Dalibor Burnać„Vozilo gusjeničar radio je 'Famos' iz BiH (Sarajevo). Išao sam na preuzimanje tog vozila. Famos bi isporučio vozilo, a mi smo napravili lanser. Na lanseru je i optički nišan koji je proizvodio ZRAK Sarajevo. Neke dijelove je radila tvornica 'Prva petoletka' iz Trstenika u Srbiji. Specijalne elektro- motore su radili u 'Iskri' u Kranju, a bakelitne dijelove su radili u Makedoniji. To bi sve došlo kod nas, mi smo imali preuzimanje, onda bismo to sve složili i podesili.
Ispitivanja gađanja smo provodili na Prevlaci, a klimo-mehanička u Nikincima, u Srbiji, u Srijemu, malom mjestu između Hrtkovaca i Šapca. U Nikincima su imali veliku klima komoru u kojoj smo cijelo vozilo ispitivali na – 30 stupnjeva C.
Rakete je radila tvornica 'Krušik' u Srbiji (Valjevo). Nikada ih nismo mi radili, već su kasnije za potrebe Republike Hrvatske zarobljene ili kupovane na vanjskom tržištu.
Raketni lanser s vozilom zvao se 'Strijela 10'.
Manja 'Strijela 2', za koju smo proizvodili elektroniku i punjač, lansirala se s ramena.
Za vrijeme usvajanja proizvodnje na Strijeli 10 po fazama, kada je nešto bilo gotovo, došla bi ekipa iz VTI-a. Oni bi to preuzimali prema predviđenim ispitnim listama, a mi bismo nakon toga mogli fakturirati vojsci, (JNA) za obavljeni posao svaka tri mjeseca kako bismo mogli pokriti troškove. Vojska nam je, dok smo radili u sektoru 'Posebne namjene', u starom Končaru, za taj vojni tzv. A-85 program plaćala kvartalno.
Prethodno je, tijekom iste godine (1990.), u PPN-u započela izrada tri prototipa nulte serije lansirnog uređaja projekta A-85. Dovršeni su sredinom 1990.godine. Probno gađanje izvršeno je na Prevlaci. Nakon toga je jedno kompletno borbeno sredstvo upućeno na ispitivanja na poligonu Nikinci u Srbiji, drugo na ispitivanje na plovnost na poligonu 'Manjača' u BiH, dok je treće ostalo u 'Končaru'.
Tako da je nama ostalo samo jedno domaće samohodno raketno borbeno sredstvo u vrijeme početka Domovinskog rata,
U JNA je novo sredstvo dobilo oznaku 'Tip M90'.
Imali smo još dvije original ruske 'Strele', koje smo dobili uz licencu. Jedna je bila rastavljena, kako bismo kooperantima dali dijelove radi lakšeg usvajanja pozicija koje su oni trebali proizvoditi.“
Mihret Verem - Miha„Vučko (Miroslav Vučetić) i njegov tim su radili u Institutu na elektronici za 'Strelu', a mi smo ovdje radili strojarski dio. Djelovali smo kao dva odvojena odjela. Vučko je bio glavni u elektronici. Prvi čip u Europi je napravljen u Končaru i na tome je radio Vučko. On se nerado hvali s tim. Nismo imali mogućnosti proizvoditi te čipove u Končaru, surađivali smo s Iskrom. Međutim, poslije su Kinezi i Japanci to radili tako jeftino da mi ne bismo mogli konkurirati cijenom.
U ekipi su bili Zdenko Malenica i Ivan Brzac. Mislim da je kao direktor ili upravitelj više figurirao Ivan Brzac, Malenica je bio drugi čovjek. Do rata ja nisam imao nikakav upliv u elektriku. K nama su dolazili i neki ljudi iz vojnih proizvodnji u Srbiji i Bosni, neki su ostali za stalno. Dalibor Burnać i ostali radili su na vozilima, na lanseru, Tek negdje 1988. godine, pred rat taj dio Instituta i naš dio je spojen u Namjensku proizvodnju i direktor je postao Dimitar Manđurov.
