijskoj oblasti, Jadranskom divizijskom vojnom sudu, Inženjerijskom odjeljenju Štaba Mornarice, Vojnom disciplinskom sudu i konačno, u samoj Komandi Mornarice Kraljevine Jugoslavije gdje je do umirovljenja 1940. u činu kapetana bojnog broda, bio na dužnosti načelnika Štaba.
Po izbijanju Drugog svjetskog rata i kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije, Tomića su vlasti Nezavisne države Hrvatske pokušale uključiti u oružane snage NDH, što se međutim, nije dogodilo, i on je cijeli rat proveo kao umirovljenik. Do oslobođenja 1945, doživio je i osobnu tragediju jer mu je u ratu kao pripadnik partizanskog pokreta, poginuo jedini sin Bogdan.
Kapetan bojnog broda Slavomir Tomić umro je 1968. u Zagrebu, gdje je i pokopan. Ovaj istaknuti potomak čuvene dobrotske pomorske obitelji Tomić ostavio je značajan trag u ratnoj mornarici Austro-Ugarske i pogotovo Kraljevine Jugoslavije, a igrom sudbine, tijekom najvećeg dijela svoje bogate vojne karijere, bio je vezan za rodnu grudu – Boku Kotorsku.
Izvor:
www.pomorac.net