@Brok
U knjizi generala Spasoja Smiljanića "Agresija NATO pakta", navodi se i postoji i skica (poznate kružnice) sa imajućim stanjem sistema PVO Neva i Kub i tada predloženim nabavkama 3 rd PVO S-300PMU-1 i 4 baterije Tor-M.
Po njegovima zapažanjima, ovakva PVO bi garantovala zaštitu našeg neba u smislu PVO.
Moje mišljenje je da bi ovakva PVO mreža više pomogla
"preventivno" i da bi tada možda (sa naglaskom na "možda") SAD i zemlje Zapada ipak malo, rekao bih, poštenije prišle pregovorima o statusu KiM i da ne bi "gurale" rešenja koja su faktički značila "čupanje" KiM iz sastava Srbije i SRJ, sa određenim "vremenskim odlaganjem" i praktično "meku okupaciju" cele tadašnje SRJ, a koja su redom predlagana otkako je kriza dostigla "internacionalni" status u proleće 1998. godine, preko Rambujea, pa do Beogradskog/Kumanovskog sporazuma.
Razlog za ovu mogućnost bi bile značajno uvećane teritorijalne mogućnosti pokrivanja novim sistemima i daleko veća kanalnost po cilju i ubojitost novih sistema.
Ipak, postojali su i objektivni problemi koje čak ni ovakvi sistemi ne mogu potpuno da otklone. Rat sa kružnom osnovicom, bez ijednog saveznika, sa ograničenim resursima i ljudskim potencijalom.
Mi smo pre izbijanja rata imali već problema sa kadrovskom popunjenošću u jedinicama Neva i Kub.
Od 12 raketnih diviziona Neva, svega 5 je bilo "A" klasifikacije, dakle potpuno popunjeno sa dve borbene smene. Ostalih 7 diviziona je bilo "NA" klasifikacije sa delimičnom popunjenošću i sa samo 1 borbenom smenom, dok se za potpunu popunu moralo osloniti na ljudstvo iz rezerve koja zatim mora provesti i neko vreme na doobučavanju.
Kod Kuba je samo na papiru bilo bolje stanje. Dakle svih 5 pukova su bili "A" klasifikacije, ali popunjenost 20 raketnih baterija i 5 baterija za upravljanje vatrom je bila veoma "nategnuta", zamenjivost ljudstva (starešinskog kadra) gotovo da nije postojala, pa se formacija smanjila sa 4 na 2 SLO u raketnoj bateriji, to je delom popravilo situaciju, ali i dalje se u RStON-ima (radarskim stanicama osmatranja i navođenja) nije mogla obezbediti tzv. "druga smena" (mada tog termina nema kod jedinica Kub).
Da su se nabavila ta 3 rd PVO S-300PMU-1 i 4 baterije Tor-M, pitanje je koje ljudstvo bi rukovalo tim sistemima? Dakle verovatno ljudstvo sa Neve i Kubova, tako da bi popunjenost tih sistema bilo još slabije, čak i sa rezervom i verovatno bi se ova sredstva "ozbiljnije" koristila u nekim kasnijim fazama rata.
Sa druge strane, ni raketni divizioni S-300PMU-1 nisu potpuno "imuni" na protivradarske rakete, a ni na vizuelno otkrivanje obzirom na svoje veće dimenzije komponenti sistema, ali imaju tu prednost da su mogli dejstvovati na daljinama većim do daljina lansiranja protivradarskih i drugih avionskih navođenih raketa vazduh-zemlja (tog vremena), dakle do 150 km.
Takođe, imali su i mogućnost da dejstvuju na 6 ciljeva jednovremeno, čak i na protivradarske rakete. Ipak, 3 diviziona zavise od 3 radara za navođenje raketa i oni bi kad-tad bili pogođeni i onesposobljeni, nekim od projektila vazduh-zemlja. Tada još NATO nije imao mogućnosti, kao danas, da precizno dejstvuje iz okolnih zemalja raketama i projektilima zemlja-zemlja na ciljeve otkrivene iz vazduha (pomoću aviona ili BPL). Tada su mogućnosti ovakvih sistema izviđanja i otkrivanja i prenosa podataka u realnom vremenu bile još uvek "fantastika", iako su u NATO voleli da to ponekad ističu.