Pred sam rat došla je vojna policija iz JNA i uzela je dio naoružanja za ta vozila.
Nakon prvog njihovog upada imali smo vremena nešto i posakrivati po Končaru.
Početak proizvodnjeGodine 1987. ili 1988. godine došla je jedna originalna „Strela“ iz Rusije. Odmah smo ju rastavili i proučili. Famos (Fabrika motora Sarajevo) radio je vozilo na bazi svog desantnog vozila. Bilo je i drugih dijelova, radiostanica, motora i drugih koje su radili mnogi drugi proizvođači iz cijele države. Končar je bio nositelj cijelog projekta, vjerojatno zahvaljujući Markoviću.
Kada je počela proizvodnja, ja sam otišao na 3-6 mjeseci u tvornicu Jedinstvo u Zagrebu. Oni su imali dobre i velike NC strojeve. Končar nije imao tako velike NC strojeve i mi smo tamo koristili strojnu obradu. Jedinstvo je puno radilo za Rusiju, za prehrambenu industriju, proizvode od inoxa, npr. za proizvodnju pekmeza. Bilo je u planu uključiti i tvornicu Jedinstvo u naš projekt.
Mi smo tada već imali laser koji nam je omogućio veliki prestiž u izradi dijelova, pogotovo od pancir lima. Laser je bio u Prototipnoj radionici.
Na A-85 programu su za konstrukciju bili zaduženi – Danko Cvitković, Rusić, Vukobrat, Burnać, a za strojnu obradu Siniša Ristić, Perović.
Viktorija Pajić je vodila antikorozivnu zaštitu. Bio sam 2018. godine, na Dan oružanih snaga na Jarunu gdje je bila izložena jedna naša 'Strela'. Vidio sam da je antikorozivna zaštita i nakon 30 godina bila u nevjerojatno dobrom stanju. A mi smo Viktoriju zafrkavali i gnjavili kada je inzistirala da se prije farbanja površina mora dobro prebrusiti, odmastiti i pripremiti.
U to vrijeme, 1989. godine moj sin je bio u Beogradu u vojsci i ja sam često, 6-8 puta, nosio dokumentaciju u VTI. Dokumentacija se morala nositi osobno, ne poslati poštom. Zamolio sam Brzca da to ja nosim da vidim usput sina. Svaki put sam išao s JAT-om ujutro i navečer sam se vratio, jer je to bilo jeftinije nego da putujem vlakom i da me nema 3 dana. Budući da sam se bavio letenjem i padobranstvom, nije me bilo strah vožnje u avionu.
S VTI-a je došao i glavni kontrolor, major Modrić, inženjer elektrotehnike koji je kasnije radio s nama u SUS-u.
EI-Niš je trebala raditi trenažer lansera. I tamo sam išao, nosio sam “pult upravljanja” jojstick za navođenje. To je bio kompletno naš proizvod izrađen po ruskoj dokumentaciji. Montažu i podešavanje svaki put je radio Dalibor Burnać.
Ja sam tada bio kontrolor, ispitivač i preuzimač te neka vrsta tehnologa i veza između nas i kooperanata. Svaki dio koji se napravio bio je pod našom kontrolom. U Končaru se sve sastavljalo. Imali smo završnu montažu,
Mi smo tada bili zaduženi isključivo za lanser. Gore je bila tzv. ljuljka, nosač rakete, pa kupola, tzv. podveska u kojoj je bio operater. Ta podveska je bila napravljena kao za pilote iz „Ratova zvijezda“.
