Modra vrpca

[duje]

Modra vrpca
 
Počasna oznaka (trofej) za putničke brodove  koji na određenim rutama najvećom brzinom prijeđu sjeverni Atlantik. Trofej se sastoji od modrog plamenca, odnosno plave trake koja se vije na jarbolu; dodjeljuje se i srebrni trofej na kojemu su ugravirana imena njegovih prethodnih nosilaca.
Modra vrpca službeno je uvedena tek 1935. godine, ali ima tradiciju dugu više od jednog staljeća. Od 1935. dodjeljuje se pod uvjetima propisanim statutom North Atlantic Riband Challenge Trophy, koji je donio anglo-francuski-talijanski komitet. Sada taj trofej drži američki brod United States  koji je 1952. prešao rutu Ambrose – Bishop Rock (2942NM) za 3 dana 10 sati 40 min i postigao prosječnu brzinu od 34,91(36,24) čv.
Danas več i teretni brodovi plove približno istim brzinama pa je zasad najbrži teretni brod Sea Land Exchange, na ruti Bishop Rock – Ambrose, 1973. postigao istu brzinu od 34,91čv.

Napomena: za prosječne brzine postoje različiti podaci!

slika:
Zadnji pobjednik United States 1952.

[duje]

Statut Modre vrpce

Statut modere vrpce predviđa da se trofej dodjeljuje putničkom brodu koji do tada najvećom brzinom preplovi Atlantski ocean jednom od ruta određenih  geografskim točkama (slika) .Trofej se dodjeljuje  na zahtjev broda i u svakom pojedinom slučaju; zahtjev se mora podnjeti u roku od mjesec dana pošto je plovidba završena. Ukoliko u roku od tri mjeseca od završetka plovidbe neki drugi brod podnese zahtjev, vrpca se dodjeljuje samo za novi rekord. Zbog nastojanja da se osvoji trofej ne smije biti ugrožena sigurnost plovidbe (sigurnost broda, posade ili putnika) i komitet može poništiti rezultat ako se dokaže da je to pravilo prekšeno.

[duje]

Historijski razvoj
U početki 18. St. vijorio se plamenac plave boje na brodu čiji se zapovjednik istakao osobitim zaslugama, osobito pri sapsavnaju nekog drugog broda. Poslije je Modru vrpcu nosio putnički brod koji je prevozio osobu odlikovanu nekim visokim odlikovanjem (u Velikoj Britanji, ako je nab rod bila ukrcana osoba odlikovana Ordenom podvezice). U početku 19.st. Modru vrpcu vijao bi jedrenjak koji je najbrže prevezao žito iz Australije u Veliku Britaniju australsko žito nove žetve.
Modra vrpca kao, trofej za oznaku brzine, prenesena je na transatlantske brodove 1838; prvi put se vijorila na parobrodu s pomoćnim jedrima Great Western, koji je sagrađen u Bristolu 1838. za društvo Great Western Railway. Bio je dug 72m, imao je četri jarbola, 1340 brt I veoma lijepe linije. Otplovio je 04.04.1838. iz Bristola u New York sa 800t ugljena i samo pet putnika, jer se putovanje parobrodom preko Atlantika tada smatralo opasnim podvigom. Stroj od 330kW pokretao je brod bočnim kotačima (s promjerom od 8m i dužinom lopata od 3,5m) brzinom od 8čv. Ocean je preplovio u 15 dana i 12 sati, a po dolasku još mu je ostalo oko 150 tona ugljena.
1841. u natjecanju za osvajanje Modre vrpce pada prva žrtva. Parobrod President nestao je u atlantskoj oluji sa čitavom posadom.

Pobjednici:godina u zagradi, znači godina pobjede

[duje]

U daljnjem natjecanju sagrađen je parobrod s vijkom i kotačima Great Estern uz trošak od  dva milijona funti. Njegova istisnina od 32.160t bila je prevelika za to doba (premašio ju je tek Bremen 1929). On je samo jednom i to za kratko vrijeme dosegao brzinu od 14,5čv. Novi britanski parobrodi  City of Paris (Inman Line) i  Russia (Cunard) , oba s propelerom, natjecali su se u pravim utrkama. Russia je pobjedila s prednošču od 25 minuta na putu os 3700NM, ali je Modru vrpcu osvojio 1869. Treći parobrod City of Brusseles koji je preplovio ocean srednjom brzinom od 14,66čv. Francuska je 1867. na brodovnima tipa Lafayette uvela dva vijka; ali, unatoč toj novosti, ti brodovi nisu mogli usvojit Modru vrpcu. Srednju brzinu od 15čv premašio je 1873. Baltic, a 1875. Modru je vrpcu preoteo City of Berlin koji je prvi osvijetljen električnom rasvjetom. Iste je godine Gallia prva dobila parno kormilo, ali trofej osvaja Britannic, parobrod od 5004t. USA preotimaju Modru vrpcu 1889, parobrodom City of Paris od 10.505, ali je zadržavaju s prekidom samo do 1893. kad je prešla na britanski parobrod Campania od 12.950t.

