Dreadnought
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
Offline
Posts: 69 456
|
|
« Reply #141 on: February 02, 2011, 02:47:49 pm » |
|
Intervju general-potpukovnika Miloja Miletića „Odbrani“
01.02.2011.
Nikada protiv svojih uverenja
U svakoj profesionalnoj vojsci struka jeste ispred i iznad partikularnih i ličnih interesa. To je suština profesionalizma, a kada je reč o suštini – nema kompromisa! Kod nas se često površno i nepravilno shvata pojam demokratske civilne kontrole vojske. To ne znači da je Vojska dozvolila upliv dnevne politike u svoju strukturu. Naprotiv, Vojska Srbije je depolitizovana.
Uspostavljena je, s jedne strane, autonomija vojne profesije u odnosu na političke snage u društvu, a s druge strane stoji činjenica da se Vojska kao institucija ne meša u politiku.
General-potpukovnik Miloje Miletić poznat je i pripadnicima sistema odbrane i široj javnosti kao vrhunski profesionalac, istinski vojnik, čovek struke i neprocenjivog iskustva, koji, već dve godine, obavlja dužnost načelnika Generalštaba. Za to vreme, u dobroj meri, okončana je reforma sastava Vojske Srbije, na drugačijim principima organizovana obuka, a zaživele su i novine kada je reč o opremanju jedinica savremenom borbenom tehnikom...
Promena je mnogo, a o njima, hteli to da priznamo ili ne, svakodnevno sudimo. Nekada s merom, često neodmereno, uvek prema sopstvenim uverenjima. Odmeravajući i godinu za nama i ovu u koju smo tek zakoračili, sa generalom Miletićem razgovarali smo o njegovim uverenjima, stavovima i odlukama. Pitali smo ga koliko često u svakodnevnom radu nije iskren prema sebi, a koliko prema čoveku u uniformi.
Sudeći prema statistici, mladi u Srbiji žele da budu profesionalni vojnici, odnosno da karijeru grade u sistemu odbrane – u prilog tome govore podaci o broju prijavljenih za vojne škole i mesta profesionalnih vojnika u jedinicama, ali i brojke o dosadašnjem odzivu regruta na služenje vojnog roka. Šta skriva statistika? Da li je Vojska Srbije zaista atraktivan poslodavac ili sigurno uhlebljenje pred naletom krize? Ili više od toga?
– Vojska je danas jedan od najvećih poslodavaca u Srbiji. U vreme ekonomske krize, koja nas je zadesila poslednjih godina, zaposlili smo nekoliko hiljada devojaka i mladića, koji su sada profesionalni vojnici. I u 2011. učinićemo isto, a takav trend nastavićemo i u budućnosti. Nažalost, problemi zapošljavanja u našoj zemlji traju mnogo duže od svetske krize. To je, sasvim sigurno, uticalo da mnogi građani Srbije razmišljaju o zaposlenju u srpskoj vojsci, ali nije bilo presudno. Mladim ljudima se u Vojsci pruža prilika da dobiju odgovoran posao, siguran lični dohodak, socijalnu i zdravstvenu zaštitu za sebe i porodicu, ali i vrhunsko osposobljavanje za dužnosti, neprekidno usavršavanje i napredovanje u službi prema sposobnostima i ambicijama. Oni su tu šansu prepoznali.
U proteklom vremenu često se isticalo da će se profesionalizacijom naše vojske stvoriti savremen odbrambeni sistem zemlje. Danas je Vojska Srbije profesionalna…
– Reč je, pre svega, o efikasnosti. Tokom istorije nastajali su različiti oblici vojne organizacije, koji su se uvek prema kriterijumu efikasnosti smenjivali. Profesionalni vojnici su bolje obučeni i spremniji za izvršavanje zadataka, jer je to njihovo profesionalno opredeljenje, poziv. U njih se više ulaže, njihova obuka je neprekidna i mora da prati savremene tokove. Oni godinama ostaju u vojsci tako da se uloženo vraća višestruko. Redovno služenje vojnog roka imalo je samo jednu prednost – masovnost. U uslovima savremenih bezbednosnih izazova i upotrebe modernog naoružanja, kvalitet daleko prevazilazi kvantitet. Nastupilo je vreme profesionalnih vojski, što potvrđuju i zemlje u okruženju i savremene armije sveta.
