duje
kapetan bojnog broda
Offline
Gender:
Posts: 17 876
|
|
« on: July 30, 2012, 09:56:59 am » |
|
Serija jurišnih aviona Douglas A-20 nikad nije dosegla slavu britanskog aviona de Havilland Mosquito ili njemačkog junkers 88, ali je to bio ipak značajan avion koji zalužuje veću pažnju nego što mu se poklanja, jer je to bila snažna i svestrana borbena mašina.
Projektiranje aviona Douglas Model 7A, koji će se na kraju razvit u seriju aviona A-20, započela je 1936. godine ekipa pod vodstvom Eda Heinemmana po privatnoj iniciativi. Iako nije bio izdan službeni zahtjev, Douglas je bio uvjeren da će armiji potreban jurišni bombarder visokih performansi i odlučio da započne sa radom na takvom avionu. Prototip tog aviona, označen kao Model 7B, prvi put je poletio u oktobru 1938. i odmah pobudio zanimanje u Francuskoj. Douglas je preradio avion u skladu s francuskim zahtjevima i tako razvio model DB-7, prototip koji je poletio u august 1939. Francuska je naručila velik broj DB-7, ali ih je samo nekoliko operativno letilo u vrijeme poraza Francuske u maju i junu 1940. S nekom avionima preletjele su njihove posade u sigurnost na teritorij Velike Britanije, a preostali dio francuske narudžbe bio je isporučen RAF-u. U britanskoj službi nazvan je DB-7 Boston I i II, od kojih je prvi bio korišten kao trenažni avion, a drugi kao operativni bombarder.
Francuska je bila naručila 105 aviona, a istovremeno je i USAAC naručio znatan broj dvaju tipova izvedenih iz DB-7: 63 jurišna bombardera A-20 i 143 modificirana jurišna bombardera A-20A. A-20A je imao dva zvijezdasta motora s turbokompresorima Wright R-2600-7 i postizao 628km/h, što je bila najveća brzina koju je postizala bilo koja od varijani A-20. Međutim, avionic modela A-20 nikad nisu bili korišteni u ulozi za koju su bili građeni , već ih je 60 pretvoreno u noćne lovce P-70 s britanskim radarom zatvorenim u “nosu” i četri topa u boku ispod trupa, a tri u avione za fotografsko izviđanje. Avioni modela A-20A, međutim, bili su korišteni kao jurišni bombarderi. Imali su dva zvijezdasta motora R-2600-3 bez kompresora i, uprkos tome što su bili lakši od A-20, postizali su samo 562km/h. Mitraljesko naoružanje pojačano im je dodavanjem po jednog mitraljeza od 7,62mm u svaku gondolu motora, pored četri standardna mitraljeza s djelovanjem prema naprijed, dva pokretna u kabini na gornjem dijelu trupa i jednog u donjem dijelu. Nosili su teret od 1.180kg bombi.
A-20 je u svim važnijim pojedinostima bio sličan britanskom modelu Boston III i RAF je naručio velik broj aviona potonjeg tipa. Mornarica SAD primila je također jedan A-20A, kao DB-1, te osam komada A-20B s oznakom DB-2, bez naoružanja. Za potrebe armije bio je izgrađen samo prototipXA-20B, a imao je kupolu s dva mitraljeza od 12,7mm u nosu aviona, na leđnom i trbušnom položaju. Projekt aviona serijske proizvodnje A-20B, kojih je bilo izgrađeno 999, bio je zapravo završen ranije od A-20 i A20A, jer je to bila američka verzija francuskog modela DB-7A. Iz njega je bio razvijen mornarički tip DB-2. Za pogon su mu služila dva motora R-2600-1s, a nos mu je bio za 12,7cm duži od standardnog zbog drukčijeg oblika zastakljenog nosa. Proizvodnja A-20B nije bila naručena do pred kraj 1940. godine.
Vrijedno je napomenuti da su Britanci dotle proizveli pet varijanti Bostona pod oznakom Havoc za noćne operacije: bombarder za uznemiravanje Havoc I, Havoc II sa “zatvorenim nosom i dvenaest mitraljeza od 7,7mm u njemu, noćni lovac Havoc III, bombarder za uznemiravanje Havoc IV i Turbinlite Havoc s reflektorom za osvjetljavanje njemačkih bombardera.
