| Priča: Dinko Jović | Foto: www , Dražen Gorički, Dinko Jović |Izvor: http://www.adriaticdiving.com/?wave=magazine,104, preuzimanje odobrio DamacPriče o atraktivnim i teško dostupnim olupinama južno od Dubrovnika već dugo intrigiraju maštu svih ozbiljnijih (čitaj: tehničkih) ronilaca. Zadivi na ribarskim kartama, koji su najčešće jedini materijalni dokaz da nešto veliko i teško leži na dnu, ponekad se uspiju upotpuniti stvarnim i vrlo živim pričama vremešnih mještana koji su ili svjedočili potonuću brodova ili su o njima čuli iz prve, druge ruke, od svojih starijih. Naravno, postoje i brojne arhive i knjige s često dovoljno provjerenim i preciznim povijesnim podacima. Kada se zaokruži teoretska priča, neki sretni ronioci imaju mogućnost i praktično krenuti na takva zahtjevnija ronjenja.Projektu Dragorlux Deep Wreck Expedition 2009. prethodila su brojna vrlo uspješno odrađena ronjenja Damira Mlinarića i Dražena Goričkog u cavtatskom i rogozničkom akvatoriju. Obilježena su dubinama između 80 i 100 metara, velikim vremenima dna (čitaj: dugim dekompresijama) te vrlo kvalitetnim podvodnim snimkama. Između 2006. i 2008. u cavtatskom su akvatoriju ronili na D2 (dno 85m) i Ardoru (dno 80m). Na povratku s jednog od tih ronjenja 2007. zabilježen je kontakt na sonaru koji se izdizao s ravnog dna dubine 122 metra. Sondiranje je pokazalo da se radi o objektu dužine između 80 i 100 metara te da se najplići dio uzdiže do 104 metra. Ubrzo nakon toga taj je vrlo jasan odraz morskoga dna dobio i popratnu priču o mogućnosti da bi to mogao biti Giuseppe Garibaldi – talijanska oklopna krstarica porinuta 1897., dovršena 1901., a potopljena u srpnju 1915. od strane austrougarske podmornice U4.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Oklopna krstarica Giuseppe Garibaldi [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Umjetnički prikaz potonuća GaribaldijaU 2009. sastavljen je istraživački tim čiji su glavni protagonisti Dražen Gorički i Damir Mlinarić planirali Megalodonom, rebreatherom zatvorenog kruga, zaroniti na dubinu od 120 metara i na njoj provesti između 25 i 30 minuta na dnu snimajući taj objekt. Ovisno o vremenskim uvjetima i mogućnosti ponovnog pronalaska zabilježene lokacije tog objekta, plan je bio odraditi barem jedno takvo ronjenje. Tehnički ronioci Uroš Jelić i Dinko Jović su sigurnosni ronioci. Ivan Cvirn je nadvodni i dodatni podvodni snimatelj, a Marijan Vrdoljak tonac i novinar istražitelj. Logistiku, smještaj opreme te prijevoz do lokacije omogućio je izuzetno ljubazan domaćin Bobo iz ronilačkog centra Epidaurum iz Cavtata.
Prvo ronjenje – nema laške, ima traga11. je kolovoz 2009., prvi radni dan ekspedicije. Sutra će te ponit njih šest među ruke… glasno odjekuje našim cavtatskim smještajem. Pjesmu uvježbavamo za susret s Damirom. Malo pozitivnog crnog humora da zadržimo odlično ozračje koje je pratilo pripreme. Pakiramo onaj dio opreme osjetljiv na vlagu i napunjenost baterija te žurimo da dovoljno rano prije dogovorenog polaska stignemo ispred centra. Dio od ukupno tone i dvjesto kilograma opreme treba biti prebačen na 8-metarsku brodicu koju pogoni dizelski motor snage 375 konja. Barkarijol Denis s nevjericom promatra ukrcaj dvanaest 11-litarskih i tri 7-litarska stagea, po dva dvobocnika i rebreathera, te gomilu torbi koje od sunca ili vlage skrivaju ronilačka odijela, tekućinu, hranu i osjetljivije predmete. Usput nam u šali dobacuje pitanje hoće li biti dovoljno toga za dvojicu ronilaca?