Istraživanja javnog mnjenja pokazala su da građani Srbije najviše veruju Vojsci. Zašto?
– Mi vojnici ne odmeravamo postupke prema utisku koji će oni ostaviti na javnost, nego se trudimo da profesionalno, u skladu s Ustavom i zakonima naše zemlje, izvršimo misije i zadatke. Nedavno istraživanje javnog mnjenja pokazalo je da to građani Srbije cene. Poslednjih godina uspeli smo da sprečimo događaje koji narušavaju ugled Vojske i vojne profesije, i da pokažemo naše istinske kvalitete i vrednosti.
Odlazak u mirovne misije jeste prilika se steknu iskustva u međunarodnom okruženju, usavršava na profesionalnom i ličnom planu. Jesu li to jedini razlozi zbog kojih se naše starešine odlučuju za „plave šlemove“?
– Postoji više razloga zbog kojih se pripadnici Vojske Srbije opredeljuju za učešće u multinacionalnim operacijama. Slažem se da je to prilika da se dodatno osposobe za rad u međunarodnom okruženju i steknu iskustva s terena, što istovremeno koristi i njima i Vojsci. Takođe, učešćem u multinacionalnim operacijama mi pružamo pomoć onima kojima je neophodna. Naši lekari u misijama u Kongu i Čadu, na primer, spasili su mnoge živote. Dakle, uz profesionalne postoje i humani motivi. Učešće u međunarodnim operacijama je i prilika da se zaradi novac. To je, naravno, značajan motiv. Veliko je interesovanje naših pripadnika za odlazak u misije, a može se očekivati da će biti i veće kada se neki od sadašnjih učesnika vrate s dovoljnom zaradom da mogu sagraditi sebi kuću ili kupiti prestižna kola. Slična su iskustva i vojski iz ostalih zemalja.
Više puta se govorilo da će baza „Jug“ postati regionalni centar za obučavanje vojnika koji odlaze u mirovne misije.
– To jeste perspektiva Baze. Planirali smo da „Jug“ postane vodeći poligon za obuku jedinica deklarisanih za učešće u multinacionalnim operacijama. Za početak, u njoj ćemo obučavati naše jedinice, a kasnije, u saradnji sa partnerima iz sveta, formirati regionalni centar. Treba da proširimo njene kapacitete i sadržaje obuke tako da se oni ne podudaraju sa sličnim centrima u okruženju. Pre svega, mislim na centar za obuku u Bosni i Hercegovini „Butmir“ i na mogućnosti koje pruža poligon „Krivolak“ u Republici Makedoniji. Za ostvarivanje ovog cilja dragocena su nam iskustva i pomoć partnera, najpre Nacionalne garde Ohaja. Biće to zajednički projekat u koji će naši partneri uložiti znatna materijalna sredstva.
Hoće li, konačno, 28.000 pripadnika Vojske, koliko bi profesionalaca Srbija trebalo da broji, dobiti uniformu koja nije samo više puta preoznačena uniforma JNA? Da li je sadašnja uniforma, njen izgled i kvalitet, razlog što mnogi oficiri i podoficiri ne gledaju blagonaklono na najavu da u uniformi dolaze na posao i odlaze s posla?
– Verujem u narodnu izreku da odelo ne čini čoveka. Kada imate raskorak između potreba i mogućnosti, a mi smo već duži period u takvoj situaciji, onda morate da pravite kompromise i da se opredeljujete za prioritete. Ukoliko ne možete da rešite sve, opredeljujete se za ono što vam je najznačajnije. Naš trenutni prioritet jeste da obezbedimo dovoljan broj terensko-ratne uniforme, maskirne uniforme M-10, za sve profesionalne pripadnike Vojske. Reč je o modelu uniforme koji je po kvalitetu, zaštitnim svojstvima i digitalnoj šari, ali i po kroju i izgledu, u istom rangu sa uniformama koju koriste najsavremenije armije sveta.