Sistemi S-300PMU-1 nemaju nikakve "optičke kanale" praćenja, bez zračenja. Svi režimi rada su radarski režimi rada.
Razlika bi bila, u odnosu na 1999-tu, na značajno veći broj "kostura" NATO aviona po našim njivama, šumama i planinama.
SAD i njegova koalicija su pristali na značajne gubitke u vazduhu tokom I Zalivskog rata, koji su verovatno bili i iznad 100 aviona. Po objavljenim podacima, radilo se o 86 aviona van upotrebe usled dejstava Iračke PVO (38 oborenih i 48 teško oštećenih bez mogućnosti opravke), ali to se odnosi samo na američke avione. Gubitaka je bilo i kod aviona saveznika, pogotovo Italijana, ali i Britanaca.
Ne znam koliko su Amerikanci i saveznici bili spremni da izgube aviona (i pilota) nad SRJ, verovatno znatno manje, želeli su "čistu, brzu i bezbolnu" operaciju i pobedu, što u ovoj situaciji nikako ne bi moglo, ali zato sam i naveo da bi ovi sistemi delovali pre svega preventivno. Kada NATO već uđe u rat, imajući u vidu da nije postojala nikakva opasnost od "izbijanja III Sv. rata" reakcijom Rusije ili..., svakako bi "gurali" tu operaciju do kraja, do pobede, bez obzira i na gubitke koje bi imali, a svoju javnost bi sigurno pripremili pre početka.
Obzirom da su znali šta mi imamo 1999-te, oni su svoju javnost umirivali da će gubici biti "minimalni", ali su posle rata izašle informacije da su "očekivanja" bila da izgube barem "tuce" aviona, dakle (najmanje) 12-tak, +/- ...To su bila neka "očekivanja".
Nisam pomenuo sistem Tor-M, ali te 4 baterije sa 16 samohodnih lansera-vatrenih oruđa, bi mogli biti najveća "mora" u toj hipotetskoj situaciji, jer bi pogotovo u kombinaciji sa Kubovima, mogli na Kosovu i Metohiji, upotrebom optičkih kanala biti veoma neugodan, uporan i žilav protivnik, koji može dejstvovati i na avione, krstareće rakete, bespilotne letelice i čak i protivradarske rakete, čak i u pokretu, a postoji i optički kanal (doduše u to vreme, samo dnevni kanal) kada se može raditi gotovo pasivno sa znatno smanjenim volumenom radarskog zračenja. Torove ne bi bilo tako lako eliminisati, jer su oni još sposobniji u upotrebi taktike "shoot and scoot" nego Kubovi, koji su imali zavidan nivo preživljavanja uzimajući sve u obzir, ali nedovoljnu efikasnost usled opšte zastarelosti sistema, načina rada, dužine zračenja radarom i drugih objektivnih i subjektivnih okolnosti.
Dakle, ja nikako ne bih našu borbenu sposobnost u PVO smislu (a ni uopšte) ocenjivao kroz mogućnost da "pobedimo NATO", ali bih voleo da imamo takav PVO da se čak i NATO "usteže" na radikalne poteze i da im "draže" bude da se problemi na ovim prostorima stvarno rešavaju mirnim putem i da se i interesi Srbije (i Srba) ipak uzmu u obzir.
Obzirom na započete nabavke, ja bih bio lično zadovoljan sa barem 6 baterija FK-3 i barem 4 baterije Pancir S1(S1M) ili ekvivalent i sa jednim (manjim) brojem modernizovanih Kubova i Neva, makar u nekakvom "gore opisanom" NA stanju. Naravno, potrebno je raditi na modernizaciji i eventualnim nabavkama artiljerijsko-raketnih sistema PVO kratkog dometa, lakih prenosnih raketnih sistema, ali i novih radara za trupnu PVO, tako da bi najavljena nabavka francuskih radara GM-200 (obzirom i na količine koje se "tiho najavljuju) bila ono što bi bio "šlag na tortu".
Ja bih veoma voleo da u našem naoružanju vidim Bukove, jer smo u Ukrajini videli da čak i Buk-M1, proizvod 80-tih godina prošlog veka, i dalje predstavlja respektivno sredstvo. Buk-M2 već ima "eksponencijalno" veće borbene mogućnosti, a Buk-M3 (pogotovo u kombinaciji sa lanserima S-300V) je već "PVO magija".
Eto....onako "iz glave"....