Ostala opremaZa osmatranje okoline iz vozila, samo je komandir raspolagao panoramski periskopskim uređajem PTK, koji je bio zaštićen oklopnim poklopcem. Ostali članovi posade su okolini osmatrali krozjednostavne proreze na kupoli koji su bili zaštićeni troslojnim staklenim blokovima. Za unutrašnju komunikaciju svi članovi posade su bili uvezani u sistem tenkofona tipa “Safar” na prvim serijama, koji je na kasnijim serijama zamenjen sa uređajem TPU-6. Za spoljnu komunikaciju vozila su raspolagala sa radio stanicom 71-TK-1 dometa 18-20 km, koja je 1935 zamenjena sa radio stanicom 71-TK-2 dometa 40-60 km. Zbog problema sa radio stanicom TK-71-2, koja je umela da se pregreje, a par puta se i zapalila, ove radio stanice su uskoro zamenjene sa radio stanicama TK-71-3, koje su uskoro postale standardne radio stanice za oklopna vozila u SSSR-u. U poičetku je bilo problema i sa neadekvatnim antenama radio stanica, da bi i to uskoro bilo rešenoi karakterističnom potkovičastom antenom koja je išla oko stranica i zadnjeg dela kupole. Protivpožarna oprema se sastojala od jednog aparata sa ugljendioksidom, zapremine 3 litra, koji se nalazio ispod hladnjaka. Ovaj aparat se kativirao daljinski pomoću prekidača, a amogli su da ga aktiviraju ili vozač ili komandir tenka. Osim ovog aparata, svako vozilo je imalo još po dva ručna aparata za gašenje požara. Za stvaranje dimne zavese, svako vozilo je imalo po dva uređaja TDP-3, koji su se nalazili sa spoljašnje strane trupa, levo i desno od rešetaka za hlađenje motora. Od ostale opreme svako vozilo je imalo po dve ručne dizalice, dve lopate, čekić, jednu dvoručnu testeru, dve sekire, dve poluge, tegleće sajle, rezervne oslone točkove, opremu za skidanje oslonih točkova, mali ručni alat itd...
Serijska proizvodnjaKada je konačno usvojena odluka o serijskoj proizvodnji ovih vozila, javilo se pitanje kojoj fabrici treba poveriti proizvodnju jer se radilo o veoma složenoj mašini za to doba. Na kraju je odabrana Lenjingradska fabrika Crveni Putilovec ( Красный путиловец) zbog toga što je raspolagala stručnim kadrom koji je imao iskustva u gradnji složenih mašina i konstrukcija. Osim toga fabrika je od 1931 godine već proizvodila komponente hodnog dela i transmisije za tenkove T-26. Fabrika dobija planove vozila krajem novembra meseca 1932 godine i kreće sa pripremama za proizvodnju, ali se već tu javljaju i prvi problemi. Naime radionica MH-2 koja je bila namenjena proizvodnji tenkova T-28 je bila totalno neadekvatno opremljena za njihovu proizvodnju, a što je još gore bila je u lošem stanju i ovako. Zbog toga je prvo izvršena rekonstrukcija same radionice, da bi posle toga u nju bile prebačene mašine iz nekoliko drugih preduzeća, da bi se na kraju u njoj našle i neke precizne mašine iz doba PSR-a, koje su izvađene iz rezerve, opravljene i modernizovane. Kada je sve ovo završeno krenulo se sa proizvodnjom i prvih 12 vozila je iz fabrike izašlo u aprilu 1933 godine. Ova vozila su bila uslovno primljena od strane RKKA i pojavila su se na prvomajskoj paradi u Moskvi te godine, ali su odmah vraćena nazad u fabriku kako bi im bila ugrađena sva oprema, jer su bila bez nje. I pored ovog početnog uspeha, fabrika se susrela sa novim teškoćama oko proizvodnje ovih vozila. RKKA je od fabrike naručila u 1933 godini 90 tenkova T-28 ali je, uz velike napore, isporučeno samo 41 vozilo do kraja iste. Rukovodstvo fabrike je uvidelo da su mašine i oprema za proizvodnju u radionici MH-2, i pored izvršene modernizacije, neadekvatne tako da je uskoro naručena nova oprema iz inostranstva. Osim toga i sama radionica je bila zatrpana i drugim poslovima, proizvodnjom kranova i presa od 15 i 75 tona za inostrane kupce, tako da ne čudi mali broj proizvedenih vozila. Tokom 1934 stižu mašine iz inostranstva, a da bi se pojednostavila proizvodnje, drugi zavodi i fabrike su angažovani u proizvodnji pojedinih komponenata tenka.