Da bismo promenili službenu i svečanu uniformu potrebna su znatna novčana sredstva, a to u ovom trenutku nemamo. S druge strane, postojeća uniforma zadovoljava potrebe. Postoje praktični razlozi za „neblagonaklono gledanje“ na obavezu da starešine dolaze na posao u uniformi, kao što su putovanje iz udaljenih mesta, korišćenje gradskog prevoza, obavljanje privatnih poslova posle radnog vremena. Ljudi se u takvim situacijama komotnije osećaju u civilnoj odeći.
Imaju li žene zaista odgovarajuće mesto i ulogu u Vojsci ili je i ona isključivo „u pantalonama“?
– Vojni poziv je dugo bio rezervisan samo za muškarce. Razvojem svesti o ravnopravnosti polova takvo shvatanje vojne profesije bitno je izmenjeno. Pružili smo priliku ženama u Srbiji da postanu pripadnice Vojske, što se pokazalo kao dobra odluka. Dobili smo odlične profesionalne vojnike, kadetkinje Vojne akademije, podoficire, oficire, pilote... Među ženama u Vojsci Srbije danas ima 17 oficira, 33 podoficira, više od 820 profesionalnih vojnika i oko 1.100 civilnih lica. To je nešto manje od osam procenata u odnosu na ukupan broj profesionalnih pripadnika Vojske. Valja istaći da su žene ravnopravne sa kolegama na poligonima, u streljanama i u Kopnenoj zoni bezbednosti. Takođe, ravnopravne su i kada je reč o napredovanju u službi. Za sistem nije važno kog pola je onaj koji napreduje, već da napreduje u skladu s svojim kompetencijama. Treba imati na umu da su dame na vojničkim, podoficirskim i oficirskim dužnostima u većem broju tek od skoro prisutne u našoj vojsci. Pitanje je vremena kada ćemo imati i prvu damu s generalskim epoletama. Procenat žena u Vojsci Srbije je nešto niži u odnosu na najsavremenije armije sveta, u kojima je on do 20 odsto, ali očekujem da ćemo za godinu ili dve dostići taj nivo. Broj žena je veći u vazduhoplovnim jedinicama i mornarici u odnosu na kopnenu vojsku. S obzirom na to što nemamo mornaricu, realno je očekivati da broj žena u Vojsci Srbije bude od 12 do 15 odsto.
Šta treba da se promeni kada je reč o fizičkoj obuci i psihofizičkoj spremnosti vojnih profesionalaca?
– Potreban nam je motivisan, obučen i psihofizički spreman profesionalni vojnik, sposoban da savlada sve potencijalne prepreke i efikasno izvrši zadatak. Sasvim je jasno da profesionalni pripadnici Vojske Srbije moraju da budu natprosečno psihofizički pripremljeni. To znači da moramo da primenimo oštre kriterijume psihološke selekcije i poboljšamo psihološku pripremu kadra, te da dosledno radimo na podizanju fizičkih sposobnosti. Evidentno je da su mere koje smo preduzeli na podizanju fizičkih sposobnosti postigle željeni efekat. Rezultati provera fizičkih sposobnosti sprovedenih u 2010. pokazuju da je nivo fizičkih sposobnosti naših pripadnika povećan za 20 odsto. Još nismo zadovoljni rezultatima jer nam je cilj da svi profesionalci, bez obzira na godine, čin i dužnost koju obavljaju, dostignu propisane standarde fizičkih sposobnosti. Krajem 2010. započeli smo izradu novog Uputstva za fizičku obuku u Vojsci Srbije, čije usvajanje očekujemo u prvom kvartalu ove godine. Ono predviđa da pored starosnih kategorija naših pripadnika, imamo i tri grupe prema kriterijumu pripadnosti formacijskom mestu u organizacijsko-formacijskoj strukturi – za lica koja obavljaju dužnosti u bataljonu i njemu ravnim jedinicama, za one koji rade u brigadi i jedinicama tog ranga, te za starešine koje su raspoređene u komande operativnog nivoa, Generalštab i Ministarstvo odbrane. Uz to, ocena fizičkih sposobnosti profesionalnih pripadnika biće deo ocene operativnih sposobnosti jedinice, a ulazi i u službenu ocenu svakog pojedinca.
