Istria 052
Prijatelj foruma
potporučnik
Offline
Posts: 2 185
|
|
« Reply #895 on: October 17, 2015, 07:57:12 pm » |
|
Prvi potporučnički koraci u graničnom mornaričkom odredu Kumbor
Bilo je to (sada već) davne 1986. godine, plava Citroen Diana registracije PU 620-00 zaputila se iz Istre, put Boke. Boku sam geografski površno poznavao do tada, onoliko koliko su nas školska krstarenja dovodila do „Nevjeste Jadrana“, ali su priče starijih kolega o kaznenom garnizonu JRM i ponajviše predavanja iz „Vojnopomorske istorije“ davale obol nedoumicama. Jadranska magistrala, kraj je 8. mjeseca, Diana grabi prema jugoistoku. Dvoclindraš od punih 602 kubika odrađuje zadatak besprijekorno, rezervoar od nekih 27 litara tražiti će dopunu za savladavanje preko 700 km, uz to treba svratiti u Domanoviće kod Mostara, klasiću Edinu Repeši je Boka također prva prekomanda, nastavljamo zajedno. Pomješani su osjećaji, radost da će se ostvariti želja da se mladi čovjek ostvariti u svom poslu, neizvjesnost dolaska u novu sredinu, razočaranje jer administracija koja ne poštuje svoju tradiciju nije na strani pravednika. Nadam se da će izazov novog posla nadživjeti sve misaone barijere. Dve su vojne škole iza mene, ulazi se u treću školu, školu života, čistih, neiskvarenih misli čiji je krajnji kartoktrajni domet, kako osvojiti pažnju što većeg broja is skupine ljepših polovina. Nema GPS, za orijentaciju služi auto-karta, imamo i solidno teoretsko znanje iz orijentacije (doduše na moru), živi jezik usput služi poput Oglasa za pomorce i ljubičase tinte za korekciju karata. Dopuzah do Domanovića, prepavati ću kod klasića, sutradan krećemo dalje. Ljubazni domaćini, pored nesvakidašnjeg gostoprimstva, poželiše svom sinu i meni sretan put u novi život. U očima roditelja optimizam, radost i sjeta, isto ono što je i mene ispratilo od kuće. Na zadnjem sjedištu moga auta ovaj su put složena dva tipska kofera, rukohvati iznad zadnjih vrata poslužiše kao vješalice za uniforme, na naramenicama zlatno sjajana potporučničke širite na crnoj vunenoj podlozi, zvijezda oznaka roda pomorstvo, sve miriše na Made In VU Jedinstvo. Dokotrljasmo se tako preko Trebinja, Dubca, Konavala, Debelog Brijega do Boke. Već su poslijepodnevni sati, javljamo se na prijavnicu kasarne Kumbor. Obojci na naredbi piše VP 4004 Kumbor, znam da idem na graničare, upućuju me na vez graničara, dežurni oficir jedinice osigurava mi privremeni smještaj. Klasić ode do DTM-aca. Navečer odosmo do grada, mlada krv ne posustaje, treba što više uloviti i to što brže, ljetna terasa hotela Igalo, igra se kolo, malo mi čudno, dođoh iz kraja gdje su druženja u ovakvom ambijentu drugačijeg tipa, ali ne mari. Povratak na brod, buđenje ujutro, ima treme, treba se susresti s budućim kolegama, dežurni broda dotura poruku da se trebam javiti personalcu u komandu sektora. Kratkotrajno upoznavanje s brodskom posadom pa pravac Komanda 9. VPS-a. Prijavnica komade sektora, uputiše nas do kancelarije personalca, kapetana fregate Barbarića. Vojničko predstavljanje, uobičajna dobrodošlica, moj je raspored VP8955 Kumbor, ili 16. Granični mornarički odred. Klasić ide u jedinicu kapetana fregate Mitra Dželebdžića, mješoviti odred desantnih brodova, kako će vrijeme kasnije pokazati, dva su to različita svijeta. Komanda odreda šalje po mene mornara, dolazim u komandu jedinice, kapetan fregate Vukmirović Ljubo izuzetno srdačan kod prvog susreta, zamjenik komandanta pbb Stojadinović Stojadin, oficir bezbjednosti poručnik fregate Barišić