Kod Izraela SDO je upakovan na 4 vojnika. A ako neko ima iskustva, to su oni.
Ta varijanta se koristila decenijama i jos uvek se koristi. Koncept slican SDO samo za cetvoro.
2008 su i Izraelci razvili i poceli da delimicno uvode nesto slicno MRE, za jednu osobu.
Izrael ima armiju od regruta sastavljenu i koja je namenjena da ratuje relativno blizu svojih baza uz mobilizaciju svih civilnih resursa (slicno konceptu opste narodne odbrane). Glavnina prehrane dolazi iz kuhinja vojnih poljskih ili se dotura od civilne mobilisane industrije. Zato ne polazu mnogo na SDO/MRE, to sluzi kao rezerva i za vanredne prilike.
Inace u SFRJ je planirano da se celo drustvo ukljuci u odbranu. Kod prehrane tu postoji jedan problem. Osim pekarske malo koja prehrambena industrija moze brzo da se preorjentise ili da funkcionise kada je infrastruktura u haosu. Zato su u JNA postojale rezerve hrane koja se tesko proizvodi/distribuira u ratnim uslovima (meso,povrce...). Hleb se kao i sirovina (zitarice, brasno) lakse obradjuje i cuva i proizvodnja je razbacana (pekare i silosi u svakoj opstini, nekad i vise njih). Ako infrastruktura pukne (prevoz, prenos struje na vecu daljinu) malo koja mesna industrija moze da radi. Pekare mogu da rade i sa lokalnim izvorima (toplane-elektrane a manje i na agregatima), kao i skladista brasna i mlinovi jer su manji i razporedjeni po celoj zemlji. Zato se u JNA koristio SDO sa i bez dvopeka, racunalo se da ce civilne pekare plus vojne poljske moci da rade u ratnim uslovima dok ce ostala prehrambena industrija verovatno drasticno smanjiti proizvodnju i jos vaznije distribuciju u prvim nedeljama pa i mesecima a do tada bi verovatno i bilo sve reseno.
Koncept ishrane vojske u ratu zavisi od pretpostavljenog izgleda budućeg rata. SDO je samo dio koncepta ishrane.
Mislim da trebamo odvojiti neke stvari: proizvodnju hrane, preradu hrane, čuvanje hrane i pripremu hrane.
-Mnoge biljke stižu jednom godišnje i to u relativno kratkom roku. Sve žitarice zriju u relativno kratkom roku, na našim prostorima uglavnom u zavisnosti od nadmorske visine. S druge strane klanje životinja se može vršiti tokom cijele godine.
-Nakon ubiranja, neke namjernice su mogu u tom obliku čuvati (žitarice, krompir), a neke se moraju konzervirati (povrće).
-Kod čuvanja je drastična razlika u normalnim, mirnodopskim uslovima i u terenskim, ratnim uslovima. Tu si odlično opisao razliku kod pojedinih namjernica. Pšenica, brašno, riža, krompir... se mogu određeno vrijeme čuvati (u vrećama) na spoljnoj temperaturi. Mada i tu ima ograničenja, brašno nesmije da pokisne, krompir da smrzne... Neke namjernice ptethodno moraju biti pripremljene za terensko čuvanje. Kao one limene konzerve od 4-5kg sa graškom, paprikama, krastavcima, cveklom... I kod njih je pitanje da li smiju da smrznu. I suhomesnati proizvodi se neko vrijeme mogu čuvati na spoljnoj temperaturi. Jedinice su mogu snabdijevati i živom stokom, pa da se klanje i obrada mesa vrše na terenu. To je vjerovatno bilo prihvatljivo za JNA u konceptu ONO, ali ne i za SAD. Smiješno je voziti živa goveda iz Teksasa u Avganistan.
-Priprema hrane se može vršiti u jedinicama određenog nivoa ili da se fabrički pripremljena hrana dostavlja vojnicima. U JNA su bataljoni imali intedantska odjeljenja sa poljskim kuhinjama gdje je pripremana hrana. Postojala je neka količina SDO za "vanredne" okolnosti, o čemu si već pisao.
Mada su i namjernice za poljske kuhinje morale biti "ambalažirane" za čuvanje u terenskim uslovima. I tu je ostao problem čuvanja od kiše, smrzavanja... Ni čuvena (duga)devetka, mesna konzerva od 900g, vjerovatno nije bila namijenjena za individualnu upotrebu.
Kod izdavanja fabrički spremljene hrane vojnicima imamo pitanje njene neposredne pripreme za jelo. Ona bi morala da se može jesti bez ikakve pripreme. I gotova jela bi morala biti dovoljno ukusna i kada nisu podgrijana. Bezplameni grijači to pojednostavljuju. Mada u većini modernih SDO ima 2-5 toplih napitaka. Kako za njih podgrijati vodu u terenskim uslovima?
Ako je MRE namijenjen da se njime vojnik hrani 1-2 mjeseca neprekidno, onda je upitno da li je to najbolje rješenje. Ako je bataljom prevelika jedinica za snabdijevanje, onda bi se podgrijavanje hrane i priprema toplih napitaka mogla vršiti centralizovano na nivou voda. A pakovanje hrane bi bilo u skladu sa tim. Za "vandedne" situacije bi bio SDO koji bi se mogao jesti bez ikakve pripreme i bez nužno neophodnih stvari.
I što DŽumba napisa, sva hrana se nekako mora transportovati do krajnjeg korisnika. Pa da li pasulj bio kuvan i upakovan u konzerve ili moderniju ambalažu od po 300-400g ili sirov u vrećama po 50kg pa se kuvao u poljskoj kuhinji i onda u manjerkama dostavljao neposredno vojnicima.