Brzoj brodici treba nešto više od pola sata do lokacije koja je ubilježena u ručni GPS. Sunce je nemilosrdno no pomaže maestral koji je u svojem poznatom poslijepodnevnom jačanju. Prolazi više od pola sata dok strpljivo kružimo promatrajući ekrane GPS-a i sonara. Struja je prilično jaka što nam otežava traženje. Nakon gotovo 45 minuta Uroš uzvikuje: «108! 106! 106, 105! Tu je!» Cvirn je uvijek spreman na kameri i bilježi prve trenutke zbližavanja s potencijalnom olupinom. Još jedan prolazak preko uzvišenja na sonaru i Dražen u vodu ubacuje 27 kilograma težak komad željeza oblika torpeda (koji zovemo tondin) vezan za 150 metara uredno složena konopa (koji se još na engleskom naziva shot line) u ovećoj kaci. Konop velikom brzinom živahno poskakuje preko ruba kace i nestaje u dubini te staje nakon svega desetak sekundi. Damir objašnjava Draženu da konopu ostavi malo više laške. Na brodu teku pripreme za uron. Dinko skače u more dodatno nategnuti konop oko žute nestlačive bove i dodati još jednu veću vidljiviju bovu radi visokog mora. Teško je pomiriti prilično jaku struju i valove i Draženovu želju da je konop što nategnutiji radi mogućnosti što bržeg zarona. Denis ima popriličnih problema i pri manevriranju brodicom. Bori se s metarskim valovima i jakom strujom te šijanjem isključivo na lijevu bandu dok mi preko krme dodajemo Damiru i Draženu svu potrebnu opremu. Komad po komad i to oprezno; ne smije biti pogreške pri primopredaji. Nakon dodatnih pola sata roniocima potrebnih sedam stageva i kamera sigurno su zakačeni te momci konačno zaranjaju.
Silazak niz konop već je nakon devetog metra puno mirniji i lakši pošto struje u dubini nema. Meg na plućima (krilima koja služe za disanje) ima ventil koji stoji u visini ramena, a aktivira se pritiskom. Uz kompenziranje maske na nosu i stiskanje ventila na suhom odjelu smještenog na prsnoj kosti brzi silazak u dubinu izgleda kao neprestano brzinsko «polukrižanje». Nos, rame, prsa… Cilj je odraditi tu «molitvu zarona» što brže kako bi ostalo što više vremena za dno. Obojici do 122 metra treba otprilike sedam minuta. Dražen je u tome vrlo brz i inače može i brže, ali ovo nije uobičajeno ronjenje. Dno je muljevito. Vidljivost je dobra, dokud svjetlost uspijeva probiti tamu, desetak plus metara. Tondin leži na mulju i od njega vodi trag urezan na mekom dnu koji nestaje u tami. Dražen spaja reel na konop, predaje ga Damiru, i kreću za tragom. Nažalost, nakon nekoliko minuta prisiljeni su odustati od daljnje potrage. Usput obojica imaju nepredviđeni problem s opremom kada im doslovce nestaje diluent. Damiru probija neispravan prekotlačni ventil uz jaki zviždeći zvuk, što je snimljeno i na kameri. Na 120 metara dubine prebacivanje i prekopčavanje frusti s odgovarajućih rezervnih stageva, koliko god da je ronilac uvježban, prilično je zahtjevan zadatak. Izvode ga, nasreću, uspješno i bez poteškoća.
