Vir: "Večernji list" Zagreb
http://www.vecernji.hr/25.01.2016.
Iračke izbjeglice dobrovoljno se vraćaju kući
Mnoge iračke izbjeglice izdaje strpljenje. Suočeni s izbjegličkom stvarnošću i beskonačnim čekanjem na dozvole, oni napuštaju Njemačku i vraćaju se kući u Irak.
Autor:
Deutsche Welle
Poslijepodne je na aerodromu Tegel u Berlinu i ostala su dva sata do polijetanja aviona koji jednom tjedno leti za grad Erbil na sjeveru Iraka. Leyla Majeed čeka u redu za check-in zajedno sa svojim 13-godišnjim nećakom Mohamedom. Doima se uzrujanom, ljutom i nervoznom. Prije pola godine ona je 15 dana propješačila Balkanom probijajući se prema svom cilju – Njemačkoj. Mislila je da tamo ima budućnost. Ona i njezin nećak odlučili su napustiti Irak nakon što je dječakov otac, njezin brat, ubijen u jednom bombardiranju. Scene, na koje je nailazila na putu za Njemačku kao što su glad, očaj, umrla djeca, proganjaju je u snu. "Pa to je nevjerojatno. Toliko je ljudi umrlo na putu za Njemačku, samo da bi se domogli ove zemlje". Njezina vizija Njemačke davala joj je snagu da izdrži pješačenje. Leyla Majeed je očekivala da će naći posao, ali i utočište za njezinu širu obitelj koja broji 30 ljudi, piše Deutsche Welle.
Nakon šest mjeseci boravka u Njemačkoj, ona je promijenila mišljenje i vraća se kući. "Došla sam s toliko puno nade, ali sada više ne mogu ovdje izdržati više ni jedan dan", kaže ona i žali se na uvjete života. Hrana je bila preskupa za novac koji je dobivala od države. A termini za saslušanje u vezi s dobivanjem azila stalno su odgađani. "Tužno je što se moram vratiti. Potrošili smo sav novac za novi početak u Njemačkoj. Sada se, eto, vraćam tamo gdje ništa nemam."
Grupa od 92 izbjeglice, zajedno s Laylom Majeed, čeka da na ukrcaj u zrakoplov za Erbil. Mnogi od njih imali su slično iskustvo u Njemačkoj. "Proces za dobivanje azila za državljane Iraka išao je jako sporo", kaže Mohammed Mohsen koji čeka pred šalterom za ukrcavanje u zrakoplov. "Nije mi bilo dopušteno da dovedem svoju obitelj niti sam dobio dozvolu da ostanem u Njemačkoj", dodaje on. U proteklih pet mjeseci bezuspješno je pokušavao dobiti azil: "Niti sam mogao raditi niti se slobodno kretati. A ovdje je i način života različit." Mohsen je ljutit kao i mnogi drugi koji su spremni s našom novinarskom ekipom podijeliti svoja iskustva. "Ne možete otvoriti vrata izbjeglicama, a ne imati uvid u procese kojima oni ovdje podliježu, u to kako se s njima postupa", kaže on. "Mi smo doista dali sve od sebe kako bismo ovdje krenuli u novi život." Ali, susreli smo i izbjeglice koji nisu željeli razgovarati s nama pravdajući se da su umorni i potpuno iscrpljeni i da žele samo ući u zrakoplov.