To smo sastavljali na velikoj vibracijskoj ploči. Ideja je bila da se na toj ploči na kraju izvrši ispitivanje. Uspjelo se sve sastaviti bez greške, uz mnogo truda i mnogo mjerenja. U tu svrhu je na moj prijedlog kupljen trokoordinatni CNC mjerni centar. To je bila jedna od najvećih investicija u Končaru. Bio sam na 3-4 obuke za to mjerenje u Mariboru i Beogradu, jer je proizvođač tog mjernog centra, Mauser-Komeg imao tamo instalirane svoje centre za pokazno mjerenje. Novina tog stroja je bila što niste trebali imati prihvatni alat kod mjerenja, što je odlično. Kako god komad stavite na radnu površinu trokoordinatni centar se dovodi na bazu mjerenog komada. Zbog toga nisu bili potrebni mnogobrojni, užasno skupi i precizni alati za mjerenje. Time smo izbacili oko 80 posto ruskih alata za mjerenje.
VTI je zahtijevao da alati za mjerenje budu proizvod poduzeća SOKO iz Mostara, jer su oni bili verificirani za mjerenje i imali su mjeriteljski odjel koji je mogao jedini dati certifikat za etalone i mjerne uređaje.
Željko MesarDolazak generala Kadijevića"Sjećam se da je jednom došao u inspekciju general Veljko Kadijević sa cijelom svojom ekipom. Došli su pogledati što radimo. Imali smo jedno rusko vozilo i parkirali smo ga u P-objektu Instituta, u prizemlju. Tamo smo bili Milivoj, Dalibor, Palčić i ja u novim radnim odijelima. Dolaze Manđurov, Frančić i generali. Kadijević je mrko gledao, a Manđurov je predstavljao mogućnosti Končara. Tada ga Kadijević prekine: „A, imate li vi iskustva u tome?“
Manđurov je počeo nešto pričati, kada ga je prekinuo Frančić i rekao: „Imamo, mi smo napravili tiristorsku lokomotivu.“
Space ShuttleBilo je zanimljiva situacija, kada sam dr. Gottfrieda Deutschmana, predstavnika tvornice Isovolta iz Austrije vodio iz našeg laboratorija u glavnu zgradu Instituta. Prolazimo kraj tiristorske lokomotive koja je stajala na pruzi. On me pita što je to. Ja mu kažem da je to tiristorska lokomotiva na ispitivanju. On se iznenadio: „Kao da ste mi rekli da ste napravili space shuttle.“
Ispitivanje prototipaBoris MeškoProvjera ciljničkih naprava
„Sa ciljničkim spravama se provjeravala kinematika sustava. U to je bilo uključeno i mjerenje sila preko nekakvih ruskih dinamometara. Provjera lansera se provodilo na sljedeći način - imaš lanser sa četiri vodilice, imaš ploču - shemu u veličini 1:1 s točno ucrtanim pozicijama sve 4 vodilice i radara i nišanske sprave. To postaviš cca 15-30 metara od lansera i onda se provjeravalo je li lanser dobro izmontiran, odnosno koja su odstupanja od idealnih mjera. Provjeravali smo vizualno.
Na lanser se stavila THP vodilica, 'Trup hahalogni pristrelki' tj. optički nišan, rektifikacijski nišan. Nešto kao dalekozor s končanicom, kao snajper. I gledalo se pogađa li on u određenim pozicijama točno u onaj križ koji mora pogoditi na onoj udaljenoj shemi. Umjesto kontejnera s raketom na vodilicu staviš jednu napravu na koju staviš taj durbin. Staviš ploču koja ima na sebi oznake, rektifikacijski nišan. Onda tu ploču staviš na određenu daljinu oko 15 metara od te vodilice. Na svaki lanser staviš tu napravu, taj rektifikacijski nišan. I kada operater uđe u vozilo i kada glavni nišan podesi na određeno mjesto, nišan na vodilici mora gledati na jedan okvirić gdje je križ. Ako se to ne poklapa sve se mora ponovo mehanički podesiti.