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Raspodela proizvodnje komponenti je bila izvršena na sledeći način:
Oklopno telo i kupole – Zavod Ižorskij, Kolpin
Motori M-17T – Zavod Br.26, Ribinsk
Transmisija – Zavod Crveni Oktobar, Lenjingrad
Rezervoari goriva, vazdušni filteri – Zavod Br.7, Lenjingrad
Kuglični ležajevi – Državni zavod za izradu kugličnih ležajeva, Moskva
Merni pribor – Zavod Br.213, Moskva
Radiostanica – Zavod Br.203, Moskva
Sva ostala oprema je proizvođena u fabrici CP. Vozila prvih serija su patila od raznih “dečijih bolesti” i u planovima je napravljeno skoro 700 manjih izmena kako bi se olakšala njihova proizvodnja i održavanje. Radionica MH-2 je na početku 1936 godine zavrila sve poslove za inostrane kupce, tako da je najzad bila slobodna da se fokusira na proizvodnju tenkova T-28. Iz sledeće tabele se vidi planirana, to jest naručena, i ostvarena proizvodnja tenkova T-28 po godinama:
Godina | 1933 | 1934 | 1935 | 1936 | 1937 | 1938 | 1939 | 1940 |
Naručena vozila | 90 | 50 | 30 | 100 | ? | 90 | 135 | / |
Isporučena vozila | 41 | 50 | 32 | 101 | 39 | 96 | 131 | 13 |
Kao što se iz priložene tabele vidi, 1937 godine je došlo do pada proizvodne, da bi već seldeće godine proizvodnja bila značajno povećana. Razloge za ovo treba tražiti u pokušaju razvoja tenka T-29, koji je pretstavljao tenk T-28 u kombinaciji sa vešanjem sistema Kristi. Što se tiče broja proizvedenih vozila opšte je prihvaćeni podatak da su iz fabrike izašla 503 tenka T-28. Postoje i drugi izvori koji navode da je proizvedeno 523 ovih vozila, ali se veruje da su ti autori u tu cifru uračunali i prototipove i eksperimentalna vozila rađena na osnovi T-28.
Varijante vozilaT-28-1 Prototip i predserijski obrazac za proizvodnju, naoružan sa topom kalibra 45 mm i tri mitraljeza DT
T-28 Obr.1933 Prva serija tenkova u proizvodnji od 1933 do 1934 godine, naoružani sa jednim topom KT-28 i 4 mitraljeza DT. Proizveden 41 primerak.
T-28 Obr.1934 Osnovni obrazac za serijsku proizvodnju od 1934 do 1938 godine, naoružani sa jednim topom KT-28 i sa četiri do pet mitraljeza DT. Proizvedeno 266 primeraka
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
T-28 Obr.1938 Osnovni obrazac za serijsku proizvodnju od 1938 do 1940 godine, naoružani sa topom L-10 i pet mitraljeza DT. Proizveden 131 primerak.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
T-28 Obr.1940 Vozila sa konusnom kupolom proizvedena tokom 1940 godine, naoružana sa jednim topom L-10 i pet mitraljeza DT. Proizvedeno 13 vozila
T-28A Verzija brzog tenka T-28. Zahvaljujući poboljšanjima i modifikacijama izvedenim na reduktoru motora i menjača povećana je maksimalna brzina kretanja na putu na 56 km/h i na terenu na 46 km/h. Ukupno su proizvedena 52 primerka ove verzije između jula i decembra 1936 godine, a dalja proizvodnja je prestala zbog očekivanog ulaska u proizvodnju tenka T-29.