Hamid Maheed, koji radi za iračku zrakoplovnu kompaniju Iraqi Airways, poziva Leylu Majeed, Mohameda Mohsena i ostale. Toga dana je posebno užurbano i stresno. Sat i pol prije leta on treba izdati last minute-karte za ni manje ni više nego 20 dodatnih putnika koji su odustali od čekanja da dobiju azil. "Većina izbjeglica ne govori ni riječ njemačkog", kaže Maheed. "Oni ne znaju kako funkcionira podzemna željeznica". Ja im moram pomoći da dođu u zračnu luku na vrijeme i odrađujem za njih cijelu logistiku", kaže Maheed. Od listopada on je svakoga tjedna pomagao grupama od po 50-tak izbjeglica da se vrate u Irak. Ova brojka se u siječnju udvostručila. "Oni su moji bivši sugrađani i osjećam se obvezan pomoći im", dodaje Maheed. On Leyli Majeed, Mohsenu i drugima izdaje putne dokumente za jednokratnu upotrebu i važe samo za povratak u Irak. Jednokratne putovnice za povratak izdalo je iračko veleposlanstvo. Neki su izgubili svoje dokumente na putu iz Iraka za Njemačku, neki su ih bacili prije prelaska granice kako bi se poslije izdavali za Sirijce jer su znali da se zahtjevi za azil Sirijaca obrađuju puno brže nego građana drugih zemalja.
Od listopada je veleposlanstvo Iraka u Njemačkoj izdalo 1500 jednokratnih putovnica za svoje građane koji se žele vratiti kućama.
"Posljednji komad zlata"
Alla Hadous u berlinskoj četvrti Moabit prodaje avionske karte izbjeglicama koje žele napustiti Njemačku. Ovaj mladić je nedavno preuzeo biznis od oca i sada vodi Putničku agenciju i zlatarnicu. Već mjesecima mu dolaze Iračani kako bi kupili karte za Erbil. Karta u jednom smjeru stoji 295 eura. "Neki plaćaju gotovinom. Neki su dobili novac od njemačkih institucija nadležnih za izbjeglice. A neki plaćaju posljednjim komadima zlata koje su sa sobom ponijeli", kaže Alla Hadous. On je odrastao u Berlinu, ali tečno govori arapski. Njegov otac je Palestinac, a majka Libanonka. Kaže da želi pomoći koliko god može. "Stalno pitam klijente koji kod mene uplate let za Irak zašto se žele vratiti. Oni mu odgovaraju da su zamišljali kako je život u Njemačkoj drugačiji. Kažu mi: 'Moramo čekati predugo na dozvole i spavati u skloništima.'" Uvijek im na to odgovorim: "Prošli ste kroz tolike nevolje, kako u Iraku, tako i na putu za Njemačku. Mogli ste malo pričekati da vidite kakva je doista Njemačka."
Većina izbjeglica koji lete za Erbil živi na području sjevera Iraka koje je, doduše, pogođeno sukobima, ali koje nije toliko opasno kao ostali dijelovi Iraka.
Aamer Fahna oprašta se na berlinskom aerodromu Tegel od prijatelja s kojima se upoznao u hostelima za azilante. Aamer Fahna je došao u Njemačku sam, prije godinu dana. On još uvijek čeka na dozvolu za boravak i rad i ne želi odustati. "Nadam se da ću jednoga dana dobiti papire", kaže i dodaje: "A onda bih mogao početi graditi budućnost ovdje u Njemačkoj". Područje Iraka s kojeg on dolazi je okupirala Islamska država. Njegova kuća je odavno srušena. Njegov prijatelj nam pokazuje fotografiju, napravljenu neposredno prije njegove odluke da napusti Irak. Na njima se vide njegova leđa s dubokim ranama od bičevanja. "I kada bih se htio vratiti, ne bih mogao. Opet bi me mučili", kaže on.
Približava se trenutak za ukrcavanje u zrakoplov. Posljednjih 20 putnika kojima je Hamid Maheed izdao kartu u zadnji čas stigli su na vrijeme. Leyla Majeed je spremna za odlazak. Sa svojom jednokratnom putovnicom i avionskom kartom za Erbil ona odlazi prema šalteru za kontrolu putnika. Ona se ne vraća sama. I drugi njezini rođaci, uključujući i nećaka, slijedit će njezin primjer idućeg tjedna. "Ne žalim što sam se odlučila vratiti u Irak. Žalim što sam uopće dolazila u Njemačku", kaže Leyla. Za samo pet sati ona će biti tamo gdje je prije šest mjeseci započela svoju odiseju: bez kuće i bez novca, ali u Iraku, zemlji koja joj je u Njemačkoj tako očajnički nedostajala.
