NikolaX
razvodnik
Offline
Posts: 86
|
|
« Reply #13 on: February 24, 2024, 11:03:57 pm » |
|
Zaprežne (vozarske) i tovarne jedinice u NOR-u
Statutom proleterskih narodnooslobodilačkih udarnih brigada od februara 1942. bilo je predviđeno da komore mogu biti kolske, konjske i mehanizovane. Međutim, one su dugo bile sastavljene samo od tovarne stoke (konji, mazge, mule, magarci). Tovarna stoka bila je u vlasništvu jedinica NOVJ, a kada su potrebe to nalagale konji su uzimani od naroda, a po završnom zadatku vraćani su vlasnicima. Tovarni transport imao je prednost na brdsko-planinskom zemljištu, ali je zbog slabe ishrane i iscrpljenosti stoka mogla da nosi sve manje tereta. Često je dolazilo do povrede životinja jer nije bilo odgovarajuće opreme, u prvom redu samara, pa su pravljene razne improvizacije. Da bi se to izbjeglo, pojedine jedinice davale su potrebna uputstva za upotrebu pribora i opreme, a preduzimane su mjere za opravku postojećih i izradu novih samara. U toku bitke na Neretvi i Sutjesci jedinice NOVJ uglavnom su koristile tovarni transport, koji je dopunjavan nosačkim, za prenos ranjenika i druge potrebe. Na teritorijama koje su duže bile slobodne i u drugim uslovima, kada je to bilo moguće, jedinice i komande NOVJ koristile su zaprežna vozila za podmirivanje svojih potreba u transportu. Zapregama su raspolagale same jedinice i vojno-teritorijalne komande, a kada one nisu bile dovoljno uzimane su od mesnog stanovništva na određeno vreme i za određene zadatke. U većem broju zaprežna vozila mjesnog stanovništva korišćena su za evakuaciju ranjenika (4. ofanziva), a manje za druge zadatke. Za izvršenje transportnih zadataka u NOR-u najviše su korišćeni brdski bosanski konji, malog rasta, izdržljivi i skromnih zahtjeva u ishrani i njezi. Služili su i za nošenje tereta i za jahanje. Broj konja u jedinicama NOVJ iz godine u godinu stalno je rastao. Tako je, na primjer, 1. proleterska brigada oktobra 1942. imala 84 konja, a u martu 1943. godine 248. U septembru 1944. godine 26 divizija imala je 569, a u decembru 1.028 konja. Po godinama, broj konja u jedinicama NOVJ bio je sljedeći: 1941 - 1.600, 1942 - 5.000, 1943 - 18.000, 1944 - 43.000 i 1945 - 80.000.
U toku NOR-a na slobodnoj teritoriji nastajale su razne ustanove, čije je efikasno funkcionisanje zavisilo od postojanja odgovarajućeg transporta. Tako su, na primjer 1944. godine, radi smještaja rezervi hrane, na teritoriji svake korpusne vojne oblasti postojali nadzemni ili podzemni magacini (zemunice). U okviru vojnog područja magacini su bili grupisani u sektore, čiji je broj, pored ostalog, zavisio i od organizacije transporta. Od transportnih sredstava svaki sektor je imao 5-10 zaprežnih vozila i oko 20 tovarnih grla. Pošto su potrebe za transportom bile sve veće, što je naročito bilo izraženo u intendatskoj službi, Vrhovni štab NOV i POJ je krajem oktobra 1943, u naređenju o organizaciji Intendantske službe, predvidio da se u intendanturi korpusa i divizija formira vozarski bataljon, a vozarske čete u intendanturi brigade i partizanskog odreda. Za formiranje ovih jedinica u vojno-teritorijalnim komandama Vrhovni štab nije dao nikakva uputstva.