Željko, tehnički referent zastavnik Anić Vlado, referent općih poslova zastavnik Pavlović, komadir radio odjeljenja, zastavnik Kolar Vlado. Rapoređen sam na PČ 178 Kosmaj, oficir na stažu. Komandant pf Ilić Aca, 31. klasa MVA, Nišlija, pomoćnk komandanta pk Dukarić Miljenko, 34. klasa, okolica Zagreba, tada već oficir palubne služe u vožnji koji je u odsutvu komandata samostalno isplovljavao na granične vožnje, komandir V BO, stariji vodnik prve klase Blažinčić Vinko, komandir II BO stariji vodnik Drpić Milovan, komandir IV BO vodnik prve klase Spasovski Zoran, prvi motorista vodnik prve klase Penić Jozo, električar, vodnik pristigao u jednicu desetak dana prije mene, Bulat Miro. Smjestiše me na gornji krevet u kabinu komandira V BO, a po dolasku komandanta broda u kabinu između strješinskih i mornarske spavaone gdje je uobičajno spavao stažista ŠRO RM. Uobičajna brodska podbadanja u početku nisu ni malo prijatno djelovala, potporučnik je riječ u žargonu vrlo bliska uvredi, neotporan tada na tu vrstu zezanja, djelovao sam uvrijeđeno. Uobičajno uvođenje u red novajlije, komadantovo mjesto, komandatova stolica u kormilarnici, komandantova stolica na mostu, raporti, brodski pokreti, brodski rasoredi i dve Biblije, Pravilo brodske službe i Pravilo granične službe (zbog potonjeg sam i želio službu u GJ JRM). Interkcija se pomalo uspostavlja, puno pomaže nepisano pravilo da potporučnik prvu plaću troši sa kolegama sa broda. Svi postaju ljubazniji, spremnjii za pomoć, brodska kantina bilježi nevjerovatan rast profita, ali sa uvijek spremnim škarama da se potpručniku potrešu krila ukoliko pokuša poletjeti visoko ili ne daj bože, prerano zakukurikati. Efekat loptice skočice gdje je gornji zid visnom limitiran, odskočni pod poprilično tvrd. Plivaj druže potporučniče. Šale koje su izgledale grube, postaju sastavni dio života, ali potporučnik ostaje i dalje predmetom senzibilnih zezanja kojima se valja mudro oduprijeti. Disciplina krasi jedinicu, uvažavanje hijerarhije, ali i jedna nesvakidašnja bliskost starješina na brodu. Pomorstvo kao vještina, poštuje se školski, onako kako se to učilo na akademiji kod zastavnika Vulasa. Na graničnom zadatku, kada brod u luci, komandant broda odobravaa izlaz u grad, s tačno prijavljenom putanjom i duljinom zadržavanja, tako da su se kod njega slivale sve informacije o starješinama željnih avantura koje donose ljetni mjeseci. Svojstvo dežurnog broda u luci Kumbor podrazumjevalo je da su starješine kod kuće ili da ostave nekog kod telefona ukoliko imaju namjeru izaći. Te 1986 godne , PČ 178 je otišao u remont u RZ SAKO Tivat, spavalo se u zgradi podmorničara. Jedan veoma upečatljivo sjećenje i nikad ponovljeni osjećaj vezan je za Tivat, nemjerljivo koliko su tada stanovnici, radnici toga kraja voljeli svoju mornaricu, grad koji je disao za svoju RM. Nikad se kasnije nisam uspio susresti s nečim sličnim, a meni je samom bilo potrebno vremena spoznati da tako nešto postoji. Klasić Edin i ja, našli smo stan u Ulici Braće Grakalića, iznad tada jednog semafora u Hercg Novom, naravno s obavezom da se iselimo preko ljeta. Ulazim u krug kolega, mladih ljudi, spoznajem vrlo brzo da se druže privatno s onima s kojima rade. Boka mi odgovara, po mentalitetu je slična mom kraju, osjeća se i utjecaj gorštačkog sjevera koji je donosio nešto viteško. Potporučnički dani su provedeni u učenju i vožnjama, a onaj grubi zvuk obraćanja potporučniku prerastao je u jedno drugarstvo koje se u većini slučajeva nije ugasilo do dana današnjeg.
|