Članak na ovu temu objavljen 2006 godine na stranici "
Hrvatski Vojnik", autor je Domagoj Mičić ;
Redeye - prvi laki PZO raketni sustav
Zajedno sa svojim sovjetskim konkurentom Strelom 2 Redeye je bitno izmijenio način ratovanja jer je onemogućio da borbeni avioni i helikopteri sigurno lete na malim visinama kako bi izbjegli zone motrenja radara i djelovanja većih protuzračnih raketnih sustavaJoš 1948. američka je vojska počela potragu za novim pješačkim protuzračnim oružjem jer je dotadašnje osnovno PZO oružje - teška strojnica kalibra 12,7 mm, postala neučinkovita protiv brzih borbenih aviona s mlaznim pogonom. Nekoliko je različitih sustava, baziranih na topovima, ali i raketnoj tehnologiji, ispitano ali ni jedan od njih nije ušao u operativnu uporabu. U međuvremenu su znatno veći uspjesi u razvoju vođenih projektila ostvareni u američkom ratnom i mornaričkom zrakoplovstvu koji su u uspješnu operativnu uporabu uveli vođene projektile s infracrvenim samonavođenjem Falcon (vidi Hrvatski vojnik broj 104) i Sidewinder.
Razvoj prvog američkog i svjetskog lakog protuzračnog raketnog sustava s pasivnim infracrvenim sustavom samonavođenja na ciljeve koji se lansira s ramena vojnika (nazvanog Redeye) počela je tvrtka Convair Pomona (kasnije General Dynamics Pomona) još 1956. kao potpuno privatni projekt. Prva prezentacija novog PZO oružja američkoj kopnenoj vojsci i marinskom korpusu održana je u studenom 1956., ali bez većeg odaziva.
Tijekom 1957. Convair Pomona je ponovno američkoj kopnenoj vojsci predložila da razmotri uvođenje njihovog sustava u naoružanje, ovaj put sa znatno većim uspjehom. Već u travnju slijedeće godine vojska je Pomoni dala jednogodišnji ugovor za demonstraciju tehnologija. Zahtjev je tražio laki PZO raketni sustav koji će imati promjer 70 mm i neće biti teži od devet kilograma, te će se lansirati s ramena vojnika iz lansera koji će nalikovati Bazooki (laki protuoklopni sustav). Do sredine 1959. Pomona je uspješno demonstrirala uporabljivost svih tehnologija potrebnih za novu vrstu PZO oružja, te je u kolovozu iste godine dobila zajednički ugovor američke kopnene vojske i marinaca kojim su se pokrivali troškovi daljnjeg istraživanja i razvoja sustava koji je označen XMIM-43A Redeye. U ožujku 1961. obavljeno je prvo lansiranje projektila Redeye. Zbog potreba sigurnosti prva su lansiranja izvedena iz fiksnog testnog lansera. Prvo lansiranje iz originalnog lansera obavljeno je u svibnju 1961., a prvo lansiranje s ramena operatera u listopadu iste godine.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 1 : Probno lansiranje projektila iz sustava XMIM-43A (XFIM-43A)
Iako su inicijalna sredstva za pokretanje proizvodnje odobrena u fiskalnoj godini 1961., s planom pokretanja proizvodnje tijekom 1962., veliki broj nedostataka koji su se neočekivano pojavili tijekom razvoja doveli su do odgađanja njezinog pokretanja. Naime, tijekom testiranja otkriveno je da je Redeye projektil prespor, loše pokretljivosti te da je osjetljivost infracrvenog tražila preslaba da bi se uspješno vezao na cilj. Umjesto pokretanja velikoserijske proizvodnje odobrena je proizvodnja limitirane serije projektila pod oznakom XM41 Redeye Block I. Zbog otklanjanja nedostataka razvoj Redeyea otegnuo se sve do kraja 1963. te je serijska proizvodnja prvih 300 komada, pod oznakom XMIM-43A Redeye Block I, počela 1964. Doprema lansera i projektila Block I obavljena je tijekom 1965. i 1966. Svih 300 bilo je predviđeno za intenzivna testiranja s osobljem kopnene vojske i marinaca kako bi se potvrdila uporabljivost novog oružja.