Nakon otprilike pola sata Marijan se odlučuje ohladiti u moru i usput maskom i disalicom provjeriti gdje su momci. Iz mora nam viče da je sve u redu da su na konopu. Uroš, iako toga dana nije ronilac u pripravi, oblači odijelo i zaranja provjeriti treba li im bilo što. Na četrdesetak metara dubine prebacuju mu nepotrebne stageve. Cvirn je također pod vodom, preuzima podvodnu kameru od Dražena i snima kadrove dekompresije.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Tri stagea i kameru već smo preuzeliUsput saznajemo da nisu ništa vidjeli. Na dubini od devet metara zbog jake se struje odvajaju od shot linea i izbacuju svoje deko bove – crvene. To je znak da su se odvojili od konopa, ali da je sve u redu. Pratimo ih barkom i pogledima sve do kraja dekompresije. Nakon tri i pol sata run timea izranjaju s mnogim dojmovima. Od kvara na opremi pa sve do klizanja tondina po mulju. Dinko iznosi mišljenje da smo, bez obzira na neuspjeh, na dobrome tragu. Naime, tondin se ne može zabiti u oklop ratnog broda tako da barem znamo da smo pogodili objekt s puno debelog metala, te da taj objekt najvjerojatnije ili leži na boku ili je preokrenut. A što se tiče kvarova na opremi, momci su odradili vježbu «ništa nas ne smije iznenaditi» u stvarnoj situaciji. I Denis daje svoj doprinos poboljšanju raspoloženja pokazujući trik izvlačenja tondina preko bove bez puno fizičkog truda.
Damir Mlinarić Damac zamoljen je da iz svojega očišta prokomentira neke detalje ekspedicije. Dan prvi:
Pa prvo ronjenje ja ne bih nazvao promašenim. To što nismo pali na olupinu i što smo imali malih problema s opremom nije najgore što se moglo dogoditi. Curenje diluenta (mješavine) iz boce 5 litre na dubini od 122 metra sigurno nije nešto što si čovjek želi. Boca se isprazni za 5 sekundi. Ali to je samo jedan od scenarija hitnoće koji se radi tečajevima ronjenja s rebreatherom. Dubina nije ta koja ubija. Ubijaju krivi postupci. I krivi postupak na 20 metara može dovesti do katastrofe. Odreagirali smo kako treba i sve je prošlo ok. Tondin je bačen na dobro mjesto samo ga je kurenat malo odnesao. Mi smo pali na dno i vidjeli da smo promašili brod, ali po tragu tondina smo zaključili u kojem je smjeru brod. Vezali smo reel za njega i prenuli u smjeru broda kada je prekotlačni ventil na prvom stupnju pustio. Nije preostalo ništa drugo nego zatvoriti bocu, prištekati bail out na pluća za svaki slučaj i krenuti prema konopu i lagano u izron. U svakom slučaju dosta smo naučili u tom ronjenju. Samo sam mislio da mi je o-ring pustio nisam imao pojma da je to prekotlačni.
Uron drugi – svaki jazavac svoju rupu ima48 sati nakon prvog pokušaja drugi je ronilački dan ove ekspedicije. Jutro nudi druge tonove: Džes' ba, džes ba, džesba, džesba, džesba dže si ti… u Marijanovoj interpretaciji. I k tome prigodnoj. Svatko od nas u glavi vrti isto pitanje: «Hoćemo li danas imati više sreće i spustiti se na tu olupinu?» Ponovni trudovi ukrcaja opreme. Ovaj puta puno smo ranije krenuli, more je gotovo mirno, a blagi maestral nema namjeru pojačati. Kurenat je u usporedbi s prvim danom zanemariv. I sondiranje je u tim uvjetima jednostavnije. Odjek na sonaru pokazuje se nakon nepunih 10 minuta. Tondin bacamo tek nakon nekoliko prelazaka iznad objekta na dnu.
Danas je Damir puno optimističniji i smatra da imamo gotovo idealne uvjete te da bi Dražen i on ovaj puta trebali nešto i ugledati, odnosno snimiti na kameru. I opremanje prolazi puno lakše, obojica se mogu držati za krmene ljestve dok im dodajemo stageve i kameru. Označavamo vrijeme urona – točno je podne. Prema planu, Dinko se počinje opremati dvadeset minuta nakon zarona da bi u trenutku kada se vraćaju na konop bio glavnim roniocima na usluzi u slučaju bilo kakvih poteškoća ili potreba. Uskoro i zaranja da, bude li prilike, napravi nekoliko fotografija i filmova svojim kompaktnim fotoaparatom. Cvirn ga prati da ponovno iskoristi priliku snimiti nekoliko podvodnih kadrova. Susret je ponovno na 40 metara dubine. Pogled govori sve. Uskoro se plavetnilom razliježe i pjesma koja je razumljiva zbog dovoljno dobre akustike širokog crijeva za disanje na rebreatheru. Stisak ruke, preuzimanje nepotrebnih im stageva, fotografiranje… Na površini kreću pripreme za slavlje. Piva je na ledu u prenosivom hladnjaku koji je osigurao barkarijol Denis. Na devetom metru ponovno razdvajanje od shot linea, pratimo njihove crvene bove. Nakon gotovo četiri sata prolaze zadnje minute dekompresije i uskoro je na brodu veliko, ali suzdržano veselje.
