Mislim da nije bas 40 stepeni ali oko 30 i to sa neke visine od 10-12.000 metara je probio zvucni zid opitni pilot Marijan Jelen.
Evo i jednog clanka u Novostima o ovom dogadjaju.
https://www.novosti.rs/vesti/naslovna/reportaze/aktuelno.293.html:403337-Marijan-Jelen-brzi-od-zvukaMarijan Jelen brži od zvukaIvan Lovrić | 28. oktobar 2012. 08:25 |
Prvi i jedini domaći pilot, Marijan Jelen, na domaćem avionu “orao” pre 28 godina probio zvučni zid i ušao u istoriju vazduhoplovstvaFeliks (srećko) Baumgartner telom je probio zvučni zid. Sreću da domaćim avionom "orao jurišnik" skine "paučinu" sa zida imao je 1984. godine jedan naš čovek. Marijan Jelen, najbolji probni pilot nekadašnje SFRJ. Pre njega "zvučnjak" je "overio" daleke 1947. godine Amerikanac Čak Jeger.
U Muzeju vazduhoplovstva u Surčinu, sa Marijanom stojimo ispred aviona "orao jurišnik" i pričamo kako je jurišao na nebo. Pre toga, nekoliko reči o podvigu njegovog "nebeskog kolege" Baumgartnera.
- Njegov skok je bio istorijski događaj - kaže Jelen. - Za mene je trenutno najhrabriji čovek na planeti. Krenuo je telom u otvoreni ponor iz koga nije bilo povratka. On je padao, a ja sam leteo. Upravljajući moćnom mašinom mogao sam da popravim eventualne greške, a njemu je samo Bog bio u pomoći.
LET BEZ NAVIGACIJEMarijan Jelen je učestvovao na brojnim svetskim vazduhoplovnim izložbama. Tamo je na aeromitinzima promovisao letelice domaće proizvodnje. Kao probnom pilotu, to mu je bila i dužnost. - Meni je najveći izazov bio prelet preko vazdušnog prostora evropskih država. Mi nismo imali radio-stanice za komunikaciju za kontrolu leta, pa smo bili primorani da letimo odmah iza repa civilnih aviona. Sećam se, kad smo leteli prema Parizu, bilo je oblačno i puna tri sata sam leteo bez navigacije, prateći civilni "boing" na redovnom letu.
Sada "slećemo" na prebogatu priču našeg domaćeg junaka, koji pamti svaki sekund svog istorijskog leta. Tog 22. novembra, pre 28 godina testirao je avion domaće proizvodnje "orao jurišnik" koji je imao motore sa dopunskim sagorevanjem.
- Sa "orlom" uzleteo sam u rejonu Pančeva i na 12.000 metara, pod uglom od 15 stepeni, počeo da povećavam brzinu aviona u poniranju. Više puta sam ponovio takvo ubrzanje i pomislio da je to maksimum ovog aviona. Kasnije sam povećao ugao poniranja, imao sam osećaj da mi avion "beži" iz ruku. Sa 12.000 metara "zaleteo" sam se pod uglom od 30 stepeni. Dve hiljade metara niže, moj "orao" probio je zvučni zid i nad Pančevom se prolomio izuzetan zvuk, sličan eksploziji.
U istoriji jugoslovenskog vazduhoplovstva bio je to jedini momenat da je avion domaće proizvodnje leteo brzinom od jednog maha i probio zvučni zid. Sve kazaljke na instrumentalnoj tabli su podivljale u trenutku probijanja zvučnog zida, ali su se, posle nekoliko sekundi, vratile u normalu. Njegov pretpostavljeni, pukovnik Kalič mu je po sletanju na zemlju, čestitao, a od supruge je kod kuće dobio grdnju.
- Taj ludi i nepredviđeni let sa kolegama na zemlji proslavio sam uz pivo. Posle sam otišao kući i saopštio supruzi da sam probio zvučni zid. Odgovorila mi je: "Pa, ti nisi normalan, to se ne sme". Kada se sabrala, zajedno smo podelili pilotsku sreću.
Našeg sagovornika pitamo kako se osećao u tom trenutku kada je probio zvučni zid, koje su mu slike prolazile kroz glavu i da li se uplašio.
- Tu nema mesta za emocije. Samo je važno da li se let odvija po odgovarajućem programu i da li se avion ponaša onako kako je predviđeno. Nema straha, a emocije dolaze kasnije, kada se prizemite.
SPASAO TEHNIKUMada o tome nerado priča, za vreme bombardovanja 1999. Marijan je spasao svu tehniku i borbena sredstva u Vojno-opitnom centru u Batajnici. Svakog dana je bio na poligonima i rizikovao život. Srećom, sve se dobro završilo.Sa sagovornikom "Novosti" "letimo" u prošla vremena kada je počeo svoju briljantnu karijeru. Njegov otac Mihael bio je pilot Jugoslovenskog kraljevskog ratnog vazduhoplovstva, i od njega je sve počelo. I mali Marijan je poželeo da nasledi oca. Ali njegovi roditelji nisu želeli da se bavi vojnim pozivom. Želja za letenjem bila je jača od svega. Najpre je završio pilotsku gimnaziju u Mostaru, a zatim i Vojnu letačku akademiju u Zadru.
Legenda našeg vazduhoplovstva, kome sve kolege skidaju šapku, završio je Akademiju u Zadru kao prvi i najbolji u generaciji i stekao zvanje Titovog pitomca. Pločica s njegovim imenom stajala je na zidu kod ulaza u Akademiju, zajedno sa ostalim najboljim studentima prethodnih generacija.
Da li treba reći da je otac Mihael bio mnogo ponosan dok je gledao kako Marijan u proleće 1972. godine drži govor ispred postrojenog vazduhoplovnog puka u ime svoje generacije. Deceniju i po kasnije, na jednom aeromitingu u Beogradu dobio je dozvolu od komande da mu na službenom letu do Mostara i nazad društvo pravi njegov otac. Ima li nešto lepše od toga.
U Vojno-opitni centar u Batajnici Jelen "sleće" 1977. godine. Trebali su im mladi probni piloti. Bila je to klasična smena generacija u kojoj su on i još četvorica "klasića" imali zadatak da naslede stare asove jugoslovenskog vazduhoplovstva.
Sve kasnije bi bila istorija. Ali, za trenutak se vraćamo u noviju istoriju. Najteže mu je bilo početkom rata devedesetih godina. Stariji sin Robert, kao pilot, bio je na aerodromu u Lađevcima, mlađi Edvard kao vojnik u raketnom centru kod Kraljeva, a žena na 17. spratu u stanu u Zemunu.
Krajem prošle godine Marijan je ugasio sve svoje pilotske dozvole i više ne leti. Pilotska loza Jelenovih je nastavljena. Njegov stariji sin Robert je major našeg vazduhoplovstva i leti na "super galebu". Mlađi sin Edvard radi na održavanju sistema telemetrije u sadašnjem Tehničko-opitnom centru.
Tri generacije Jelenovih su osvajali nebo. Mihael, Marijan i Robert. Da li će tim putem nastaviti i četvrta, pitamo na kraju junaka našeg neba. Kaže nam da ima tri unuka. Od Roberta Luku i Filipa, a od Edvarda Davida. Kaže da bi to voleo, ali Luka se već izjasnio da bi želeo da bude fudbaler.