VIKTOR MIHIN
Moguće da će predstoje žestoki građanski sukobi koji će pocepati Kraljevinu Saudijsku Arabiju na nekoliko nezavisnih državaNova 2017. godina ne izgleda naročito obećavajuće za Saudijsku Arabiju i njenog kralja Salmana bin Abdulazisa al Sauda, poslednjeg živog sina prvog saudijskog kralja Ibn Sauda. U budućnosti će od Salmana bin Abdulazisa Al Sauda kraljevstvo naslediti mlađa generacija kraljevske porodice. Arapski i zapadni mediji upozoravaju na preteću katastrofu zbog saudijske podške libijskim, sirijskim, iračkim, jemenskim, etiopljanskim, filipinskim i libanskim pobunama, koje su prerasle u građanske ratove i dovele do verskih raskola u ovim zemljama.
Veliki udarac bi, međutim, mogao doći iznutra – ukoliko počne dinastička borba za kraljevski tron. Poznato je da je kralj Salman promenio redosled nasleđivanja trona i zamenio mesta svog 31-godišnjeg sina Muhameda bin Salmana (na slici ispod) i nećaka Muhameda bin Najeva (na slici savim dole), imenujući prvog zamenikom prestolonaslednika. Dok je kralj Salman na vrhuncu moći, ovaj sporazum će se verovatno poštovati. Ipak, kraljevstvom kruže glasine da 80-godišnji kralj Salman, koji postaje prestar za efikasno ispunjavanje svojih dužnosti, može biti nagovoren od svoje porodice da, umesto Muhameda bin Najeva, i za prestolonaslednika imenuje sina Muhameda bin Salmana.
Ako se to dogodi, Muhamed bin Salman bi preuzeo veliki deo vlasti u svoje ruke i postao sledeći saudijski kralj, dovoljno jak da drugi moćni saudijski klanovi pred njim padnu na kolena. Već danas su u njegovim rukama ministarstvo odbrane i Saudijski savet za ekonomiju i razvoj, a predsedava čak i moćnom i bogatom naftnom kompanijom Saudi Aramko.
Konačno, tu je i činjenica da Muhamed bin Salman definiše spoljnopolitičke prioritete kraljevstva, što dokazuje njegovu spremnost da preuzme tron. Sa ili bez pristanka oca, širi svoju finansijsku i vojnu podršku džihadističkim militantima u Siriji i Iraku, raspirujući krvave građanske ratove u tim zemljama. Naredbom saudijskoj armiji da uguši pobunu Huta on je u suštini izazvao građanski rat u Jemenu. Takođe podržava vladajuću sunitsku vladu u Bahreinu, odgovornu za krvavu represiju nad većinskim šiitskim stanovništvom, koje čini 70 odsto celokupne strukture stanovništva ove ostrvske kraljevine.
MUHAMEDOV RAT SA IRANOM?Ipak, aktivna podrška ovog mladog beduina (Muhameda bin Salmana) ratnohuškačkim saudijskim grupama koje nastoje da izazovu opasnu vojnu konfrontaciju sa Iranom možda je i njegova najalarmantnija afera. Teško da bilo ko sumnja da bi se saudijsko kraljevstvo raspalo kao kula od karata nakon prvog vojnog sudara. Nikakva masovna američko-zapadna zakulisna isporuka oružja ne bi pomogla „hrabrim saudijskim sokolovima“. Umesto upuštanja u otvoreni propagandni rat, trebalo bi trezveno sagledati iranske mogućnosti i voditi balansiranu spoljnu politiku, zasnovanu na poštovanju međusobnih interesa.
Međutim, doskoro je mnogo toga ukazivalo na saudijsku vojnu histeriju: brojni bilbordi u prestonici i drugim gradovima na kojima su fotografije lovačkih aviona i bombardera koji nadleću sliku 31-godišnjeg princa, živi prenos vojnih manevara na državnim TV-kanalima i štampa koja objavljuje priče o dostignućima „pobedničke vojske.“ Stvari se menjaju, ali, iako broj sličnih slučajeva opada, što ukazuje da Saudijci postaju trezveniji, eksperti navode da određeni slojevi saudijskog društva i dalje pokazuju militarističke sentimente prema saudijskim intervencijama i generalno prema vođenju ratova.