Kako će se nadalje odvijati, sertifikovati i vrednovati obuka oficira, podoficira i profesionalnih vojnika? – Obuka oficira, podoficira i profesionalnih vojnika realizovaće se tokom individualne i kolektivne obuke, ali i prilikom obuke komandi. Nastaviće se obuka profesionalnih pripadnika Vojske na karijernim, specijalističkim i funkcionalnim usavršavanjima, u zemlji i inostranstvu. Treba imati na umu da je stručno usavršavanje proces koji traje do završetka profesionalne karijere.
Za pripadnike Vojske najznačajnije su vežbe, posebno one na kojima se štabni rad integriše s izlaskom jedinica na poligone, a odluke proveravaju na terenu. Sertifikovanje i vrednovanje obuke imaće dva pravca. Prvo, obučenost će se sertifikovati posle završetka različitih oblika individualne obuke i usavršavanja. Drugo, vrednovaće se individualni zadaci koje oficiri, podoficiri i profesionalni vojnici izvršavaju prilikom realizacije kolektivnih zadataka jedinice, u okviru dodeljenih misija. To znači da će se oni neprekidno ocenjivati, svakodnevno, na svim zajedničkim i individualnim aktivnostima. Vrednovanje individualne obuke i individualnih zadataka u kolektivnoj obuci treba da bude sastavni deo ocene profesionalnih vojnih lica. Naša osnovna ideja jeste da se rad što realnije ocenjuje i da bitno utiče na karijeru vojnih profesionalaca.
Nedavno ste izjavili da će pripadnicima Vojske biti motiv više za predano i odgovorno izvršavanje postavljenih zadataka u 2011. to što imaju veliko poverenje građana Srbije. Smatrate li da su danas profesionalnom vojniku dodatni motivi za korektno obavljanje posla isključivo veća plata, bolji uslovi rada, korišćenje savremene borbene tehnike i opreme?
– Rekao sam da je to obaveza više, a ne motiv. Standard pripadnika Vojske jeste veoma važan. Jedan od naših dugoročnih ciljeva jeste povećanje standarda. Ipak, nije realno očekivati znatno veća primanja pre ekonomskog oporavka zemlje. To moramo da prihvatimo kao realnost. Svesni smo i činjenice da je u poslednje dve godine opao standard. Mi i u tome delimo sudbinu građana Srbije. Uveren sam da će pripadnici Vojske Srbije, kao i do sada, odgovorno izvršavati dužnosti. To smo potvrdili više puta i tokom istorije. Naš je odnos prema zadacima i poslu više pitanje časti i profesionalne etike, a manje finansijske računice.
Mnoge starešine nezadovoljne su materijalnim statusom, postojećim modelom rešavanja stambenih pitanja, rečju lošom egzistencijalnom svakodnevicom, onim što u svakoj modernoj vojsci nije i ne sme da bude preokupacija vojnika. – To su problemi s kojima se menadžment Ministarstva odbrane i rukovodeće starešine Generalštaba susreću u svakodnevnom radu. Verujem da je to prisutno kod ljudi u Ministarstvu koji se mnogo više bave problemima materijalnog statusa pripadnika sistema odbrane. Neprekidno pokušavamo da nađemo rešenja koja bi vodila poboljšanju materijalnog položaja naših pripadnika. Očekujemo de će ekonomski napredak, ukoliko ga donese ova godina, uticati na poboljšanje standarda. Ne očekujem da će se aktuelna ekonomska situacija odraziti na odnos naših ljudi prema izvršavanju zadataka. To se nikada nije dogodilo. Uspesi koje naš sistem ostvaruje pokazuju kakav je naš odnos prema radu i potvrđuju naše jedinstvo.