Pažljivo slušajmo dojmove. Tondin je pogodio bok broda, nije se zabio, ali je ostao ležati na njemu. Sišli su na stranu koja im se prva nudila, suprotnu od kuverte, prema bočnom stabilizatoru. Na dnu su proveli 25 minuta, a maksimalna dubina je iznosila 122 metra. Stvarnost je takva da Dražen voli snimati rupe i prolaze. Snimio je oplatu, bočni stabilizator i razvalinu nastalu od eksplozije. Također, stvarnost je takva da prvi uron na toliko velikoj olupini teško može roniocima dati pravu perspektivu o čemu se točno radi. Nakon pregleda snimke zaključak je da brod leži na boku te da je potonuo nakon eksplozije. Drugi detalji će morati pričekati dodatna ronjenja. Važno je spomenuti i da su momci ponovno imali problema s curenjem diluenta.
Damac o drugom danu ekspedicije:
Ha, ha kakav je osjećaj vidjeti olupinu na toj dubini… pa lijep. Srce počinje brze kucati i veseliš se, a u drugu ruku vrtiš sve po glavi dali je to co2 ili uzbuđenje ha, ha, ha. U onoj tmini na 113 metara vidiš da tondin stoji na nečemu što nije mulj i onda se počinje dobivati slika... brod stoji nagnut na lijevu stranu… do pola u mulju... prema krmi je velika pukotina… po mome mišljenu tu je prekinut... i onda opet curenje prekotlačnog ventila ha, ha, ha. Ali to vise nije bio razlog za prekidanje ronjenja. Znaš kako se veli i magarac se na batine navike. Na krmi je bio jedan veliki bucanj baš je bilo lijep... kao stari odbačeni kaput koji pluta u moru, žao mi je što ga Dragor nije snimio. Izron po planu i dugačak deko.
Kao sto sam već rekao, otkaz opreme nije neki problem ako se odreagira ispravno. Neće te ubiti dubina, neće te ubiti ako iscuri diluent, kisik, ako crkne elektronika. Meg je dobra mašina i uvijek imaš neku mogućnost. Najgore je plavljenje sistema i onda moraš ići na bail out. Do tada pokušavaš ostati na zatvorenom krugu sto duže možeš, uvijek imaš neku šansu, prištekati si bail out plina na krug za disanje na poluzatvoreni sistem rada. Mi smo planirali ronjenje tako da imamo sve sto nam treba sa sobom, zato smo i nosili 7 stageva. Imali smo dosta plina za kompletni izron i dekompresiju jednog ronioca. U slučaju otkaza oba rebreathera morali bismo se osloniti na pomoć s površine. I to samo od 6 metara naviše. Samo nam je falilo špeka i luka i demižonka vina. Da smo to imali bili bismo kompletni.
