kako se cijeli zivot okrene za dan..
!!!
Za sekundu!
U zimu 96-97. bio u lovu na planini Zvijezdi, sa jednim danas pokojnim sarajevskim doktorom koji tamo ima vikendicu oduvijek. On poštovan, pravi lovac, iskusan, lovi tu godinama. Domaći dobri lovci, vidi se da znaju teren a i znaju lov. Sve ide baš kako treba.
U jednom trenutku idemo kroz šumu, uska staza, vidim malu čistinu, skrenem sa staze 1 m da se popišam. I to skrenem da ostavim mjesta ovima iza mene da prođu. I tako obavljajući radnju - vidim poteznu žicu na samoj ivici čistine. Da nije bila zima bila bi potpuno sakrivena raslinjem. Ukočim se, zovem, dođe lokalac koji je bio posljednji u koloni, ja mu kažem šta vidim a on "a jes, ta ti je šuma minirana. Al staza je čista, nema brige!".
Samo sam pomislio da nije u pitanju bila mala nužda nego velika i da sam ja malo stidljiviji bio i otišao 2-3m dalje - kako me ne bi bilo. I zaključim kako sam bio jako glup što sam uopće u ikoga imao povjerenja a nisam pitao i provjerio unaprijed.
Isto nekoliko godina poslije rata u okolici Kruščice iznad Viteza koji je bio enklava u enklavi - što znači da je svatko minirao a najviše oni koji ne znaju ništa o proceduri, zapisniku... gledam krasna šuma, kao stvorena za divlje svinje a bogme me ne bi čudilo ni da ima medvjeda. Kažem ja domaćinima kako je sjajna šuma i kako mora da je odličan lov na divlje svinje. Oni potvrđuju i nude da me vode.
Ja: "Bogami ne bih za sve pare na svijetu. Bio sam ovdje u ratu, znam da je sve minirano"
Domaćin: "Ma nema mina, sve očišćeno"
Čudim se ja i pitam tko je mogao očistit takvu šumu, a nije tip područja gdje bi bila neka prioritetna akcija deminiranja.
Kaže meni ovaj: "
Na svaku je neko već zgazio. Malo insan, malo hajvan - i nema mina"Smijao sam se iako je tragično.
Imam prijatelja koji je i sam izgubio nogu i dugo već vodi nevladinu organizaciju za pomoć žrtvama mina i pomažem im ponekad koliko mogu. Čega sam se sve nagledao, djece koja su oko kuća ostala bez nogu i svega još. Tuga!