Т-28Э ( Экранированный) sa zaštitnim ekranima, to jest sa dodatnom oklopnom zaštitom. Tokom Zimskog rata se došlo do zaključka da tenkovi imaju neadekvatnu oklopnu zaštitu, te je stoga odlučeno da se postave dodatne oklopne ploče na sve vitalne delove tenka. Za dodatno oklopljavanje su iskorištene oklopne ploče debljine 20 do 30 mm, tako da je ukupna oklopna zaštita najvitalnijih delova dostigla debljinu od 50 do 60 mm. Dodatni oklop je značajno uticao na povećanje mase vozila, tako da je ona sada dostigla celih 32 tone, što se nepovoljno odrazilo na pokretljivost, iako je ona i dalje bila zadovoljavajuća. Iako je bilo planirano da se ovako ojačaju sva vozila u upotrebi ( preko 400 komada u tom trenutku), prema dokumentaciji to je učinjeno sa 111 tenkova T-28. Sva vozila su dobila ova ojačanja u fabrici Kirov ( pređašnji Krasni Putilovec) tokom 1940 godine.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Eksperimentalna vozilaT-28A-2 Ugradnjom nove transmisije maksimalna brzina povećana na 65 km/h. Napravljen samo jedan primerak.
Т-28ПХ ( подводного хождения) Prelazak vodenih prepreka je bio jedan od navećih problema sa kojim su se susretali oficiri i komandanti mehanizovanih jedinica. Postavljanje pontonskih mostova omogućava prelazak i najširih vodenih prepreka, to jest reka, ali zahteva puno vremena tako da o nekom iznenađenju protivnika nije moglo ni biti reči. Pontonski mostovi su takođe bili osetljivi na neprijateljsku vatru, tako da i ako ste uspeli da premostite reku, nije bilo garancije da vam neprijatelj neće uništiti most artiljerijskom vatrom. Kao jedno od najatraktivnijih rešenja se činila proizvodnja tenkova koji su mogli da idu po rečnom dnu. S tim na umu je, tokom leta 1937 godine, na poligonu Kubinka modifikovan jedan tenk T-28 kod kojeg je izvršeno hermetizovanje celog vozila i ugrađen poseban šnorkel za dovod vazduha do motora i posade, kao i za izbacivanje izduvnih gasova motora. Osim toga posada je dobila lake ronilačke aparate IPA-2 i IPA-3. Ispitivanja ovog vozila su izvršena u peroidu avgust-decembar 1937 godine, prvo u tankovima poligona Kubinka, a zatim na izabranim rekama u Moskovskom vojnom okrugu. Sve u svemu tenk je išao pod vodu 27 puta i ukupno proveo pod vodom 6 sati i 35 minuta. Od toga je motor radio 4 sata i 44 minuta. Najduži period koji je tenk proveo pod vodom je bio 60 minuta, a motor je najduže radio pod vodom 27 minuta. Utvrđeno je da tenk može da savlada vodenu prepreku širine do 1km i dubine do 4 m pri brzini rečen struje od 1 m/s. Ipak nije sve išlo tako glatko i 4 septembra 1937 godine prilikom četvrtog ronjenja dolazi u, 18 minutu na dubini od 2,8 m, do havarije. Naime motor vozila je dobro radio do tog trenutka i odjednom je počelo sa njegovim neujednačenim radom. Manje od minute kasnije dolazi do eksplozije u motornom odeljenju, koja probija stranice vozila i uništava hermetizaciju, te voda prodire u vozilo. Posada nije bila ugrožena eksplozijom, te uspeva da napusti tenk bez bilio kakvih povreda. Vozilo je kasnije izvučeno na površinu i popravljeno, tako da su nastavljena njegova ispitivanja. Na kraju istih je komisija preporučila da se proizvede jedan ovakav tenk u fabričkim uslovima, ali ne postoje dalji podatci jeli išta urađeno po ovom pitanju. Takođe nije jasno šta se desilo sa ovim modifikovanim vozilom i kako je završilo svoj put.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]