Sva su lansiranja obavljena s projektilima XM41A koji su lansirani iz lansera XM147, koji se pak sastojao od lansirne cijevi, rukohvata i XM59 teleskopa u koji su ugradili i indikator cilja. Ta su testiranja otkrila nove nedostatke. Jedan od najvećih bilo je predugo vrijeme zagrijavanja elektronike infracrvenog senzora prije nego što se projektil uspije "vezati" na cilj i lansirati. Ostali nedostaci su bili znatno manji te je Redeye već 1964. bio spreman za operativnu uporabu zbog čega se u nekim izvorima može naći podatak da je te godine i ušao u uporabu, što nije točno.
Na osnovama uočenih nedostataka na XM41A tijekom 1964. započeo je razvoj projektila XM-41B Redeye Block II kao dijela sustava XFIM-43A. Prvi projektil Block II serije isporučen je u travnju 1966. Unapređenja su obuhvaćala novi infracrveni senzor hlađen plinom u sustavu za samonavođenje, neznatne promjene na lanseru XM147E1, a ugrađena je i nova bojna glava XM45E1. Prvi XM41E1 sustav dostavljen je američkoj kopnenoj vojsci u veljači 1967.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 2 : XFIM-43B
Tijekom 1966. američko ministarstvo obrane promijenilo je sustav označavanja svoji raketnih sustava te je i oznaka Redeyea promijenjena iz MIM-43 u FIM-43. Istodobno su i XMIM-43A i XMIM-43B preimenovani u XFIM-43A i XFIM-43B. Zbog boljih ispitivanja projektila u zraku razvijena je inačica XFEM-43B, koja je u osnovi bila XFIM-43B osim što je imala telemetrijski sustav za mjerenje parametara leta projektila.
Tek u listopadu 1965., nakon što su otklonjeni svi nedostaci, General Dynamics je dobio ugovor o serijskoj proizvodnji protuzračnog raketnog sustava MIM-43 Redeye. Serijska proizvodnja Redeyea Block II pokrenuta je 1966. da bi prvi Redeyei u postrojbe stigli tijekom 1967. U svibnju 1967. u serijsku proizvodnju ušla je Redeye Block III konfiguracija koja je prvotbino označena kao XFIM-43C. Ona je rabila XM41E2 projektil koji je zadržao infracrveni sustav za navođenje s projektila XM-41B ali je dobio novi raketni motor XM115, bojnu glavu XM222 i XM821 blizinske upaljače. Za Block III razvijen je i novi lanser XM171 s novim ciljnikom XM62 i novom poboljšanom elektronikom koja je usklađena s novim projektilom. Projektil XM41C mogao je izvoditi manevre do opterećenja od 3 G. Vjerojatnost pogađanja cilja, po mjerenjima američke kopnene vojske, bila je 0,4. I na osnovu sustava XFIM-43C razvijen je sustav XFEM-43C s telemetrijskim sustavom mjerenja. Prvi primjerci Redeyea Block III u postrojbe kopnene vojske i marinaca došli su u ožujku 1968.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 3 : FIM-43C s lanserom M171
Operativna uporabaZahvaljujući jednostavnosti sustava prvi su Redeyei, nakon kratkog vremena obuke operatera, u punu operativnu uporabu u postrojbama američke kopnene vojske i marinaca ušli već 1968. Do kraja 1974., kad je proizvodnja Redeyea obustavljena, proizvedeno je više od 85 000 komada.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 4 : FIM-43C
U međuvremenu je Sovjetski Savez (preciznije 1959.) počeo s razvojem svojeg prvog lakog protuzračnog raketnog sustava koji se lansira s ramena Strela 2 (9K32). Razvoj Strele 2 dovršen je 1965. te je u operativnu uporabu ušla 1966. te je po tom kriteriju sovjetski sustav prvi.