Treće ronjenje – žuta bova koja snimku značiPonedjeljak je, 17. kolovoz 2009. Treći je dan ekspedicije i 72 sata nakon drugog urona. More je ponovno mirno, dan je još ran, osjetan je lagani umor među ekipom. Međutim, moral je na visini pošto dobro raspoloženje i dalje upotpunjujemo britkim humorom. Nakon svih već prethodno spomenutih procedura momci zaranjaju 25 minuta nakon podneva. U dvadesetoj minuti zarona Uroš, koji je ovaj put «dežurni», lagano razmiče opremu i priprema se za oblačenje. Nedugo nakon toga barkarijol Denis viče: «Žuta bova! Žuta bova!» Nitko isprve uopće ne reagira pošto svi znamo da je na žutoj bovi vezan tondin. «Ljudi, žuta bova! Ona njihova, kao cigareta!», gotovo očajnim glasom ponavlja Denis i uspijeva nas sve istovremeno dići na noge koje su nam u tom kratkom trenutku kao olovne. Stvari se od toga trenutka događaju istovremeno. Denis pali motor i u kretanju prema osobnoj žutoj bovi prolazi pokraj glavne žute bove na kojoj se vide mali mjehurići, ali se ne vide ronioci. Pokušavamo se smiriti riječima logike pošto im ionako još nije vrijeme da budu na dubini na kojoj bismo ih mogli ugledati. Kako se osjećamo teško se sada uopće sjetiti. Punim gasom krećemo prema osobnoj žutoj bovi koja slobodno pluta bez reela ili bilo kakve obavijesti. Tada nas sve oblijeva hladan znoj. Uroš je doslovce mokre majice. Ako postoji rekord u oblačenju pododijela i suhog odijela, Dinko bi bio prilično blizu tom vremenu. Za manje od pet minuta Cvirn mu već pridržava dvobocnik, a Uroš dodaje stageve koje traži - jedan u kojem je mješavina za 50 metara i jedan u kojem je mješavina dna. Istovremeno se vraćamo na glavnu bovu. Mjehurića više nema, a osim konopa i dubokog plavetnila koje probijaju titrave zrake sunca ništa se ne vidi. Dinko ih ne vidi ni pomoću maske s površine. Prije njegova zarona pada dogovor s Urošom da krene za njim s dodatnim stagevima samo ako vidi da je ispaljena još jedna, Dinkova osobna bova. Zaron se odrađuje u najbržem mogućem tempu, maksimalni squeeze (stiskanje suhog odijela prilikom povećanja pritiska) koji se može izdržati, bez dopuhavanja kompenzatora i s jednom rukom na drugom stupnju regulatora mješavine dna. Dinko razmišlja da ako su se domogli konopa i još uvijek dišu, barem će ih dovući do 50m ostaviti im stageve i krenuti po druge. Srce kucaj tiše. Nakon nekoliko sekundi koje traju kao vječnost Dinko prolazi termoklinu koja je na dvanaestak metara i uspijeva na konopu vidjeti jednog ronioca. Damir. Nakon još desetak metara nešto dublje se pruža pogled i na Dražena. Srce kuca malo tiše. Nakon otprilike jedne minute i dubine od 25 metara prema situaciji i položaju tijela Dinko uočava da momci nisu u opasnosti. U drugoj minuti, na 40 metara s rebreatherašima je uspostavljen kontakt. I prije nego što su pogledi razmijenjeni vidi se da je sve ok. Dražen, čim ga je ugledao, sa žurnošću Dinku gura kameru. Istovremeno upire prstom u blok, u koji se upisuju obavijesti i pomoću kojeg ronioci komuniciraju, na kojem velikim slovima piše: «Nosi kameru hitno van i daj je Cvirnu da je osuši.» Izron pomoćnog ronioca trajao je jednako brzo koliko i zaron. Izlijetanje iz vode, obavještavanje ekipe na brodu da su «svi na broju» i da je sve ok te predaja kamere s uputama. Nakon toga se vraća u dubinu smiriti eventualne mjehuriće inertnog plina nastale od prebrze promjene pritisaka. Uroš mu se uskoro pridružuje, bolje je provjeriti odvija li se sve kako treba. Usput preuzima nepotrebne stageve i provjerava može li bilo što drugo pomoći te javlja Draženu da mu je kamera u redu i da je snimka sačuvana. Cvirn zapravo i nije imao što raditi jer je kamera bila u redu, samo alarm za prodor vode koji je osjetljiviji na vlagu. Ekipa na brodu dobila je koju sjedinu više.