Sljedeči model , A-20C, bio je prvo američki model koji se okušao u borbi. U osnovi bio je jednak britanskom modelu BostonIII; u proizvodnju je ušao 1941. godine, a izgrađeno ih je bilo ukupno 948. Za pogon su mu služili zvijezdasti motori R-2600-23, a kako mu je težina porasla na 11.339kg, brzina je pala na 550km/h. Uklonjena su dva mitraljeza iz gondola motora a ugrađen je jedan nosač za jedno torpedo od 907kg ispod trupa. Model A-20E, modificiran A-20A po standard A-20B, s zvijezdastim motorima R-2600-11, izgrađeno je samo 17 komada. Izgradnja sljedečeg modela, XA-20F, A-20A modificiran za nošenje jednog topa od 37mm u nosu i po dva mitraljeza od 12,7mm u leđnoj I trbušnoj kupoli, stigla je samo do faze prototipa. A-20D bio je otkazan.
Model A-20G bio je najbrojniji model aviona serije A-20, izgrađeno ih je bilo 2.850 u nekoliko verzija. Prva je imala “zatvoren” nos s četri topa M2 i dva mitraljeza od 12,7mm u nosu, te po jednim mitraljezom na leđnom i trbušnom položaju. Sljedila je varijanta s šest mitraljeza os 12,7mm u nosu, i na posljetku varijanta s proširenim trupom kako bi se mogla montirati leđna kupola firme Martin s dva mitraljeza od 12,7mm, nosačima pod krilima, čime je omogućeno nošenje daljnjih 90kg bombi, i odbacivim rezervoarom za gorivo pod trupom, čime je vrijeme održavanja u zraku produženo na preko deset sati. Povećanje težine na 13.617kg smanjilo je brzinu na 510km/h. Model A-20H bio je u osnovi isti, a izgrađeno ih je bilo 412. Imao je zvijezdaste motore R-2600-29 od 1.700KS, čime je brzina bila povećana na 518km/h. Zadnje dvije varijante A-20J i A-20K, građene su (450 komada prve i 413 druge) zbog potrebe za boljom opremom za bambardiranje i navigaciju. Ta su se dva modela zasnivala na A-20G, odnosno A-20H, a u službi RAF-a bili su poznati pod nazivom Boston IV i V. Oba sui mala nos od “perpleksa”, odliven u jednom komadu, koji je produžavao avion za 17,8cm. Sveukupno je bilo izgrađeno 7.385 aviona ovog tipa prije nego što je u septembru 1944. proizvodnja prestala.
Serija aviona A-20 imala je važnu ulogu u ratu, vršeći službu ne samo u zračnim snagama SAD, već i Francuske, Nizozemske, Velike Britanije i SSSR-a. Posebno je SSSR dobro koristio skoro 3.000 aviona tog tipa što ih je primio, u ulozi jurišnih aviona. Havoc, kako se taj tip nazivao u službi američkih zračnih snaga, bio je čvrst i pokretan avion velikih ofanzivnih mogućnosti sa svojim mitraljzima, bombama i torpedima, te dobrim performansama čak i kod kasnijih, teško opterćenih varijanti. Iako je proizvodnja Havoc-a prestala krajem 1944. godine iz njega je izrastao novi tip, A-26 Invader koji bi bio proizvođen u velikom broju da je rat dulje potrajao. Ovako se Invader samo pokazao moćnim avionom i dostojnim nasljednikom Havoc-a.
Douglas A-20G
Avion prikazan na slici je kamufliran po standard za 1943. godinu: maslinasto sive gornje površine i neutralnosive donje površine. Nacionalni znaci su standardni za evropsko područje operacija.
-Tip: laki jurišni bombarder trosjed -Motori: dva zrakom hlađena zvijezdasta Wright R- 2600-23 Double Cyclon, četrnaest cilindara, svaki snage 1.600KS u polijetanju -Naoružanje: defanzivno – četri fiksna topa M2 od 20mm i dva fiksna mitraljeza Browning od 12,7mm u nosu, dva pokretljiva mitraljeza Brownig od 12,7mm u leđnoj kupoli i jedan pokretljivi mitraljez Browning od 12,7mm na trbušnom položaju; ofenzivno – do 1.814kg bombi -Maksimalna brzina: 546km/h na 3.780m -Brzina krstarenja: 438km/h -Penjanje: 3.048m za 7min 6sek -Operativni plafon: 7.864m -Dolet: 1.754km -Težine: 7.250kg prazan; 12.338kg opterećen -Razmah krila: 18,69m -Dužina. 14,63m -Visina 5,36m -Površina krila: 43,11m²
|