Golub je kbb u penziji, mislim da živi u Beogradu.
A što se tiče ostalih komandanata, u ponedeljak ću imati pouzadne informacije - dotle, ne bih hteo da dezinformišem javnost sa neproverenim informacijama ... ne zameraj!
Jovan Golubović inače nije bio stalni član posade RTOP-404 nego po dolasku iz akademije na stažu. Komandir II BO je bio Kardum Zdravko, a Jovo je bio kod njega rasporedđen. Ni ovaj nije bio nešto puno stariji , oba su bili por.korvete. Kako sam već ranije jednom pisao bili smo u istoj službenoj smjeni i često smo se međusobno častili boljom večerom koju je uglavnom pripremao Kardum u tu je bio nenadmašan. Normalno bilo je tu i ostali članova službene smjene. A onda smo se počeli polako polovinom 80-tih rasturati iz koje kakvih razloga, ali smo ostali dobri međusobno i rado se susretali. A onda početkom 90-tih nadođe Balkanski Cunami i sve “pokosi”. Ja i Jovo se nađosmo u Boki, a Zdraviša osta “gore”. Posle tamo negde sredinom 90-tih vidimo mi jedan dan našeg Zdravišu na “onoj tamo TV” u jednoj emisiji gde priča o jednoj preostaloj maloj podmornici (kojih je inače u bivšoj JRM bilo nekoliko), kako je moćna, prava za Jadransko more, za prevoženje diverzanata i polaganje podvodni protiv brodskih mina i tako tra la, la....
Narednog dana sretnemo se ja i Jovo u Tivtu. I Jovo u međuvremenu već pomalo avansira mislim tamo na velikim VPBR-ima. Ispozdravljamo se te ga ja upita:
- Šta misliš gde nam je naš dobri Kardumica ,šta nam sad radi?
- Nepitaj ništa, kad vidim prijatelja Kardumicu snimiću ga kao lovac pticu.
- Ne Jovo zaboga, - velim ja, - kad isploviš na teško otvoreno more ima Kardumica da ti podmetne “bumbu” (podvodnu minu) svojom moćnom podmornicom pod tvoj veliki brod pa si nadrapo.
- Jes majku mu, imaš pravo, nego ovako će mo, kad sretnem našeg prijatelja Kardumicu pozvaću ga na picu u kafanicu.
- E ta ti je prava, - rekoh.
I često posle kad smo se sretali ja uvijek priupitam:
- Šta misliš gde nam je naš dobri Kardumica, - a Jovo svaki put odgovori:
- Pusti “bumba”.
I tako moja dva drigara u međuvremenu avansiraše bome čak do čina Kapetana Bojnog Broda, jedan s jedne, a drugi s druge strane “barikade”. Eh, kad bih, ja kao Zastavnik, mogao jos jednom da ih vidim skupa za istim stolom uz Zdravišinu “njamu”, pa da im se pridružim, nebi žalio dati ni ovaj moj ostatak života. “Barikade, barikade” prokleto vam bilo…….