-Acadia 1154 brt, prosječna brzina 9,28čv (1840)
-Britania 1154brt, prosječna brzina 10,72čv

[duje]

1897. u natjecanje se uključuje i Njemačka. Kaiser Wilhelm der Grosse doseže brzinu od 21,89čv i osvaja Modru vrpcu koja prelazi s jednog njemačkog broda na drugi (Deutschland, Kronprinz Wilhelm, Kaisser Wilhelm II). Conard nije mogao preoteti Modru vrpcu Nordddeutscher Lloydu punih 10 godina; morala mu je priskočit u pomoć i država, jer jer je postala brzina več toliko velika i skupa da se nije mogla rentabilno eksploatirati. Velika Britanija odobrila je veliki  zajam uz veoma niske kamate i visoku subvenciju, kako bi društvo moglo graditi  turbinske brodove Lusitania i Mauretania. Lusitania je potopljena u početku prvog svjetskog rata (jedan od povoda za ulazak USA u rat), Mauretania je vijorila trofej pune 22 godine (1907-1929); čak je zadržala Ii1929. kad se u natjecanje ulključio i novi njemački turbinski supertransatlantik Bremen od 51.656t. 1912. natjecanje je ponovno izazvalo veoma tešku žrtvu. Novi britanski turbinski putnički parobrod Titanic, u sudaru s ledenim brijegom, potonuo je sa 1490 ljudi na svome prvom putovanju, jugoistočno od Newfoundlandske grede.


Pacific, 2860brt, 13,02čv (1851.)

[duje]

Nijemci su ponovo osvojili Modru vrpcu 1930. novim brodom Europa, ali domalo su se pojavila dva nova takmaca, Italija i Francuska. Italija je brodom Rex 1933. Osvojila trofej na južnoj atlantskoj ruti između Gibraltara i broda svjetionika Ambrose, a Francuska 1935. na sjevernoj ruti supertransatlantikom Normandie od 83.423brt. Taj se najljepši brod u povijesti Modre vrpce uspješno borio s novim britanskim brodom Queen Mary od 81.235brt i poslije izmjene propelera, koji su stvarali smažne vibracije, ponovo osvojio trofej, ali samo za jednu godinu, jer ga 1938. definitivno preotimaju Britanci supertransatlantikom Queen Elizabeth od 85.000brt. Normandie je na početku drugog svjetskog rata, uništena požarom, potonula u New Yorku kad su je pregrađivali u transportni brod.
Za drugog svjetskog rata natjecanje je prekinuto, a veliki su potnički brodovi uspješno upotrebljeni za transport trupa, jer jih je od mnogih opasnosti izvrsno štitila njihova brzina. Na Queen Elizabeth vijorila se Modra vrpca  bez takmaca  do 1952.  kad ju je preoteo američki brod United States, koji plovi na sjevernoj ruti prosječnom brzinom od 36,24čv, tj. 5 čvorova brže od svih ostalih brodovas na svijetu.
(JLZ,  P.Mardešić)     

-Baltic, 2860brt, prosječna brzina 13,7čv, (1851.g.)

[duje]

-Arctic, 2860brt, prosječna brzina 13,21čv, (1852.g)

[duje]

-Persia, 3300brt, prosječna brzina 13,54čv, (1856. g.)

[duje]

-Scotia, 3871 brt, prosječna brzina 14,01čv (1863. g.)

[duje]

-Great Easteren, 1340brt, (1859. g.)

[duje]

-City of Brusseles, 3747brt, prosječna brzina 14,66čv, (1869. god.)

[duje]

-White Stars Adriatic, prosječna brzina 14,65čv, (1872. g.)

[duje]

-City of Berlin, 5491brt, prosječna brzina 15,37čv, (1875. g.)

[duje]

-Germanic, 5008brt, prosječna brzina 15,79čv (1876. g.)

[duje]

-Arizona, 5147brt, prosječna brzina 15,96čv , (1879. g.)