A i kao što je navedeno, kretao se šinama, tako da je zaobilazio mnogo infrastrukturne probleme.
Što se tiče Sevastopolja, tamo je bez većih problema uništeno ukopano utvrđenje sa betonskim zidom debelim 10 metara (ako ne i više).
Bio je postavljen i kod Lenjingrada, a meni je nepoznato zašto nije korišćen.
Sve u svemu - kada su u pitanju opsade, ovo je odlično oruđe.
Kod Sevastopolja je uništeno dosta sovjetskih utvrđenja, iako je vjerojatno da "Dora" pri tome nije imala nikakve uloge, za razliku donekle od "Karla".
A "Dora" je upala u vrtlog izmišljotina/legendi/štajaznam kao i toliko puno drugih velikih i skupih projekata koji su se u nekakvom praktičnom smislu pokazali prilično beskorisnim, pa su se morali izmišljati nekakvi uspjesi. Tako je i krenula glasina o tome da je "Dora" bila najzaslužnija za probijanje sovjetske obrane kod Sevastopolja.
Ovo sam bio stavio na net prije nekoliko godina:
"...primjer apologetičnog odnosa prema «super-oružju» (što je «Dora» nesumnjivo bila), ali bez ikakve provjere činjenica ili makar uspoređivanja podataka iz više izvora...
Sjećam se još kao mali sam čitao o dvoboju «Dore» i sovjetskih fortova «M. Gorki» I i II (svaki sa po dvije ex-brodske topovske kule od 305 mm) kod Sevastopolja: spominjali su se i «minobacači» Karl, čije su se granate čak mogle i promatrati tijekom leta, budući da im je brzina bila relativno mala. Anyway, Dora se ne spominje kao neki bitni faktor u uspjehu Nijemaca kod Sevastopolja.
A jedno vrijeme je čak postojala i sovjetska verzija priče da Dora nije ni bila pod Sevastopoljem – jer navodno nisu bili nađeni nikakvi tragovi njenog korištenja, odnosno eksplozija granata (7 tona nije mala stvar...).
Dora je ipak bila i rokala po Sevastopolju, samo su Sovjeti nerado htjeli priznati da do samog trenutka pakla koji se na njih obrušio iz najtežih topovskih cijevi korištenih u WW2 nisu imali pojma o njihovom dolasku na ratište, odnosno uopće nisu vjerovali u njihovo postojanje na Istočnom frontu. Kada su na njih počele padati monstruozne granate iz Karla, Rusi su ih brzo pravilno identificirali kao ispaljene iz «mortira» (superteških minobacača). Komandant forta «M. Gorki I» G. Aleksander, čija je utvrda više puta bila izravno pogođena, javljao je u štab da se po njemu «dejstvuje» «nikad viđenim oruđem». Rusi su konačno povjerovali tek kada su uslikali jednu neeksplodiranu granatu od Karla (240 cm duljine), uz borca, za usporedbu veličine.
To je bio, dakle, «Karl». A Dora? O njoj Rusi nisu imali pojma ni za vrijeme bitke, a ni poslije. Zato nisu ni tražili nikakve tragove. Čekaj malo, pa nije mala stvar kad te pogodi tako nešto...e, ali ključna riječ je «pogodi». A Dora je bila primjer slabe preciznosti: od 48 komada ispaljenih granata, samo ih je 5 pogodilo grubo u područje cilja (uz rasipanje pogodaka do 500 – 700 metara!), ali nisu pričinili «kritičnu štetu». Veli stanoviti E. von Mannstein: Dora jest vrhunsko tehničko dostignuće, ali u vojnom smislu totalna pušiona! Odnos pogodaka i promašaja bio je razlogom zašto je Krupp izjavio da Dora «nije baš najsvjetljija točka njem. topničkog umijeća».
U cijeloj Sevastopoljskoj operaciji, prilikom koje su Nijemci stvorili do tada neviđenu topničku koncentraciju na Ist. frontu, vatra Dore predstavljala je tek 0,0085 %, a Karla 0,03 % onoga što su Nijemci sasuli po Sovjetima (cijelom teritoriju, ali sa naglaskom na utvrđene pozicije). Karlovi i Dora nisu imali odlučujuću ulogu u njemačkom uspjehu.