Poslednja generacija vojnika na redovnom služenju vojnog roka položila je nedavno svečanu zakletvu – zaklela se na vernost i odanost otadžbini. Pamtite li Vašu zakletvu? Šta se od tada promenilo u društvenom, vrednosnom i kulturnom obrascu pa su mladi u Srbiji s olakšanjem dočekali nedavno ukidanje obaveznog služenja vojnog roka?
– Polaganje vojničke zakletve je nezaboravan događaj za svakog čoveka, posebno za nas koji smo odabrali da radni vek provedemo u uniformi. Položio sam zakletvu u jesen 1972. u Beogradu, kao pitomac prve godine Vojne akademije. Od tada su se više puta promenile reči vojničke zakletve, ali i uslovi i ambijent, uniforma, država... Mnogo toga se promenilo u meri u kojoj se naše društvo menjalo i razvijalo. Na polaganju zakletve decembarske generacije razgovarao sam sa mnogo vojnika. Svi su znali da su poslednja generacija koja ima obavezu da služi vojni rok. Ipak su svojom voljom bili u tom stroju. U našoj zemlji mladići su se uvek ponosili time što služe vojni rok. Vojska je za njih bila sredina u kojoj su, često prvi put van roditeljskog doma, preuzimali obaveze, osamostaljivali se, upoznavali ljude iz različitih krajeva zemlje, sticali prijateljstva... S takvim iskustvima, iz vojske su izlazili zreliji, sposobniji da prihvate izazove koji su ih čekali u životu. Ne delim mišljenje da su svi mladi s olakšanjem dočekali ukidanje obaveze služenja vojnog roka. Siguran sam da ćemo još prisustvovati brojnim vojničkim zakletvama u Srbiji.
Artiljerac ste, završili ste najviše vojne škole, obavljali dužnosti od komandirskih do najodgovornijih. Koliko su Vam zahtevi struke u svakodnevnom radu i odlučivanju vodilja u odnosu na različite interese – najpre dnevnopolitičke na koje ni Vojska nije imuna jer je deo društva, a potom i Vaša najintimnija vrednosna, etička uverenja? Koliko često, u takvim okolnostima, niste iskreni prema sebi, koliko prema čoveku u uniformi? Postoji li u tome neka veština pogodnog ograničavanja?
– U svakoj profesionalnoj vojsci struka je ispred i iznad partikularnih i ličnih interesa. To je suština profesionalizma, a kada je reč o suštini – nema kompromisa! Kod nas se često površno i nepravilno shvata pojam demokratske civilne kontrole vojske. To ne znači da je Vojska dozvolila upliv dnevne politike u svoju strukturu. Naprotiv, Vojska Srbije jeste depolitizovana. Uspostavljena je, s jedne strane, autonomija vojne profesije u odnosu na političke snage u društvu, a s druge strane, činjenica je da se Vojska kao institucija ne meša u politiku. Pitanje demokratske civilne kontrole jeste, pre svega, pitanje prihvatanja sistema vrednosti koji važe u demokratskom društvu. Nikada ne radim protiv svojih uverenja. Do sada nisam bio u situaciji da trpim bilo kakve pritiske.
Imate li uzore? S kakvim nasleđem ste se suočili kada ste postavljeni za načelnika Generalštaba, a šta ćete ostaviti kao zalog naslednicima? Po čemu ćete ostati prepoznatljivi?
– Nemam uzore, to je za mlađe ljude. U nekim situacijama se zapitam šta bi neko od mojih prethodnika uradio... Neretko pomislim i na vojvodu Živojina Mišića. To je neizbrisiv trag u srpskoj istoriji... Pre ove dužnosti bio sam zamenik načelnika Generalštaba, tako da sam u potpunosti poznavao stanje u Vojsci Srbije. Već tada je Vojska bila na reformskom putu. Nisam opterećen time po čemu ću biti upamćen, ali verovatno će negde ostati zapisano da je u ovo vreme naša vojska profesionalizovana.