20 minuta ronjenja, do trenutka kada ga alarm na kameri prekida, prošlo je u najboljem redu. Novi prekotlačni ventili više nisu ispuštali diluent. Snimljeni su zanimljivi detalji prema prednjem dijelu broda. Kuverta je propala pa se lako vidjela unutrašnjost broda. Nekoliko topova, ventilacijski otvori, stepenice koje se gube u tami…
Damac o trećem danu ekspecije:
Problemi se saniraju prema dogovorenom planu svatko zna sto mu je činiti u određenoj situaciji. To je unaprijed dogovoreno. Nismo imali plan za prodor vode u kameru (bar ne ja). Kada se alarm upalio Dragor je imao 100.000 razloga da izmisli kaj će napraviti. Počeo je mumljati kao tuljan pod vodom i bježati gore... U prvi moment mi nije bilo jasno što se događa, ali kada sam vidio da ima ispružene ruke i kameru gura prema površini sve mi je bilo jasno ha, ha, ha. Snimanje olupine je prošlo ok, po planu. Za naštimavanje kadrova nije baš bilo vremena. Postojali su neki planovi da probamo nešto napraviti, ali olupina te ponese i pokušavaš uhvatiti nešto vise detalja pa probaš snimiti nešto unutra pa gore, dole i dođe vrijeme za izron. Na dnu hladno, a na površini toplo. To ćemo probati odraditi neki drugi put. Naravno da bi bilo interesantno da se izvuku neke lijepe fotke, ali mislim da bi sada trebalo snimiti što više detalja koji bi pomogli u identifikaciji broda. Trebalo bi naći krmu. Snimiti provu. Pramčani top. Trebamo napraviti još oko 5-6 ronjenja da bismo dobili jasnu sliku. To je plan za sljedeću ekspediciju.
Rebreather ima i prednosti i mana. Cijena, obuka, elektronika koje ide pod vodu, hipoksija, hiperoksija, sve su to mane. Glavna prednost je velika autonomija. Na ovoj temperaturi mora i s radijalnim skraberom mogli bismo ga "gurati" 10-12 sati, pod uvjetom da bismo morali. U Njemačkoj smo u vodi od 4 stupnja radili 6 sati s grubljim absorbentom. Autonomija od 6 sati nam daje mogućnost dosta vremena na dnu. Ako treba ostati 5 minuta duže, znaš da to možeš napraviti. Ako nešto pođe po zlu pa to moraš nadoknaditi dekompresijom u plitkom… znaš da imaš dosta vremena. Mali utrošak plina je još jedna prednost. Helij je dosta skup, a nama boca od 5 litara mješavine He može odraditi 2 ronjenja. Probaj si samo zamisliti koliko plina bismo potrošili na 120 metara za 25 minuta… i koliko bi to koštalo. Kada sam polagao za rebreather instruktor mi je rekao da se vise neću vratiti na otvoreni krug; naravno da mu nisam vjerovao. Otkako ronim s Megom napravio sam samo jedno ronjenje na otvoreni krug, i to zato što Meg nije bio sa mnom. Mislim da bez rebreathera ne bismo ni započinjali ovu ekspediciju kao ni one koje su pred nama.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Epilog – na roštilju zna se, ćevapi i kobase…Materijal snimljen na kameri pokazao je kasnije tog poslijepodneva da se definitivno radi o vojnom brodu. Štoviše, nakon detaljnijeg pregleda snimki i uspoređivanjem s nacrtom Garibaldija zaključeno je da postoji velika vjerojatnost da se brod može pozitivno identificirati.
Sve je prošlo u najboljem redu. Večerali smo fino jelo, jelo pobjednika. Prije toga organizatorove riječi zahvale svima koji su pomogli da se ova ekspedicija uspješno odradi. Bobo, neizostavna i čvrsta logistička karika, sa smiješkom kima glavom.
Inače ne voli javne nastupe, ali riječi zahvale nisu se mogle zaobići
Za Garu!Ispijamo vino uz pomisli na Garibaldija kojima se odupiremo umoru. Miljenik Garo, kojeg je pratio glas «da se ne da» konačno je dopustio da ga se otkrije. Preciznije, dozvolio je da ga se počne ponovno otkrivati.