Operater u vozilu gleda na glavni nišan, imaš 4 točke gdje su vodilice i točku gdje je nišan. Operater nanišani, ti uzmeš rektifikacijski nišan i ideš od vodilice do vodilice i gledaš gdje pogađa ta vodilica. I ona mora pasti u polje tolerancije. Nišanđija gleda na glavni optički nišan, na okular, (još nisu imali ekran). Unutra imaš končanicu, kada s tom končanicom operater pogodi mjesto označeno na tabli, tada i vodilice raketa moraju gledati na mjesto koje je nacrtano. Ispitivač uđe unutra, narihta da gleda kud treba, ode gore, stavi tu vodilicu i sve provjeri. Gledam je li kinematika u redu.
Osim toga objesio se visak, onda se podesio nišan na taj visak, pa se onda išlo po vertikali. Taj nišan nije smio odstupati od tog viska više od, ne znam koliko stupnjeva. To je bila vrlo razrađena metoda koja je funkcionirala i sve je dobro bilo. Svako vozilo je prošlo tu provjeru.
Najčešće je ispitivanje provodio Željko Mesar.“
Mihret Verem - MihaIspitivanje u Nikincima
"Sve je uspjelo, sastavili smo „Strelu“ i na završno ispitivanje išli smo u Nikince u Srbiju. Tamo su imali velike klima komore za ispitivanje. Do tamo se putovalo uz vojnu pratnju 5 dana vlakom, jer je vlasnik svega bila JNA. Kod ispitivanja prvo se ide na + 50 stupnjeva C, a iza toga na - 30, pa kiša, vjetar, te ovo i ono. Kada su išli na -30 stupnjeva C, a prije toga su ispitivali „pod kišom“, morali su krampovima razbijati led da uopće mogu ući u vozilo. Naravno, najprije smo proveli ispitivanje u vrhunskim Končarevim laboratorijima.
Plaće su nam bile dobre, stalno smo se osposobljavali i lijepo sam napredovao.
A onda je brzo došla kriza, propast i stečaj Instituta."
Gordan KurelacIspitivanje borbenog vozila
"Vrlo brzo sam skužio sustav rada borbenih vozila. Vodio sam praktički sva ispitivanja, od fazne kontrole do završnih ispitivanja. Na ispitivanju sam puno surađivao sa Željkom Mesarom. Željac i ja smo puno toga radili zajedno, radili smo i na puštanju kompletnog sustava u pogon. Trebali smo podesiti sve parametre sustava da može optimalno raditi prema zahtjevima. Prvo smo podešavali lansirni uređaj na podestu. Kada ga staviš na borbeno vozilo, treba opet sve podesiti i provjeriti je li sve u redu.
Znali smo raditi do 1 sat u noći.
Prije toga se odlazilo kod kooperanata na preuzimanje svih podsustava koji se ugrađuju u lansirni uređaj. Išli smo u RIZ, TELEOPTIK, ELKU u Tugonici u Zagorju, u ZRAK, OPTIKU i ostala poduzeća koji su proizvodili te dijelove.
Nakon toga je bila montaža sustava, puštanje sustava u rad izvan borbenog vozila, ispitivanje nakon ugradnje u borbeno vozilo, te ispitivanje borbenog vozila na terenu, na Prevlaci. Sve smo ispitivali prema ruskim standardima, jer je licenca bila ruska. Trebali smo zahtjeve ruskih standarda izvući van i napraviti program ispitivanja tako da sve bude precizno definirano. Uz to smo koristili i našu pokretnu tehničku radionicu u vozilu.
Mi smo imali i naša rješenja koja smo morali provjeravati.
Radio sam i na programu klimatskih ispitivanja koja smo provodili u Nikincima, kraj Hrtkovaca u Srbiji.
Ispitivanja smo trebali složiti i vremenski da se to sve ispita u roku dva tjedna. Sve je to još potvrđivao VTI iz Beograda. Oni su dolazili k nama na preuzimanje sustava.
Blaško je započeo projekt ispitne stanice pa sam ja poslije njega na tome radio i s Nenadom Marinovićem. Nažalost, to nikada nije realizirano.
