Zna li NEKO da su psi u graničnim jedinicama dobijali " činove"
" Major Lister"
Srbija
PAS LISTER KOJI JE BIO MAJOR! Priča sa KOŠARA zapalila INTERNET!
април 5, 2018
Ovo je priča o psu koji je svojim zavijanjem zauvek ostavio pečat prijateljstva i saborništva. Ovo je priča o Listeru, vučijaku sa Košara koji se borio na našoj strani do poslednjeg daha.
U službi Otadžbine stupio je 1995. godine, nesebično davajući svoje telo i svoj um.
Čin majora dobio je zbog izuzetno dobro izvršenih zadataka, otkrivanja, zaplene naoružanja, pa i nekoliko ubistava albanskih ekstremista u ratnim okolnostima i ilegalaca u mirnodopskim uslovima.
Postoji priča da je 1995. godine, svojom pribranošću spasao sebe, vojsku, mečiće i mečku opšteg pokolja. Naime, jedno veče je vojska kopala rupu u kojoj bi zatrpala smeće, i odjednom je u mraku zahuškalo nešto, vojska je bila sigurna da su ljudski koraci, uperili su puške ka tom mestu uz povike „Vojska Jugoslavije stoj!“, Niko se nije odazivao.
Lister je bio prepoznatljivo zategnut kao struna, ali se nije popeo na zadnje dve noge (što je značilo da, ipak, nisu u pitanju ljudi), dlaka mu se nakostrešila duž kičme, ali nije režao kao obično i pomerao uši što je uvek radio kada su na drugoj strani bili neprijateljski vojnici.
Vojska je zbog njega ostala pribrana i nije pucala, pa je bljesak logorske vatre otkrio da su to zapravo mečići i mečka, koji su, hvala Bogu, nastavili svojim putem.
Poslednji put zacvileo je na Vaskrs 11. aprila 1999. godine, do kraja odan uz svog tadašnjeg vođe pasa, vodnika Vasojevića. Ubijeni su u rafalu sa još trojicom saboraca.
Vojnički pozdrav gospodine majore!
Bizarne scene krvavih borbi
Tokom krvavih borbi na Košarama bilo je i mnogih bizarnih scena, u koje je teško poverovati. Dešavalo se da ljudi sa obe linije fronta zbog guste magle zalutaju u neprijateljske rovove i vrate se u sopstvene, a da ih niko ne primeti.
Zbog stalnog prisluškivanja jedan rezervni oficir VJ se prisetio američkih Navaho Indijanaca iz Drugog svetskog rata, i angažovao dvojicu Roma, pripadnika VJ, koji su na svom jeziku radio vezom navodili jugoslovensku artiljeriju i minobacače. Do kraja rata NATO i OVK nisu uspeli da shvate o čemu se radi, jer nisu razumeli romski jezik.
Glavninu graničnih jedinica na Košarama pre bitke činili su vojnici na redovnom odsluženju vojnog roka koji su služili vojsku od marta 1998. godine i imali su uglavnom po 19 ili 20 godina. U bici za Košare u redovima Vojske Jugoslavije borio se veliki broj dobrovoljaca iz zemlje i inostranstva. Osim Rusa – Kozaka iz padobranskih jedinica, u redovima dobrovoljaca bili su ljudi iz drugih evropskih zemalja – takozvani „internacionalni odred“ od tridesetak ljudi činili su ljudi iz zapadnog dela Ukrajine, Finske, Švedske, Danske, Holandije i po jedan Škot i Irac iz Velike Britanije.
Oni su dali živote na Košarama
Poginulo je 108 pripadnika vojske i dobrovoljaca, a tela nekoliko vojnika nikada nisu izvučena sa granice. Danas se na području karaule Košare nalazi oko 150 grobnica, poginulih pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova, ali se procenjuje da je još nekoliko desetina ljudi iz redova OVK sahranjeno u Albaniji, navodi RTS.
Bitka za Košare je zvanično završena 14. juna 1999. godine, kada se Vojska Jugoslavije na osnovu Kumanovskog sporazuma sa snagama KFOR-a povukla sa Košara. Povlačenje je za razliku od drugih delova Kosova, proteklo bez ikakvih incidenata, a neprijatelji su jedni druge mirno posmatrali