Istovremeno, saudijski ministar odbrane nastavlja sa patetičnim uveravanjima kako daje sve od sebe da suzbije neprijateljski iranski uticaj. Ali, bez obzira šta on radio ili govorio, pobunjenici iz redova Huta u Jemenu, kod kojih je sporno to što su povezani sa Iranom, još uvek kontrolišu najveći deo njihove države. U poslednje vreme napadaju i elitne trupe u saudijskim provincijama Najran, Asir i Džizan (u prošlosti su te teritorije pripadale Jemenu i kontrolisala ih je Sana). Globalni mediji su preplavljeni fotografijama na kojima se vide zapaljeni američki tenkovi Abmrams koje napadaju slabo naoružani hutski pobunjenici u papučama.
Sve ove loše isplanirane kampanje bukvalno su uništile nekada nestvarno bogatu Saudijsku Kraljevinu. Napori zemlje da izgura konkurente sa globalnog naftnog tržišta izazvali su oštar pad cene „crnog zlata“, što je oborilo prihode režima na rang država sa srednjim nivoom dohotka. Saudijska Arabija morala je dramatično (barem za arapsku zemlju) da sreže subvencije goriva i drugih energenata. Na primer, prošle godine cena dizel goriva je porasla za 79 odsto, a gasa i benzina za 67 odsto. Sudeći po ocenama analitičara konsultantske kompanije Kapital ekonomiks, procena je bila da će saudijsko kraljevstvo na osnovu redukcije subvencionih programa u 2016. uštedeti oko sedam milijardi dolara.
RIZIK OD POBUNERijad planira ne samo da smanji troškove već i da postepeno privatizuje državne kompanije, uključujući Saudi Aramko. Nova politika negativno utiče na kvalitet života stanovnika kraljevske palate i običnih građana. Danas su Saudijci zabrinuti da bi mogli biti lišeni čak i tako neophodnih usluga kao što je besplatno zdravstvo. Jeftini benzin, koji je koštao manje od vode (20 centi po litru), redovno povećanje plata i mnogi drugi luksuzi „arapskog socijalizma“ postaju „stvar prošlosti“.
Danas je Saudijska Arabija, usled posledica loše spoljne i vojne politike, izložena riziku od pobune potisnute lokalne šiitske populacije. Daeš, koji trpi poraze od ruskih vazdušno-kosmičkih snaga u Siriji, poziva na „oslobođenje svetih gradova Meke i Medine“ od „saudijskih uzrupatora“. (Vekovima je Mekom i Medinom upravljala hašemitska dinastija. Tek u 1920-tim je familija Al Saud, uz podršku Britanaca, zauzela gradove, nakon čega su se automatski proglasili naslednicima proroka Muhameda.)
Ako bi u Saudijskoj Arabiji izbio unutrašnji konflikt, Meka i Medina bi možda dobile nezavisnost, i u tom slučaju bi najverovatnije preuzele dužnost zaštite islamskih svetih mesta i muslimanskih hodočasnika. Potom bi Organizacija za islamsku saradnju (OIC) i druge legitimne islamske organizacije mogle da ova sveta mesta proglase „neutralnim zonama“, koje više nisu pod kontrolom Rijada ili vahabitskih religijskih autoriteta.
Saud bin Najev, guverner važne Istočne provincije i sin bivšeg prestolonaslednika Saudijske Arabije Najeva bin Abdulazisa, koji takođe pretenduje na kraljevski tron, mogao bi da iskoristi raskol u kraljevskoj porodici. Istočna provincija nije samo centar saudijske naftne industrije, koji upošljava desetine hiljada stranih radnika već i dom velikog broja šiita, koji su veoma nezadovoljni svojim statusom u Kraljevini. Saudijska Arabija nikad nije provela verski popis stanovništva zbog straha da bi mnogi stanovnici, posebno oni u Istočnoj provinciji, mogli izraziti nezadovoljstvo zbog rezultata. Međutim, čak i grube kalkulacije ukazuju da su od 28 miliona stanovnika 20 Saudijci, dok su preostalih osam imigrantski radnici.
Eksperti takođe veruju da bi i drugi regioni Saudijske Arabije, posebno oni koji graniče sa Irakom, Tabuk (duž južne granice sa Jordanom) i Akabski zaliv takođe zahtevali otcepljenje. Ipak, ključni region zemlje Rijadska provincija definitivno će biti poprište borbe za saudijski tron. Sasvim je moguće da će, baš kao i pre sto godina, svet biti svedokom žestokih građanskih sukoba koji će pocepati Kraljevinu Saudijsku Arabiju na nekoliko nezavisnih država.
Dopisni član Ruske akademije prirodnih nauka
Preveo ALEKSANDAR VUJOVIĆ
New Eastern Outlook