Otočje Brijuni – čuvar ključeva ulaza u Pulsku luku Otočje Brijuni, smješteno na samom ulazu u Pulsku luku, bilo je sastavni dio obrambenog sustava pomorske tvrđave Pula.
Prema mišljenju tadašnjih vojnopomorskih stručnjaka, kad na ovom prostoru ne bi bilo tog otočja obrana Pule bila bi mnogo složenija. Otkrivanje neprijateljskih brodova ne bi bilo blagovremeno, a poduzimanje odgovarajućih protumjera ne bi dalo prave rezultate, već bi zahtijevalo povećanje snaga i sredstava. Kad se uzmu u obzir brojni kanali i kanalići oko njega, posebno Fažanski kanal, jasno je
da je taj akvatorij bio izuzetno pogodan za kraći boravak brodova. Uključivanjem kopnenog dijela na rtu Barbariga u obranu
kanala, sve te karakteristike omogućavale su uklapanje arhipelaga u sustav osiguranja glavnih flotnih snaga. U to im je vrijeme
najveća opasnost prijetila od istih takvih snaga, jer se sve do Prvog svjetskog rata u bitkama nisu koristili zrakoplovi i podmornice.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
U početku su se Brijuni uklapali u trokut s rtom Cristo i Musil te tako kontrolirali glavni ulaz u Pulsku luku, a njihov je značaj još više povećan izgradnjom lukobrana, kada su ulazna «vrata» stiješnjena do glave lukobrana, u širini od oko 450 metara.
Brijuni su sastavljeni od četrnaest otoka i nekoliko hridi te većeg broja prolaza. Njihova ukupna površina iznosi 736 hektara, dužina obalne crte je 4,6 kilometara, a među njima je najveći i najznačajniji Veli Brijun. U sastavu otočja su još: Mali Brijun, Sv. Marko, Caz, Okrugljak, Supin, Supinić, Galija, Grunj, Vanga, Madona, Vrsar, Jerolim i Kozada. Ondje su zaljevi Dobrika, Sv. Nikola, Saline, Veriga i Luka, koji su pogodni za sidrišta manjih brodova. Od kopna ih dijeli Fažanski kanal, prosječne širine 3,5 kilometra, a njegova je dubina dovoljna za boravak i najvećih ratnih brodova. Brijuni su služili i kao fizička prepreka sjeverozapadnim vjetrovima prema luci Pula, pogotovo Fažanskom kanalu, sprječavajući udare onih zapadnih i južnih. To je bilo naročito važno za brodove na jedra, a blizina kopna nije dopuštala razvijanje većih valova bure i istočnih vjetrova. Sve ove pogodnosti mogle su biti iskorištene ako se na otočju stvore uvjeti za normalan život, osnuju fortifikacijski, hidrološki i navigacijski uredi te uključe u obrambeni sustav Pule.
Nakon znanstvenih istraživanja počela je izgradnja pet utvrda na Velom Brijunu te dvije na Malom Brijunu, koje su kasnije sačinjavale okosnicu sustava obrane pulske pomorske tvrđave s mora. Najsnažnija utvrda, prema S. Piploviću, sagrađena je od 1864. do 1868. na brdu Vela Straža, pod imenom "For Brijuni", a kasnije dobila ime po slavnom admiralu "Tegethoff". Bila je u obliku trokatne kamene utvrde, promjera 90 metara, a naoružanje joj je činilo 28 topova, od kojih su četiri bila kalibra 210 milimetara.
Uređenje i utvrđivanje zapuštenog, bezvodnog i malaričnog otočja odvijalo se u složenim životnim uvjetima. U početku izgradnje utvrde bilo je samo nekoliko starih, izlivenih topova, koje su čuvala dva vojnika, smjenjujući se svakog dana, jer se boravak na Brijunima smatrao "vrlo opasnim za život". Tada se pričalo, prema P. Kupelwieseru, da je dovoljno ondje provesti samo nekoliko sati pa da čovjek oboli od teške, a često i smrtonosne malarije.
Razvitak Brijuna u mondeno klimatsko lječilište i sastajalište europskog i svjetskog "jet!seta" počelo je 1894., nakon što ga je kupio bečki industrijalac Paul Kupelwieser. On je doveo vodu, iskorijenio malariju, hortikulturno uredio otočje, izgradio prve stambene objekte i hotele, a sa svim tim povećavala se i borbena sposobnost za izvršenje osnovne zadaće uklapanjem u sustav pulske pomorske tvrđave.
Raspadom Austro!Ugarske 1918. sudbinu Pule i Istre doživjeli su i Brijuni, koji su mirovnim ugovorom pripali Kraljevini Italiji, a vlasnik je ostao Karl Kupelwieser, koji je nastojao i dalje razvijati svoje aktivnosti.
http://www.lup.hr