Ko je Miloje Miletić kada skine uniformu, čemu se raduje, nada, čega se pribojava? U šta veruje? Kako se bori u sadašnjim, pomalo smutnim vremenima?
– Ne razlikujem se mnogo od ostalih kolega. Običan sam čovek koji pokušava da svaki slobodan trenutak provede s porodicom. Najviše se radujem uspesima naših sportista – tenisera, odbojkaša i vaterpolista. Radujem se pobedama „Partizana“, ali i pobedama svih naših klubova na međunarodnoj sceni. Verujem da je Srbija na pravom putu, da ćemo uskoro izaći iz krize, verujem u evropsku perspektivu naše zemlje i da će svim građanima biti bolje.
U šta treba da investiramo 2011. godine? Jesu li to višenamenski borbeni avion, savremeni sistemi protivvazduhoplovne odbrane, ljudi...? Da li nam je najvažnija odbrana neba? Vojnik pešadije za 21. vek?
– Značajno je, najpre, izbeći brojne nabavke malih količina raznovrsnih sredstava. Treba sagledati realne potrebe, rangirati projekte prema prioritetima i ostvarivati ih, jedan po jedan, u skladu s mogućnostima. U toku 2011. opremaćemo jedinice Kopnene vojske po „Modelu opremanja vojnika pešadije M21“, nabavićemo školske avione za početnu obuku pilota – „lasta“, sistem za elektronsko izviđanje, telekomunikacijska sredstva i započeti opremanje jedinica terenskim vozilima. Opremanje Vojske Srbije složenim borbenim sistemima, kao što su sistemi u Vazduhoplovstvu i protivvazduhoplovnoj odbrani, definisano je „Dugoročnim planom razvoja Vojske“. Očekujemo da će Narodna skupština ove godine usvojiti plan i da će nadležne državne institucije utvrditi konkretne aranžmane nabavke i njihovo finansiranje.
Koji zadaci još očekuju Vojsku da bi dostigla potreban nivo interoperabilnosti s partnerskim armijama? Koliku meru različitosti ipak moramo zadržati kada je reč o uključivanju u evroatlantske bezbednosne integracije?
– Dostizanje interoperabilnosti je razvojni i neprekidan proces. Očekuje nas nastavak implementacije koncepta operativnih sposobnosti, sistema odbrambenog planiranja, programiranja i budžetiranja, zatim, opremanje savremenim naoružanjem i vojnom opremom, razvoj uspostavljenog modela obuke i izučavanje stranih jezika. Izgradnja sposobnosti deklarisanih jedinica za učešće u multinacionalnim operacijama daće konkretan doprinos dostizanju i održavanju interoperabilnosti Vojske Srbije u celini sa snagama partnerskih zemalja. Bez obzira na celokupan proces razvoja i dostizanja interoperabilnosti, ono što našu vojsku čini Vojskom Srbije i dalje će ostati naša prepoznatljiva odrednica – sačuvaćemo ono što je deo naše tradicije.
Šta Vam je do sada u profesionalnoj karijeri bilo najteže da odlučite, zaboravite...?
– Posebno težak period za našu vojsku bio je od 1990. do 2000. godine. Tada sam bio komandant diviziona, zatim artiljerijske i motorizovane brigade. To vreme, u kome su se odvijali ratovi i menjale države, donosile teške odluke, bilo je najteže vreme u našoj novijoj istoriji. Bilo je tada mnogo teških trenutaka, ali smo ih prevazilazili u skladu s našom profesijom. Bez obzira na sve, nikada nisam donosio odluke iza kojih i danas ne bih mogao da stanem. Bilo je trenutaka koje, svakako, treba zaboraviti i kojih ne želim da se sećam...
Vladimir POČUČ
|