Međutim, potreba za ovim jedinicama i ovdje se osjećala, pa su ih ove komande same formirale prema mogućnostima. U Hrvatskoj, početkom 1944, Brodsko vojno područje imalo je vozarski eskadron koji je raspolagao sa 18 pari konja, potrebnim brojem zaprežnih kola i ostalom opremom. Saobraćajna sekcija područja imala je oko 50 radnika, od kojih su 20 bili kočijaši, a ostali cestari, tesari i drugi. U drugoj polovini 1944. godine. Osječko vojno područje imalo je takođe vozarski eskadron sa nekoliko konjskih zaprega, ali se njihov broj stalno povećavao. Krajem 1944. eskadron je imao 20 pari konja sa zapregama i 9 teglećih konja bez zaprega (kola). Transportna sekcija Saobraćajnog odsjeka Psunjskog vojnog područja imala je 50 zaprežnih konja, oko 20 zaprežnih vozila i 5 čamaca za eventualna prevoženja preko rijeke. Papučko-krndijsko vojno područje imalo je drugačije organizovan zaprežni transport. Saobraćajna sekcija imala je vozarsku grupu i radnu grupu sastavljenu od kažnjenika koji su bili osuđeni na prisilni rad. Vozarska grupa imala je 42 konja za vuču, 3 jahaća, 22 zaprežna kola, 1 fijaker, 6 jahaćih sedala i 31 bicikl. U drugoj polovini 1944. u ovom vojnom području formiran je vozarski eskadron, koji je korišćen za razna prevoženja. Virovitičko vojno područje imalo je tri vozarska eskadrona, ali njihov sastav nije poznat. Nastojeći da utiče na sastav zaprežnih jedinica, budući da sva vojna područja nisu bila jednaka, a razlikovala su se i po zadacima koje su izvršavala, komanda vojne oblasti 6. korpusa je početkom avgusta 1944. svojim vojnim područjima odredila koliki broj zaprežne stoke mogu imati. Tako su Požeško i Daruvarsko vojno područje mogli imati po 20 pari konja, Novogradiško i Virovitičko po 30, a Slatinsko i Brodsko vojno područje po 50 pari zaprežne stoke. Međutim, u narednom periodu vojna područja se, pri formiranju ovih jedinica, nisu pridržavala određenih kriterijuma. Na osnovu naređenja Vrhovnog štaba NOV i POJ o formiranju vozarskih jedinica iz 1943, u 8. korpusu je formiran vozarski bataljon tek u jesen 1944, a u 9. dalmatinskoj diviziji formirana je vozarska četa sa dva voda. U komori brigade ove divizije bilo je 25 tovarnih konja, a u komori bataljona 10 tovarnih konja. Iako su i do tada formirane i korišćene zaprežne jedinice, tek krajem 1944. Saobraćajno odjeljenje Glavnog štaba Hrvatske je svim komandama korpusnih vojnih oblasti dostavilo „Uput za organizaciju vozarskih eskadrona". Prema odredbama tog dokumenta, vozarski eskadron treba da ima 20-25 pari konja, sa isto tolikim brojem kola. Eskadron se deli na 4 voda, a u svakom od njih treba da bude 4-5 kola. Komandu eskadrona sačinjavaju: komandir, politkomesar, zamjenik komandira i 4 vodnika. Pošto Saobraćajno odeljenje Glavnog štaba Hrvatske nije dalo uputstva za formiranje i većih zaprežnih jedinica od eskadrona, Saobraćajni odsjek vojne oblasti 6. kropusa krajem oktobra 1944. formirao je vozarski divizion sa 6 eskadrona, u kome je bilo 149 pari konja, 135 kola i 423 borca.
Da bi u slučaju potrebe mogli koristiti transportna sredstva i tegleću stoku sa teritorije, saobraćajni organi korpusnih vojnih oblasti imali su pregled raspoloživog broja konja, volova, magaraca, mazgi i kola i druge opreme (samari) na svojoj teritoriji. A stanje je bilo različito. U brdsko-planinskom području više je bilo tovarne stoke, a u ravnicama tegleće. Kakvo je stanje bilo na teritoriji jedne korpusne vojne oblasti u Bosni i Hercegovini, može se vidjeti iz pregleda koji je sačinjen u vojnoj oblasti 3. korpusa polovinom 1944. godine. Na teritoriji je bilo: - kola konjskih ukupno 1.373 od čega jednoprežnih 131, dvoprežnih 59 i volovskih kola 1.183; - konja je ukupno bilo 312, od čega 287 teglećih, 24 tovarna i samo jedan jahaći; - volova je bilo 2.387, hamova za zaprezanje konja 250 i samo jedan samar.