Bili smo ne samo stručnjaci, bili smo i dobra ekipa, dobar tim. Nismo se svađali, ostajali smo na poslu i do 1 sat u noći. Nismo išli doma dok ne završimo posao. Danas toga više nema.
Ispitivanje na PrevlaciKada smo podesili sve parametre, ispitali sve u Končaru i tada je borbeno vozio otišlo na teren, na ispitivanje na vojni poligon na Prevlaci. To je nekada bio jedan od najsuvremenijih poligona za ispitivanje artiljerijske municije, PVO i drugih raketa u Europi.
Iz Zagreba je vozilo išlo vlakom do Ploča, uz vojnu pratnju i nekog od nas. To su obično bili Milivoj, Palčić ili Dalibor. Iz Končara smo išli do Črnomerca. Tu je jedna kosina, rampa kraj igrališta na Rudešu, po kojoj je vozilo ušlo u vagon. Od Končara do Rudeša smo išli na gusjenicama, a poslije i na kotačima.
Vlakom smo došli do Ploča, tada bi labudica preuzela borbeno vozilo i otišli smo na poligon Prevlaku. Uz to je uvijek išla i naša pokretna tehnička radionica u kojoj smo vozili rezervne blokove i uređaje za ispitivanja. U slučaju nekog kvara mogli smo ih brzo zamijeniti na terenu.
Gađali smo „imitatore cilja“. To su bile svjetleće rakete koje su se izbacivale u zrak. U momentu kada je naš sustav na vozilu „zahvatio“ taj imitator, lansirala bi se raketa koja se glavom za samovođenje automatski kretala prema cilju.
Poslije su naši imali tzv. IZC, svjetleći cilj. To je bila raketa od VBR-a koja leti oko 400 m/sekundu. Na tu raketu dodali smo jedan svjetleći dio da sve vidimo i pratimo.
Gađali smo mnogo puta, isprobavali smo i razne rakete, ne samo borbeno vozilo. Pucali smo u prostoru prema moru, u smjeru Italije. Bilo je slučajeva da je prolazio neki brod pa smo morali prekinuti. Cijeli nautički prostor je vojska osigurala da u tu zonu brodovi ne mogu priči. Uletavali su i ribari u to područje pa su ih vojni patrolni brodovi presretali i tjerali van.
U blizini je bio i helikopter.
U blizini su se avioni spuštali na aerodrome u Tivtu i Dubrovniku. I na to je trebao paziti.
Jedno jutro su došli Manđurov i Gvozden, htjeli su vidjeti gađanje. Kada su oni došli u 8 ujutro, mi smo već ispalili 16 raketa. Morali smo imati idealne meteo-uvjete. Najbolje je ujutro prije izlaska sunca. Kada izađe sunce, nemaš više tu čistu situaciju za ispitivanje, idealnu kontrasnost cilja.
Na gađanju su bili i pripadnici JNA i VTI, oni su nas stalno pratili.
Bilo je slučajeva da nismo pogodili metu, ako nije bilo u redu preticanje. Tada smo promijenili blok upravljanja i blok regulacije po horizontali. Sve smo zamijenili za sat vremena i nastavili smo s gađanjem. Rezervni blokovi su već bili podešeni.
Prevlaka, rt Oštro gdje se nalazi vojni poligon
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
(Izvor slike:
http://jna-sfrj.forumbo.net/...)
Fotografija s poligona na Prevlaci. Na tom poligonu su gađali imitatore cilja u letu.
Gornji red - Milivoj ( glavni montažer), Branko Ćorić (otišao u Švicarsku), Željko Mesar
Donji red – Vladimir Mucko, Gordan Kurelac, Palčić ( elektromontažer), Kecman ( otišao u Bosnu ) i Rusić ( otišao u Kanadu)
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
(Izvor slike: arhiva Gordana Kurelca)