Mi mozda necemo oprostiti sto neznaci za generacije koje tek dolaze,koliko su se samo nemci i francuzi ili francuzi i englezi ubijali tokom vekova a sad su u vise nego odlicnim odnosima.
Generacije koje dolaze moraju da znaju šta se događalo i da budu oprezni, kao što su i navedene nacije vrlo oprezne
u međusobnim odnosima. A pri tom ne ljube se preterano, probaj u parizu da govoriš bilo šta osim francuskog...
A naši potomci treba da znaju o ovome jer i njih su bombardovali pre rođenja.
Genereacije koje dolaze ne znaju kada je počeo ni Drugi ili Prvi svetski rat, a kad im pomeneš Balkanske ratove, za njih nikada nisu ni čuli. Za Teslu mnogi ne znaju tačno ni gde je rođen. Jedino što mlađe generacije, kako današnje, tako i one koje dolaze sutra, dobro znaju to je interes, i to je donekle i opravdano.
NATO nas je sve pobedio, ne mislim samo na SRJ, već na Balkan uopšte, i tek će nas pobeđivati. Samo da saberemo koliki je spoljni dug svih državica nekadašnje Jugoslavije, pa je mnogo. Nije upalila ni strategija onih koji su slepo poslušni, kako ni onih koji otežu, ali ipak na kraju ispune želje svetskih moćnika.
Trebali smo svi da izginemo '99-e i da nas više nema, zato nikada neću da prežalim što nisu krenuli kopneno. Klarku je bio san da uđe sa tenkom u Beograd.
Mislim na širu kopnenu agresiju, zato što je Nato pokušavao i kopneno da uđe u SRJ, tj. da oslobode prolaz kako bi u SRJ iz Albanije ubacili svoje saveznike i prijatelje šiptarske teroriste.
I kada smo kod zaborava, koliko znam, ni jedan igrani film nije snimljen o NATO agresiji na SRJ. Mislim na tipično vojnički film. Postoje filmovi tipa
Nebeska udica, i dobar je film, ali nije urađen film iz vojničkog ugla, kao recimo Lepo sela lepo gore.
Ako im treba scenario, Košare su kao stvorene za jedan jak igrani ratni film o Nato agresiji na SRJ.
_______________________________________
U paklu Košara – neispričana ratna pričaobjavljeno: 25.03.2013.
Svedočenja pripadnika Vojske Jugoslavije o višenedeljnom odbijanju napada boraca OVK, potpomognutih vojskom Albanije i NATO avijacijom [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Najteže je bilo na Košarama. To je rečenica koja se može čuti od veterana koji su se tokom rata NATO-a i SR Jugoslavije borili na Kosovu i Metohiji, to je podatak koji je poznat svakom građaninu iole zainteresovanom za ta zbivanja. Ove borbe pominju se čak i u popularnoj seriji „Moj rođak sa sela” u kojoj glumac Vojin Ćetković igra pukovnika Milomira Vranića, veterana s Košara. Ali u stvarnosti, o najtežim borbama u ratu 1999. godine malo se zna.Košare su naziv karaule na jugoslovensko-albanskoj granici na Juničkim planinama, koje se nadovezuju na Prokletije. Nadmorska visina na tom području dostiže 2.000 metara, predeo je šumovit. Prema podacima penzionisanog general-potpukovnika Ljubiše Stojimirovića, koji je u vreme rata bio načelnik Štaba Treće armije Vojske Jugoslavije (VJ), žestoke borbe na Košarama obuhvataju period od 9. aprila pa do sredine maja 1999. godine i vođene su na frontu širine četiri kilometra.
– Početkom aprila govorilo se o takozvanom uskršnjem primirju, obustavljanju borbenih dejstava i davanju šanse pregovorima. Međutim, 9. aprila, baš na Veliki petak, OVK uz podršku NATO-a i regularne vojske Albanije pokreće napad da bi prodro u dubinu prostora Kosova i Metohije, s namerom da se preseče komunikacija Peć–Đakovica–Prizren, razdvoje naše snage i spoji s grupom Ramuša Haradinaja na području Jablanice. Napad je počeo snažnom artiljerijskom pripremom, granatiranjem karaule Morina. To je trebalo da bude varka, da pomislimo da će tu uslediti pešadijski napad. Do napada pešadije je došlo, ali na području susedne karaule Košare. U dubinu naše teritorije nisu ušli više od 500 metara. Naše snage su bile na nižim položajima, što je veoma teška situacija za odbranu. U teško prohodnom okruženju nismo mogli da koristimo borbenu tehniku. Imali smo logističke probleme, nije bilo jednostavno snabdevati vojsku na položaju visoko u planinama. Neprijateljskim snagama je u tom smislu bilo lakše, odmah preko granice nalazi se područje grada Tropoja – objašnjava Stojimirović.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
On procenjuje da je u borbama na Košarama angažovano oko 15.000 pripadnika OVK, uz podršku avijacije NATO i regularne vojske Albanije, pre svega artiljerije kalibra 105 i 155 milimetara. Granicu SR Jugoslavije branili su pripadnici 125. motorizovane brigade i delovi 63. padobranske i 72. specijalne brigade.