U Sloveniji, jedinice NOV i PO, dugo nisu imali potrebe za organizovanjem posebnih jedinica za transport. Rezerve životnih namirnica nosili su borci, kao i municiju, ili ga je prenosilo ljudstvo bataljonske ili brigadne komore, koje je imalo na raspolaganju po nekog tovarnog konja ili mulu. Kada su jedinicama bila potrebna transportna sredstva, na primjer za evakuaciju ranjenika ili prijevoz plijena i drugog materijala, upotrebljavana su kola sa konjskom ili volovskom vučom koje su obezbjeđivali vlasnici dobrovoljno ili su ih jedinice privremeno mobilisale uz saglasnost sa odborima Osvobodilne fronte ili odgovarajućih komisija narodne vlasti. Takav način transporta održao se sve do kraja oslobodilačkog rata. Međutim i pored takvog stava o korišćenju transportnih sredstava sa teritorije, u jedinicama NOV i PO Slovenije, od početka 1944, postupno su se organizovale vozarske jedinice. Početkom 1944. godine pri komandama vojnih područja 7. korpusa organizovani su vozarski eskadroni sa konjskom ili volovskom zapregom. Za redovne prevoze ustanovljavane su etapne stanice, na kojima su se zaprege i vozari zamjenjivali. Pri nekim od ovih stanica bile su kovačke, stolarske i sedlarske radionice. Na teritoriji 9. korpusa, a takođe pri Gorenjskom vojnom području i Gorenjskom partizanskom odredu, organizovane su transportne čete, koje su materijal iz bogatih predjela prevozile na slobodnu teritoriju. Potrebe za obimnijim prevoženjima rešavali su mobilizacijom civilnih, pre svega seoskih prevoznih sredstava, na primjer za prijevoz životnih namirnica iz Furlanije u Trnovski Gozd, za evakuaciju ranjenika na Notranjsko i drugo. Za prijevoz ranjenika, jedinica i vojnog materijala unutar slobodne teritorije na Cerkljanskom i dijelu Trnovskog Gozda uspješno su upotrebljavani i teretni automobili i autobusi sa pogonom na „saugas". Iako su problemi transporta na taj način rješavani uspješno, pripreme za konačno oslobođenje zemlje zahtijevale su da i niže jedinice u svom sastavu imaju transportna sredstva. Zbog toga je Glavni štab Slovenije u odredbi o novom ustrojstvu divizije, 30. novembra 1944, pri štabu divizije predvidio poseban transportni vod za prijevoz municije i životnih namirnica jačine 31 borac, a sa kapacitetom prijevoza od 8.200 kg. Zbog nedostatka prijevoznih sredstava i zaprežne stoke koja je bila jako razrijeđena, to nije bilo moguće svuda sprovesti.
Nosački transport je i dalje primjenjivan, u uslovima kada se drugim sredstvima nije mogao obezbijediti dotur i evakuacija. Tako je, na primjer, krajem 1944, dejstvujući u okolini Travnika, 8. krajiška brigada imala velike teškoće na besputnom terenu, pa je često bila prinuđena da organizuje nosačke kolone. Gubici u tovarnoj i zaprežnoj stoci u tovarnim i zaprežnim jedinicama NOVJ, kao i u operativnim jedinicama, popunjavani su stokom zaplijenjenom od neprijatelja i prikupljenom na terenu. Budući da je konja bilo malo a potrebe sve izraženije, postojala je mogućnost, kada je riješeno pitanje pomoći od strane saveznika, da se od njih dobije i određeni broj konja. Međutim, po ocjeni savezničke vojne misije, uslovi za ovo još uvijek ne postoje, jer partizani nisu bili u mogućnosti da ih hrane. O tome, potpukovnik Vivian Street, zamjenik šefa engleske vojne misije pri Vrhovnom štabu, u svom izvještaju od juna 1944. piše: "Kada su bili prinuđeni da siđu sa puta, partizani su, naravno, izgubili ono malo prijevoznih sredstava koja su imali i tako su zavisili isključivo od tegleće stoke. To je značilo da su mogli prenijeti samo predmete koje su životinje mogle da ponesu, dok je ostatak trebalo sakriti. Tovarne životinje su bile u jadnom stanju i kako za njih nije bilo hrane, osim onoga što su same našle, često su se rušile pa se njihov broj s vremenom smanjivao. Nema nikakvog smisla da šaljemo konje ili mazge za transport kako bismo partizanima pomogli, sve dok oni ne postanu kadri da ih hrane..."
Za sve vrijeme trajanja NOB-a, tovarni transport često nije mogao biti organizovan zbog nedostatka samara, a ono čime se raspolagalo nije bilo pogodno za potrebe jedinica niti upotrebljivo za svako grlo. Rješenje ovog pitanja je bilo u tome da vojno-teritorijalne komande organizuju radionice koje će izrađivati samare. Budući da su i o tome, kao sredstvu za transport, brinuli saobraćajni organi, Saobraćajni odsjek 8. udarnog korpusa naredio je oktobra 1944. Saobraćajnoj sekciji Cetinskog vojnog područja, koja je imala organizovanu radionicu za izradu samara, da...“ što sistematskije i brzo radi na izradi samara, koji će se preko Saobraćajnog odsjeka dostaviti intendanturi 8. udarnog korpusa, pošto trupna intendantura 8. udarnog korpusa ima komoru tovarne stoke i ima dosta konja bez samara ili su u lošem stanju.“ Pored samara koji su izrađivani u jedinicama i komandama NOVJ, izvjestan broj je bio zaplijenjen od neprijatelja. Tako je Štab 1. korpusa NOVJ u toku 1943. u svom magacinu broj 1 u Krbavici, imao 150 ispravnih samara, koji su prema potrebi raspoređivani jedinicama.
|