Lagan i jednostavan za uporabu Redeye je vrlo brzo prihvaćen u američkim oružanim snagama te su i kopnena vojska i marinci njime naoružali svoje borbene postrojbe. Svaka bojna (pješačka ili mehanizirana) dobila je Redeye vod s četiri do šest dvočlanih timova. Svaki je tim imao zapovjednika i ciljatelja/operatera, a da bi bili što pokretljiviji dobili su lako vozilo M151.
Prvi strani kupac Redeyea bila je Švedska koja je zanimanje za novo oružje pokazala još 1964. da bi u rujnu 1966. potpisala ugovor za dopremu deset komada i pratećih sustava za obuku operatera. Tih je deset komada iskorišteno za testiranje uporabljivosti Redeyea. Nakon uspješnih testiranja Švedska je 1967. kupila daljnjih 1083 komada. Redeye je u švedskoj vojsci dobio oznaku Rb-69 (Robot-69).
Izvozni uspjeh Redeyea u Švedskoj potaknuo je i druge kupce te je potkraj šezdesetih i tijekom sedamdesetih Redeye prodan Australiji (260 komada), Danska (243 komada s poboljšanim raketnim motorom FIM-43C i lokalnim imenom Hamlet), Čad, Salvador (vojska i neke gerilske skupine), SR Njemačka (1400 komada i s lokalnom oznakom Fliegerfaust-1, FLF-1), Grčka (100 komada), Izrael (više od 1000 komada), Jordan, Nikaragva, Saudijska Arabija (500 komada), Somalija, Sudan, Tajland i Turska. Većina ovih država do danas je već sve svoje Redeye zamijenila znatno modernijim lakim PZO raketnim sustavima, uglavnom s FIM-92 Stingerom.
Prvu borbenu uporabu Redeye je ostvario u lipnju 1982. u rukama izraelskih padobranaca koji su mu dali nadimak Bazak (bljesak). U svojoj prvoj potvrđenoj borbenoj uporabi Redeye je oborio sirijski lovac MiG-23 (Flogger-E).
Zbog svoje jednostavnosti u uporabi te male mase i dimenzija Redeye će se vrlo brzo pokazati i kao vrlo učinkovito političko oružje Washingtona. Tako je već 1982. sto Redeye sustava za lansiranje poslano u Somaliju kao dio američke vojne pomoći vladi u Mogadišu kako bi se oduprla etiopskim graničnim provokacijama. Tijekom 1984. veći broj Redeyea poslan je i sudanskoj vladi kao hitna pomoć tijekom graničnog spora s Libijom.
Politički vjerojatno najeksponiranije učešće Redeyea u nekom ratu bilo je tijekom sovjetske agresije na Afganistan. Tijekom 1984. i 1985. tadašnja je vlada u Washingotonu dopremila manji broj Redeyea afganistanskim pobunjenicima (Muđahedinima). Tijekom afganistanskog rata Redeye se pokazao kao ubojito oružje (u doslovnom smislu i politički) te je zabilježio veći broj obaranja tada najsuvremenijih sovjetskih jurišnika Suhoj Su-25K (Frogfoot-A) i nešto manje borbenih helikoptera Mi-24 i transportnih Mi-8.
Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća američka je vlada poslala Redeye kao dio hitne vojne pomoći Čadu koji se našao u ratu s Libijom oko čadskih sjevernih pokrajina. Još jedna politički osjetljiva doprema Redeyea dogodila se 1986. kad je veći broj ovih sustava predan Kontrasima koji su se borili protiv sandinističke vlade u Nikaragvi. I u Nikaragvi i u Čadu Redeyei su se pokazali dosta učinkoviti oborivši više aviona. Problem je nastao kad je veći broj ispravnih Redeyea u srpnju 1987. pao u ruke Sandinistima.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 5 : Dvočlani tim naoružan sustavom FIM-43C