– Kada je počeo snažan napad iz Albanije u rejonu Košara, jedan naš vodnik, po ranijem dogovoru, pri povlačenju je minirao i zapalio karaulu. Naše snage povukle su se samo nekoliko stotina metara niže i tu uspostavile odbranu. Napad je slomljen i ta linija se minimalno pomerala napred-nazad. NATO avijacija je stalno napadala naše snage, jednom prilikom 42 projektila pala su na prostor dužine dva kilometra i tom prilikom poginulo je 12 naših saboraca – objašnjava penzionisani general-major Dragan Živanović, ratni komandant 125. motorizovane brigade.
Ova jedinica posle mobilizacije imala je oko 7.000 vojnika, bila je naoružana tenkovima T-55 i artiljerijom kalibra 122 i 90 milimetara. Uz vojnike na redovnom odsluženju vojnog roka, u njoj su bili rezervisti s područja Kosmeta, Kraljeva, Vrnjačke banje i Trstenika. U ratu su poginula 62 pripadnika ove jedinice.
– Povrh svega, sve do maja u planinama je bilo snega. Uz svu opasnost od neprijatelja, našim vojnicima je pretilo i smrzavanje. A bilo je onih koji su položaj u snegu držali i po 48 sati – ističe Živanović.
Pukovnik u penziji Vidoje Kovačević, u vreme rata major na dužnosti načelnika Štaba 63. padobranske brigade, neposredni je učesnik borbenih dejstava na Košarama.
– Naše i njihove linije su bile tako blizu, isprepletane u šumi, čak i na svega deset metara – kaže Kovačević koji je i teško ranjen u ovim borbama.
Bilo je to 19. aprila, prilikom napada specijalaca iz „šezdeset treće”. Naišli su na žestok otpor.
– Razvila se borba. Istina je ono što su pričali borci iz Prvog i Drugog svetskog rata, nije opasan metak koji čuješ, taj je već prošao, već onaj kojeg ne čuješ. Usred borbe odjednom sam osetio rezak bol, glava i leva strana tela bili su mi obliveni krvlju. Sećam se da sam rekao saborcu „Čuvaj mi decu...”. Zatim je nastupio čudan osećaj, kao da tonem, nestajem. Gubio sam svest, ali sam opet dolazio k sebi – priča Kovačević.
Saborci su mu priskočili u pomoć. Vojnik Predrag Degent ga je previjao i u tom trenutku je pogođen – zadobio je prostrelnu ranu u predelu grudi od koje će se kasnije oporaviti, imao je pancir, ali je pogođen s boka.
– Iako sam bio teško ranjen, bio sam svestan žestine borbe koja se vodila. Ta kanonada, ta kiša metaka, ostavila je na mene tako snažan utisak, to je nešto što je teško opisati – ističe Kovačević.
Njegovi saborci su dali sve od sebe da ga spasu. Nosili su ga kilometrima, a evakuacija ranjenika na rukama, kaže Kovačević, jedna je od najtežih situacija za vojnika u ratu, psihofizički iscrpljujuća. Vukli su ga niz planinu u šatorskom krilu, nosili na improvizovanim nosilima. Stigli su do bolnice u Đakovici, a odatle je Kovačević prevezen u bolnicu u Prištini.
– U Prištini je bila dežurna ekipa kardiovaskularnih hirurga iz Beograda, operisao me je dr Goran Vučurović. Zatim su me prevezli u Niš, pa u Beograd, na VMA – objašnjava Kovačević koji je u borbi na Košarama ostao bez levog oka i izgubio je osećaj u levoj ruci, a s bolničkog lečenja otpušten 29. novembra 1999. godine.
Poginuli u francuskim uniformamaVidoje Kovačević kaže da je na Košarama lično video dva poginula Crnca koji su se borili na strani OVK. „Bili su u maskirnim uniformama, na rukavima su imali francuske oznake”, svedoči Kovačević.
Dobrovoljci iz RusijeNa srpskoj strani borili su se dobrovoljci iz inostranstva, među kojima je najviše bilo Rusa. „Sećam se Stanislava, nekadašnjeg vojnog lekara, kapetana sovjetske armije. Tokom tranzicije napustio je vojsku, ali se 1999. javio kao dobrovoljac. Poslali su ga na Košare. Hteo sam da radi u našem sanitetu, ali je on to odbio i ostao na prvoj liniji kao običan vojnik. Preživeo je rat”, kaže Dragan Živanović.
Autor: Milan Galović
Foto: M. Drecun
Izvor:
www.politika.rs_______________________________________
Imamo i na Palubi učesnika sa Košara koji su komandovali, tako da bi isti mogli iz prve ruke da dopune scenario za igrani film koji bi se zasnivao na stvarnim događajima.
Takođe i operacije Vojske Jugoslavije "Strela" ili "Udar Groma" bi mogla da posluže za jedan odličan ratni film. Ima nažalost jako puno materijala, ali kao da to nema ko da snimi. Najvažnije da se redovno emituju veliki bratovi, farme, parovi.., i sličan šund koji jedino za zadatak ima da zaglupljuje narod, a naročito neformirane ličnosti poput mladih.